Dnevnik toka misli
nedjelja, 26.01.2014.
Sljemenski masakr motornom pilom 2. dio :)
Moj gonič robova i ja, bili smo opet na Sljemenu.
Noćas sam se slabo naspavala, jer iz nekog razloga pokušavamo spojiti subotnje kasne izlaske i nedjeljne rane odlaske na Sljeme, što dugoročno zasigurno neće funkcionirati, ali dok smo još "mladi" vikend se koristi maksimalno! ;)
Jedva smo našli parking, jer unatoč snježnom pokrivaču, podnožje Sljemena je zakrčeno autima, osobito jer se više auto ne može zgurati gdje kod, jer gdje god su hrpe zaleđenog snijega, a nikome nije do štete na autu.
S obzirom da smo kasno krenuli, odlučili smo se za kratku Bikčevićevu stazu. I započelo je klizanje. Unatoč gojzama, svaki korak je bio nesiguran i proklizavao, grozno, hodaš ko po jajima i nadaš se da nećeš poginuti. Očito je jučer prošla hrpa ljudi, ugazila sve, bilo je toplo, bljuzgavo, i onda je danas stislo, zamrzlo.
I onda neka ženska ko po ravnom protrči kraj nas! Kaj je sad ovo!! A kad tamo, ženskica ima dereze! Neke male, samo na petama. Ohoho, tak se već može.
Moram si to nabaviti.:)
Hodamo tak nas dvoje, i čudom se čudimo što svi koji silaze, ne hodaju nego trče nizbrdo. Koji luđaci, pa ubit će se, mislim si ja u sebi, i par puta komentiram goniču robova, ali ne zna ni on što je ušlo u njih.
Na Puntjarki smo se malo ugrijali, osušili, pojeli juhu, baš mi je odlično sjela, i krenuli nazad.
I odjednom prosvjetljenje. Zbog proklizavanja, bilo nam je lakše trčat nizbrdo nego hodat. Tako da smo mi, kao i svi oni „luđaci“ prije nas, trčali niz Sljeme i osjećaj je bio predobar!! Činilo mi se kao da imam neku posebnu super moć zbog koje mogu jako jako brzo hodati. Praktički sam letjela nizbrdo. Divota, kao da sam u nekom crtiću. :)
Na kraju smo presjekli do Pilane,
i unatoč natpisu
na vlastitu odgovornost prošli dijelom staze uz potok Bliznec, što se međutim ubrzo pokazalo kao zaista neprohodno, pa smo se vratili na cestu. Ovaj mokri teški snijeg što je napadao, i danas smrznuo, polomio je što je ostalo živo nakon onog vjetra, Sljemenski masakr motornom pilom 2. dio.
Lijepo iskorišten dan! :)
(jezivo;)
Oznake: Sljeme, masakr, jezivo
utorak, 21.01.2014.
Vuk s Wall Streeta
Upravo sam pogledala film Vuk s Wall Streeta!
Film je predobar! Toliko nabrijan, toliko animalistički!
"Genijalni Martin Scorsese ponovno oduševljava adaptacijom biografije intrigantnog burzovnog mešetara. Više, više, više ... nikad nije dovoljno! Temeljen na istinitoj priči, film predstavlja život Jordana Belforta, od njegova uspona na burzi, velikih zarada i života na visokoj nozi, do pada povezanog s kriminalom i korupcijom."
Kad sam čula da traje tri sata, ajd dobro, preživjet ću. Frendica koja ga je gledala, rekla je da joj nije nešto, puno golih žena i drogiranje. Kolegica s posla mi je rekla, da je film dobar, da se vidi ispraznost takvog života, žene koje napuštaju muža jer više ne mogu s njim.
Meni su tri sata prošla dok kažeš keks! Nisam ni trepnula!
Psihološka crna komedija!!
Već odavno nisam gledala tako dobar film. Napet, nabrijan, brz, slojevit, stvaran, inspirativan! Ne mogu se ni sjetiti svih pridjeva kojima bih ga opisala.
Uopće nije poanta u seksu i drogama, to su tako sporedne stvari u filmu. Mislim, da bih riječ rekla, zgodnih teta pun kufer, orgija, seksa ... brutalni naturalizam! Ali naglasak je na psihologiji, psihologiji masovne histerije, delirija, sposobnosti da vladaš masom, da im prodaš sve što im želiš prodat, da ti vjeruju.
Freaking Hitlerovska karizma na djelu!
Moraš imati karizmu da možeš na taj način i u toj mjeri djelovati na ljude.
