11.04.2020., subota

Fašizacija hrvatskog društva – doprinos antifašista i „antifašista“ Vrijeme je borbe protiv koronavirusa, pa i kroz ograničavanje i suspenziju ljudskih i građanskih prav, a takvo vrijeme pogoduje onima koji poput Andreja Plenkovića misle da im je uvijek premalo vlasti i ovlasti, žele posvemašnju kontrolu, a to znači uvođenje fašizma na mala vrata. Te tendencije nisu svojstvene samo Hrvatskoj, Andrej Plenković sa zavišću gleda koje je ovlasti dobio Viktor Orban u Mađarskoj. Dugo, mogu reći sve od ozbiljne pojave Franje Tuđmana na hrvatskoj političkoj sceni, si ozbiljno postavljam pitanje; može li antifašist biti onaj tko je toliko slijep pri zdravim očima da je vjerovao i još vjeruje u laži i podvale Franje Tuđmana, koje su nastavili njegovi apologeti, okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci? Ma možete vi iz Lige antifašista i SABA RH, sami sebe zvati kako vam drago, pa i antifašistima, ali među vama se definitivno nalazi veliki broj onih koji sasvim sigurno antifašisti nisu. Antifašisti ne uzmiču pred fašizmom niti se iščuđavaju nad bilo kojim pojavnim oblikom fašizma, oni pravodobno i beskompromisno djeluju i to ne priopćenjima i prosvjednim notama, nego otporom, prvenstveno organizacijom prosvjeda na način kako to rade Nijemci kad im se neonacisti počnu postrojavati. Svako malo u Hrvatskoj netko, pojedinci ili skupine, slavi fašizam, tzv. NDH i ustaštvo, a u Ligi antifašista ili SABA RH se svaki puta tom čude i šaljući priopćenja mlako prosvjeduju. Vas bi se, dragi moji antifašisti, radi vašeg “rezolutnog“ antifašizma, najbolje moglo opisati sintagmom „drveno željezo“. Bilo bi dobro da se ti vrli antifašisti, među kojima je i zavidan broj onih paradnih, konačno zapitaju koliko su oni sami pridonijeli bujanju fašizma, koje je moguće jedino radi uzmaka antifašizma i ne samo radi prihvaćanja dijaloga s fašizmom. Ja znam da vas je zbunio dolazak „antifašističkog borca“, „najmlađeg Titovog generala“, „poviestnika“ …, Franje Tuđmana na čelno mjesto hrvatske države, većina vas je bila sigurna da je Franjo Tuđman uvjereni antifašist. Tragedija je što neki od vas to vjeruju i danas, nije vas zbunio njegov obilazak emigrantskih ustaških punktova diljem svijeta, pa ni njegov sastanak s Vjekoslavom Maksom Luburićem, kao ni kasnije njegovo grljenje s Ivom Rojnicom u Argentini ... Niste primijetili ni to s kojom fukarom, bagrom i brabonjcima se Franjo Tuđman kao „hrvatski državni poglavar“ okružio, koga sve imenovao ministrima i drugim dužnosnicima, kome dijelio vojne činove posebno one najviše, generalske. Čudno, nije li? Kad ste organizirali ikakav prosvjed u trenutku fašističkih i profašističkih manifestacija na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, a morali ste, a trebali ste, ali niste, zato jer ste vi zapravo samo paradni antifašisti. Strahovali ste da bi vas fukara, bagra i brabonjci okupljena oko Franje Tuđmana proglasila jugonostalgičarima, što je postalo neoprostiv grijeh, pa ste se pasivizirali. A fašisti, poduprti „antifašističkim borcem“ Tuđmanom, nisu mirovali, oni su prvo komunističku ideju proglasili zločinačkom, potom su komuniste, kojima su prethodno pripisali antifašizam, pripisali Jugoslaviji, te tako antifašizam pripisali komunistima, koji su dobili prefiks jugo-, premda ga oni sami nisu svojatali, niti su se smatrali jedinim antifašistima, niti baštinicima antifašizma, iako su nesporno bili pokretači i organizatori ustanka protiv nacifašističkog okupatora. Tako su, prvenstveno radi šutnje antifašista, antifašizam i antifašistička borba postali zločin uperen protiv interesa hrvatskog naroda i njegove države, jer su se kao antifašistički borci u 2. Svjetskom ratu borili za Jugoslaviju, dok su se ustaše kao vrsni domoljubi borili za Hrvatsku, iako bez pobjede antifašističke