Marketing
GLAS
Ciglo desetljeće živjela sam punim plućima.
I spavala otvorenih očiju.
Samo ponekad spuštala sam kapke
i tada bih začula glas osude,
jer jedan život zabetonirala sam
ispod spuštenih kapaka.
Je li glas bio stvaran?
Iz godine u godinu zahvaljivala sam Nebu
što mi je dao jakost da živim otvorenih očiju.
Čak i kada sam spavala. I sanjala.
A onda je glas pukao posred glave,
i zgrčila me iznenadna, neizdrživa bol.
Čučnula sam,
svom snagom stisnula sljepoočnice…
I oči!
Trenutak nepažnje, dovoljan da propusti glas.
Sada se glas razliježe mnome, bujicom riječi,
koje sam ostavila u vremenu,
ispod spuštenih vjeđa.
Sada, zagledana u provaliju sebe,
puna opravdanoga straha,
zapisujem neobične priče. Tuđe, i osobne.
Doduše, meni je sve jasnije od dana.
Dakle, glas ne mogu ponijeti u procvjetali vrt,
niti ga posjesti na (meni dragu) ljuljačku.
Ne mogu ga spustiti u džepić torbice
i otići u šoping, ili šetnju.
Pri otvorenim očima glas utihne
i ne pere me krivica
što godinama odbijam čuti glas.
Tek tu i tamo, nakratko.
Trzaj straha opomene da sam pospana,
da se oči sklapaju,
pa se umivam ledenom vodom.
I oči držim širom otvorene.
Ljutim se na sebe, jer pri onoj ogavnoj boli,
nisam trebala spustiti kapke.
Nakon puknuća, u meni,
s prijateljima kartam,
i škiljim.
Kupujem plavu jaknu,
i namigujem prodavačici.
Razgovaram sa susjedom, i trepćem očima,
a razlog nisu tikovi i alergije.
Glas ne dopušta da otvorim oči.
Sada u sebi sjedim ˝dugo u noć,
u zimsku bijelu noć˝ (ha-ha),
i slušam glas ispod kapaka,
koji me optužuje.
Naziva me varalicom, izdajicom, nevjernicom,
osobom koja ne ulijeva povjerenje…
i na kraju gunđanja vrisne:
Kraljice, kako je dobro da si se vratila!
Ne znam što ću s tom konfuznom bukom,
koju godinama nisam htjela čuti.
Dokle ću? Što je u dubini mene?
Tko? Hoće li glas nestati
ili će ostati kao nevidljivi ožiljak,
uspomena na strah i muku.
Vrijeme će pokazati.
I ne brinite za mene.
Meni je sve jasno kao dan.
Post je objavljen 28.01.2019. u 21:37 sati.