vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 21.05.2020.

El Trinche




Izvor: Ignasi Torne Gualdo Goal

Gotovo pola stoljeća svoga života proveo si u stanovima. Onda imaš sreće; nešto što si stvarao, radio godinama - otjelotvori se u nekoj hrpi novaca, i preseliš se u kuću; imaš vrt, imaš svoje krošnje i svoje ptice; mislim – nisu one tvoje – samo to tako kažem; sve se to dešava u nekom prostoru koji te štiti i predstavlja kordon prema svijetu; pojas tišine, spokoja, malog raja. Ako ne poželiš, nećeš nikoga vidjeti i susresti; sjedit ćeš i gledati u nebo. Vani, na travi, ili unutra, u nebo iznad nečega što je, kao je li, tvoje.
Kuća. U kući još uz sve ovo imaš i vlagu.
Vlaga, to su zapravo pretežno one crne točkice koje se pojave na silikonu u kadi, od kojih se mjoj Najdražoj navlači tamna sjena u očima i postaje nesretna.
Trudio si se kada se to postavljalo, i stiskao si pištolj onog silikona kao lud; niti jedna kaplja vode nema više šanse proći bilo kuda do li u odvod; ali nakon nekog vremena poražavajuće točkice dolaze ponovno. Svakih nekoliko godina guliš taj silikon i umjesto bijelog stavljaš bezbojni, gumeni; u međuvremenu si odustao od polijevanja solnom kiselinom, varikinom i sanitarima, i prepustio si taj posao Njoj.
Jer, Ona to umije.
Zašto to Ona umije? Pa, zato što iznad četrdesetipete paralele još nije rođen takav umjetnik i takav stvaralac koji bi znao odnijeti poglede daleko, da zanemariš nebo i protivničke navijače i igru i zapiljiš se u njega.
Nije rođen - nitko, osim Johana Cruyffa.
Za potrebe ove priče, zvat ćemo ga Krojfom.
Krojf, to je tmina. Visok, elegantan, mršav, brz, svijetle puti i prodornih svijetlih očiju; ali njega ipak nekako vežeš uz noć, reflektore, maglu i mrak što ih razbija svojom magijom. Ne pamtim Krojfa na nekoj dnevnoj utakmici a da je briljirao. Kada je vladao Pele, bio si još mali; kada je poslije došao Maradona, zanimale su te neke druge stvari u životu; tako da si gledao praktički samo polufinala i finala, ako i to. Muzika, knjige, koncerti, izložbe; poslije i djevojke, sve će to biti jače i odnijeti Maradonino vrijeme. Kada si počeo gledati nogomet bez daha, tada je vladao Krojf. On će potući sve Liverpule i Fejnorde i Intere i Juventuse, i graditi će svoju igru iznutra, od naprijed, polako i elegantno, kako već jedan umjetnik rođen na sjeveru može graditi. Jer ostalih devet umjetnika koji su bili, ili će tek doći poslije njega, rodit će se daleko, daleko ispod te linije. I konačno, Krojf će u polumraku kišom okupanog Westfallena tog srpnja 1974. potući legendarne Brazilce i svoje jedinice uvesti u finale.
Eh, ali finale se neće igrati po mraku, nego danju, i u finalu će ga čekati jedan, jedini kojeg neće nikada potući. Jedan, kojeg ne možeš pobijediti, nikada.
Bertie Vogts.
Trčat će Krojf devedeset minuta po širokom minhenskom travnjaku, i truditi se izbjeći sve mine i zamke koje mu je postavio čiča sa kariranom kapicom skriven na klupi; Nizozemci će povesti a da Nijemci neće dodirnuti loptu; Neeskens, van Hanegem i Rijsbergen će se razletjeti kao nikada do tada ne bi li ubrali zaslužene plodove onoga što su tkali godinama, ali neće uspjeti pobijediti.