koalicije, koje su antifašistički borci NOVJ/JA bili punopravni član, Hrvatske kao države sasvim sigurno ne bi bilo. Zar je zaista moguće da vrli antifašisti uspostavom dijaloga s fašizmom i prihvaćanjem sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ pokušavaju popravljati fašizam? Kao da je to moguće!? Kad bi se fašizam moglo popraviti, fašizma ne bi bilo! Ili zar su ti naši vrli antifašisti olako zaboravili da su u 2. Svjetskom ratu milijuni ljudi položili svoje živote za svijet bez fašizma, antifašistički borci su tako „popravljali“ fašizam na jedini mogući način, rušeći ga silom oružja. I danas mora biti zadatak svih, a ne samo deklariranih antifašista, rušiti fašizam svim sredstvima. Dakle, kako rekoh, antifašizam je od Tuđmanovog dolaska na vlast pred fašizmom uzmicao i to kroz proces pomirbe, uspostavu dijaloga s fašizmom, prihvaćanjem sintagme „zločin je zločin i žrtva je žrtva“, izjednačavanje branitelja s antifašističkim borcima, komemoracije na Lojbaškom polju, kod jame Jazovka, na Macelju i drugim „stratištima“. Antifašizam je uzmicao pred hrvatskim „antitotalitaristima“, koji sebe smatraju demokratima. Jeste li se ikad zapitali kakvu potrebu bi uopće mogli imati antifašistički borci, koji su u krvavom ratu porazili fašizam, da se mire s fašističkim slugama, koji su u ime rasnih zakona počinili bezbrojne nezamislive zločine nad vlastitim narodom? Ne, drugovi, „pomirbu“ je plagijator Franjo Tuđman kao ideju preuzeo od Vjekoslava Maksa Luburića s jednim jedinim ciljem da se ustaštvo legitimizira, kvislinge izjednači s borcima za slobodu i tako ustaštvo izvede na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. S ustašama kao fašističkim slugama se niti treba niti smije miriti, njih treba pustiti da se sa svojom izdajom, zločinima i sramotom sami nose, partizani su slobodu izborili na Neretvi i Sutjesci i u drugim krvavim bitkama koje su postale pojam hrabrosti, odlučnosti, predanosti, herojstva, zbog čega su postali besmrtni. Činom pomirbe se jedino htjelo postići da se antifašisti ispričaju fašistima valjda zato što su ih u ratu smlavili. I u tome se dobrano uspjelo. Posljedica je bujanje ustaštva, kojem se vi danas čudite, a koje potiču hrvatski „antitotalitaristi“, koji izjednačavaju sovjetski komunizam i njemački nacizam. Hrvatski „antitotalitaristi“ su u duši fašisti! Thomas Mann, veliki njemački književnik, esejist i društveni kritičar, dobitnik Nobelove nagrade, je 1945. izrekao sljedeće: „Staviti ruski komunizam na istu moralnu razinu s nacifašizmom, jer su oba totalitarna, u najboljem je slučaju površno, a u gorem slučaju to je fašizam. Tko inzistira na toj jednakosti, tvrdeći za sebe da je demokrat, stvarno i u svom srcu, on je već fašist i sigurno će se boriti protiv fašizma neiskreno i prividno, potpuno mrzeći samo komunizam.“ (“Den russischen Kommunismus mit dem Nazifaschismus auf die gleiche moralische Stufe zu stellen, weil beide totalitär seien, ist bestenfalls Oberflächlichkeit, im schlimmeren Falle ist es – Faschismus. Wer auf dieser Gleichstellung beharrt, mag sich als Demokrat vorkommen, in Wahrheit und im Herzensgrund ist er damit bereits Faschist und wird mit Sicherheit den Faschismus nur unaufrichtig und zum Schein, mit vollem Haß aber allein den Kommunismus bekämpfen. Essays „Meine Zeit“, ed. by H.Kurzke, Frankfurt 1986, vol. 2, p. 311) A ako Thomas Mann kao suvremenik nije dovoljno poznavao nacifašizam i komunizam, tko je? U svjetlu rečenog jasno je da naši „antitotalitaristi“ ni o jednom ni o drugom doslovno pojma nemaju, ali fanatično mrze čak i jugoslavenski samoupravni socijalizam, nazivajući ga komunizmom, samo da bi ga mogli mrziti. I ne samo to, za njih je i antifašizam floskula i zločin. I zato su fašisti. Bili bi to čak i da ne koketiraju s ustaštvom. Kaže Thomas Mann, ne ja. Period 2. Svjetskog