utorak, 27.12.2022.
Novogodišnja
Foto: bivša otočka
Moj grad spava. Pohodim ga ranim praskozorjem. Kad oboje samujemo. A nijedno od nas samo nije. Tek se izdvojimo na tren udahnut, predahnut i nastavit životom. Puninom. Radošću. Jer jesmo. On stoljećima. Ja nešto manje.
Nigdje žive duše. Samo golubovi željni Marulove riječi. Čekaju da iz konteksta Judite ulije svojim građanima nadu i podigne moral. Jer i golubovi znaju. Dani su blagdana. Lijepo je čut lijepu riječ.
Sretno, golubovi, mahnem im.
Sretno, moji sugrađani.
Sretno i vama, dragi moji blogoprijatelji. S vama je lijepo. Zabavno. Toplo. Ugodno. Zajedno rastemo čak i kad skliznemo. Učimo jedni od drugih. Učimo bit bolji ljudi. Jer ne postoji mjesto gdje se bit bolji ne može naučiti. Poštujmo se. Respektirajmo. Prihvaćajmo različitost jer nas ona čini humanim i dostojnim. Želim vam dobro zdravlje. Želim vam radosna srca. I želim vam ljubav.
Zapravo, volim vas.
27.12.2022. u 15:38 •
36 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 19.12.2022.
Bilo je to...
Foto: morska
Te zime teta je rekla, homo usić borić. Jednega malega za stit ga u kantun o kamare. Božić gre. I svaka familja tuka stit jednega. I okitit ga. Skupit ćemo šiške o bora, opiturat ih u bilo i obisit ih s bokun konca. Mi dica smo vikali da hoćemo šarene baloniće. Ma teta je rekla, ni pinezi za to.
Šterike su zavonjale. Ona o petrolje najviše. U peć je svako malo stivala drva. Da nan bude toplo. Na trpezi je bila vela pogača. U terini freško lešana riba s kompiron. Nas četvero dice smo se stisli na banak. Izili smo sve šta je bilo u pjatu. A posli smo navalili na kroštule. Posute cukron. Koji je škripa pod zubin. Znali smo da sutra ujutro gre nešto jadno velo. Nešto će bit pod borić.
Legli smo na posteju o slame i pokrili se debelin krturon. Dica na velu. Teta i muž na malu posteju. Rekla je, ala zaspite. I činite kuco. Pokrili smo se po glavi, a ispod krtura smo činili svake monade.
Ujutro smo se digli. Obukli čistu robu i stali pred borić. Teta je rekla, Božić je. Neka nan bude blagoslovjen. Bili ste dobri pa ste i poklon dobili.
Ispod bora suhe smokve, mindeli i keksi na slova. Lipo to razdilite na četri dila, rekla je. Svakome isto. A ja gren zaklat kokota pa ćemo ga ispeč.
Mi smo s blagon ispod bora ostali sami do obida.
Bilo je to 1960. i neke godine Gospodnje.
19.12.2022. u 16:18 •
51 Komentara •
Print •
#
petak, 16.12.2022.
Priča o poklonima ili....
Dakle, obje su moje rodice. Ili kako mi kažemo, kužine. Ćeri jedne moje tete. Otočke. Dio su tradicije tadašnjih preranih brakova. Kada su dica rađala dicu.
Jakica je bila lipa. Baš lipa. Te godine je na Zmajevoj noći izabrana za najlipšu curu mista. Sa svojih 16 godina završila je na naslovnici tada čitanog tjednika. Porijeklom iz sirote kuće. Posve sirote.
Uhvatila se na baketinu starijeg pomorca. S puno novca. Kome je itekako godilo bit u njenom društvu. I ispunjavat joj sve želje. Kojih nije bilo malo. Udala se. U 18.-oj rodila. Dobila ćer. Za rođendan poželila mercedes. I dobila ga. Vozala ga dan i noć. Poslije je mercedes bio sitnica za želje koje su uslijedile. U mistu su govorili, vraga izila, vraga će i izrigat. Razvod je bio težak i ružan.
Patricija je uvik bila tiha. Mirna. Povučena. Lipa na drugačiji način. Ali lipa. Vridna i radišna. Porijeklom iz sirote kuće. Posve sirote. S 15 se zakačila za pomorca. S puno novca. Udala se. U 18.-oj rodila ćer. Za rođendan je zaželila sadnicu limuna i naranče. To i dobila. I danas su joj u vrtu isprid kuće. Plijene svojom lipotom i obilatošću. Porodila je dicu. Dica porodila brojnu unučad. Rade i stiču.
E, sad, jel ovo priča o poklonima ili nečem drugom, tko bi ga znao?
Malo misto je uvik malo misto. Puno se priča i puno se o svemu šuška. Kad se kihne u zadnju kuću, dok rečeš nazdravlje, prva kuća to već zna. I danas pripovidaju da je s jedne bande bilo bahatosti priko mire. A s druge poniznosti ka u biblijskoj priči.
Svaki čovik ima lice i naličje. Pokloni isto tako.
E, da, Jakica je do danas ostala karakterno dosljedna sebi.
Patricija isto.
16.12.2022. u 07:43 •
26 Komentara •
Print •
#
srijeda, 14.12.2022.
Ranojutarnja
Foto: bivša otočka
"Pust je moj grad,
hodam polako niz ulicu......"
......a srce mi puno, puno.
14.12.2022. u 14:44 •
17 Komentara •
Print •
#
petak, 09.12.2022.
