Slavica Juhas - Poezija
30.01.2019., srijeda
ŽIVOT
 Moj život je predivan, lagan kao listak koji je slučajno sletio u plavu kapuljaču. Život je sladak, poput crvenih makova koji razdragano, ponad visoke trave, pozdravljaju me. Život je uzbiban, utiha pučine, ali i poneki val nevolje, koji će proći. Piljim u fantastične prizore, koji teku. Zadivljeno promatram pomake, mijene prirode… dočekujem ju snenu, a ispraćam umornu. Vjetar ćarlija kroz prste, golica, i izaziva smijeh. Kiša sipi po tenisicama i, kroz rupice, ljubi mi prste. Sunce se odmara na mome licu, a obrazi rumene. Zaljubljena sam u… život. Voljela sam ga, dok na njega nisi stavio težak ranac tjeskobe i samoće. Volim život. Zorom mu mahnem i poljubim mu dan, bez obzira na vremenske uvjete. Uvečer legnemo na mekane jastuke i zajedno putujemo, istražujemo, stvaramo… Pa se gromoglasno smijemo. Zaljubljeni. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice ponosa. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, ili brk, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Cijenim život. U sebi i izvan sebe. Jedina teškoća savršenog žića, tvoja je bol. Svi na sebi nose naprtnjače muka. Tko veće, tko manje. Ja nosim tvoj ranac beznađa. I sve manje vidim život.  |
- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MOŽEŠ LI VOLJETI MOJE OBLAKE?
|
Dajem se tebi. Darežljivost je najniži oblik sebičnosti. Primiče uho da čuje zahvalu, a potom širom otvara vrata da ju svi čuju. Duša izbačena iz svog prirodnog stanja zbunjena je i uplašena. Tlače li me neopravdane sumnje? Dajem ti se. Zazor. Oprez. Odstup. Distanca. Odmak. Izolacija. Koje grozne riječi! Televizor. Računalo. Pa opet televizor. (Živ si!) Penkala. Čekić. Daljinski. Pa opet penkala. (Sposoban si!) Strah. Samoća. Domjenak. Pa opet strah. (Ukalupljen si!) A na površinu odašilješ suprotne, neuvjerljive refleksije. Ta dokle? Voli me. Ne donosi darove. Voli me. Ništa drugo ne tražim. Voli me. Otvori srce. Voli me. Nemoj se pravdati traženjem svrhe. Voli me. Eto ti svrhe… Voli me. Oči lažu da su je suputnici pronašli. U nasmiješenima je bunar irealnih težnji, pretrpan obeshrabrujućim porukama uma, koje se čitaju u tišini, kada pod povećalom traže više jastvo. Prene li ih svjetlucavi trak jutra, koji se usudi izgmizati kroz milimetarske rupice na rebrenicama, izlaze na osunčani trijem, glancaju otvore na bunarima i pripremaju mentalnu vodilicu. Svatko nekoga vodi. I svi bivaju vođeni. Iluzionisti. Hoćemo li se voditi? Jedni drugima zavide na bijelom, temeljito očišćenom bunaru, nesvjesni da je sadržaj zamućen. Zagađen. Hoćemo li se otkriti? Nemoj se plašiti šuškanja na površini ni romorenja u mojoj dubini. Vjeruj, više je sunca negoli kiše, no ja želim da vidiš i oblake. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me.  |
- 00:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.01.2019., ponedjeljak
TRAČNICAMA ŽIVOTA
|
Tvoju adresu, monologe, strahove, broj telefona, i neraskidivu vezu, zaključala sam u sef vremena. Kratko vrijeme grlila sam metalnu kutijicu, a onda sam ju odložila u kutak. Povrijedila sam te, jedini moj suputniče, ali život me iskušenjima učio da dušu oslijepim pred htijenjima. Pred ugrizom želja. Među koracima, stvorila sam kutak, u kojemu potrebe mirno spavaju. A ti si se okovao žalošću jer mi putovanja ništa ne znače. Životni moj suputniče, ako zajedno putovati nećemo, ne kupujmo karte. Truckam se u raskošnim vagonima, a vuče me lokomotiva zahvalnosti i sreće. (I kutak sa mnom putuje.) Ti uvijek iznova krećeš s novih perona, vjerujući da će pred tebe kad-tad stati vlak, sličan mome. Život me ne pita hoću li u vagonu igrati kanastu ili ću krajolik promatrati kroz težnjom zamućene prozore. Sa svima koji me razveseljavaju, igram. Zato volim. I zato sam voljena. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak… u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti.  |
- 21:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
GLAS
|
Ciglo desetljeće živjela sam punim plućima. I spavala otvorenih očiju. Samo ponekad spuštala sam kapke i tada bih začula glas osude, jer jedan život zabetonirala sam ispod spuštenih kapaka. Je li glas bio stvaran? Iz godine u godinu zahvaljivala sam Nebu što mi je dao jakost da živim otvorenih očiju. Čak i kada sam spavala. I sanjala. A onda je glas pukao posred glave, i zgrčila me iznenadna, neizdrživa bol. Čučnula sam, svom snagom stisnula sljepoočnice… I oči! Trenutak nepažnje, dovoljan da propusti glas. Sada se glas razliježe mnome, bujicom riječi, koje sam ostavila u vremenu, ispod spuštenih vjeđa. Sada, zagledana u provaliju sebe, puna opravdanoga straha, zapisujem neobične priče. Tuđe, i osobne. Doduše, meni je sve jasnije od dana. Dakle, glas ne mogu ponijeti u procvjetali vrt, niti ga posjesti na (meni dragu) ljuljačku. Ne mogu ga spustiti u džepić torbice i otići u šoping, ili šetnju. Pri otvorenim očima glas utihne i ne pere me krivica što godinama odbijam čuti glas. Tek tu i tamo, nakratko. Trzaj straha opomene da sam pospana, da se oči sklapaju, pa se umivam ledenom vodom. I oči držim širom otvorene. Ljutim se na sebe, jer pri onoj ogavnoj boli, nisam trebala spustiti kapke. Nakon puknuća, u meni, s prijateljima kartam, i škiljim. Kupujem plavu jaknu, i namigujem prodavačici. Razgovaram sa susjedom, i trepćem očima, a razlog nisu tikovi i alergije. Glas ne dopušta da otvorim oči. Sada u sebi sjedim ˝dugo u noć, u zimsku bijelu noć˝ (ha-ha), i slušam glas ispod kapaka, koji me optužuje. Naziva me varalicom, izdajicom, nevjernicom, osobom koja ne ulijeva povjerenje… i na kraju gunđanja vrisne: Kraljice, kako je dobro da si se vratila! Ne znam što ću s tom konfuznom bukom, koju godinama nisam htjela čuti. Dokle ću? Što je u dubini mene? Tko? Hoće li glas nestati ili će ostati kao nevidljivi ožiljak, uspomena na strah i muku. Vrijeme će pokazati. I ne brinite za mene. Meni je sve jasno kao dan.  |
- 21:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SVIĆE
|
Skoro će jutro, skoro će… Sklupčana na vlažnome stolcu, grickam jabuku. Osvježenje pred jutro. Propuštam li život ili ću to činiti kada se probudim? Ako uopće zaspim. Krikovi odjekuju umom. Prepoznala sam tvoje krikove tišine. I nemam izbora, doli odgovoriti tišinom. Zašto me zoveš? Da ti pošaljem toplinu srca svoga? Da ti pošaljem kap s ruba oka? Da ti pošaljem zrak iz svojih pluća? Što hoćeš? Sve si mi uzeo krikovima. I ova noć, i nju si mi uzeo. Ne zovi me krikom, ne zovi me. Tvoj krik para um i boli. A jutro će, i spava mi se. Umorna sam od slušanja krikova. Umorna sam. A sviće… ... volim te… ... tiho… ... bestjelesno…  |
- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DIJAGNOZA: LJUBAV
 |
- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.01.2019., nedjelja
IGRA
|
Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Ne vidimo svrhu igre. Ako iz sebe želim izbaciti tuđi plač, a ne mogu, tada u pitanju nije slabost, već netko drugi određuje pravila igre i vrijeme za nove poteze. Svoju bol primiš, preboliš i zaboraviš. Prolazna je. Ako si mudar. A ja jesam. Mudra. (Ah, hvalite me, misli moje.) Ali što kada ti tuđa bol mira ne da? Ako mi se poput grozne zaraze širi tijelom i iznutra bode oči, je li tvoja bol postala moja? Kako u sebi izliječiti tuđu boleštinu? Oboliš li i ti katkada od rijetkih boljki mojega žića? Ne slutim. Znam da boluješ. Kakvu poruku primamo od jedinoga Igrača? Da smo tek mizerna drvca na ploči života. Kada bih se usudila, telepatski bih prosvjedovala zato što me boliš. Ti bi učinio isto, kada ne bismo bili tek obični pijuni. Ili kralj i kraljica? Odrvenjeni na rasklimanoj ploči na koju nas je Igrač spustio. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Je li Igrač svjestan da smo (ipak) od krvi i mesa i da zdravorazumski nismo htjeli biti nepomični, nijemi pijuni, ni plemići. (Zdravorazumski? Riječ podobna za analizu.) Hoće li nas Igrač na kraju igre gurnuti s ploče? Tko zna gdje ćemo pasti. I čiju ćemo glavu razbiti. Ili će nas složiti u blindirane kutije, jedno pored drugoga, za vječnost. A kada bih zamolila igrača da me izbaci iz igre u kojoj nema pobjednika? Osim ako smo Jedno. Igrač u nama, mi u Njemu. Ti u meni, ja u tebi. Razlog i smisao životne igre.  |
- 22:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OČI ISTINE
|
Otkud baš tebi nadnaravna moć da dođeš u jedno ljeto i ostaneš kratko, a traješ cijeli život, dan i noć, i činiš naše bivanje titravo i slatko? Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. Uzvraćam ti čuvstvo, ko zvijezda treperim, svjesna da sam zaljubljena u dušu od svile. Na tren zbunim razum, ushićenjem ga uvjerim da me klete maštarije nisu zarobile. Misao znade biti teška, pritisne življenje, a teret pod grudima ruši nebo i raj, Kad sviješću ušutkamo tjelesno htijenje, blagostanju i sreći ne vidi se kraj. Potpuni smo stranci, ali u tebi i meni prepliću se fine niti besmrtnoga Boga. Višnji nas spaja samo kad smo sneni i kada uz nas nemamo nikoga svoga. Tvoje mjerilo svjetovnoga ništa mi ne znači, zemaljski moj bitak ne želi te blizu, ali bunt nutrine od razuma je jači. I znam da si jedini, da ne pripadaš nizu. Nestašni leptiri, koji u vječnosti žive, zagolicaju maštu kad te netko spomene, Ali oči istine za odlazak su krive! Ne dam da mi leptirići obraz zarumene! A tako je lijepo noću slušati lepet, zaroniti u se i promatrati nevidljivo; navući zastore pred ovaj divni svijet i predano utonuti u nestvarno, neživo. Premda se naša tijela ne privlače, a oči, prsti i usta za nas ne postoje, duše su uzbuđene, do gola se svlače, i prazninu najljepšim čuvstvima oboje. Bez riječi, bez pogleda, bez smrtnosti, paralelni život skrivamo u raju, i puštamo da nas tajna pjesme nosi svakim danom izglednijem prekidu, i kraju. Kao Cesarić, kojega pokrio je kamen, ali vraća se u čitanim, živim stihovima, tako i ja hoću da traje naš plamen u neopipljivome, u mašti, u snovima. Pitaš se zašto sam ti okrenula leđa i krhotine našeg neba prosula za sobom. Možda jer intuicija zdrav razum vrijeđa? Pa ipak se u sebi nisam rastala s tobom!!! U središtu tihosti mrtvome pjesniku življenjem i disanjem smisao daješ. I dok se ne pretačeš u pokret i sliku, zauzimaš sav prostor, i traješ, i traješ. Kada bih te srela, tada te ne bih htjela. Ne želim da postojiš, da preda mnom uzdišeš. Ali dušu tvoju trebam! S njom bih letjela kada mrtvome pjesniku od srca pjesme pišeš.  |
- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ŠUPA
|
Ne pitaj me, prijatelju, ni usput ne pitaj bih li rosu s ruže (ili barem trnje) dala liku koji oćutio nije predane ljubavi drhtaj, duši, koja zbog karijere i čast bi prodala. Ne pitaj me, prijatelju, jer živim tu priču o skitnici koji je cvijetak u šupu odnio, jer tako lijepe ruže rijetko gdje niču, a lutalica je vlasnik najdražesnije bio. Ne pitaj me, prijatelju, jer ruža počiva u sjeni posivjele blago tinjajuće svijeće. Protekla su desetljeća, ali ruža je živa, jer skitnica jastuk daha pod latice joj meće. Ne pitaj me, prijatelju, jer ne znam što reći. Mnoga ljeta svjetlost sunca ugledala nije. U polumraku živi, ni za čime ne žaleći dok skitnica suzom rumene joj latice mije. Ne pitaj me, prijatelju, ta tko bi to shvatio, da najzanosnijoj ružici iz ružičnjaka, život je produžio i latice joj pozlatio zagrljaj depresivnog skitnice i samotnjaka. Ne pitaj me, prijatelju, ne pitaj me više, bih li djelić srca i duše i drugima dala, jer mala šupa vječnom ljubavlju odiše, a ruža živi da bi za skitnicu mirisala.  |
- 22:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.01.2019., četvrtak
KADA PROMATRANO NIJE DOŽIVLJENO
|
Što vidim, to želim. Što hoću, to mogu. I u vis i u niz dajem se odvažno. Okolnosti motrim, živim ih s nogu. Što um ne zadrži, posve je nevažno. Moj život - Riječ koju sama odabirem, niska je koja um ukrasi ili optereti. Zbog nje se povlačim ili nadirem, s njom se duh raspada il bezbrižno leti. Svagdanji se niže izbor za izborom, posežem za osmijehom il obljubim inje. Radost je ugodna, spaja me s Izvorom, gdje svetost niče, gdje život počinje. Strah ili ljubav, slabost il moć; bez dvojbi pada se s dna i s vrha. Da plavom tintom ne obojim noć, san bi bile čežnja, namjera i svrha. Tko sam? Sluga društva ili slobode? Trag crva, diva il zlatne sredine? Sve sam! Sama šaljem vatre pa i vode, da zapale il potope šapate nutrine. Sve je savršeno. Baš tako i mora biti. Tek mi razrogačenost malčice smeta. Al Riječju se svaki lanac dade razbiti! Moje tijelo je galaksija, a srce planeta. Pa kako me tlapnja može zbiti u kalup, uz upute kako se slastica spravlja? Za ovaj život takav kolač je skup… Zadovoljavanje drugih rast zaustavlja. Sreća sipi iz svemira, a u srcu klija vjera u sebe, saznanje da je dovoljno biti; no slatko se uzvodno teško probija… I bez naprezanja slano stane se liti. Ne kušati, ne trpati u se promatrano, odbiti da zbog odslušanog bridim, pomaže da srcu zlo ostane strano, da odbacim sve što čujem ili vidim. Protratiti vrijeme pravdajući se da se tuga ne množi promatrajući, da duša ne sudjeluje, ne trpi zapise… uzaludno je. Tišina bolje zvuči. Kolačiće mijesim u miru, s lakoćom, zasladim se mislima i srcem kušam prešućene riječi, prekrite samoćom. O, kako svijet ljubim kada sebe slušam!  |