I nasmijala sam se kao što već dugo nisam, a ovo je označeno kao kriminalistički, drama. To je kao da Zolu opišem kao pisca realizma. Da, je, ali ne... nije, on je pisac naturalizma! Ovaj film je žanr sam za sebe. Odlična režija, odlična gluma!
S obzirom da sam pod opakim dojmom trenutno (doma sam ga gledala, tako da pišem doslovno minutu nakon što je završio film), moram priznat da trenutno ne vidim mane filma. :)
Oznake: vuk s Wall Streeta
ponedjeljak, 20.01.2014.
A kaj sad...
Prestala sam preskakivat nisku ogradu kad dođem do bakinog dvorišta.
Počela sam jest jabuke kako ih moj otac jede, sve osim klička.
Sranje!
Ili ti...
Starim...
subota, 18.01.2014.
Prvi i Pravi
U kojem sam stoljeću rođena?
Definitivno u krivom.
Preksinoć oko 3 u noći, uz drugi tamni Budweiser s moje strane, i ne znam koliko i što s frendove strane, razgovarali smo o ponašanju današnjih srednjoškolaca i studoša po pitanju muško ženskih odnosa. O tome kako im je normalno da se ljubakaju i grle neobavezno s kim god, kad god već bude prilika, da se vara, da se istražuje s kim će im biti bolje ili ljepše, da se koketira sa drugima makar si u vezi i slično, sve u svemu dosta liberalno ponašanje od strane oba spola.
Recimo da sam nekih pet godina mlađa od frenda, a nekih pet godina starija od studoša koji završava u roku. Kaže on meni (frend, ne studoš):
- Ti si po stavu glede tih stvari bliže mojem godištu nego njihovom.
- Ne, ja sam bliže onima prije 100 godina.
I zaista, što je to u meni toliko jasno i pravocrtno, toliko kruto i ukorijenjeno, da meni neka ponašanja ne da nisu prihvatljiva, nego nema šanse, ni u snu, ni pod razno, kako? Ne kužim, zašto bih se tako ponašala?? Ako sam zaljubljena u jednu osobu, zašto da petljam s drugom; ako u nikog nisam zaljubljena, zašto da brijem s nekim do kog mi nije stalo; ako sam u vezi, onda drugi više ni ne postoje. Pošteno, iskreno, doslijedno.
Je li stvar odgoja ili sam se rodila sa defektom čist račun duga ljubav?
Čini mi se da sam takva oduvijek.
Jedna sam od onih cura
- koja je nosila muške košulje u srednjoj jer nije htjela imati posla s dečkima znajući da nije spremna da ima posla s njima,
- koja se prvi put poljubila sa 17 godina,
- koja je imala dvije veze u životu i to obje s istim muškarcem
- koja se prva udala iz razreda, ali nije prva rodila,
- koja može na prste nabrojati koliko joj se muškaraca u životu nabacivalo, i to ne zato što je ružna (navodno sam prava ljepotica, ali o ukusima se ne raspravlja), već očito odašiljem neku neverbalnu poruku da sam zauzeta i da nemaš šanse kod mene ni pod razno.
Uvijek sam muža doživljavala kao osobu koja nikad nije ljubomorna, međutim nedavno mi je rekao da on nije takav tip osobe, već mu ja jednostavno nikad ne dajem povoda za ljubomoru. Već mi je više puta prošlo kroz glavu kako bih ga htjela napraviti ljubomornim, bar da jednom to doživim s njegove strane, ali svaki put sam se sjetila da bih time išla protiv same sebe, a ja ne mogu živjeti sama sa sobom ako nisam doslijedna sama sebi.
Ne znam da li da na sebe gledam kao na neki defekt prirode ili iznimku koja je imala sreće, ali znam da se dobro osjećam u svojoj koži.
Možda je stvar u tome da postoje dvije kategorije ljudi, jedna koja će isprobati puno šešira da bi našla onaj pravi, i jedna koja bez isprobavanja zna koji je za nju pravi kad ga vidi.
Možda sam mogla imati više iskustava na ljubavnom polju, ali jednostavno nisam imala potrebu za time. Kad sam se zaljubila prije deset godina, nisam znala da ću u tog istog čovjeka i dan danas biti zaljubljena, da ću ga promatrati s nježnošću rijeke što teče u meni, satkane od niza godina i trenutaka međusobnih dokaza ljubavi.
Zaljubljenost je stanje, ljubav je pitanje odluke, jer zaljubljenost je oblak koji te obavije pa se raspline, a ljubav je rijeka koja će biti onoliko jaka i postojana ovisno o tome s koliko pritoka ju hraniš.
Čini se da sam ipak imala sreće, moja kruta narav joj je možda pomogla, ali sreća je da Prvi ujedno bude i Pravi.
