GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Ekranizirana i adaptirana istinita priča o posljednjoj pojavi boginja u Europi, preciznije u Beogradu 1972. godine, i kako se proširila u jednoj beogradskoj bolnici...



Mislim da je sasvim jasno zašto sam ovaj film ponovno odlučio pogledati baš u ovom periodu, tako da nećemo puno riječi trošiti na brojne asocijacije svima nama znane. Vidim da se hrpa ljudi na društvenim mrežama odlučila posvetiti ovom srpskom horor trileru baziranom na istinitoj priči, a i mene je pred koji tjedan ponijela želja da mu ponovno dam pažnju. Variola Vera djelo je Gorana Markovića, inače redatelja odličnog Sabirnog centra, još jednog hororca Već viđeno itd., a kao što je već navedeno, prepričava nam stanje u Jugoslaviji 1972. godine, kada se muslimanski hodočasnik vratio s Bliskog Istoka i donio boginje, za koje se mislilo da su iskorijenjene još tamo 1930-ih godina te se ljudi nanovo nisu cijepili protiv njih. Sve se pretvorilo u naglu epidemiju koja je odnijela 35 života i 175 zaraženih slučajeva, a sigurno bi i više da se država (u socijalizmu kakav je bio) nije brzo mobilizirala, pozatvarala sve moguće granice, zatvorila sve javne objekte, zabranila okupljanja, stavila ljude u karantenu, sumnjive na zarazu u posebne hotele te naposlijetku provela masivnu vakcinaciju stanovništva. Film ne ide u toliku širinu, već je logično adaptirao priču za filmske okvire i produkcijske mogućnosti tadašnjeg vremena. U filmu se kosovski hodočasnik zarazi boginjama i odmah potom dolazi u beogradsku bolnicu, gdje se cijela bolnica nakon otkrivenja zaraze stavlja u karantenu te pratimo tipičnu priču različitih nošenja ljudi s problematikom - od pohlepe, lude hrabrosti, požrtvovnosti, širenja panike, prevelikih/premalih mjera predostrožnosti, sebičnosti...svega onoga što nekako i danas vidimo.



Film je jako dobar upravo zbog toga što u svoj toj kompleksnosti radnje uspijeva imati jednostavnu naraciju isprepletenu sa živopisnim likovima, pametnim razradama oko bolesti i određenih postupaka koji se moraju napraviti, a ono što je najvažnije - savršeno je prenio atmosferu napetosti oko širenja bolesti i samu stvarnu epidemiju vjerujem da je uspio barem djelomično dočarati. Tu naravno s karizmom i glavnim likom stvari predvodi Rade Šerbedžija aka doktor Grujić, praktički anti-junak koji vam u filmu itekako može otići na nerve zbog svojih seksističkih komentara i postupaka prema medicinskom osoblju, no isto tako je zasmetao i obiteljima pravih med. sestara i doktora koji su bili u tadašnjoj karanteni, opisujući Radin lik kao "bacanje mrlje na prave heroje". Kakogod, gluma svakog pojedinog glumca je besprijekorna i to je ono što su susjedi uvijek imali izraženo u svojim paletama filmova, od jugoslavenskih pa do današnjih. Slučaj po slučaj, nevolja po nevolja, radnja se gradacijski otvara gledatelju i dolazak do vrhunca priče vrlo je kvalitetno realiziran i osmišljen. Moram reći da je film također jako kvalitetno snimljen i da se vidi određeno znanje i vještina ekipe koja stoji iza njega, što se tehničkih aspekata tiče. Dakako, moram reći da mi film nije toliko besprijekoran, upravo zbog određenih rupa u scenariju koji ga malo spuštaju na tlo i ne daju mu da poleti u punom zanosu (bolesno dijete glavne likove svuda prati po bolnici i sve mu je dozvoljeno), no te su pojedine scene i postupci, kada pogledamo cijelu sliku, prilično zanemarivi. Također, postoje i neke scene koje su sigurno bile prilično šokantne s obzirom na tadašnje društvo i naviku gledanja filmova drugih žanrova, efekt kakva je imala i Leptirica, makar nije ništa poseban film, već je našoj publici tada bio šokantan i jeziv.