- 01:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NOVI LJUDI DOLAZE
|
Pozlaćeni tekstovi, pogledi i pljesak, nestat će u bačenoj, staroj posteljini. U vječnosti bit ćeš samo kratak bljesak, jer novi ljudi dolaze nezasitnoj svjetini. U prah će se pretvoriti žuljevita bdijenja, napor koji hranio je tek ego i oči, jer vrijeme očekivanja i potrebe mijenja. Na tvoje će mjesto novi ptići doći. Zaslijepila te želja da ti se klanjaju, a bio si sitno zrno u pustinji života. Htio si da žive te danju, a noću sanjaju, oni koje straši kraj, il godina stota. Znaš li onu tanku vibru koja umiruje, a istovremeno razbuđuje nutrinu? Tada moja duša tvoje strahove dodiruje i čini da se strepnje u tebi rasplinu. Zbog ljubavi koja je svijetu nerazumljiva, sa mnom ćeš poći do zviježđa Gremini. Zbog tajne bit ću i pred Bogom kriva, ali ti ćeš svijetliti u mojoj blizini.  |
- 01:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PARKIĆ
|
U parkiću zagrljeni sjedili smo na klupi, a zaljubljena bića trčkarala su oko nas. Blaženi, približili smo se vremenskoj rupi… morali smo osjetiti bol, i čuti zemlje glas. Na vratima parkića nježno su nas razdvojili i odveli do tunela, u kojem sjećanje se gubi, da bismo smo se s druge strane ubrzo rodili, da osjetimo kako majka milo dijete ljubi. Sada jurimo zacrtanim nam putovima, katkad s poznanicima, češće sa strancima. Srcem tražimo srodnost, i radost na licima, zapretane med ponosom i strahovima. Pločnikom koračam, prekrivena zaboravom, a dragocjeni biserčići pod nogama mi sjaje. Sretna sam, ah, sretna, na mjestu sam pravom, ali na dnu sebe ćutim da nešto nedostaje. Ne znam što je. Nikako ne mogu pojmiti zašto i u savršenstvu jedna mala točka fali da bih baš u potpunosti sretna mogla biti, da bih mogla usnuti i probuditi se u zahvali. Ti ubrzano stupaš sred susjednog pločnika, sretan što si kralj na prekrasnome mjestu. Gdjekada pozdraviš slučajnog prolaznika i brzo pogled vraćaš na vijugavu cestu. Putem razmišljaš, pojmiti ti je nemoguće, da sve u što gledaš, sve ti dušu razgali, i da blagoslovljeni život imaš i kod kuće - da sretan si, ah, sretan, a ipak nešto fali. Između nas kolnik, vriska, škripa, trube, ali pogled ne bježi na drugu stranu ulice, jer na našim pločnicima grle nas i ljube i nebo, i zemlja, i more… i ružine latice. U dubini naših duša gdjekad osjećamo, da sedefasta zrna nisu slučajno na cesti, a miris ruže podsjeća i mami nas tamo, odakle smo pošli, i gdje ćemo se opet sresti.  |
- 01:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.01.2019., ponedjeljak
ČOVJEK ČUĐENJA
|
Nestadoše modre oči u ambisu duplji, nad sljepoćom plavi burkaju se kolobari, namreškani zatiljak guta jastuk šuplji, um s trona svrgnuše smrti poklisari. Na ruci modrica, odvratni, zgrušani lokanj, u koji uštrcavaju bezizgledni sat. Grčki bog sna više ništa ne znači za nj. Obamrlom tijelu što će opijat? Usne su se objesile na gole desni, nema toga čuda da ih sastavi. Nesnosni smrad ispušta trup bolesni, a kosac čeka da se pumpa zaustavi. Crvene se tube duž korpusa ljušte, iz mekog podruma truleži diže se vonj. Kotao u kojem je kuhao gušte, sve hladniji je – smrt je došla po nj. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa il cijepa, ne čuju ništa doli plač svoga srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Da bar oćute čovjekov spokoj kad odbaci ljusku (s njom strah i stid), čuli bi: Ovdje je pravi dom tvoj! Čašćen je tko dobrostiv izdrži privid. O, čovječe, bio si oličenje dobrote, čudesna ljubav (u obliku ušutkana); kralj straćare (kog jarile su litote), jer i vanjština bje lažju uljepšana. Čovječe, zavidjeli su ti svi redom, hvalili te… a čuđenjem podbadali. Strastvenog čitača počastiše uvredom da bi taštom egu laži natrućali. Pod krinkom srdačnosti slutio si kreveljenje, prepotenciju i bijes. Danas iz tvrdica žal po tebi rosi, ali njihova savjest neće s tobom u lijes. Kada te kroz vratašca u vrelu peć gurnu, kad stopiš se s dahom Tajanstvenoga, nagnat će ih Nebo da uzdignu urnu i bdiju uz prah pjesnika umrloga. Zurit će noću u pokal pun prašine, prokletstvo čuđenja držat će ih budne sve dok ne prihvate opstojnost veličine i da su predrasude čudne, čudne, čudne.  |
- 23:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OČE
|
Oče, ti znaš da ovim nakaradnim stihovima igram se kao djetešce s dragim igračkama. I znaš koliko istina pod tim kamenjem ima, i da ih je žuka pomnja zakucala na usnama. Oče, nije li moguće da bi istina povrijedila, ili začudila, sve koje sam slovima dotakla. A znam da nijedna duša nije zavrijedila nositi breme koje sam sama namakla. Oče, u ovome životu dao si mi više no što sam trebala i koristila do sada. A ova nezahvalna duša besramno ti piše da poželjeh i ono što mi ne pripada. Oče, skini teret laži s mojega življenja, zaustavi sve misli koje idu stranputicom. Spusti ruku s neba da mi srce mijenja, i da se ne uništim grižnjom i krivicom. Oče, po tvojoj volji, dosad sve sam činila, veselo sam pošla kamo god si me uputio, ali jedna grka težnja dušu mi je prevarila pa sad srce boluje, a razum se pomutio. Oče, od krštenja u meni je i tvoja snaga, ali nedovoljna bje da sa sobom se borim, jer lutala sam od nemila do nedraga da vlastitom snagom vrata težnje zatvorim. Oče, ti sad šutiš i slušaš što imam ti reći, a ja dvojim i strahujem jesam li jasna bila. Shvaćaš li da i noćas rijeka suza će poteći, da bih bar nakratko grižnju iz sebe izbacila. Oče, pomogni mi da mišlju ne hlepim za dobrima koja meni nisu namijenjena. Ne daj da obnoć tugujem i strepim hoće li mi krasan život pasti na koljena. Oče, obriši suze kada se niz obraz toče, nadnaravnu snagu ulij u sve moje slabosti. Podaj mi je malo više nego ti se hoće, jer u ovoj bitci gubim. Mili Bože moj, oprosti.  |
- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DOBRA SAM U TOME
|