Oznake: oblaci i rijeke
srijeda, 15.01.2014.
Sljeme
Bili smo ovu nedjelju na Sljemenu. Ništa novo. Reklo bi se. Skoro svaki vikend smo na Sljemenu. Ali! Ovaj put smo pješačili! Od kada smo se počeli biciklima voziti na Sljeme, kao da smo zaboravili da su noge same po sebi sasvim dovoljan instrument da nas dovede do vrha i nazad. I bilo je divno. :)
Uz mali detalj. Imala sam mengu. Načelno nemam ništa protiv svoje menstruacije. Točna je kao švicarski sat, relativno kratko traje, relativno ne boli previše. Uz malu manu da ju imam skoro uvijek kad bih rado da ne moram misliti bar na taj mali detalj.
Pa tako sam ju imala na vjenčanju i svadbi, svećenik vergla svoje, a ja si samo mislim hoće li bijela haljina kad se ustanem zadobiti novi crveni uzorak; imala sam ju kad smo se penjali na otok Jabuku – daj, molim te!, koliko često imaš priliku u životu penjati se na vulkansku hrid usred pučine – sad! sad si tu!! ili kako promijeniti uložak na brodu sa petnaestak ljudi oko sebe; imala sam ju i kad smo se penjali na Sveto brdo na južnom Velebitu, spavali smo jednu noć na Vlaškom gradu, 19 ljudi i pas na metar kvadratni. Usred noći skužim da moram promijeniti uložak, i ništa, izvuci se iz vreće, pronađi gojze u mraku, pronađi ljestve, pokušaj ne nagaziti niti jednog od devetnaestero ljudi što hrče oko tebe, izađi van u mrklu noć, ne ostavljaj tragove oko sebe dok ti se u glavi vrti scena iz filma Na rubu divljine sa Anthony Hopkins i već vidiš oči medvjeda koji je namirisao krv…. Ok, karikiram, nije baš tak strašno. ;) Nije vrag tako crn kako izgleda – rekla bi moja baka, bar bi to rekla prije nego joj je prijatelj Alzheimer počeo skrivati stvari po kući, sad govori – a gdje je otišla ona djevojka na konju? ( moja tetka od preko 40 godina autom).
Ali da se vratim na temu. Sljeme.
Nisam upamtila sve staze koje smo po spajali kako bi napravili krug, znam da smo počeli malo po Leustekovoj kod žičare, pa Gipsova staza, pa do Brestovca, toranj, Puntijarka, pa 18-tica, i na kraju donji dio Bikčevićeve, recimo, ali tehnički je to izgledalo otprilike ovako.
Još uvijek je šuma slomljena, masakar vjetrom od prije par mjeseci je i dalje vidljiv, bukve iščupane s korijenjem leže naokolo kao da je šuma žito kroz koje se netko prošetao.
Debla koja jedva mogu obgrliti, popucala kao šibice. Kad zamislim silinu udarca o tlo, krš i lom, poželim da sam bila prisutna te noć i dana, dakako u nekakvom staklenom bunkeru, na sigurnom.
Brestovac.
Nekad
Danas.
Tužno.
Dan je bio prekrasan, iako bez bijelog mora koje je dan prije krasilo pogled. Ovo je fotka od subote.
Oznake: Sljeme, izlet, i malo krvi
utorak, 07.01.2014.
O lignjama i sranju
Ne volim "svece". Lažne svece. Čovjek koji je uvijek ljubazan, koji nikad neće povisiti glas na tebe, koji će ti se ispričati, posut se pepelom, poniziti se, ali neće promijeniti svoje ponašanje, jer on zapravo smatra da postupa ispravno. Čovjek koji se čvrsto drži ograde, ne dovodi sebe u napast, izbjegava i najmanju sitnicu koja bi mogla uznemiriti površinu njegovog jezera. On se ne svađa, on ne psuje, on će kad ti pukneš jer te nervira njegova dobrota, osmjehnut se i reć - oprosti mi.
To je čovjek koji zimi sjedi doma uz toplu vatru, zadovoljan sam sa sobom, ništa ne riskira, i drži se kao da je moralno uzvišeniji od onog koji je izašao u mečavu znajući da će se smrznuti, znajući da će mu cipele promoćiti, da će opsovati kad padne na poledici, ali će očistiti snijeg pred svojim vratima.
Amorfna, bezlična, ni topla ni hladna bića. Strah me osobe koja mi nikad nije rekla niti jednu ružnu riječ, koja nikad nije pukla. Strah me osobe "bez grijeha".
