GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Ash je neočekivano poslan u drugu vremensku dimenziju gdje je dospio u prošlost, u 1300. godinu, gdje mora pridobiti mještane i lokalnu vlast kako bi se borio protiv demona koji čuvaju Necronomicon, knjigu koja je Ashu potrebna da se vrati u svoj svijet...



Sam Raimi direktno nastavlja priču i na trećem, a ujedno i posljednjem dijelu serijala, gdje ponovno logično susrećemo Asha (Bruce Campbell) u borbi protiv nemilosrdnih demona. Ovoga puta, više nemamo kontakta sa stvarnim svijetom, već nas je redatelj odveo u prošlost gdje se susrećemo sa srednjevjekovnom platformom i postavom likova i scenografije, gdje se u medieval šemi Ash pokušava prilagoditi tadašnjem načinu života, no ubrzo otkrivamo kako će se svi prisutni morati prilagoditi njemu. Ash je prebačen u prošlost s motornom pilom u ruci i puškom, kao i sa svojim vozilom, a to je naravno, u posvemašnjem humorističnom tonu - začudilo stanovnike i kmetove te su ga tamošnji šamani prozvali osobom koja će prema proročanstvu pasti s neba i riješiti se zla na Zemlji. Ash je to shvatio preriskantnim potezom te se samo htio vratiti kući, no kada je zlo krenulo dolaziti po svoje, Ash formira vojsku i priprema ljude na konačan obračun. Dakle, ovo je ujedno i najposebniji, a ujedno i najbogatiji dio trilogije, gdje se savršeno vidi trud oko produkcije i oko "brige" za detalje, što se u prijašnjim dijelovima nije toliko moglo primijetiti, no naravno, kako to sve biva u Evil Dead trilogiji - sve je s nekom namjerom tako kako je. Odlično prolazeći kao i prethodni dijelovi, Army of Darkness je samo dodatno potvrdio genijalnost triju filmova, konciznost, dosljednost, vještinu produkcije i režije, kao i urnebesne efekte koji su toliko loši da su ingeniozni, jednostavno, ovo je nešto što svaki ljubitelj filmova općenito mora vidjeti, protumačiti na svoj način i nikada ne zaboraviti.




Ima nešto Lord Of The Ringsa u ovome filmu, ako dobro proučite zadnju epsku borbu, primjetit ćete, ukoliko niste ovaj film prije gledali, da ste scenu već negdje mogli vidjeti. Tako se i meni dogodilo kada sam prije 6-7 godina prvi put vidio Army of Darkness, nevjerojatno je scena podsjećala na Two Towers i borbu kod Helms Deepa, a nedavno sam pročitao da je i sam Peter Jackson pronašao inspiraciju iz te scene za potrebe filma, što je svakako interesantna informacija. I u ovom dijelu, iako u nešto manjem omjeru, imamo obilne količine krvi i splatter scena, što je naravno svaki puta poželjno jer je to nešto što je fanove najviše zadovoljilo, a to Raimi shvaća, što se može vidjeti i u odličnoj prvoj epizodi serije Ash vs Evil Dead. Po prvi puta se na odličan način prikazuje zlo kako izgleda u izvornom obliku, preko kralja kostura do same armije mrtvih kostura, a efekti su vidno bolji, produkcijski potkovaniji kadrovi i neke scene su uistinu impresivne s obzirom na pozadinsku priču cijelog serijala. Pamtljive scene u filmu svakako je bilo koja gdje je Ash u svom najboljem izdanju, totalni badass koji proživljava borbe sa samim sobom (ne ozbiljno, iz njegova se ramena izrodi drugi on), borbe s minijaturnim Ashevima i ostale maštovite kreature koje su uljepšale taj segment. U filmu nećete naići ni na kakav veći otklon (osim dojma avanturizma trećeg dijela) od prošlih dijelova pa tako možemo vidjeti mnoge reference koje su odradile svoj značaj još 1981. godine izlaskom prvijenca. Kako napraviti epski viteški film s armijom kostura i zla? Pogledajte ovaj film ukoliko to tražite.



Army of Darkness zabio je posljednji čavao u lijes (u ovom slučaju u pozitivnom smislu) Evil Dead serijalu, savršeno je uokvirio sve što se moglo dogoditi i sve što se dogodilo i uvijek će mi se biti užitak vraćati tim filmovima. Prava splatter zajebancija koja ne staje niti u jednoj sekundi, idealni filmovi za ekipu.