Osvetit ću se za balast tuposti proteklih buđenja, za neugasive, nesnosne jadovanke pod kožom i za rumenkaste, ispupčene, bolne obraze, u koje nemoć zabadala je rubove usnica. Osvetit ću se za prigovarajuće jekanje tišine, za grdnjom zaglušene uši duše i za ledenu kožnatu ponjavu, zategnutu nad gromoglasnim košmarima. Osvetit ću se za neprežaljene, iscjepkane planove, koji nezaustavljivo šuštaše posmrtni marš… ispod nadglasanih, spužvastih slušalica. Osvetit ću se. Dobra sam u tome. Osvetit ću se za visok, gustim rešetkama ograđen smisao, i za prosjačko urlikanje ispod pokrova mozgovne grobnice. Osvetit ću se za tvrda klecala iza paravana mraka, i za brdo mokrih ručnika oko lakrimarija. Osvetit ću se za spoticanja ponosa prilikom bijega, za bezglava bauljanja podzemnim životom, i za pravokutne, bijele, prugaste tabletice, po kojima (tintom) ganjala sam anksioznost. Osvetit ću se za izlizanu, bež poštansku torbu, za hrpetinu bilježnica s hamletovskim dvojbama i za ofucanu podstavu, u koju zašivala sam neobuzdane, frustrirajuće misli, flastere s mirisom krvi, vlažne rupčiće i pokoju opekotinu od žara na tajnama. Osvetit ću se. Dobra sam u tome. Osvetit ću se za prekomjerno gutanje otrovnoga dima, za prežderavanja krempitama, tortama i Nutellom, za jutarnje mučnine i večernje vrtoglavice, kada otekle kapke nesanica je gnječila. Osvetit ću se za neprežaljena, oteta mi slavlja, za bivanja iza usiljenog smijeha, u dvostrukim, tijesnim oklopima, i za sramotno skup, prazan kaput, koji plesao je u tko zna čijem zagrljaju. Osvetit ću se za tjeskobom zamrznute trenutke, za sate lišene dječje perspektive, za godine poštapanja po trpnjom razrovanom autoputu žića… i za čežnjom zatrovanu krv. Osvetit ću se za naslage pljuvačke na zadimljenom suncu, za crnom temperom obojan mjesec. Za zvijezde koje nebo ispaljivalo je u me i za meteore straha, koji pogađali su orošeno čelo i kroz gorući zatiljak izlijetali. Osvetit ću se za tvoje igračke na mojem igralištu, za moje stihove u tvojim pjesmama, i za izdajničko divljanje u šestome čulu. Osvetit ću se, ali ti to nikada ne smiješ doznati, niti intuitivno osjetiti. Osvetit ću se. Dobra sam u tome. Verigama agonije, bičem samoće i tijeskom besanice, opet ću kazniti sebe. … dobra sam u tome…  |
- 11:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ZAŠTITNICA
- 11:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.01.2019., nedjelja
NEZNANKA
|
Jednom ćeš zastati na kućnome pragu, pokucat ćeš stidljivo, sa strahom posred grla. Neznanki ćeš reći da tražiš svoju dragu, a ona će tiho reći: Tvoja ljubav je umrla. Pričat će ti da pokojnici bio si svrha, jedini zrak koji je noću udisala. Da bio si joj magičan uzrok srha, da se svaku Božju ponoć s tobom sastajala. Kada budeš upitao gdje je njezin grob, uputit će te pred novi, sivi spomenik. Bol će te razdirati, gnječiti ti drob, jer sam sebi postat ćeš sudac i krvnik. Teturat ćeš grobljem tražeći njenu sliku, mada znati nećeš kako draga izgleda. Oplakat ćeš milijuntu propuštenu priliku i dopustiti da te crv krivnje izjeda. Grob joj naći nećeš, ni imena njena, za sobom je izbrisala postojanja trag. Proganjat će te srca bat i savjesti sjena, jer zbog tebe grob joj posta mirisan i drag. A neznanka već će za stolom sjediti, u polumraku sebe svježi zrak udisati. Rumenjet će se lišce njeno, srce drhturiti, jer u ponoć opet će se s tobom sastati.  |
- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.01.2019., srijeda
POBJEDNIČKI STAV
|
Jadna li je slonica, ogromna i moćna, koju sjećanje vara da ju jači vežu. Slabiću dopušta da je ukopa u mjestu, a samo tanke vezice zglobove joj stežu. Ja samo glumatam da sam zarobljena u stihu, u dvoru, u svijetu i ljubavi. Ja ne trebam nikoga da mi pomoć pruži, niti da me smrtnik iz podzemlja izbavi. Možda živim čas na nebu, čas u rovovima, a možda čari ima baš u finim promjenama. Ali let nije težak, ni bitke koje bijem, kad u jatu lepećem, a borim se sama. Na nebu se ponizno obraćam pjesniku, ali u rovu zauzimam pobjednički stav. Stidljiva i šutljiva, hrabra i borbena… Na oblaku plaha ptica, a na zemlji lav.  |
- 01:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NEPOSLUŠNI ANĐELAK
|
Noćas je nebo pogled sa zemlje svrnulo, dojadilo mu je tješiti vječnu plačljivicu. A ja se u sebi smijem, jer mi je uspjelo zavarati okolinu i sveznajuću nebnicu. Potiho ću, na prstima, iz kože izaći i nestati u neosvijetljenim ulicama. Broj na tvojoj kući lako ću pronaći i žurno koračati mramornim stubama. Na vrata pokucat neću, samo ću ući, i tihano sjesti na rub zlaćanog kreveta. Nježno ću ti prste kroz kosu provući i po srcu prosipati mirise ružina cvijeta. Nasmiješit ćeš se blago, promeškoljiti se, sa željom da u dušu ti kao lahor sletim, jer znaš da ljubav nema oblike ni obrise, i da zbog nje cijeli svijet začas preletim. Nećeš se probuditi, blaženo ćeš spavati i kratkim ćeš udahom u sebe me usisati, a ja ću svoju ruku podvući pod aureolu i do svitanja zadovoljno u tebi disati. S prvim tračkom sunca iskrast ću se iz stana, u kojemu moj ljubljeni obitava. Osunčanim livadama pohitat ću u se i moliti da me nebo već ne provjerava. A ono me dočekalo natmurenih očiju, podignutih obrva, skupljenih usnica, i grmi da već znam što anđeli ne smiju i da sam zaslužila biti vječna plačljivica. Pokunjeno spuštam glavu (ko da mi je žao) što me ljubav i noćas u grijeh uvalila. A Bog se grohotom smije, ta nije s kruške pao… zna on dobro gdje noćit će anđeo bez krila.  |
- 01:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ZADOVOLJSTVO PONIŽENE
|
Kroz život hodam uzdignuta čela, na savjesti nemam ni trun prljavštine. Duša mi je čista, u nakanama bijela, na obrazima nema ničega, doli istine. Kakva sam, takva sa. Neću se mijenjati. Rođena sam da bih bližnjima ugodila. Što god me pitaju, sve, i više ću im dati, ali srce i stavove, njih sam ogradila. Nikome ne namećem vlastita mišljenja, ne govorim gdje tko mora poći, što raditi. U zadnjim redovima, puna strpljenja, ustupam mjesto, jer ne želim se svaditi. Lako mi je ustati, u prolazu stajati i promatrati kako oholom ego se diže. Bez izraza na licu u sebi ću se smijati, jer tupan ne vidi da je pola metra niže. Ako me izguraju do izlaznih vrata, naslonit ću se na dovratak i uživati. Krajičkom oka pratiti ću zvon lakata, a s drugim ću ljepotu prirode upijati. Kada budu izlazili iz bučne dvorane, gurnut će me u dvorište, na tratinu. Odmaknut ću se, stati sa strane, i ljubazno propustiti zguranu svjetinu. Kraj mene će zastati, paljnuti cigaretu, mlitavac kojemu sam ustupila mjesto. Pričat će o susjedi, nepravdi u svijetu, i kako se za pravicu mora boriti često. Otpuhnut će par dimova zajažljivosti i domu svome ponijeti nova razočarenja. Odmahivat će glavom, kipjeti od jarosti, nemoćan da ljudsku kvarnu ćud mijenja. Tko snatri da sebičan jakoga pogazi, u glavi se bori s gubitkom i tjeskobom. I dok moje čuđenje sa slijepcem odlazi, zaključujem da sam zadovoljna sobom. Kroz život trčkaram uzdignuta čela, a savjest mi je i pred ljudima čista. Ponizim se, jer davno sam uvidjela da na poniženoj uvijek osmijeh blista.  |