I tako, s vremenom se publika naučila na svakojake horore, promijenio se pristup snimanju, promijenili su se politički sustavi, ideologije...ali zaraze i bolesti su i dalje mogući i, kako vidimo, itekako utjecajni na društvo. Variola Vera samo je jedan od primjera filmova kako se ljudi trebaju i ne trebaju ponašati prema određenoj bolesti, je li u pitanju zajedništvo s kojim ćemo bliže doći do kolektivnog rješenja, ili je u pitanju ljudska zloba i pohlepa te sebičnost, što je zapravo najveći horor od svih spomenutih na ovom blogu. Jako dobar i kultan horor uradak.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Dvanaest stranaca budi se na čistini, ne znajući gdje su, tko ih je ovdje stavio i da su ovdje s ciljem igranja jedne krvoločne igre...



Kreže Zobelu, redatelju naš dobri, Niče Cuse i Damonu Lindelofu, scenaristi dragi, otkud vam ovako inovativna ideja da stavite hrpu nepoznatih osoba na jedno mjesto, da ne znaju kako se tu nalaze, koji je smisao svega i natjerati ih da se međusobno pobiju ili da ih netko drugi pobija? Kako ste li nas samo prosvijetlili s ovakvom radnjom, u potpunosti sam izbacio iz glave naslove poput Severance, Hunger Games, Maze Runner, Belko Experiment i desetine drugih naslova. Da ne kenjam previše, očigledno vam je po radnji da ovo stvarno nije ništa novo, već je prožvakano dobar broj puta - ipak, The Hunt se prodaje na sav glas kao nešto drugačije, s nišanom uperenim u tamošnju američku politiku lijevih i desnih, republikanaca i liberalista te ostalih vrsta establišmenta - na jedan surov, nerijetko komičan, ali uglavnom pretjerujuć način. Tako da se Hunt može smatrati političkom triler satirom koja je ustvari horor film jedino zbog tog "ubilačkog" u ljudima, nagonskih koljačina koje ćete logično priuštiti onome tko vas dovede u životnu opasnost, dakako, odlučite li se braniti po cijenu života. A još ako vam je to zadatak da preživite - sasvim je jasno da će to biti jedini horor elementi u svemu ovome, nešto što ima i hrvatski film Ivana Gorana Viteza "Šuma summarum", hrpu komičnih elemenata umotanih u kvazi-ozbiljnu ubilačku jurnjavu.



Daklem, 12 nepoznatih osoba bude se razbacani po livadama, šumama i gorama te sudjeluju u divljem rampageu gdje u narednim minutama gledamo rješavanje dobrog dijela njih, a ono što je simpatično odrađeno - mislite da će glavniji likovi biti pošteđeni, ali prikaz bude drugačiji. Riječ je o akcijskom, dinamičnom filmu bez pretjeranih turbulencija, ne može se reći da zamke, načini ubojstava i likovi nisu dobro odrađeni, film je zabavan, ekspresivan, no nimalo napet ili "hororičan". Tempo se ublažava nakon otprilike pola filma, a tada malo ulazimo u dublju analizu tko, što, kako, zašto i čemu. Pod čemu mislim i dalje na korisnost ovog filma. Kakogod, valjalo bi pohvaliti kastu glumaca - Hillary Swank, Betty Gilpin, Emma Roberts itd. - očekivano dostojno odrađen posao. Osim satire, dobre akcije, načina snimanja, gluma je jedan od segmenata koji spašavaju Hunt od najezde hrpe nelogičnosti u scenariju i ostalih boljki koje film ima, a ima ih pozamašan broj. Uvjeren sam da je film snimljen da bi se gledatelj maksimalno probao zabaviti, ne gledati na nekakve detalje ili na smisao postojanja filma općenito, što meni možda nije tako polazilo za rukom. E i da, pri početku filma na registracijama auta možemo vidjeti hrvatske oznake



The Hunt je mindless zabava za sve krvoljupce, ako su vam se svidjeli gore navedeni naslovi, pogotovo oni iz horor sfere, Hunt će vam također biti dobar film. Ako ste došli tražiti nešto dubokoumno, neki viši smisao, ova svinja na coveru bi vas od toga odmah trebala odvratiti. Meni nekako i nije previše sjeo.

Sve u svemu: 5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Novinarka i snimatelj odrađuju večernju smjenu snimajući vatrogasnu postrojbu i njihovu intervenciju u jednoj zgradi, koja nakon što bude zaključana izvana, sa svima njima i stanarima unutra, otkriva zlo koje se u njoj nalazi...