Sve u svemu: 5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Ash nastavlja borbu s demonima direktno od događaja iz prvog dijela, samo što su ovoga puta demoni naizgled brojniji, opasniji i brutalniji, a u kolibu dolazi nova ekipa žrtava...



Davno, ali baš davno sam gledao ovaj film. Još prije bloga dogodilo mi se da po prvi put pogledam cijelu trilogiju Evil Deada, a tek sam prije tri godine prvi put recenzirao prvi dio. Vrijeme je bilo za drugi, budući da sam prije par dana baš bio u moodu za tonu makljaže, odlične kadrove i naposljetku, odličan film. Sam Raimi odlučio je veoma uspješnom prvijencu podariti praktički "brata blizanca", budući da se Evil Dead II bazira na gotovo jednakom mjestu radnje s istim protagonistom i s istim nedjelima demona. Iskonski, Evil Dead II puno je dinamičniji, raznovrsniji i bogatiji krvlju, Raimi je shvatio što ciljanu publiku zanima te je sve ono što je gledateljstvo uzelo kao odlične pothvate doslovno poduplao. Film je pun splatter scena, odličnih maski i šminki, urnebesnih trash efekata, što ga je učinilo briljantnim filmom osamdesetih, a mnogi da smatraju i najboljim dijelom trilogije. Naravno, nije to tek samo tako napraviti film prepun koljačine i da se manjak nešto kompleksnijeg scenarija nadopuni trashy efektima pa da ispadne opravdanim svaki loš potez, jer se mnogi filmovi danas vade na: nemam ideja, idemo napraviti trash film. Evil Dead II je sasvim suprotno = kako od malo napraviti puno, a ne ostati na malo, sve u svemu, odličan film koji nikada neće zastarjeti, čak se veselim i seriji Ash vs Evil Dead, jer je slična ekipa tu, a makljaže interesantnih demona nikada dosta.



Bruce Campbell logično se vraća u ulozi Asha, gdje ga odmah na početku čak i preuzme demon te mu se nesretnom događaju svakojake nevolje, no što je više nevolja, to je Ash sve bijesniji te se ovdje počinje stvarati njegov lik i ikona s motornom pilom u ruci. Kreativnost scenarija omogućila je karakteru i glumcu da suvereno barata sa svakom mogućom opremom koja mu se uspjela naći dostupnom i da priču napravi što zanimljivijom. Općenito o liku Asha ne trebam puno pričati, svakako je jedan od pamtljivijih likova ikada, pogotovo nakon posljednjeg dijela. Efekti su, kako je već napomenuto, loši i trećerazredni, ali valja uzeti u obzir kako je namjera bila učiniti atmosferu što prikladnijom dubini šume i dobro nam znanoj trošnoj kolibi, gdje se trebalo računati i na jeftinoću prvog dijela. Stoga, drugi dio je dosljedan, oprezan u neopreznosti i veoma ziheraški napravljen od strane redatelja, ali i automatski odlično prihvaćen. Novi likovi koji dolae na vrelo događaja također su imali pune ruke posla, a antagonisti - krvožedni demoni, ovoga puta su raznolikiji i opasniji, no opet znaju provocirati psihu Asha i konstantno ga izbacivati iz takta. Ovdje se, slično kao i u Night of the Demons serijalu, znaju ponavljati događaji, ali naknadno snimljeni u novome ruhu, tipa demon koji viri iz šupe i gdje se načini kadriranja i snimanja ponavljaju, ali i dalje unapređuju. Kraj filma upućuje na radnju Army of Darkness, trećeg dijela kojeg ću također ponovno pogledati uskoro.



Nema se tu što puno komentirati, obožavam ovaj serijal, nositelji su žanrova osamdesetih te ću se toj trilogiji uvijek rado vraćati.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Obitelj koja se sastoji od oca, majke i kćeri sklanja se u podzemno sklonište kako bi izbjegla nepoznate pojave na površini u okolini...