- 01:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.01.2019., utorak
PORAZ ETIKETE
|
Samosvjesna i snažna, šutljiva i plaha, s obale sanja vale vaših kretnji gledam. Oprez brane diže, zaustavlja vas kod daha, jer otkucaje dijelim, ali srce vam ne dam. Loptali su se s njime, udarali snažno, ali kad mišić lupaš, s vremenom ojača. Tad shvatiš da izvan njega ništa nije važno, da ograda te odvaja od ljutnje i plača. Vi biste to nazvali lošim iskustvima, a za me su poučni testovi morala. Padala sam, dizala se, stremila k vrhovima, etikete gubitnice jakom sam voljom skidala. Danas s lakoćom prolazim kroz žiće, odlučna da s osudom za isti stol ne sjedam. Dok ne trebam laskave, lažne cvrkutiće, otkucaje dijelim, al srce vam ne dam.  |
- 00:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ANĐELAK
|
Tapšaju me i pjevuše da sam zemaljski anđelak, jer popravljam što zli ruše i pročišćavam im zrak. Smiješe mi se, zahvaljuju što za sunca stvaram hlad. Kad im brige nahrupljuju, mudrošću im sklanjam jad. Hvale me jer dobro znaju da mi žrtva nije teška, jer dok bezbrižno spavaju, sreća se u meni mreška. Miluju mi bijela krila, lašte perca, da se sjaje, da im uvijek dobra vila krilom spriječi posrtaje. Pobune se tek ako sam i drugima dala što imam. Jer kad preveć tuga nosam, njima spokoj oduzimam. Strijeljaju me pogledima i riječi postanu grublje, pa se ispričavam svima što ne trpim sebeljublje. Pokunje se, pokaju se tek kad domu svom odletim. Primirim se dok iskuse kako se postaje svetim. Ne spuštam se dok ne shvate da zbog sebičnosti gube. Anđeli milost uskrate, kada samo sebe ljube. Prenijela sam im poruku, (rekla da ponavljat neću), da čim bokcu pruže ruku, stekli su uvjet za sreću. Laskanjem me hoće potkupiti, ko Judi nude zlatnika tristo. Morat ću im u nos oblak zalupiti… Neće valjda anđela pobijediti zlo!  |
- 00:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.01.2019., ponedjeljak
DVA LUDAKA
|
Ja sam tvoja tajna skrita u slovima koje osim nas nitko drugi ne čita. Ja sam savršenstvo u tvojim snovima, žena koja te apsolutno ništa ne pita. Ja sam sve što želiš. I više od toga. Tu sam, ali ne remetim tvoga žića mir. Ja sam inspiracija, poslana od Boga, na praznoj stranici modrikasti leptir. Ja sam ono živo, što pod kapkom vidiš, bijeli početak koji se ništavilu pruža. U tihoći moj si, u šutnji se ne stidiš kad učim te kako iz ničega izraste ruža. Ja sam tvoj pokret, tvoja misao, i djelo. Sve što želiš, to sam. I više. Još više. Ja činim da se crnilom protegne bijelo i da tvoje srce divne pjesme piše. Ja sam tvoj poticaj, koloplet misli u letu, daska na mostu po kojem poskakuješ. Ja ti nudim smisao u ovome šturom svijetu, melodija sam koju u sebi osluškuješ. Ti si moja tajna skrita u riječima, gdje nam baš nitko ni za što ne sudi. Ti si slatko snoviđenje, zrak u grudima, i divno je, divno je… dok se pravimo ludi. Mi smo dva ludaka na mističnome mjestu, dvije blentave sanjalice, ali osobnosti jake. I da nam uklone tračnice i cestu, duše bi se pronašle usred pjesme svake. Nitko ne primjećuje dva luda golubića, slušaju, al ne čuju kome pjesme lete. Dignu ruke, zaplešu ta otužna bića, ne ćuteći dvije duše i u ludilu svete. O, kako te jako volim, za tobom žudim. O, kako te ćutim u smiraju dana. O, kako sam sretna kada poludim i kada me zanese mašta razigrana. Dođi, moj pjesniče, dođi mi. Požuri. Dođi, tajno moja, slatka, životvorna. Dođi da me ne preuzmu razgovori šturi, zbog kojih je glava teška i umorna. Dođi mi u snove. Dođi, ne razmišljaj. Poslat ću ti stubište od mekih oblaka. Suđeno je. Moraš doći. Ta danu je kraj! Ljubit će se opet skrito dva noćna ludaka.  |
- 02:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DŽEPIĆ PLAVE BOJE
|
Zvončići i crvene kuglice na boru, šarene lampice, vjenčići i jasle… i želja da se priključim veselomu razgovoru, da ne skliznem u uspomene, davno ugasle. Uživam u zimskim, bajnim trenucima, ali nešto sramno kuje neposlušni um. Napeta sam, slutim da nešto ne štima, jer me iz idile goni u sablasni podrum. Duša hoće lebdjeti nad trepćućim gradom, promatrati promenadu i kičasti hod, ali um me gura u zagrljaj s jadom, da me pjesma i za blagdan zabije u pod. Opirem se, durim se… pa nestane snage. Hrvam se s pjesmom, držim je za gušu, ali stih me tjera ispod košulje drage, da mi opet čarolija rominja u dušu. Plavkasta košulja, s opojnim mirisom nota, i sjećanje na ljeto koje u nepovrat ode. Košulja plava oko čežnje se omota, i nađem se u sferi nezamjenjive ugode. Tvoje srce kuca tiho, obiteljskim batom, uzdišem uz njega, sretna što sam tu. Ne ćutim se raspikućom, nevjernicom, tatom, jer sretna sam kad vidim da sretan si uz nju. Ništa mi ne treba, sve imam sada, jastuk od srca, toplinu romantičnog bića. Kada legneš uz nju i zbliži vas naslada, ja ostajem u košulji, tik ispod džepića. Ti sutra ćeš ustati, čio sjesti za stol, putem ćeš me privući, prisloniti na sebe, a ja ću te milovati tamo gdje je bol, tamo gdje te osim slave i samoća grebe. Košulju plavu zamijenit ćeš bijelom, ali ispod svih džepića lako se podvučem, ti uljeza osjećaš i srcem i tijelom, i zauvijek me želiš u oćutu vrućem. To nije svjetovno, to nije stvarno, opire se svakom zdravome razumu, ali svjetla grada ne djeluju čarno dok plava košulja čeka u podrumu. Pitam se zašto proklinjem nadahnuće i žalim što blagdani tako brzo će proći, kad mekane odaje ispod raskošne kuće odaju da čuvstva su izvan moje moći.  |
- 02:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DNEVNIK BESKUĆNIKA
|
Uskrsnule su riječi pa sada mnome vladaju, a s prvim bdijenjem oživjela je i tvoja slika. U polumraku drhtim, suze u me padaju, jer u palačama dva smo sirota beskućnika. Obilje na stolovima, dragulji na grudima, ljubazni osmijesi pred nama se klate. Lokoti na srcima, oprezi u pokretima, a ipak nam kupljeno još jednom naplate. Teško je sabirati lomnog sebstva komadiće. Dok jugo samotno fijuče, ni vapaje ne čuje. Utekoh u noći, koje sve jedna drugoj sliče, gdje radije nemam te, nego da me čežnja truje. O, kako žare i peku varljivi zagrljaji nade, sati čekanja, zurenje u zaključana vrata. I strepnje, kad zle slutnje življenje ogade, da sam nedostojna jer sam puna blata. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Bila sam ti vjerna jer moja duša ne skita, tražeći uvijek iznova hodajuće taštine. Bila sam samo tvoja, u dnevniku skrita, svjesna da ću nestati pod naslagama prašine. Kad uskrsnu riječi, kada me svladaju, kad s prvim bdijenjem oživi i tvoja slika, kajanje me razdire, sjećanja probadaju… U palačama dva smo sirota beskućnika.  |