Za Smjehuljicu repriza
Foto: Otočka
Kriza je dio sinusoide života. Pa mi naleti. Očekivano ili ne. Ponekad baš iznenadi nenadanošću. Zgužva mi nutrinu. Izokrene stvarnost. Realnost se na tren poljulja. Sve dobro mi postaje manje dobro. Imati se transformira u bolje ne imati. Svo svjetlo i sunce preblještavo. More premodro. Sama sebi tijesna pod kožom. Pa zaronim u vlastite dubine guleći se sloj po sloj. Pitanja puno, a odgovora malo. Nedostatno. Rovarim tako po sebi. Satima, rjeđe danima. Stavljam ljutu travu na ljutu ranu samoranjavajući se nepostojećom krivicom. Kao da je Split na kraju svijeta.
Onda, na blogu, vidim sliku drage Rossovke. Koja slavi četvrto novorođenje. Nasmijana i sretna na danoj prilici novog života. Svjesna da se od vlastitog sebstva više ništa ne daje u ništa i isprazno. I dalje piše iz razrovane Petrinje, suočena svakodnevicom grada koji izdiše pod vlastitim bremenom urušenosti.
Pa se trgnem. Ljuta, ko zmija ljutica na samu sebe. Na poskliznuće u ništa. I na ništa. Na stranputicu u bezdan, kojom posrnem. Na zgrčenost bez razloga. Na ljutnju bez ljutnje. Na usukanost bez povoda.
Draga Rossovka, samo pogled na sliku poslije tvoje prometne mi je bio dostatan. Da se odčahurim. Otpetljam. Udahnem. Rastresem. Odljutim. Nasmijem. I nastavim di sam u rano praskozorje na tren zastala. Jer mi se Split učinio nedostižnim.
Hvala ti, draga. Uvijek, baš uvijek odašiljemo poruke. Samo je pitanje prepoznajemo li ih.
/Ovo je post od 29.06.2021. I ovo je prvi put da podižem neki stari post. Samo zbog naše Smjehuljice. Sa željom da joj poručim da blogosfera nije samo slovo na papiru. Pogotovo ne mrtvo slovo. Mi smo živi organizam. Odašiljemo energiju. A ona je neuništiva. Zato želim da zna da je i u ovom trenutku bolesti s nama. Mi s njom. Da nas nadahnjuje cijelim svojim postojanjem na blogu. I da sada mi nadahnjujemo nju. Osmijeh je oružje koje razara svakog neprijatelja. Tako i bolest. Nastavi s osmijehom.
Volimo te./
09.12.2022. u 10:05 •
29 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 08.12.2022.
Hvala
08.12.2022. u 19:26 •
9 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 04.12.2022.
Završni račun
Dvanaesti mjesec. Kraj godine se bliži. Zbrajam. Sve manje oduzimam. Godina blagoslova. Godina velike milosti. Puna uzbrdo i nizbrdo. S odmakom je i nizbrdo bilo samo trenutno proklizavanje. Nakon kojeg sam se uzdizala kao Feniks iz pepela. Došao je na svijet novi bebač. Sad imamo dva. Moj Stari je čudom preživio koronu. I još štošta. Sve materijalne stvari su se posložile kao tetris. Kuća u Vali sad ima nove vlasnike. Al uspomene su moje. Neuništive dok me služi pamćenje.
Nakon robinzonske avanture života, vratila sam se u svoj voljeni Split. Obitelj je tu. Moja svetinja. Svi smo još na okupu. Kao da se to uopće podrazumijeva? Često smo zajedno. Napokon sam dočekala da su neradni dani naši zajednički. Volim kuhati i dočekivati. Moji vole dobro pojest i družiti se. Žamor djece po kući je neusporediv s ičim. Izgovoreno, bako, neprocjenjivo. Zagrljaj nemjerljiv.
Uvlačenje u krilo, rastapanje. Mala ručica u ruci, punina u srcu. Moje odrasle kćeri pune ljubavi i pažnje. Sve uloženo se stostruko vraća. Jer ljubav je takva. Kad se dijeli ona se umnožava. I najdraži prijatelji su mi na dohvat oka.
Bilo je kriznih situacija sa zdravljem. Bilo je grčenja u želucu. Strah je, naprosto, takav. Zato je jedino šta iskreno želim zdravlje obitelji. Kažu, zdrav čovjek ima tisuću želja. Bolestan jednu.
Eto, meni je dostatna jedna jedina. Da djeca odrastaju zdrava. U okruženju ljubavi svojih roditelja.
Ni jedan jedini dan ove godine nije prošao bez zahvale na svakom danu u kojem jesmo. Iskreno i ponizno zahvalna na svemu.
Hvala ti, Nebo moje.
04.12.2022. u 19:01 •
39 Komentara •
Print •
#
petak, 02.12.2022.
Pitalica
Zove teta sa škoja i kaže, procvjetala bajama. Kažem ja njoj, procvjetale ljubice u vrtu.
Ne mogu reć da su prve. Jer nisu. Prve su bile s početka godine. Ove su s kraja iste.
Je li se sve izokrenulo samo po sebi?
Jesmo li mi preokrenuli Nebo i Zemlju?
Jesu li ljubice, bajami i ostalo raslinje mutirali?
Jesmo li mi mutirali?
Hoće li dogodine dinje rast usred zime?
Hoćemo li mi postat dvoglavi?
Hoćemo li postati bolji?
Hoćemo li postat pažljiviji prema zemlji, zraku, vodi, ljudima?
Hoćemo li?
I hoće li samo htjeti biti dostatno za dane ispred nas?
02.12.2022. u 20:33 •
23 Komentara •
Print •
#