Volim filmove s kratkim sinopsisom. U nekoliko se riječi podigne buka, malo se kaže, a puno se dobije. Hidden je projekt braće Duffer, kojima je to, sudeći po Internetu, prvi dugometražni projekt. Prvi i veoma uspješan, budući da će Hidden u mojoj glavi (neš ti mene kad krajem 10. mjeseca krenem gledati horore iz 2015.) ostati kao upamćeniji i kvalitetniji ovogodišnji horor. Jedan od onih suspense flickova, film se održava u svega nekoliko podzemnih prostorija skloništa, gdje se punih sat vremena gradi napetost te se održava interesantan dijalog. Zamislite kakav je posao scenarija da gledatelja koji je unatoč svim mogućim filmovima postao zahtjevan, zadrži budnog i dalje prikovanog uz radnju. To je nešto na što nisam često navikao u horor filmovima, no ovdje je to ispao pozitivan slučaj. Tijekom filma događaju se flashbackovi koji nas polagano upućuju u radnju i u ono što se dogodilo da je u tom dijelu Zemlje nastala potpuna apokalipsa. I mogu vam reći - iznenadio me krajnji rezultat popraćen twistom, u svega par trenutaka sam si odvrtio taj scenarij u glavi te se na kraju ispostavio istinitim, a istina je veoma dobro upakirana.



Dok vas film priprema na nepoznanicu koja napada od gore, dotle promatrate život koji je u godinu dana proživjela tročlana, skladna obitelj. Alexander Skarsgĺrd glumi brižnog oca koji je u velikoj većini interakcija sa ženom i kćeri znatno emotivno jaka uloga, nešto zabrinutija Andrea Riseborough koja glumi Claire i veoma dobra mlada glumica Emily Alyn Lind koja glumi hrabru, ali naivnu Zoe. Glumci su u potpunosti prilagodljivi i naizgled neopterećeni, a svi znamo kako nije lagano glumiti napetost i doživljavanje neizvjesnosti. Kako je već napomenuto, na mnoge se načine pokušava intrigrirati gledatelja i to je ono što je bitno - u tih osamdesetak minuta filma svašta se može vidjeti, a opet - ništa se bitnije ne događa. Kraj filma zato postavlja mnoga pitanja, a istovremeno daje mnoge odgovore - veoma dobro koncipiran zaplet postao je još bolji rasplet i ugodno sam iznenađen što nisam doživio razočaranje, kako to inače zna biti. Film je od početka do kraja držao jednak, po meni kvalitetan tijek. Da vam sada ništa ne spoilam, bilo bi dobro da sami pogledate o čemu je riječ konkretno u filmu, ja sam ipak tu da prokomentiram neke tehničke, scenarističke i glumačke poteze.



Hidden je film koji će vjerojatno proći manje zapaženo nego neki horor hitovi, a barem je par stepenica iznad svih njih. Baš jedan od rijetkih filmova danas koje sam krenuo gledati s nikakvim očekivanjima, a završio sam film obogaćen lijepim iskustvom. Jasno - film nije remek djelo niti je za odličnu ocjenu, ali postoji mnogo bitnih stvari koje su ga učinile veoma gledljivim i drugačijim. Preporuka.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Američki putnici koji idu na medeni mjesec u Višegrad u Mađarsku zapinju na putu nakon prometne nesreće u kući ozloglašenog svećenika koji planira ženu žrtvovati za sotonističke potrebe...



Ovakvih klasika nedostaje na blogu, no budući da je toliko, toliko horora koji se trebaju prokomentirati, jednostavno je nemoguće sve stići i svemu se jednako posvetiti. No, s vremena na vrijeme valja se osvrnuti na stare horor klasike koji su započeli dug i nepresušan val filmova strave. Ovaj film vas jednostavno, osim radnjom koja je bazirana na djelu Edgara Allana Poea (nema veze s crnom mačkom u zidu), mora privući kada vidite da u njemu glume dvije horor legende koje su započele trend stvaranja horor ikona - frankenštajn Boris Karloff i drakula Bela Lugosi. Sve ostalo je dodatna pogodnost - sat vremena traje film, mislim da svatko može odvojiti vrijeme za takvo što, a osim toga, postoje dobro "osvježene" verzije filma po pitanju zvuka i slike tako da ne možete promašiti. Još mu dodatnu važnost daje to da je Universalu to bio najuspješniji film te godine, a neki Ameri ga smatraju i prvim psihološkim hororom s elementima seksualne privlačnosti i misticizmom (štovanje vraga).