- 02:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.01.2019., srijeda
RAZBIJENI
|
Nemoj veličati ono što je nestalo, nemoj idealizirati osjećaje i ljude, nemoj da ti je do mene imalo stalo i da ti zbog rastanka mučno bude. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Ja nisam ona koju u tjeskobi tražiš, nisam bljeskut nade na kraju puta. Samo katkada mnome patnje blažiš, kada u prošlost tvoja duša odluta. Izvan slatkih maštanja, nisam istinita, mada sve što činim ima neku draž. U ogledalu sam slika iza odraza skrita, u javi sam varka, mamac, podla laž. Samo te u snovima ponekad dozivam i, negdje iza postojanja, grlim te i ljubim, a onda se strahom i samoćom pokrivam, da i samopoštovanje u snu ne izgubim. Zašto mi nekada davno nisi rekao da te ranjena i sanjiva duša privlači? Zašto si ušutio, udaljio se i čekao hoću li čestita na svjetlo dana izaći? A mogli smo voditi tihe razgovore, na obali života kao djeca se igrati. Mogli smo zagrljeni dočekati zore, i zajedno u spuštene rolete gledati. Šutio si, trpio, gurnuo me pod tepih, a strah te priječio da mi se javiš. I upoznao si me, znao si da ne bih dopustila da svoj put u meni ostaviš. Razbio si nas tišinom. Nije mi jasno kako sam te mogla cijeli život čekati. Sada ne plači. Za zbilju je prekasno. Za čekanja sam usnula, i počela umirati.  |
- 00:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.01.2019., utorak
DODIR ANĐELA
|
Umorni od borbe, sklopili su oči. Otišli su prijatelji, i neće se vratiti... Ali kad djetešce k Tebi mora poći, teško se s time nositi, teško je shvatiti. Jedni govore da razlog postoji, da Ti daješ dah i uzmeš ga kad treba; da anđelak mili sad kraj Tebe stoji, i sretan je, i zdrav, i smiješi nam se s Neba. A drugi, med šutnjom i jaucima, dok suze im pljušte i tuku o stol, kroz zube šapću: ˝Ako Boga ima, zašto nam je nanio nepodnošljivu bol!? Zašto nam je uzeo naše zlato malo, nasmiješenu princezu kovrčave kose. Zato što ga nema! Jer oduvijek se znalo da život završava ispod zemlje i rose!˝ Nema tih riječi koje boli liječe, smanjuju patnju, skraćuju muku, dok kraj bijele, upaljene svijeće majka na sliku princeze spušta ruku. Ali, Bože, ja znam da Te ima! Znam da sve što vidim, sve si Ti. Znam da živiš u našim srcima, da Ti si u nama i u Tebi smo mi. Preklinjem Te, Bože, iz dubine sebe, srce Te moje dršćući moli, i ako ne žele čuti za Tebe, zagrli ih, Bože, da ih manje boli. Pošalji im bubamare, tigriće, leptire, sve čime im možeš osmijeh izmamiti. Šapni im u srce da život kraja nema, da živi su svi, jer živiš i Ti... ... u plavetnilu neba, u odsjaju mora, u lahoru koji nam miluje lice, u snjegovima ponad najviših gora, u tišini šuma, u pjevu ptice. Daj im, Bože, da osjete nježnih krila lepet kada ih princeza prstićima dira... i mijenja im pogled na ovaj svijet. Daj im, Bože, vjeru. Daj im, Bože, mira. |
- 02:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VATRENA KRV
|
U središtu toplog srca ne raspiruj vatru, upalit ćeš vlas života i sudbine pramen. Pusti da ti postojanje vijori na vjetru, zadovoljstvom ljubavnika održavaj plamen. Neka iskra vječno treperi ti u očima, neka osmijeh uvijek na licu ti sja, neka moj plamičak gori ti u grudima jer dok ga ne ugasiš, grijat ću te ja. Ali nemoj mimo moje stamene volje poželjeti da se tijela i obrazi užare. Ne raspaljuj vatru jer neće biti bolje ako izazoveš nezaustavljive požare. Posegni za još jednom žigicom, i upali novi, intrigantan plamičak posred duše, jer jezičci mojeg karaktera ne bi ratovali sve dok vatrice jedna drugu ne guše. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim, Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv, i kroz vene ti potečem.  |
- 02:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NISAM ZNALA
|
Zvijezdo moja najsjajnija, misli su mi rastrgane, nesvjesno treptaje smrvila sam nam u prah. Prvi put me zemlja ljulja, spoznaja pritišće rane, prvi puta u životu od budućnosti me strah. Gledala sam jato zvijezda kako kuću mi prelijeće, ali samo jedna mala pažnju mi je zarobila. Živjela sam ko kraljevna, lepršala sam od sreće, zvjezdicu sam svoju sjajnu svaku zoru ispratila. Jutrom bi se u srce slio mile zvijezde sjaj, lebdjela sam odajama, radost je u me rosila. Ništa naviještalo nije, ni najslabiji titraj, da i zvijezda u me gleda, da bi rado moja bila. Htjela sam s dvorjanima otjerati sve prilike, koristeći stav i moć, čast i ponos sam spasila. Da bar nisam poslušala stroge duše poslanike! Nisam znala, nisam znala da sam zvijezdu ugasila. Vidjela sam kad je nebo gorko zaplakalo, slušala sam žalopojke dok zvijezda se raspadala. Jecala sam pod krivicom, srce ridati je stalo… Zvijezda je zbog mene sjala, a ja nisam znala. Obrazom mi more curi, ocean od tuge slan, jer slutila nisam da je za mnom uzdisala i da sanja noć kada sletjet će mi na dlan. Bože, Bože, što učinih… a nisam znala. Otad suze zaklanjaju prpošne nebeske luči. Voljela sam jednu zvijezdu, i krunu bih za nju dala, ali shvatila tada nisam da i nebo srce muči. Oprosti mi, srećo mala, nisam znala, nisam znala. Zvijezdo moja najsjajnija, suzo čežnjom potopljena, nesvjesno sam treptaje nam smrvila u prah. Prvi put me zemlja ljulja, kruna mi je užarena, prvi puta u životu od života sad me strah. |
- 02:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KLJUČIĆ SNOVA
|
Opet žudnjom pletem poderane mreže i ko prosjak molim te za trenutak draži. Tvoja duša i inače ustaje i sa mnom liježe, ali srce pobjegne kada nemoguće traži. Učinila bih ono što nitko učinio ne bi, podigla bih planinu, zaustavila oluju, ali kada stisnu misli i čežnja vuče k tebi, otkucaji maloga srca do neba se čuju. Pred zrcalom često zamišljena stojim, jer u njemu ne vidim odraz sanjalice. Nemam kamo pobjeći, a sebe se bojim, jer iz zrcala smiješi se lijepo tvoje lice. Ne mogu se vratiti osjećaju nemoći, gdje život stoji između mene i svijeta, a ljubav me gurka u čarne i bludne noći i svako mi razumno promišljanje ometa. Samo noćas udijeli mi ključić svojih snova, da bar na trenutak zaboravim i svijet i sebe. Molim te, samo prstima nježno takni slova. Dirni ih, diraš me, i ja diram tebe.  |
