morska iz dubina
petak, 09.12.2022.
Za Smjehuljicu repriza
Foto: Otočka
Kriza je dio sinusoide života. Pa mi naleti. Očekivano ili ne. Ponekad baš iznenadi nenadanošću. Zgužva mi nutrinu. Izokrene stvarnost. Realnost se na tren poljulja. Sve dobro mi postaje manje dobro. Imati se transformira u bolje ne imati. Svo svjetlo i sunce preblještavo. More premodro. Sama sebi tijesna pod kožom. Pa zaronim u vlastite dubine guleći se sloj po sloj. Pitanja puno, a odgovora malo. Nedostatno. Rovarim tako po sebi. Satima, rjeđe danima. Stavljam ljutu travu na ljutu ranu samoranjavajući se nepostojećom krivicom. Kao da je Split na kraju svijeta.
Onda, na blogu, vidim sliku drage Rossovke. Koja slavi četvrto novorođenje. Nasmijana i sretna na danoj prilici novog života. Svjesna da se od vlastitog sebstva više ništa ne daje u ništa i isprazno. I dalje piše iz razrovane Petrinje, suočena svakodnevicom grada koji izdiše pod vlastitim bremenom urušenosti.
Pa se trgnem. Ljuta, ko zmija ljutica na samu sebe. Na poskliznuće u ništa. I na ništa. Na stranputicu u bezdan, kojom posrnem. Na zgrčenost bez razloga. Na ljutnju bez ljutnje. Na usukanost bez povoda.
Draga Rossovka, samo pogled na sliku poslije tvoje prometne mi je bio dostatan. Da se odčahurim. Otpetljam. Udahnem. Rastresem. Odljutim. Nasmijem. I nastavim di sam u rano praskozorje na tren zastala. Jer mi se Split učinio nedostižnim.
Hvala ti, draga. Uvijek, baš uvijek odašiljemo poruke. Samo je pitanje prepoznajemo li ih.
/Ovo je post od 29.06.2021. I ovo je prvi put da podižem neki stari post. Samo zbog naše Smjehuljice. Sa željom da joj poručim da blogosfera nije samo slovo na papiru. Pogotovo ne mrtvo slovo. Mi smo živi organizam. Odašiljemo energiju. A ona je neuništiva. Zato želim da zna da je i u ovom trenutku bolesti s nama. Mi s njom. Da nas nadahnjuje cijelim svojim postojanjem na blogu. I da sada mi nadahnjujemo nju. Osmijeh je oružje koje razara svakog neprijatelja. Tako i bolest. Nastavi s osmijehom.
Volimo te./