Glavni sastojak ovog filma definitivno čini i soundtrack ispunjen klasičnom glazbom kao i svjetlost kadrova i kutovi snimanja, koji su u najmanju ruku u mnogočemu pomogli da se dijalozi učine što atmosferičnijima, budući da se tada moralo znatno više potruditi za potrebe stvaranja dojma. Film je obilježio prvo od ukupno sedam udruživanja Karloffa i Lugosija. Interakcija njih dvojice u svakoj je sceni popraćena nešto napetijom glazbom ili potpunom mirnoćom, kako bi se naglasilo to "rivalstvo", kao i općenito sraz karaktera. Što se tiče glume u filmu, općenito sam kroz gledanje starih horora uvijek više naklonjeniji bio Karloffovom izričaju i pristupu ulozi, dok mi je Lugosi nekako oduvijek bio drveniji glumac kojemu idealno stoje pasivne uloge gdje čak ni nema puno naglih reakcija, budući da naizgled u nekim scenama za takve pristupe nije kompetentan. Radnja koja se bazira na žrtvovanju i ludosti ustvari je čak i manje zastupljena nego sam suodnos karaktera, u sat se vremena filma teško može u potpunosti fokusirati na tijek filma, što može, ovisno o ukusu, biti dobro lii loše.



The Black Cat čak nužno ni ne mora biti horor štivo za svakog ljubitelja, no nudi neke prekretnice u žanru koje su ga svakako obilježile, iako možda u današnjem intenzitetu promjena i ne bilježi toliku važnost. Da naravno ne spominjem po stoti put navedeni dvojac. Nisam nešto duboko ganut filmom, ali drago mi je da sam ga pogledao, budući da nije nametljiv i dosadan, a nudi poneke zanimljivosti.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Troje izgubljenih duša završava u paklu, preciznije na đavoljem karnevalu, gdje se suočavaju s grijesima koje su učinili tijekom života...



Ovaj simpatičan i podosta kratak (50-ak minuta) horor mjuzikl napravljen je od strane Darren Lynn Bousmana, čovjeka kojeg smo prije mogli viđati u Saw II, III i IV, 11-11-11, a također i u Repo! The Genetic Opera koji je bio još jedan mjuzikl svoje vrste. U htijenju da napravi nastavak Repa!, Bousman je skupljao scenarij sa svojim scenaristom, međutim, u tom periodu rodila se ideja za ovim filmom. The Devil's Carnival je lako, a opet teško opisati - riječ je o filmu prepunom boja, šarolikosti i one cirkusantske atmosfere, ispunjene glazbom raznoraznih orgulja i pojavama svakojakih kreatura iz pakla. Ne baš kao nekakav freakshow, ali nekakva vrsta pseudonima za "veseli pakao". Radnja se bazira na troje ljudi koji iz svojih nesretnih stvarnosti dolaze u potpuno novi svijet, u scenografiju koja je u potpunosti obogaćena cirkuskim šatorima, konfetama, šarolikim personama i slično.Terence Zdunich, scenarist filma, u suradnji je s Bousmanom planirao kako bi ovo možda mogao biti prvi od nekoliko "chaptera" gdje bi se prikazivao odnos grijeha i čovjeka u paklu, no međutim, ništa od toga. Bez pretjerano velikog uvoda, Devil's Carnival je simpatičan film kojemu baš može pasati ona krilatica: kratko, ali slatko.



Ono što me najviše uvijek fascinira su make-up zasluge i svakojake maske koje možemo susresti u ovakvim fantasy filmovima, i kao što sam i očekivao sudeći po slikama, likovi su napravljeni interesantno, minimalizirajuće i opušteno, glavnom antagonistu, ako ga tako možemo nazvati budući da je on sinonim antagonizma, Luciferu, šminku su morali skidati čak sat vremena nakon snimanja. Još jedna interesantna stvar je što se film u potpunosti morao snimati tijekom noći budući da niti u jednoj sceni nema daška sunčeve svjetlosti, kako je i predviđeno budući da je riječ o podzemlju. Osvrnuo sam se već da ovdje pričamo o mjuziklu, tako da valja napomenuti da soundtrack krije 12 pjesama, od kojih su mi sve bile veoma vješto ukomponirane, zabavne i animirajuće. Što se tiče flopova, relno je da je film mogao biti ponešto bolje posvećen scenarističkim zahvatima u kojima bilježim poneke nejasnoće koje se naziru kada se ne zna točno o kojem je liku riječ, odnosno, nisu nam to dobro predstavili, onoliko koliko su mogli. Inače, ideja oko suočavanja sa svojim grijesima u paklu stvarno je ok realizirana te se ovdje nameću tri različite, a opet dobre priče.



Ovaj mali horor piknik pogledajte ukoliko vam paše obilje vizualnosti, puno pjesama i blaga kaotičnost, meni se u načelu film svidio i nije bio nametljiv. Sve što sam vidio nekako je simpatično, u tjedan dana snimljeno i servirano ne s prevelikim očekivanjima.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Tri priče američkog novelista Nathaniela Hawthornea, gdje se susrećemo s prolaznošću života i sprječavanju iste, problemima težnje za besmrtnošću, obiteljskim prokletstvima i ostalim ljudskim pogrešnim nastojanjima i djelima...



