Skoro će jutro, skoro će…
Sklupčana na vlažnome stolcu,
grickam jabuku.
Osvježenje pred jutro.
Propuštam li život
ili ću to činiti
kada se probudim?
Ako uopće zaspim.
Krikovi odjekuju umom.
Prepoznala sam tvoje krikove
tišine.
I nemam izbora, doli odgovoriti
tišinom.
Zašto me zoveš?
Da ti pošaljem toplinu srca svoga?
Da ti pošaljem kap s ruba oka?
Da ti pošaljem zrak iz svojih pluća?
Što hoćeš?
Sve si mi uzeo
krikovima.
I ova noć,
i nju si mi uzeo.
Ne zovi me krikom,
ne zovi me.
Tvoj krik para um i boli.
A jutro će,
i spava mi se.
Umorna sam od slušanja krikova.
Umorna sam.
A sviće…
... volim te…
... tiho…
... bestjelesno…