Pregled posta

Umorni od borbe, sklopili su oči.
Otišli su prijatelji, i neće se vratiti...
Ali kad djetešce k Tebi mora poći,
teško se s time nositi, teško je shvatiti.

Jedni govore da razlog postoji,
da Ti daješ dah i uzmeš ga kad treba;
da anđelak mili sad kraj Tebe stoji,
i sretan je, i zdrav, i smiješi nam se s Neba.

A drugi, med šutnjom i jaucima,
dok suze im pljušte i tuku o stol,
kroz zube šapću: ˝Ako Boga ima,
zašto nam je nanio nepodnošljivu bol!?

Zašto nam je uzeo naše zlato malo,
nasmiješenu princezu kovrčave kose.
Zato što ga nema! Jer oduvijek se znalo
da život završava ispod zemlje i rose!˝

Nema tih riječi koje boli liječe,
smanjuju patnju, skraćuju muku,
dok kraj bijele, upaljene svijeće
majka na sliku princeze spušta ruku.

Ali, Bože, ja znam da Te ima!
Znam da sve što vidim, sve si Ti.
Znam da živiš u našim srcima,
da Ti si u nama i u Tebi smo mi.

Preklinjem Te, Bože, iz dubine sebe,
srce Te moje dršćući moli,
i ako ne žele čuti za Tebe,
zagrli ih, Bože, da ih manje boli.

Pošalji im bubamare, tigriće, leptire,
sve čime im možeš osmijeh izmamiti.
Šapni im u srce da život kraja nema,
da živi su svi, jer živiš i Ti...

... u plavetnilu neba, u odsjaju mora,
u lahoru koji nam miluje lice,
u snjegovima ponad najviših gora,
u tišini šuma, u pjevu ptice.

Daj im, Bože, da osjete nježnih krila lepet
kada ih princeza prstićima dira...
i mijenja im pogled na ovaj svijet.
Daj im, Bože, vjeru. Daj im, Bože, mira.



Post je objavljen 08.01.2019. u 02:11 sati.