- 02:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.01.2019., četvrtak
ZAODJEVENA ČUDIMA
|
Pred nama zjapi udubina, gdje su još noćas visjela vrata sjedinjenih snova, jednoga cjelovita sna. Hoće li se otisnuti do nebeskog doma zvijezde koje su do zore uplovljavale u tvoje zjenice? Posrneš li u mojim očekivanjima, jutro bi te moglo iznenaditi mrakom. Učiniš li ono što ja drugima činim, osvojiš li tišinu, poželjet ću da se željezna potkova otkvači s dovratka, baš u trenutku kada se prolomi mrak svijeta. Pođi, ne oklijevaj, i tako nisi umio čitati moje strepnje. Ćutim u jazu svoje duše da si dijete mraka, ogrnut mojim vedrim nebom. Ljepota te plaši, mladost stvara nelagodu; ne vjeruješ da su vjeđe noć, da se spuštaju sa sumrakom promišljaja, i da je apsolutno moguće da sunce grane u zjenicama. Užasava te toplina. Navikao si na inje u grudima, na rebrenice kroz koje protječe rashlađena krv. Duboko su ti usadili obrasce. Ako hoćeš, dat ću ti svoje uglancane naočale da u sebi osjetiš suđenost među nama. No pođi, ako je slabost najjača spona, i proživi svoj rascjepkani san. Poništit ću želju da ti potkova smrska glavu, jer slijedit će te čovjek kojemu su zvijezde do zore uplovljavale pod poluotvorene kapke. Nema pogubnijih zvijezda u očima od onih koje te bolom podsjećaju da te nisu naučili kako biti muškarac. Mrak i teret straha nosiš oko sebe, na plećima i negdje za mislima. Propješačit ćeš masive i pustinje, jer korak po korak obiđe se svijet, ali tamo nema snova, ili su polovični kao što je i tvoj.  |
- 23:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ODUZETE JESENI
|
Oduzet ćeš si jesen ako te više ne volim? Koga je briga!? Nisi toliko moćan da zaustaviš prolaznost. Možeš joj podmetnuti nogu, ali saplest ćeš se, i pasti u prošlost. Moraš se naučiti hodati ukorak s vremenom i mijenjati se usporedo s okolnostima. Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. Samoživi traju koliko i vruće ljeto. Palio si i žario, dok nisam ugledala jesenji hlad. Blagovjesno vrijeme (za kojega oblaci spuštaju hladne obloge na uzavrelo čelo i za kojega istočnjak struji kroz proključali mozak) podastrije preda me pravila igre. Prvo je pravilo – Ne vjeruj suncu. Ne gledaj u nj, jer slijepcu možeš podvaliti smeće zamotano u trgovački papir i na paket zalijepiti izblijedjele zvjezdice s prošlogodišnje božićne jelke. I tko bi posumnjao, dok prstima klizi darom, da se u unutrašnjosti krije smrad. Tamo ti je mjesto, u odvratno smrdljivom zamotuljku, gdje sam udišeš opasno otrovnu paru sokova grizodušja. Za igru je potrebno dvoje, (i ugodni mirisi proljetnoga Šijanskog cvijeća). A ti neočekivano postade samotnik… zatrovan, iznenađen i uplašen. Poklopac ti je nekontrolirano poskakivao, a krljušt je stala sama opadati, pa se dade u nepoznato, u susret dogovoru. Ta odvajkada si odbijao zaviriti u rječnik i saznati što kompromis znači! Tješilo te moje okružje, znajući da zazirem od pripadanja okolini. Zar ne znaš?, usamljen je samo čovjek koji ne voli samoću. Ne bih je mijenjala za tebe. Nipošto. S posljednjim potezom izazvao si kišu. Nikada zima nije bila toplija. I življa. A ti, jesi li si oduzeo jesen? Ma koga je briga jesi li prošao!? Ukusan je ovaj sendvič s tunjevinom.  |
- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SLOBODAN OD ŽIVOTA
|
Bilo te je strah, čuo si kako hoda utihnutim hodnicima osjećaja, u kojima je jeknulo: Ja sam sloboda! Po tebe dolazim stubištem drhtaja! Kako je neobjašnjiva sila smrti kad iz ruku izbije plastičnu gusku. Dok čovjek u čudu očima zavrti, već mu je tijelo pretvorila u ljusku. Nisi se predao, otela te noću iz kćerine molitve, iz sestrina sna. U topla je usta dahnula hladnoću da te ni rođena majka ne prepozna. Iz škripa jezovito hladnih zidova koji se čuvstvom primiču oltaru, ječi groza srceparajućih krikova: Sine, povedi sa sobom majku staru! Što je hladna smrt od tebe učinila, kad su na te zakucali drvo i lim? Nad lijesom je majka ruke raširila, i kričala: Dajte da ga još jednom vidim! Dali su joj sliku s mirisom ljiljana, pokapanu tamjanom s ružmarina, da te se prisjeća lica nasmijana i kad budeš samo kosti i prašina. Kada je vrijeme pogasilo svijeće, momci zapjevaše ˝Bog te čuvao˝. Malo bje voljnih da nose cvijeće od onih koje si živ poznavao. O, da su se slijepci zagledali pod suhe oči od brige za sutra, tihoćom bi hladno srce ujedali i žalili buduća majčina jutra. Zaslužio si više od razglabanja jesi li pravedan prošao kroz žiće, tko i gdje pohađa školu jahanja i koliko košta šešir na cvjetiće. Ni kada je odsjaj oka ljubičast, nema tugovanja osim u muku. Sama prisutnost ne odaje počast. U tišini duša duši pruža ruku. Zbogom, morski vuče, sloboda te zove. Ona konop sidra zauvijek prereže. Zorom kad iz luke ribari isplove, otisni se na nebo i baci mreže.  |
- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Lipanj 2024 (11) Svibanj 2024 (3) Ožujak 2024 (1) Prosinac 2023 (1) Studeni 2023 (1) Srpanj 2023 (1) Lipanj 2023 (10) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (11) Ožujak 2023 (45) Veljača 2023 (16) Siječanj 2023 (10) Studeni 2022 (4) Rujan 2022 (1) Travanj 2022 (1) Ožujak 2022 (2) Listopad 2021 (1) Svibanj 2021 (5) Veljača 2021 (1) Travanj 2020 (2) Ožujak 2020 (7) Veljača 2020 (1) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (5) Studeni 2019 (9) Listopad 2019 (2) Rujan 2019 (10) Srpanj 2019 (1) Lipanj 2019 (2) Svibanj 2019 (12) Travanj 2019 (13) Ožujak 2019 (11) Veljača 2019 (15) Siječanj 2019 (33) Prosinac 2018 (11) Studeni 2018 (13) Listopad 2018 (24) Rujan 2018 (26) Kolovoz 2018 (8) Srpanj 2018 (52) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SLAVICA JUHAS