Još jedan omnibus, ovoga puta iz vrela šezdesetih, s tri poduže razrađene priče i s legendarnim Vincentom Priceom, koji se ovdje pojavljuje u sve tri priče u tri različite uloge. Zanimljiva je stvar da treća, posljednja priča već ima svoju ekranizaciju iz 1940. godine gdje je ponovno glumio Price. Hawthorneove priče nikada nisam čitao niti sam iskreno bio upoznat s njegovim književnim opusom, tako da mi je ovaj hororčić, osim što je to još jedan Priceov film, dobro došao da pogledam što je ovaj čovjek za života i napisao, a filmovi ponekad super dođu da se takvo što lakše i ostvari, iako naravno, postoji puno razlika spram knjige u velikom broju slučajeva. 120 minuta ovog filma, moram priznati, definitivno je bespotrebno puno. Da se film skratio za kojih pola sata do 40 minuta, sve bi bilo puno dinamičnije, oku lagodnije te bi vrijeme u krajnjem slučaju bilo više ušteđeno, budući da ovdje postoji nemali broj scena koje možete premotati i svejedno nećete ništa posebno propustiti. Izuzev toga, sve tri priče dobro su i temeljito razrađene, postoji propitkivanje nakon svake diskutabilne teme te se neponovljivi Vincent Price još jednom dokazao kao vrsni kazališni glumac. Pa krenimo redom:

1. priča: Dr. Heidegger's Experiment

Dva stara prijatelja, Heidegger i Alex, našli su se kako bi proslavili Heideggerov 79. rođendan. Pričajući o svojoj ženi koja je preminula prije 38 godina, Heidegger vuče Alexa do njene grobnice gdje obojica svjedoče njenom svježem truplu, iako je toliko dugo mrtva. Saznao je da je voda koja teče u prostoriji zaslužna za pomlađivanje tkiva te obojica nastoje to iskoristiti jedan na drugome. Nevolje krenu kada Heidegger odluči oživjeti svoju ženu...
Ovo je interesantna priča sa standardnom temom čovjekove pohlepe za vječnom mladošću i potrazi za istom. Radnju je lako shvatiti kako teče naracija (čiji glas naratora također daje Price), a problematika priče odrađena je suvislo, polako i korektno. Kad bi sve priče bile kao ova, onda bi ovdje bilo riječ o pravom horor dragulju za jesensku večer.




2. priča: Rappaccini's Daughter

Student Giovanni primjećuje svoju susjedu Beatrice te se na prvi pogled zaljubljuje u nju. Ispituje svog starog profesora o njoj, a on mu govori da je on prva osoba koja je nju vidjela, budući da se njen otac ispisao s akademije kako bi nastavio proučavati svoje eksperimente, nakon što mu je žena pobjegla s ljubavnikom. Ubrzo saznajemo kako je Beatrice smrtonosna te da bilo kakav njen dodir truje svako živo biće, a da je uzrok svemu tome njen otac...ovo je podosta slabija priča od prve odlične i ovdje možemo također vidjeti ispreplitanje s ljudskim pokušajima promjene prirode i svoje smrtnosti. Naime, radnja ovog segmenta teče znatno sporije te se osim nekih simpatičnih efekata i eventualnih ozbiljnih dijelova snimanja, ova priča ne može smatrati u mojim očima ozbiljnom budući da nikako nisam mogao provariti priču oko biljke koja ima smrtonosnu moć, a da ne pričam da takvo što može djelovati i na čovjeka. Sve je to fantasy, razumljivo, ali je nekako pretjerano i ne tako dobro realizirano.

3. priča: House of the Seven Gables

Priča koja već ima svoju ekranizaciju, House of the Seven Gables govori o obiteljskom prokletstvu gdje se Pyncheon vraća u svoju obiteljsku kuću sa ženom nakon 17 godina, gdje susreće svoju sestru koja je tamo ostala i koja govori njegovoj ženi o prokletstvu kojeg je nanio Matthew Moll, nekadašnji vlasnik te kuće od kojega su Pyncheonovi ne baš zakonito preuzeli kuću i čijim se potomcima prijeti jedno te ista smrt...ovo je definitivno najlošiji segment od sva tri, baš se tako posložilo da naracija cjelokupnog filma odlazi nizbrdo, što nikako nije pohvalno ni dobro. Treći segment pati od monotonije i sterilnosti, premalo akcije i previše nepotrebnih dijaloga, izuzev kraja koji je efektan i puno drugačiji od ostatka ovog 45-minutnog ubojstva.