Krojf nikada neće postati prvakom svijeta. Drugi puta, nakon četiri godine, neće niti preploviti veliku baru; ne zato što se ne bi slagao sa režimom argentinskih generala (kako si tada pogrešno mislio), već zato da, kao svaki smrtnik koji voli, spasi svoj napukli i ugroženi brak. Ali prvi puta, kada uopće istrči i pokuša, neće to uspjeti samo iz jednog razloga.
Zato što se Bertija Vogtsa ne može pobijediti.
To isto nisu imale pojma gljivice, pardon – točkice na silikonu u mojoj kupaoni, kada su se one žalosne prosinačke večeri prije kakvih desetak godina iznenada pojavile.
Bertija Vogtsa ne može se pobijediti.
Vogts je nakon prve navale suza i nevjerice navukao gumene rukavice, uzeo kvadratnu metalnu žičicu i strpljivo, satima, danima, mjesecima ribao zločinačke naslage.
Pardon, Ona. Ona je ribala. I nikada se nije predala.
Ja sam, da prostite, možda neki tamo Čava Dimitrijević, ako i to. Odigrat ću svaku desetu utakmicu tri poteza u jednom poluvremenu koje će pamtiti zgubidani s istoka, pretrčavši možda tristotinjak metara, ili koju stotinu više, pa ću, savladan malim kapacitetom pluća i općom lijenošću i mirenjem sa sudbinom, već tamo iza pedesete predajući se dići ruku i tražiti od Ćire izmjenu. Tako ću svakih tri, ili pet, ili koliko već godina, uzeti u ruke skalpel i skidati taj silikon, pa onda stavljati novi. I u međuvremenu me tamo neće biti.
U međuvremenu će, tako sam mislio sve do prije koji dan, stvari rješavati Berti Vogts, terijer, onaj koji se ne predaje, i onaj kod kojega Krojf, pardon, točkice – nemaju šanse, sve dok ne navuče pobjednički osmijeh na lice.
A onda će svemoćnim tam-tamom interneta stići vijest iz dalekog Rosarija, i ja ću shvatiti da sam već punih deset godina u strašnoj zabludi: nije to bio Vogts. Bio je to jedan drugi, koji je jedini.
Carlovich. To je Carlovich.
Tko je sada taj Carlovich, pitate, sasvim na mjestu, ako ste uopće uspjeli doći do recentnog dijela ove papzjanije?
To je El Trinche. Vilica. Tako kažu da je značenje riječi na španjolskom, nemam pojma. Nebitno.
Najbolji.
Čak i sam Maradona, kada je 1993. sletio u Rosario, da nakon svih barcelonskih i napuljskih scila i haribdi oživi karijeru i izbori mjesto pod suncem za još jedan Mundijal koji će uslijediti, ispijene pameti od kokaina i tko zna čega još, naći će toliko trezvenosti i poniznosti da na aerodromu, pred mikrofonima pohlepne sedme sile na konstataciju kako konačno u Rosario dolazi najbolji svih vremena, sasvim jasno i nedvojbeno odvrati:
- A, ne. Najbolji je već igrao u Rosariju. I zvao se Carlovich.
Takve stvari ne govoriš pijan ili drogiran; takve stvari govoriš kada ti munja providnosti ulazi u svijest. Maradona je El Trinchea okrstio najboljim!
Trinche se u životu nije pomakao iz Rosarija. Pecao je s prijateljima na obalama Paranhe, rođen u mnogobrojnoj obitelji hrvatskih iseljenika. Nogomet je, slično Luki, učio bez lopte, a umjesto kamena, služila mu je nakupina krpi koju je natjerivao prašnjavim i suhim pampasima.
Kada je stigao na ravan travnjak i u noge dobio pravilnu i napuhanu loptu, bio je već kralj. Tamo je bilo lako, jer lopta je pravilno odskakala, a rupa, grmlja i krtičnjaka nije bilo.