Dođe tako čovjeku vrijeme da se podsjeti nekih filmova koji su ostavili snažan impakt na njega, a da nisu spomenuti na samom blogu. I tako listam ovih dana što bih mogao ponovno gledati, kad ono - Rec nema RECenziju na blogu! Ajme, palimo to odmah! Španjolski found footage film koji je preokrenuo žanr naopačke u svakom pogledu, iz njega izvukao ono najbolje i determinirao smjer kretanja žanra za brojne, brojne buduće filmove. Iako naravno nije preteča u snimanju tog oblika, mnogi će povezati beskonačnu jurnjavu, creepy zvukove i uznemirujuću atmosferu upravo uz ovaj film, sada već manje uz Blair Witch Project, no približno jednako uz Paranormal Activity, koji je također izašao 2007. godine. Daklem, posla oko ovog uratka prihvatili su se Jaume Balagueró i Paco Plaza, kreatori naslova poput Los sin nombre ili Mientras duermes. Režirali su sve REC filmove (njih 4), a ja sam ih osobno pogledao dva komada, pa u ovom nekakvom naletu sveopće karantene, potrudit ću se zaokružiti cijeli serijal te pogledati preostala dva filma. Oni koji ne znaju još, isprva se može pomisliti kako je ovdje riječ o još jednom zombie filmu unutar manjeg prostora, no ipak je ovdje riječ o nečem dosta drugačijem, iako se pojavljuje dostatan broj "zaraženih" osoba, gdje se zaraza prenosi ugrizom, što može biti asocijacija na zombie flickove.



Španjolci ne rade poveću količinu horor filmova koji naprave odjek u svijetu, ali kad ga naprave, onda ima da ga svi upamte. Rec je, osim što je pobrao brojne filmske nagrade, postao i obvezna stavka za razne top liste horor filmova, pa gotovo nitko ne postoji tko ga nije uvrstio u neke top liste horor filmove 2000-ih ili 21. stoljeća, a o found footage listama da i ne pričamo. Tome svjedoče uistinu kvalitetni načini snimanja, izražavanje svega bitnoga, bez pretjeranog detaljiziranja, a opet otkrivajući sve bitne elemente koji su se imali za prikazati. Svaka minuta filma ima svoje zašto, svaka radnja i postupci imaju svoj određeni smjer i dostojnu razradu. Pa tako i odlični glumci, za koje sam pročitao da nisu ni znali krajnje ishode svojih likova, odnosno kako će cijela priča završiti. Isto tako, svaka pojedina scena nakon ulaska u zgradu pa do raspleta je dinamična, prepuna akcije, a ono što je najvažnije za horor žanr - radnja je jako stresna i nelagodna. Uznemirujući prizori ostavljaju dubok utisak, pogotovo ako ste gledatelj s 10 godina manje iskustva gledanja hororaca, dakle, ako ste poput mene prvi put ovaj film gledali tamo 2009. godine, onda vam je tek ostavio snažan i pamtljiv dojam. Cijelo vrijeme tijekom filma imate uvid da je riječ o kapljičnom ili krvlju prenešenom virusu koji zaraža rezidente zgrade, no na samom kraju filma, posljednjih 10 minuta, otkrivate pravu istinu, koja je zapravo uslijedila kao šok terapija nakon svega odgledanog te dala dodatan uvid i polet u daljnji razvoj serijala. Zapravo, najveća kvaliteta REC-a je ta što apsolutno ništa u filmu nije višak, niti manjak, a kad spojite to s prilično zahtjevnim FF načinom snimanja i pametnim doziranjem napetih i jezivih scena, dobit ćete kvalitetan rezultat poput ovoga.



Bez ikakvog razmišljanja, jedan od najboljih predstavnika žanra 21. stoljeća, a uvjeren sam i da će se dugo zadržati na svim mogućim top listama. Voljeli ovakve filmove ili ne, bili plašljivi ili ne, Rec je svakako film koji će na vas ostaviti poseban dojam. Za one koje muči jezična barijera ili preferiraju samo čuti engleski jezik, također vam preporučujem film Quarantine, američki remake, jer teško je od ovako odličnog filma napraviti potpuno govno od remakea, tako da i njemu dajte priliku. Rec iz 2007. odličan je hororac.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Evan se zbog osobnih teških razloga seli iz Amerike u Italiju, gdje se upoznaje i ulazi u romantiku s lijepom ženom koja skriva mračnu, praiskonsku tajnu...



