Opet žudnjom pletem poderane mreže
i ko prosjak molim te za trenutak draži.
Tvoja duša i inače ustaje i sa mnom liježe,
ali srce pobjegne kada nemoguće traži.
Učinila bih ono što nitko učinio ne bi,
podigla bih planinu, zaustavila oluju,
ali kada stisnu misli i čežnja vuče k tebi,
otkucaji maloga srca do neba se čuju.
Pred zrcalom često zamišljena stojim,
jer u njemu ne vidim odraz sanjalice.
Nemam kamo pobjeći, a sebe se bojim,
jer iz zrcala smiješi se lijepo tvoje lice.
Ne mogu se vratiti osjećaju nemoći,
gdje život stoji između mene i svijeta,
a ljubav me gurka u čarne i bludne noći
i svako mi razumno promišljanje ometa.
Samo noćas udijeli mi ključić svojih snova,
da bar na trenutak zaboravim i svijet i sebe.
Molim te, samo prstima nježno takni slova.
Dirni ih, diraš me, i ja diram tebe.