Gledajući sve u globalu, Twice-Told Tales na mene je ostavio mlak dojam kojeg sam upotpunio s prvom baš dobro pričom, drugom osrednjom i trećom potpuno bezveznom, što ovaj omnibus stavlja u neku sredinu svega i svačega, no zbog markantnog i genijalnog Pricea odlučio sam dati filmu i više nego dobru trojku. Da se možda malo više poradilo na dinamici i na skraćivanju materijala, uvjeren sam kako bi i sam film zaživio puno više nego što se o njemu danas priča.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Policijska službenica za svoj prvi "posao" kao novakinja dobiva na čuvanje policijsku postaju kojoj je posljednja noć djelovanja. Noćna smjena pretvara joj se u noćnu moru nakon što svjedoči mnogim neobjašnjivim i ubojitim stvarima iz prošlosti...



Last Shift horror je ghost tematike u kojem se na nekoliko inovativnih, a poviše ispregledanih načina pokušava postići scary flick. Pokušava je dobra riječ, iz razloga što se kroz svakih par minuta filma može očekivati neka cimalica koja bi bila ili potrebna ili nepotrebna, no većinom je ova druga riječ opravdanija. Nadaleko od toga da te cimalice i uspiju, nerijetko za "laičkije" gledatelje, optimalno za provjerene hororaše. Redatelju Anthonyju DiBlasiju ovo je drugi horor u karijeri, a prvog sam već pogledao iz 2009. godine pod nazivom Dread, film koji je izašao za tadašnji After Dark Hororfest. Primjetna je DiBlasijeva sklonost povezivanja filma s mnogim drugim hororima, a s obzirom da je stanje u ghost hororima takvo da se rijetko kada može biti inovativan i autentičan, takvo nešto se teško i može uzeti za veću kritiku, no, ukoliko ste željni nečega potpuno novoga, nećete u ovom filmu, osim zanimljivog mjesta radnje koji se odvija samo u stanici, pronaći ničega interesantnoga. Tako ovdje možemo vidjeti ogromnu količinu duhova i nadnaravnih pojava, neprestanu dinamiku događaja i horor bez ikakvog drugog žanra pod sebe. Tko želi, neka izvoli, jer ovo je film koji je jedino napravljen zbog toga da uplaši, a je li uspio ili ne, to je opet subjektivan dojam.



Kako film teče, tako se i naracija počinje gubiti u raznim retrospektivama i ponekim scenarističkim glupostima, gdje se u par trenutaka više ne zna tko pije, a tko plaća - neminovne pojave duhova i radnja po kojoj se sve bazira i zbog koje se sve događa u postaji nerijetko bude nepovezana i suvišna. Što se tiče glume, osvrnuo bih se samo na glavnu protagonisticu koja nosi cijeli film te se pojavljuje u 99,9% scena, a riječ je o Juliani Harkavy, zgodnoj glumici koja je veoma profesionalno i staloženo odradila ulogu, no ipak, neke stvari koje je vidjela i zbog kojih je skoro nastradala, davno bi izašla iz te postaje i nikad se ne vratila. No, dobro, kad glumac mora opravdavati redateljev scenarij, nije ni zgorega da u nekim scenama bude i ponešto hladnija. S druge strane, film održava konstantu po pitanju napetosti te neprestano "otežava" gledatelju raznim zvukovima, gašenjem svjetla, raznim (vizualno dojmljivim) kreaturama, čudnim telefonskim pozivima koji trebaju biti preusmjereni na aktualnu policijsku postaju itd...sviđa mi se taj neki otklon od klasičnih radnji budući da je riječ o policijskoj postaji koja vuče na supernaturalni Assault on Precinct 13 te je neporecivo za reći kako se s nekim dijelovima filma uistinu nismo još dosad susretali, dok su neki opet pretjerano viđeni i prije.



Ovo je jedan od onih filmova koji nemaju sredine, ili ćete ga prigrliti ili potpuno zaboraviti, upravo zbog toga sam ga što više objektivnije pokušao ocijeniti prosječnom ocjenom, budući da se neprestano diže gore-dolje, ovisno kakve se scene pojavljuju. Ne tako dobar, no opet, ne tako loš horor. Idemo biti optimisti i nadati se da se neće još pokoja postaja ugasiti i da pored ovog naslova ne vidimo brojku 2.