Objavljene zbirke pjesama: 1. MOJ DVOBOJ 2. CRVENI SNOVI 3. SLANE KIŠE 4. NIKADA NISAM 5. BIJELI PAPAVERI 6. BULEVAR UMIŠLJAJA 7. NEBESKA FRULA 8. VRATA VJEČNOSTI 9. TVOJ ANĐELAK 10. ŠAPTOM NAPISANO 11. SPAKIRANI OSJEĆAJI 12.RUŠEVINE GANGLOTA 13. VIKTORIJIN PLAČ 14. ISTEK VREMENA 15. DOBA BESPLODNOG DUDA 16. SIROTA 17. ZGODNO NEZGODNA Kontakt: slavicajuhas@net.hr Blogovi koje pratim: SJENA DUŠE I ime, i slika, i stih... Sve je ništa. Ja sam život. Ja sam bila u tragu, i bit ću poslije njega. Bezimena. Svako se jutro budim gdje me nema, jer nije duša tamo gdje je tijelo. Ni kad je jurilo za savršenstvom, dalje od tebe nije me odnijelo. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? Što sam nam učinila, ne pitam se više. Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi. Što srce upamti, lako se izbriše ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi. Ljekovito je otkriti ranjivost onomu koji ne ranjava. Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Potajice, noću, kad srce prožme treptaj, tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta. Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Tamo gdje se zastave drže pod jastucima, a jezici za zubima, tamo nema slobode. Tužnoga li dana kada ´kulturnjak´ postane prostak. Ne srdi se, lijepi moj suputniče, ne žali zbog propuštenih zajedničkih putovanja, jer karte kupiti nismo mogli. Ali, znaj, po svim tračnicama ovoga svijeta, sa mnom se trucka i naš kutak... u kojemu se sanja. A snovi su kockice u mozaiku stvarnosti. Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih. Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna. Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te. Odurna je i sama pomisao da me dodirneš, jer zjenice pamte da se svatko o tebe obrisao. Sama sam ispod svoje kože. Sama. Sama, sretna i sigurna. Hodam sredinom kolnika. Korak naprijed, i trk natrag. Nekoliko koraka u prometni trak, i strah od nepoznate, dublje smrti. Beznadna potraga za mirom dovodi me do spoznaje da nije gotovo ni kad se meso pretvori u prah, jer - kosti dugo traju. (Ljubav se sporo raspada.) Pamtiš li? Prije no što se dostojanstveno povukoh i prije no što postadoh kamena, očovječih te. Ti si i dalje kopao po smeću. Iznevjerio si me. Umirao si sporo, u mojim očima. Ja volim, ali tihim glasom, vjetrove i morsku zvijezdu, mrklinu gorja, sjaj na suzi… al i duha u svom gnijezdu. Kako ćemo si pri ponovnom susretu pogledati u oči, znajući kolike smo boli nanijeli? Bjesniš jer ne znaš kakav je tko, dok ti se predstavljaju onakvima kakvi nisu. A kakvi smo mi? Gdje si? Iza zavjese. Gdje sam ja? S druge strane. Ni za ljubav nemamo hrabrosti. Možda je i ne bismo okusili, ali ovako, nikada nećemo znati. Pobjeda nezadovoljniku pruža zadovoljstvo, nakratko. Fanfare brzo utihnu, a sve bliža i sve jača je grmljavina neke nove bezvezne hlepnje. Ne bacajte ruže na smeđi lijes (čini se ko da igrate pikado). Ne gađajte trnjem pohabani dres jer staro je tijelo već prešlo u mlado. Čekam da anđeli vrata otvore, a dotad za vas pjevam iz sveg grla. Dignite pogled, pogledajte gore… Prijatelji, rode, nisam umrla! Pitaš li se ikada je li najbolji i najsretniji? Ne traži od mene da vazda svijetlim i grijem. Tvoje potrebe me gase... a put je dugačak. Sutra će riječi, koje nisu moje, letjeti i golicati maštu raznim nebesima. Netko će oćutjeti da naslućuje pokoju suzu. I pitat će se. Drugi će gonetati jesu li slova samo igračke razmaženog derišta. Treći će utišati vlastite misli, i bit će mi zahvalni. Netko se igra s nama. Netko povlači poteze, a ruka je nevidljiva. Da, ništa se ne događa bez razloga. Tu smo. S razlogom. Nama nepoznatim. Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja. Nemam volje za vraćanja. Ovaj život je dragocjen, što god ti o njemu mislio. Svako iskustvo vrijedno je nove borice. (Mnogi su zaspali glatkoga lica.) Svako mjesto gdje je bila vlas, vrijedno je poštovanja. (Mnogi su zaspali sa šiškama na čelu.) Vrijedim li samo koliko me hvališ, tada sam doista vrijedna žaljenja. Hoćeš li me voljeti? Mada se dajem tebi, ali pripadam sebi? Oprosti mi ako te vrijeđa što moj život ne ovisi o tvome. Možeš li preboljeti moju jakost? Voli me. Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti. Oni što nariču, dok besvijest grca, kojima se duša rastapa i cijepa, ne čuju ništa doli plač svog srca, ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa. Veliki su umišljeni, mali su ratoborni, a oni srednje veličine, zadovoljni su. Ta krajnosti se glođu! Ako šest dana jedan vodi igru, sedmoga dana traži suigrača. Ponesi me u srcu, al ne daj da bolim. Ponesi me u očima, al ne daj da pečem. Ponesi me u duši, da te u njoj volim, da pretvorim se u krv i kroz vene ti potečem. U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju. A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno. Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši, da u mene zapisuješ sve što ti je važno, da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši. Nisam tražila puno, tek poneku misao koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći. Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao, sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći. Tipično za samopouzdane - dok padaju crtkaju planove za opstanak i razmatraju buduće dosege. Daj da vidim što si odjenula, i reći ću ti tko si. Daj da čujem što slušaš, i reći ću ti s kim si. Daj da vidim s kime si, i reći ću ti što radiš. Daj da vidim što radiš, i reći ću ti tko sam, tužitelj ili branitelj. Ne bi li bilo besmisleno žaliti za onima koje sam napustila? Sve putem namjerno gubim kako bih uvijek imala sebe. Zato me i ne vole, jer volim sebe. Zato ja odlazim kada oni dolaze. I sve je u redu. Nitko nikome ne fali. Sada mogu voljeti bezuvjetnom ljubavlju... a i ne moram. Slobodna sam voljeti jer ništa ne tražim za uzvrat. Ljubavi imam na pretek. I kada osjećam da me napušta, ko djetešce razigrana, kao žena uzbuđena, izlazim na put kojim će se vratiti. Dopuštaš da biraju umjesto tebe. Ugledaj se u njih i uspjet ćeš protutnjiti nepopljuvanim putom, ali na tom ćeš putu izgubiti nešto vrjednije od pohvale i tapšanja. Sebe. Zato ja ne trpim nikoga za leđima. Ni ispred sebe. Šutljivcem se postaje kada shvatiš da više nema smisla govoriti. Zato gnječim bose noge pod sobom... da otputujem kamo Ja! hoću i da progovorim kada Ja! hoću. Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju? Med i mlijeko? Koješta! Ohrabrimo se, dopišimo riječ vino. I neka pjesma bude molitva. Što ikome znače laži na papiru, ulaštene strofe, milijunta pjesan? Dijete tmurnih razmišljanja zove se Trauma. Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši, savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće. Dok vojnici straha ratobore mu u duši, ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće. Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san, ni za koga nisam ni poželjna zbilja. Ja samo u se spuštam prazan dlan i promišljanjima tumaram bez cilja. Je li moguće da si tu (a nisi), i ovaj svijet da je moj (a nije)? |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||