Bilo te je strah, čuo si kako hoda
utihnutim hodnicima osjećaja,
u kojima je jeknulo: Ja sam sloboda!
Po tebe dolazim stubištem drhtaja!
Kako je neobjašnjiva sila smrti
kad iz ruku izbije plastičnu gusku.
Dok čovjek u čudu očima zavrti,
već mu je tijelo pretvorila u ljusku.
Nisi se predao, otela te noću
iz kćerine molitve, iz sestrina sna.
U topla je usta dahnula hladnoću
da te ni rođena majka ne prepozna.
Iz škripa jezovito hladnih zidova
koji se čuvstvom primiču oltaru,
ječi groza srceparajućih krikova:
Sine, povedi sa sobom majku staru!
Što je hladna smrt od tebe učinila,
kad su na te zakucali drvo i lim?
Nad lijesom je majka ruke raširila,
i kričala: Dajte da ga još jednom vidim!
Dali su joj sliku s mirisom ljiljana,
pokapanu tamjanom s ružmarina,
da te se prisjeća lica nasmijana
i kad budeš samo kosti i prašina.
Kada je vrijeme pogasilo svijeće,
momci zapjevaše ˝Bog te čuvao˝.
Malo bje voljnih da nose cvijeće
od onih koje si živ poznavao.
O, da su se slijepci zagledali
pod suhe oči od brige za sutra,
tihoćom bi hladno srce ujedali
i žalili buduća majčina jutra.
Zaslužio si više od razglabanja
jesi li pravedan prošao kroz žiće,
tko i gdje pohađa školu jahanja
i koliko košta šešir na cvjetiće.
Ni kada je odsjaj oka ljubičast,
nema tugovanja osim u muku.
Sama prisutnost ne odaje počast.
U tišini duša duši pruža ruku.
Zbogom, morski vuče, sloboda te zove.
Ona konop sidra zauvijek prereže.
Zorom kad iz luke ribari isplove,
otisni se na nebo i baci mreže.