rata je za nas Hrvate najpogubnije razdoblje u čitavoj našoj povijesti zato jer je na javnu i političku scenu, a posebno kroz kvislinšku državu, tzv. NDH i obnašanje vlasti u njoj, izveo ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma, koje nije imalo gotovo nikakvo uporište u hrvatskom narodu. Ako bismo pokušali usporediti tu nakaradnu državnu tvorevinu, tzv. NDH, s bilo kojom kvislinškom državom u Evropi zapleli bismo se kao pile u kučine, zato jer je ta monstruozna tvorevina usporediva jedino sa svojim tvorcem, nacističkom Njemačkom. Naime nijedna kvislinška država u Evropi nije imala logore smrti pod vlastitom upravom, svi logori smrti u tim (para)državnim tvorevinama bili su osnivani od nacista i sve vrijeme bili pod njihovom direktnom kontrolom i upravom. Niti u jednoj od tih država katolički kler nije bio toliko slizan s nacifašističkim režimom kao u tzv. NDH, od početka pa do samog kraja, a usudio bih se reći i poslije toga, pa i danas, kad je taj kler naprosto impregniran ustaštvom. To je bio i ostao zahvaljujući prvenstveno „pregalaštvu“ Alojzija Stepinca, koji čeka da radi tog pregalaštva bude proglašen svetim, tako da će nama Hrvatima pripasti čast da imamo sveca genocida. A onda na naš užas, možemo zaključiti da je i usporedba s nacističkom Njemačkom deficijentna, zato što se KC u Njemačkoj ispričala njemačkom narodu i svijetu za svoj grijeh nečinjenja, a time i svoju odgovornost za sva zlodjela nacizma. Tu ispriku su njemački biskupi ponovili i nedavno. Nadalje u Njemačkoj je prvenstveno zaslugom ratnih pobjednika, istinabog ne bez otpora i teškoća, ali ipak prilično temeljito i uspješno proveden proces denacifikacije. U Hrvatskoj niti se je KC ispričala za svoje grijehe i najpriležniju suradnju s ustaškim vlastima, niti je, izuzmemo li suđenja ratnim zločincima i kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, proveden proces deustašizacije. Sam njemački narod je postao svjestan svoje odgovornosti za pokretanje 2. Svjetskog rata i svih strahota koje su nacisti počinili, tako da i političko vodstvo tog naroda osjeća i danas kao potrebu, ali i svoju dužnost, da se za ta nedjela ispričaju i u ime njemačkog naroda zamole oprost. Dakle tzv. NDH ostaje stršati potpuno osamljena kao jedini nepotpuno kažnjeni zločin, zato je i bilo moguće da u današnjoj Hrvatskoj unuk ustaškog pukovnika Ive Stiera, Davor Ivo Stier, „dogura“ čak do mjesta MVP RH. Ne, ne želim ja kriviti potomke za grijehe djedova i otaca, niti mislim da to treba raditi, ali Davor Ivo Stier je bio bez svake sumnje u Argentini odgajan u ustaškom duhu, bio je član „Ustaške uzdanice“ i u novinama objavljivao članke u kojim je veličao ustaštvo i tzv. NDH. Dosad nisam čuo da se toga odrekao, ispričao se ili priznao da je bio u zabludi. A nisam čuo ni da su se antifašisti pobunili protiv njegovog imenovanja. Možete li uopće i zamisliti da potomak nekog od Hitlerovih generala koji istupa s nacističkih pozicija bude imenovan njemačkim MVP? Sintagmom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ se ustvari pokušavaju izjednačiti ustaški zločini počinjeni u logorima smrti i pri „čišćenjima terena“ s poratnim kažnjavanjem zločinaca izvan pravnog sustava, kad su antifašistički borci smrću kažnjavali razoružane odmetnute zločince bez suda i suđenja, kad i nevini mogu stradati, pa ispada da je isto zaklati nevino dijete u logoru smrti i ubiti njegovog koljača bez suda i suđenja. E, dragi moji antifašisti, bez obzira na to što je u tim surovim vremenima bilo i pojava bezobzirne osvete i retalijacije to ne da nije isto, nego nije ni slično, jer prvo je stravični neoprostivi zločin, a drugo protucivilizacijski čin. Jedno su nevine žrtve, a drugo su ratni stradalnici. Na primjeru Gračana i drugih „stratišta nevine hrvatske mladosti“ vidi se i sva malicioznost