Zvijezdo moja najsjajnija, misli su mi rastrgane,
nesvjesno treptaje smrvila sam nam u prah.
Prvi put me zemlja ljulja, spoznaja pritišće rane,
prvi puta u životu od budućnosti me strah.
Gledala sam jato zvijezda kako kuću mi prelijeće,
ali samo jedna mala pažnju mi je zarobila.
Živjela sam ko kraljevna, lepršala sam od sreće,
zvjezdicu sam svoju sjajnu svaku zoru ispratila.
Jutrom bi se u srce slio mile zvijezde sjaj,
lebdjela sam odajama, radost je u me rosila.
Ništa naviještalo nije, ni najslabiji titraj,
da i zvijezda u me gleda, da bi rado moja bila.
Htjela sam s dvorjanima otjerati sve prilike,
koristeći stav i moć, čast i ponos sam spasila.
Da bar nisam poslušala stroge duše poslanike!
Nisam znala, nisam znala da sam zvijezdu ugasila.
Vidjela sam kad je nebo gorko zaplakalo,
slušala sam žalopojke dok zvijezda se raspadala.
Jecala sam pod krivicom, srce ridati je stalo…
Zvijezda je zbog mene sjala, a ja nisam znala.
Obrazom mi more curi, ocean od tuge slan,
jer slutila nisam da je za mnom uzdisala
i da sanja noć kada sletjet će mi na dlan.
Bože, Bože, što učinih… a nisam znala.
Otad suze zaklanjaju prpošne nebeske luči.
Voljela sam jednu zvijezdu, i krunu bih za nju dala,
ali shvatila tada nisam da i nebo srce muči.
Oprosti mi, srećo mala, nisam znala, nisam znala.
Zvijezdo moja najsjajnija, suzo čežnjom potopljena,
nesvjesno sam treptaje nam smrvila u prah.
Prvi put me zemlja ljulja, kruna mi je užarena,
prvi puta u životu od života sad me strah.