Redatelje Justina Bensona i Aarona Moorheada spominjao sam prije otprilike godinu i pol dana, kada sam prvi put pogledao njihov debitantski film Resolution iz 2012. godine. Spring je film kojeg su mi navelike i uvelike preporučavali čitatelji bloga, hororljupci i ljubitelji indie kinematografije, a budući da cijeli svijet egzistira u samoizolaciji, odlučih se konačno ga pogledati. Daklem, riječ je o indie hororcu gdje se u lovecraftijanskom stilu prepričava jedna romantična priča - prilično neobično i neizgled nepovezivo, zar ne? Ipak, redatelji su to uspjeli pospajati u jednu relevantnu naraciju prepunu neklišejastih scena, prizora i dijaloških okvira. Kada krenete gledati film, uopće ne možete točno znati što očekivati i kako će se zaplet priče krenuti odvijati, no s razvojem događaja sve se više otkriva prava žanrovska narav filma. Ovo uistinu jest romantični horor film, upravo iz razloga što gledamo postepeno zaljubljivanje našeg junaka Evana (Lou Taylor Pucci) i prelijepe Talijanke Louise (Nadia Hilker) u ovom vrtlogu intrige, ali i gradacijskog doziranja hororičnih scena. Spring mi je predstavljan kao potpuno osvježenje žanra, ne mogu reći da se ne mogu složiti s tom izjavom.



Da ne komentiram puno i ne spoilam radnju, spomenut ću stvari koje su mi se svidjele i manje svidjele u filmu. Prvo - pažnja na detaljima. Svaki pokret kamerom ima svoj određeni smisao te može praviti reference, nagovještavati daljnji tijek radnje ili staviti hint na nešto na što bi trebali obratiti pažnju. Uz to, za ovakav indie film s manjim budžetom nego neki veliki wannabe napuhani hororac, film posjeduje odličnu scenografiju i zanimljivo kadriranje. Također, ne smijemo zaboraviti ni odličnu glumu, pogotovo dvoje zaljubljenih golupčića (dobro, barem jedno je golupčić). Svaku scenu, bila ona romantične, ozbiljne ili creepy naravi, pretvore u adekvatni gušt za gledanje. Što se horor elemenata tiče, tu vučemo tu lovecraftovsku paralelu, gledajući prizore koji bi nas mogli podsjetiti na neke od radova Stuarta Gordona, a to za svakog horor fana ne vjerujem da može biti loša asocijacija. Naravno, film nije bajan kako se na prvu čini prema ovom tekstu, ima nekoliko ozbiljnijih problema s razvojem priče i njenim kontinuitetom, ostalo je još mnogo prostora gdje su se neke stvari mogle približiti gledateljima, no s obzirom da je riječ o dvojici redatelja koji svoje dosadašnje filmove uglavnom baziraju na meta-jeziku razumijevanja radnje, Spring je definitivno mala beba po pitanju konfuzije ili nedorečenosti.




Drago mi je da sam ga konačno pogledao, nekako sam imao osjećaj da će mi nakon toliko preporuka sasvim fino sjesti i tako se i dogodilo. Spring je jedno osvježenje žanra koje, unatoč nekim minusima, nudi zanimljivu radnju i dojmljiv mix naizgled nespojivih žanrova, osim u vidu nekakve vampirske ljubavne priče. Kako bi moj frend rekao svaki put kad se spomene ovaj film: "Bokte mazo što je ovo dobar indie film". I jeste.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Cecilia živi prilično nemiran život sa svojim control freak mužem, koji prati svaki njen korak i nasilne je naravi. Nakon što se odluči iskradati i pobjeći od njega, poslije nekog perioda dobiva informaciju kako si je sam presudio te da ona dobiva njegovo bogatstvo. U moru novih zavrzlama pokušava ljudima objasniti da je proganja i napada netko koga nitko ne može vidjeti, sve dok ne krenu prva stradanja...



