Oduzet ćeš si jesen
ako te više ne volim?
Koga je briga!?
Nisi toliko moćan
da zaustaviš prolaznost.
Možeš joj podmetnuti nogu,
ali saplest ćeš se, i pasti u prošlost.
Moraš se naučiti hodati ukorak s vremenom
i mijenjati se usporedo s okolnostima.
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju.
Samoživi traju koliko i vruće ljeto.
Palio si i žario, dok nisam ugledala jesenji hlad.
Blagovjesno vrijeme
(za kojega oblaci spuštaju
hladne obloge na uzavrelo čelo
i za kojega istočnjak struji kroz proključali mozak)
podastrije preda me pravila igre.
Prvo je pravilo – Ne vjeruj suncu. Ne gledaj u nj,
jer slijepcu možeš podvaliti smeće
zamotano u trgovački papir
i na paket zalijepiti izblijedjele zvjezdice
s prošlogodišnje božićne jelke.
I tko bi posumnjao, dok prstima klizi darom,
da se u unutrašnjosti krije smrad.
Tamo ti je mjesto,
u odvratno smrdljivom zamotuljku,
gdje sam udišeš opasno
otrovnu paru sokova grizodušja.
Za igru je potrebno dvoje,
(i ugodni mirisi proljetnoga Šijanskog cvijeća).
A ti neočekivano postade samotnik…
zatrovan, iznenađen i uplašen.
Poklopac ti je nekontrolirano poskakivao,
a krljušt je stala sama opadati,
pa se dade u nepoznato,
u susret dogovoru.
Ta odvajkada si odbijao zaviriti u rječnik
i saznati što kompromis znači!
Tješilo te moje okružje,
znajući da zazirem od pripadanja okolini.
Zar ne znaš?, usamljen je samo čovjek
koji ne voli samoću.
Ne bih je mijenjala za tebe.
Nipošto.
S posljednjim potezom izazvao si kišu.
Nikada zima nije bila toplija. I življa.
A ti, jesi li si oduzeo jesen?
Ma koga je briga jesi li prošao!?
Ukusan je ovaj sendvič s tunjevinom.