morska iz dubina
nedjelja, 04.12.2022.
Završni račun
Dvanaesti mjesec. Kraj godine se bliži. Zbrajam. Sve manje oduzimam. Godina blagoslova. Godina velike milosti. Puna uzbrdo i nizbrdo. S odmakom je i nizbrdo bilo samo trenutno proklizavanje. Nakon kojeg sam se uzdizala kao Feniks iz pepela. Došao je na svijet novi bebač. Sad imamo dva. Moj Stari je čudom preživio koronu. I još štošta. Sve materijalne stvari su se posložile kao tetris. Kuća u Vali sad ima nove vlasnike. Al uspomene su moje. Neuništive dok me služi pamćenje.
Nakon robinzonske avanture života, vratila sam se u svoj voljeni Split. Obitelj je tu. Moja svetinja. Svi smo još na okupu. Kao da se to uopće podrazumijeva? Često smo zajedno. Napokon sam dočekala da su neradni dani naši zajednički. Volim kuhati i dočekivati. Moji vole dobro pojest i družiti se. Žamor djece po kući je neusporediv s ičim. Izgovoreno, bako, neprocjenjivo. Zagrljaj nemjerljiv.
Uvlačenje u krilo, rastapanje. Mala ručica u ruci, punina u srcu. Moje odrasle kćeri pune ljubavi i pažnje. Sve uloženo se stostruko vraća. Jer ljubav je takva. Kad se dijeli ona se umnožava. I najdraži prijatelji su mi na dohvat oka.
Bilo je kriznih situacija sa zdravljem. Bilo je grčenja u želucu. Strah je, naprosto, takav. Zato je jedino šta iskreno želim zdravlje obitelji. Kažu, zdrav čovjek ima tisuću želja. Bolestan jednu.
Eto, meni je dostatna jedna jedina. Da djeca odrastaju zdrava. U okruženju ljubavi svojih roditelja.
Ni jedan jedini dan ove godine nije prošao bez zahvale na svakom danu u kojem jesmo. Iskreno i ponizno zahvalna na svemu.
Hvala ti, Nebo moje.