Legenda dalje ide ovako: pred to isto prvenstvo koje Krojf nikada neće osvojiti, reprezentacija Argentine dolazi u Rosario, da napumpa samopouzdanje pobjedom nad lokalnom reprezentacijom zavađenih klubova. Nikada prije niti poslije na istoj strani neće zaigrati ti igrači koji će se suprotstaviti nacionalnom timu - otprilike, kao da sad kod nas spojite Hajduk i Dinamo i čitav stadion navija za njih. Hajde, to se kod nas dešava kada igra reprezentacija, i svi zaborave na sve, nema više ni tovara ni purgera ni ustaša ni partizana, ali ovdje je reprezentacija bila - s druge strane terena.
I u toj nevjerojatnoj pripremnoj utakmici, već u prvome dijelu, domaći će potući najbolje što Argentina ima (ili se bar tako misli) sa tri prema nula.
Trinche će prodavati tunele, ali ne obične, one koje prodaju Ronaldo i Messi, nego duple – njemu neće biti dovoljno da igrača prođe jednom, nego dvaput.
Na poluvremenu izbornik i vodstvo saveza uleću u svlačionicu domaćina i na koljenima mole da Trinche ne igra drugo poluvrijeme, da se od ugleda reprezentacije spasi ono malo što je ostalo. Ovi, naravno, ne žele niti čuti.
Trinche izlazi oko šezdesete minute; ne da mu se više, čuva snagu za pecanje; praćen je ovacijama navijača i stadion se prazni, jer sada više, kada nema Trinchea, ta utakmica gubi svaki smisao.
Selektor i vodstvo Saveza ponovno uleću u svlačionicu i na koljenima mole Trinchea da nastupi za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu.
On na to pita: pa gdje je to, Njemačka? Preko oceana? Ma, ni govora. ja imam dogovoreno pecanje s prijateljima na Parani.
Otada menadžeri opsjedaju Rosario, ali nitko ga nikada nije uspio kupiti. Trinche im veli: pa meni vaš novac ne znači ništa. Ja volim svoju kuću, svoj Rosario, i svoju Rio Paranu. Ako želite da za vas igram, dođite u Rosario i osnujte tu svoj klub.
Za El Trinchea ne zna nitko, ili znade malo tko. Nema ga u medijima, pa kao da niti ne postoji. El Trinchea, da bi upoznao, moraš zavoljeti.
Prolaze godine, svijetle i tmurne, dobre i manje dobre; živi se i nada. Onda dolazi svibanj dvijeidvadesete, te strašne i tmurne godine, u koju se slilo toliko jada pa ne znaš odakle će udariti; kao da će se u njoj odnekuda pojaviti sam Krojf i u svoj toj tmini, magli i tmuši razbucati sve potrese, bolesti i nevolje ovoga svijeta kao željeznu Juveovu obranu elegantno poput nekog baletana. Ali Krojfa nema, već četiri ga godine nema, leži tamo negdje na gorblju iza Nou Campa, koliko sam čitao; izgleda da takvog, nekog od desetorice odabranih - još dugo neće niti biti i neće biti nikoga da razbije catenaccio što prijeti ovoj ludoj civilizaciji.
Ostao je samo stari El Trinche u osmom desetljeću života, na novom biciklu, kako iz neke rosarijske konobe navečer polako, uz škripu kotača odlazi kući. I ostala su dvojica klinaca koji će ga za taj bicikl, da ga otmu, udariti po glavi, tako da se nikada više ne probudi i zaspe u najljepšim snovima, uz svoju Paranu i njen blatni, široki raj. Ostao je ponovno Maradonin zapis na tviteru, fejsu, gdje li već: otišao je Najveći.
I moje riječi Njoj, dok ponovno navlači gumene rukavice na uzlazu u kupaonicu: nisi ti nikakav Vogts, to su moje slabe oči; gledam njima a ne srcem. Postoji li živ čovjek sa srcem koji bi mogao voljeti Vogtsa nakon što očisti crnilo.
Ti si moj El Trinche.

21.05.2020. u 11:33 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.