Invisible Man predstavlja klasik Universalovih monster horor filmova 20-ih, 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, koji je dobio svoje brojne adaptacije tijekom vremena, a posljednja od njih je ona Leigha Whannella (scenarij Saw, Upgrade, Insidious...) istoimenog naziva koji je izašao početkom 2020. godine, s Elizabeth Moss u glavnoj ulozi. Svaka adaptacija imala je neke svoje posebnosti, no bazična radnja ostaje ista, a ta je da se muškarac u 30-im godinama (ima i Invisible Woman ili čak Kid), uglavnom znanstvenik, podvrgne eksperimentiranjima s načinom kako postati nevidljivim bez smrtonosnih posljedica te uz te pokušaje poprimi ubilačke nagone ili te iste zatomljene nagone ispoljava na površinu. U ovoj najnovijoj adaptaciji, koja je pompozno najavljivana nakon Universalovih ''rebootova'' poput Wolfmana iz 2010. ili The Mummy iz 2015., riječ je o psihološkom trileru s primjesama horora zbog dostatne količine napetih scena. Pogledao sam otprilike 3-4 adaptacije, najviše upamtio prvu iz 1933. i Hollow Mana iz 2000. s Kevinom Baconom, a ovu sam na temelju zanimljivog trailera i interesantne premise smještene u moderno doba itekako iščekivao. Što sam/smo točno dobili? Ljudi dosta hvale ovaj film te je visoko pozicioniran ove godine zasad po pitanju kvalitetnih horor uradaka, no nisam siguran koliko dijelim oduševljenje s većinom.



Film odmah počinje dinamično, napeto i s odličnim poigravanjima svjetla i sjena te kvalitetnom produkcijom zvuka. Nagovještalo se kako će se film jako fokusirati na audio-vizualne dojmove i podražaje, što se i dogodilo. Tehnički gledano, film je odličan. Doslovno nemam zamjerke na CGI, kadriranja, scenografiju, vizualna i audio rješenja. Sve je odrađeno na visokom nivou, poglavito zato što se, barem kada je nevidljivi čovjek u pitanju, dosta toga mora fokusirati na viđenom i čujnom, nešto kao i u, primjerice, Quiet Place. Situacija se atmosferom i stvaranju tenzija i napetosti ne smiruje, tako da su pokreti kamere te stvaranje dojma kako je stalno neka prisutnost u prostoriji jako, jako dobro realizirani. Ono što je kod filma s tog aspekta važno je što je dobro iskorišten prazni prostor, doslovno govoreći, koji sam po sebi stvara nelagodu, budući da ste svjesni da je lik u prostoriji, ali ga nikako ne možete locirati dok ne napadne našu tragičnu junakinju. Kad smo već kod junakinje, Elizabeth Moss nije daleko pobjegla od svoje najpoznatije uloge u Handmaid's Tale, što znači da je svoj posao odradila jednostavno fantastično. Prirodno nadarena glumica s licem paćenice savršeno se uklapa u uloge potlačene žene koja istovremeno može biti i pobješnjeli bully. Na svačiju glumu imam samo riječi hvale. Dosta napetih scena odvija se tijekom sredine filma, one stvaraju taj horor i jezu filma, u kojem ipak većinski prevladava triler atmosfera. Kako vrijeme odmiče, tako se, nažalost, sve više i više nelogičnosti pojavljuje, promašenih poteza, neiskorištenih potencijalno dobrih scena i prizora, a stvari se gadno počinju banalizirati. Razumljivo je da je s vremenom teško održati jednak level intrige, no postoje situacije u filmu koje baš i ne bih podrobno opisivao, a koje su ipak spustile moje zadovoljstvo viđenim. Jednostavno, sam zaplet i rasplet oko nevidljivog čovjeka i scenama kada situacija eskalira te se stišava nisu po meni odrađeni s jednakom kvalitetom kao i uvodnih pola sata filma, kao recimo tehnički aspekti filma, koji ga uvelike izvlače. I makar se sve situacije mogu na neki način pojasniti, odnosno njihova banalnost, gledatelju se po osobnom mišljenju daje previše toga za razmišljanje kako da opravda neke scene filma, umjesto da su se sami potruditi kako da te scene bolje isfuraju, što je ''realističnije'' moguće, naravno ne misleći na nevidljivost koja je sama po sebi nerealna, nego na načine rješavanja opasnosti od antagoniste. Tome nije pomogao ni isuviše bljedunjav kraj.



Ova izvedenica Invisible Mana svakako ima puno svojih prednosti, no kako film prolazi, sve više i više ističe svoje mane, manjkavosti, nedorečenosti i poneke pretjeranosti i repetitivnosti. Slažem se da nije nimalo lagano snimiti kontinuirano efektivan kvalitetan horor na temelju ove radnje, no nisam tu da hvalim ono što je u filmu nevidiljivo, nego da kritiziram ono što možemo doživjeti gledajući ga. U svakom slučaju, mogu vam ga preporučiti jer ima svojih dostatnih dobrih strana, vjerujem da bi vam se mogao u globalu puno više svidjeti nego meni.