Dakle, obje su moje rodice. Ili kako mi kažemo, kužine. Ćeri jedne moje tete. Otočke. Dio su tradicije tadašnjih preranih brakova. Kada su dica rađala dicu.
Jakica je bila lipa. Baš lipa. Te godine je na Zmajevoj noći izabrana za najlipšu curu mista. Sa svojih 16 godina završila je na naslovnici tada čitanog tjednika. Porijeklom iz sirote kuće. Posve sirote.
Uhvatila se na baketinu starijeg pomorca. S puno novca. Kome je itekako godilo bit u njenom društvu. I ispunjavat joj sve želje. Kojih nije bilo malo. Udala se. U 18.-oj rodila. Dobila ćer. Za rođendan poželila mercedes. I dobila ga. Vozala ga dan i noć. Poslije je mercedes bio sitnica za želje koje su uslijedile. U mistu su govorili, vraga izila, vraga će i izrigat. Razvod je bio težak i ružan.
Patricija je uvik bila tiha. Mirna. Povučena. Lipa na drugačiji način. Ali lipa. Vridna i radišna. Porijeklom iz sirote kuće. Posve sirote. S 15 se zakačila za pomorca. S puno novca. Udala se. U 18.-oj rodila ćer. Za rođendan je zaželila sadnicu limuna i naranče. To i dobila. I danas su joj u vrtu isprid kuće. Plijene svojom lipotom i obilatošću. Porodila je dicu. Dica porodila brojnu unučad. Rade i stiču.
E, sad, jel ovo priča o poklonima ili nečem drugom, tko bi ga znao?
Malo misto je uvik malo misto. Puno se priča i puno se o svemu šuška. Kad se kihne u zadnju kuću, dok rečeš nazdravlje, prva kuća to već zna. I danas pripovidaju da je s jedne bande bilo bahatosti priko mire. A s druge poniznosti ka u biblijskoj priči.
Svaki čovik ima lice i naličje. Pokloni isto tako.
E, da, Jakica je do danas ostala karakterno dosljedna sebi.
Patricija isto.