ustaških i proustaških boraca za „pravo i pravdu“ … naime kad su oko grobišta u Gračanima počela neizdrživa čekićanja, koja su na kraju rezultirala otkapanjima posmrtnih ostataka, još živi svjedoci, među kojima i bivši antifašistički borci, jasno su rekli da su tamo pokopani Nijemci i ustaše pali u žestokim borbama s partizanima na prilazima Zagrebu. Partizani su svoje poginule pokupili i sahranili na grobljima. I sad ispada da je jedini grijeh antifašističkih boraca to što pale neprijateljske vojnike nisu pokopali sa svim vojničkim počastima. Pa je to dočekalo Tomu Medveda, on se pobrinuo za „dostojnu sahranu“ tamošnjih „nevinih žrtava“. Slična je priča i u slučaju Jazovke, Macelja, Hude jame, Tezna, Kočevskog roga … a zašto su ta pokapališta bila tajna, pa zato što su vlasti željele spriječiti da ta mjesta postanu ustaška i općenito nacifašistička svetišta od kojih je Bleiburg postao najveće neonacističko okupljalište u Evropi, zato su, kad već hrvatska država to nije htjela, austrijska država i Crkva odlučile tome stati na kraj. A onda opet kao da se na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije od 10. travnja 1941. pa sve do 15. svibnja 1945. nije baš ništa događalo, sve kao da počinje „najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda“, a zapravo predajom pripadnika odmetnutih kvislinških vojski s područja Jugoslavije kod Bleiburga u Austriji i kažnjavanju zločinaca izvan pravnog sustava, obuhvaćeno sintagmom „Bleiburg i križni putovi“. Tako je Bleiburg, odnosno Lojbaško polje, na kojem gotovo da nitko nije stradao (najveća brojka koja se spominje je 46 smrtno stradalih na razne načine), postao „najveće stratište hrvatskog naroda u povijesti“. Brojni antifašisti, članovi Lige antifašista i SABA RH, osjetili su potrebu „hodočastiti“ na Bleiburg i pokloniti se „nevinim žrtvama“, spomenut ću Ivu Josipovića koji je „antifašiste vodio na Bleiburg“. I tako pristajući uz ustaštvo prestali biti antifašisti. Svakog onog koji je imao potrebu „hodočastiti“ na Lojbaško polje, ja otvoreno pitam što radi među antifašistima? Antifašisti su šutjeli i onda kad su se počele provoditi diskriminatorne mjere prema našim sugrađanima srpske nacionalnosti, progutali su priče o agresiji JNA, Srbije, Crne Gore, vraga i sotone na Hrvatsku koja „nije postojala“, jer ju je Tuđman tek krenuo „stvarati“. Šutjelo se i kad su počela miniranja jednako spomen-obilježja NOB-i, kao i kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu Srba. Antifašisti su šutjeli i kad su krenuli orkestrirani napadi na Tita, nesporni simbol antifašizma i antifašističke borbe, tako će primjerice vrlo utjecajni, danas pokojni, Slavko Goldstein i sam antifašistički borac čak reći da je „Tito bio antifašist do 1945., a onda je to prestao biti“. Antifašisti nisu reagirali kad je predsjednica RH micala Titovu bistu iz Ureda predsjednika, premda je ona jedina tamo trebala ostati i to zato što je Tito bio i ostao jedini hrvatski političar kojeg svijet poznaje i priznaje mu veličinu kao svjetskom velikanu koji je u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće. Liga antifašista i SABA RH nisu na odgovarajući način digli svoj glas ni prilikom promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu u Trg Republike Hrvatske. A trebali su progovoriti gromoglasno, organizirati masovne prosvjede i spriječiti fukaru, bagru i brabonjke da to provedu. A Liga antifašista i SABA RH ni mukajet, s time da ja neću reći da neki njihovi, pa i istaknutiji članovi nisu sudjelovali u prosvjedima. Nakon svega, vama iz Lige antifašista i SABA RH poručujem da je krajnje vrijeme da se trgnete i počnete preventivno djelovati kao istinski antifašisti, jer uskoro bi moglo biti prekasno, jer fašizam je na putu da potpuno prevlada.

- 20:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.