U kojem sam stoljeću rođena?
Definitivno u krivom.
Preksinoć oko 3 u noći, uz drugi tamni Budweiser s moje strane, i ne znam koliko i što s frendove strane, razgovarali smo o ponašanju današnjih srednjoškolaca i studoša po pitanju muško ženskih odnosa. O tome kako im je normalno da se ljubakaju i grle neobavezno s kim god, kad god već bude prilika, da se vara, da se istražuje s kim će im biti bolje ili ljepše, da se koketira sa drugima makar si u vezi i slično, sve u svemu dosta liberalno ponašanje od strane oba spola.
Recimo da sam nekih pet godina mlađa od frenda, a nekih pet godina starija od studoša koji završava u roku. Kaže on meni (frend, ne studoš):
- Ti si po stavu glede tih stvari bliže mojem godištu nego njihovom.
- Ne, ja sam bliže onima prije 100 godina.
I zaista, što je to u meni toliko jasno i pravocrtno, toliko kruto i ukorijenjeno, da meni neka ponašanja ne da nisu prihvatljiva, nego nema šanse, ni u snu, ni pod razno, kako? Ne kužim, zašto bih se tako ponašala?? Ako sam zaljubljena u jednu osobu, zašto da petljam s drugom; ako u nikog nisam zaljubljena, zašto da brijem s nekim do kog mi nije stalo; ako sam u vezi, onda drugi više ni ne postoje. Pošteno, iskreno, doslijedno.
Je li stvar odgoja ili sam se rodila sa defektom čist račun duga ljubav?
Čini mi se da sam takva oduvijek.
Jedna sam od onih cura
- koja je nosila muške košulje u srednjoj jer nije htjela imati posla s dečkima znajući da nije spremna da ima posla s njima,
- koja se prvi put poljubila sa 17 godina,
- koja je imala dvije veze u životu i to obje s istim muškarcem
- koja se prva udala iz razreda, ali nije prva rodila,
- koja može na prste nabrojati koliko joj se muškaraca u životu nabacivalo, i to ne zato što je ružna (navodno sam prava ljepotica, ali o ukusima se ne raspravlja), već očito odašiljem neku neverbalnu poruku da sam zauzeta i da nemaš šanse kod mene ni pod razno.
Uvijek sam muža doživljavala kao osobu koja nikad nije ljubomorna, međutim nedavno mi je rekao da on nije takav tip osobe, već mu ja jednostavno nikad ne dajem povoda za ljubomoru. Već mi je više puta prošlo kroz glavu kako bih ga htjela napraviti ljubomornim, bar da jednom to doživim s njegove strane, ali svaki put sam se sjetila da bih time išla protiv same sebe, a ja ne mogu živjeti sama sa sobom ako nisam doslijedna sama sebi.
Ne znam da li da na sebe gledam kao na neki defekt prirode ili iznimku koja je imala sreće, ali znam da se dobro osjećam u svojoj koži.
Možda je stvar u tome da postoje dvije kategorije ljudi, jedna koja će isprobati puno šešira da bi našla onaj pravi, i jedna koja bez isprobavanja zna koji je za nju pravi kad ga vidi.
Možda sam mogla imati više iskustava na ljubavnom polju, ali jednostavno nisam imala potrebu za time. Kad sam se zaljubila prije deset godina, nisam znala da ću u tog istog čovjeka i dan danas biti zaljubljena, da ću ga promatrati s nježnošću rijeke što teče u meni, satkane od niza godina i trenutaka međusobnih dokaza ljubavi.
Zaljubljenost je stanje, ljubav je pitanje odluke, jer zaljubljenost je oblak koji te obavije pa se raspline, a ljubav je rijeka koja će biti onoliko jaka i postojana ovisno o tome s koliko pritoka ju hraniš.
Čini se da sam ipak imala sreće, moja kruta narav joj je možda pomogla, ali sreća je da Prvi ujedno bude i Pravi.
Post je objavljen 18.01.2014. u 18:37 sati.