Dnevnik toka misli
srijeda, 15.01.2014.
Sljeme
Bili smo ovu nedjelju na Sljemenu. Ništa novo. Reklo bi se. Skoro svaki vikend smo na Sljemenu. Ali! Ovaj put smo pješačili! Od kada smo se počeli biciklima voziti na Sljeme, kao da smo zaboravili da su noge same po sebi sasvim dovoljan instrument da nas dovede do vrha i nazad. I bilo je divno. :)
Uz mali detalj. Imala sam mengu. Načelno nemam ništa protiv svoje menstruacije. Točna je kao švicarski sat, relativno kratko traje, relativno ne boli previše. Uz malu manu da ju imam skoro uvijek kad bih rado da ne moram misliti bar na taj mali detalj.
Pa tako sam ju imala na vjenčanju i svadbi, svećenik vergla svoje, a ja si samo mislim hoće li bijela haljina kad se ustanem zadobiti novi crveni uzorak; imala sam ju kad smo se penjali na otok Jabuku – daj, molim te!, koliko često imaš priliku u životu penjati se na vulkansku hrid usred pučine – sad! sad si tu!! ili kako promijeniti uložak na brodu sa petnaestak ljudi oko sebe; imala sam ju i kad smo se penjali na Sveto brdo na južnom Velebitu, spavali smo jednu noć na Vlaškom gradu, 19 ljudi i pas na metar kvadratni. Usred noći skužim da moram promijeniti uložak, i ništa, izvuci se iz vreće, pronađi gojze u mraku, pronađi ljestve, pokušaj ne nagaziti niti jednog od devetnaestero ljudi što hrče oko tebe, izađi van u mrklu noć, ne ostavljaj tragove oko sebe dok ti se u glavi vrti scena iz filma Na rubu divljine sa Anthony Hopkins i već vidiš oči medvjeda koji je namirisao krv…. Ok, karikiram, nije baš tak strašno. ;) Nije vrag tako crn kako izgleda – rekla bi moja baka, bar bi to rekla prije nego joj je prijatelj Alzheimer počeo skrivati stvari po kući, sad govori – a gdje je otišla ona djevojka na konju? ( moja tetka od preko 40 godina autom).
Ali da se vratim na temu. Sljeme.
Nisam upamtila sve staze koje smo po spajali kako bi napravili krug, znam da smo počeli malo po Leustekovoj kod žičare, pa Gipsova staza, pa do Brestovca, toranj, Puntijarka, pa 18-tica, i na kraju donji dio Bikčevićeve, recimo, ali tehnički je to izgledalo otprilike ovako.
Još uvijek je šuma slomljena, masakar vjetrom od prije par mjeseci je i dalje vidljiv, bukve iščupane s korijenjem leže naokolo kao da je šuma žito kroz koje se netko prošetao.
Debla koja jedva mogu obgrliti, popucala kao šibice. Kad zamislim silinu udarca o tlo, krš i lom, poželim da sam bila prisutna te noć i dana, dakako u nekakvom staklenom bunkeru, na sigurnom.
Brestovac.
Nekad
Danas.
Tužno.
Dan je bio prekrasan, iako bez bijelog mora koje je dan prije krasilo pogled. Ovo je fotka od subote.
Oznake: Sljeme, izlet, i malo krvi
