Jadna li je slonica, ogromna i moćna,
koju sjećanje vara da ju jači vežu.
Slabiću dopušta da je ukopa u mjestu,
a samo tanke vezice zglobove joj stežu.
Ja samo glumatam da sam zarobljena
u stihu, u dvoru, u svijetu i ljubavi.
Ja ne trebam nikoga da mi pomoć pruži,
niti da me smrtnik iz podzemlja izbavi.
Možda živim čas na nebu, čas u rovovima,
a možda čari ima baš u finim promjenama.
Ali let nije težak, ni bitke koje bijem,
kad u jatu lepećem, a borim se sama.
Na nebu se ponizno obraćam pjesniku,
ali u rovu zauzimam pobjednički stav.
Stidljiva i šutljiva, hrabra i borbena…
Na oblaku plaha ptica, a na zemlji lav.