Nije isto kad se djevojka koja nema dečka zavjetuje na djevičanstvo do braka, ili kad to napravi djevojka koja ima dečka. Ova prva ništa ne riskira, a puna je moralnog ponosa. Ova druga se podvrće osudi drugih, potencijalnom gubitku dečka, konstantnoj napasti, borbi same sa sobom, i procjenjivanju da li je donijela dobru odluku, potencijalnoj promjeni odluke, podlijeganju napasti, ponovnom donošenju odluke.
Biti odgovoran prema sebi i drugima nekad znači reć govnu govno. Ponekad znači napraviti govno i stat iza svojeg govna, reć - znam da sam napravio sranje, ali stojim iza tog sranja jer je u ovim okolnostima to bilo ispravno i potrebno, ili je bilo jedino što sam znao.
Da bi se kola izvukla iz blata, kotači se moraju uprljati. Kola čiji su kotači uvijek čisti, nisu se ni makla iz staje. Je... život pod staklenim zvonom! Živjelo blato i nadilaženje istog!
Oznake: lignje, odgovornost, govna
ponedjeljak, 06.01.2014.
Kraj mene. Uvijek.
20.08.2013.g.
- Blog nikad neće i ne smije zamijeniti moj duševni i misaoni razvoj kroz dnevnik.
A dogodilo se baš to. Zanemarila sam dnevnik, a blog me nije ispunio. Ovdje nisam sva svoja, cenzuriram se i pokazujem kao jaka osoba koja nešto zna i sigurna je u sebe. A ja to nisam, bar ne uvijek, bar ne stalno. Nedostaje mi da negdje mogu izliti svu svoju bijedu, bez da mi netko sudi, bez da sudim sama sebi kroz oči drugih.
Moji su "zalutali" na Cres. Odu prodat štene u Rijeku, pa nestanu na tri dana. Buraz i njegova cura su dole. Sviđa mi se burazova cura, iako ju ne poznajem puno. Nastojim ne smetat i ne biti dosadna starija sestra. Djeluje mi organizirano i pedantno, faks joj je važan i organizira svoje vrijeme oko njega. Ona trenutno uči, a moj buraz igra igrice. Ona ne misli da je lumena i da će svojom pameću lako proći kroz život, kao on. Zna da u sve mora uložiti trud, i ona će to učiniti, i vjerojatno će postići više od mog buraza.
Volim ih, kao mladu biljku koja je tek počela rasti, koja se bori za malo sunca i stabilnosti, a život ih stišće sa svih strana. Mladi trebaju stijenu na koju se mogu osloniti i koja im neće suditi.
Nedostaje mi uzor. Netko kome se divim, čiji autoritet prihvaćam, koga ću slijediti, kome ću vjerovati. Nekad je to bio moj otac, i majka, Crkva, razni likovi u knjigama što sam ih gutala kao da da mi vrijeme bježi kroz prste, nekad su to bili profesori u školi, pa na fakultetu.
A sad?
Nitko. Među javnim ličnostima Hrvatske nema takve osobe, kao niti u mojoj bliskoj okolini. Ljudi. Sa svojim manama i slabostima. I ljubim ih jer su ljudi, ali ne mogu ima se predati, ne mogu ih bespogovorno slušati i činiti što mi kažu.
Više ne mogu biti dijete. Nemam pravo ne upotrijebiti svoj mozak i slijediti nekoga.
A tako bih rado. Tako bih rado da mi netko dođe i kaže - evo, učini to i to, idi ovim smjerom, svaki dan napravi ove stvari, i ostvariti ćeš svoj smisao, svoju bit, ono zbog čega si stvorena, nećeš potratiti život. Ostvarit ćeš ga.
Biti sam svoj vođa, kako osamljena dužnost.
Svaki dan molim Boga da me vodi, da prepoznam njegovu volju. Ali Bog je prepreden i nitko nema uvida u njegove planove.
"Dao sam ti sve, i srce, i razum, i vjeru. Koristi ih."
A ja bih da mi sve napiše crno na bijelo.
"Ipak ćeš se morati malo potruditi. Dao sam ti alate, neću ti dati i gotov proizvod. Slobodna si. A Ja sam tu kraj tebe. Uvijek."
Oznake: uzor, autoritet, oslonac
četvrtak, 02.01.2014.
Pjesma 6.
Nekad gledam na dan odozgo,
Kao u staklenu čašu,
Sa malo vode na dnu.
Prozirno i jasno.
Nekad se gibam kroz dan pravocrtno,
Po utabanim linijama,
Ne skrećem.
Ne sumnjam.
A nekad tonem u njemu,
Kao u gusti talog kave
Kao u živi pijesak,
Kao u jezero sirove nafte.
A onda se budim.
I sanjam.
Plovim na izmaglici uvjerenja.
Odabirem.
