morska iz dubina

petak, 30.04.2021.

Samo nebo zna


Foto: Otočka

Čudnog li neba danas. Ko da se svađa samo sa sobom. Podvojene osobnosti. Bipolarnog poremećaja. Višeslojno. Šarovito. Monotono plavo. Duboko. Nisko. Nedostižno. Svaki dan i svaki tren drugo i drugačije. Poigrava se. Samo ne znam, sa sobom ili sa mnom. U metiljavim oblacima tražim priču. Znak. Glas. Pozdrav. Išta. Odakle dolazi ova čežnja. Nepoznatog imena. Čudnog osjeta. Ko da sam otkinuta od cjeline pa mi pita stopit se s njom. Osjećam je u prsima. Duboko unutra. Mogu je opipat. Osjetit. Suzom izlit. Al ja sam od onih šta suze gutaju.

Koji sam ja sanjar. Oči uprte više prema gore, nego dole. A dobro je mama govorila, ko puno gleda u zvijezde, ugacat će u govno. Gledam joj te crne oči, vazda nasmijane i kažem, daj, pristavi kavu. Da zameračimo. Znam da je to posebno veseli. Jer kavu baš i ne pijem. Al barem ćemo se podružit. Čujem kako ručni mlinac melje. A ona zvonkim glasom brboće. Uvijek je netko na tapetu. Meni s puno mlijeka, vičem. A ona pijucka baš onu žestoku, tursku. Volim je gledat u toj zelenoj ljetnoj haljinici na točkice. Ima nešto od djevojčice u njoj. Smijeh joj zarazan. Priča, a pjeva.

Hvatam je za ruke. Meke. Uvijek, baš uvijek tople. Prodirem joj u zjenice. Naginjem se preko stola i ljubim joj lice. Podižem buket ljubičica i kažem, sretan ti rođendan, majko. Volim te.

Aloooo, ovo šta si zamijesila kruv ti se sve izlilo iz teće. Njegov glasni uzvik me prenuo.
U hipu sam sa sebe stresla oplatu sazdanu od milijun svjetlosnih čestica. U koju često pobjegnem. Duboko sam, na tren, utisnula pogled u oblak čudnih boja. S neba sam čula glas, učila sam te da budeš jaka. Pa to i budi!

30.04.2021. u 10:35 • 31 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.04.2021.

Dobri dupin


Foto: Otočka

Oduvijek ih viđam u Vali. Od ranog djetinjstva. Najbliži mi je bio udaljen svega par metara. Skoro sam, kao djevojčica, za njim skočila u more. S kaića. I bi, da me Stari nije zgrabio. Naprosto su mi neodoljivi. Ja bi ih grlila, mazila, hranila. Na prelijepoj glavi se vidi da s pravom nose ime dobri dupin.

Zadnjih godina im je Vala redovna ruta. Obično prolaze sredinom kanala. Između kuće i otočića preko puta. Ponekad sami. Često majka s mladuncima. Kad su zaigrani izvode vratolomije. I predivno ih je gledati. Poneki ribar i nije baš milostiv prema njima. Znaju se zaplest u mreže. A onda ih oni...ali o tome ne mogu ni pisat.

Zadnjih dana, već u praskozorje, čujem prepoznatljivo puhanje. Koje se čuje ispred našeg mula. Istrčim iz kreveta. Brže po mobitel. I eto ga. Uspjela ga uslikat. Na deset metara udaljenosti.

Za jutro je već spremna kesa s kruhom. Izvadit ću i ribu iz ledenice. Imat će doček dobrodošlice. Tko zna, možda i on traži prijateljicu na kopnu. Da se uvjeri kako nisu svi ljudi zvijeri. S kopljem u rukama. Lovine i trofeja radi. Mašta već radi svoje. Vidim kako ga grlim. I kako mi redovito dolazi na porciju maženja. I naravno, mali obrok. Tko je to kod mene bio, a da se nije najeo.
Ja bi tako rado svog Flippera.

26.04.2021. u 14:05 • 49 KomentaraPrint#

subota, 24.04.2021.

Vrtlarica



Foto: Otočka

Ka solarni panel sam. Šta više svitla i topline to san više svoja. Ništa mi teško. Ništa puno. Vrtovi u epicentru radova. Stari sadi. Sve mu predivno. Geometrično. Dalje ja preuzimam i vrt je moja briga. Smokva pušta lišće. U sedmi misec ćemo brat. Mandarine, naranča i jabuka cukarinka u cvatu. Kapare zazelenile i bacaju prve plodove. Raštiku već berem. Bob se dao u visinu. Pome, kukumari, balancane, kaul, tikvice, paprike i salata kristalka zauzeli svoje koordinate. Jedan limun se rekuperaje od sniga i mraza. Drugog ćemo pokušat reanimirat. Još ću ubacit gredicu blitve i špinata. I to bi bilo to. Gradsko dite se preobrazilo u vrtlaricu. Beton i asfalt zaminilo poljodjelstvon.

Ka da san se probudila iz zimskog sna. Krv mi kola jer mu sunce utire put. Srce mi treperi jer se olovno nebo prepustilo velikon plavetnilu. Bura šara u svin smjerovima. Mreška i ježuri more. A dupin, isprid kuće, izvodi vragolije. I ka da mi govori, ovo je teatar i premijera samo za tebe.
Bože, kako volin proliće. I ovo bujanje života oko mene.

Stari se jučer cijepio Astrom. ON će u sridu u Spaladiuma. Ja čekan poziv. Nestrpljiva ka šta jesan. Neka sve ide svojin tokon. I neka meni sunca i topline. Na taj pogon san temperana.

24.04.2021. u 14:12 • 30 KomentaraPrint#

utorak, 20.04.2021.

Ribarenje i ribarsko prigovaranje



Foto: Otočka

Bilo je to vrijeme obilja. Pristizalo je iz mora. U ogromnim količinama. Danas rijetko viđenim. Meni je to obilje bila svakodnevica. Podrazumijevanje. Kao da drugačije nije i ne može biti.
Stari je imao mota. Znanja. Volje. I ribarskog ega. Lastovski kanal je bio njegov drugi dom. Obitavao je u tim vodama satima. Svaki dan. Kad more nije bilo neprijateljsko. On uvijek stentan. Po prirodi. I po želji da nadmudri lovinu.

Gofovi kapitalci. Zubaci. Kirnje. Ugori. Polande. Škarpine. Grdobine. Tko bi sve nabrojao. Veličina i težina rijetko small. Uglavnom medium, large, extra large. Na gradele, lešo, brudet.
Uvijek se s mora vraćao s osmjehom. Ponosan. Bilo je obilato za nas. Za susjede. Za rodbinu. Uvijek se dijelilo.

Već godinama vrše odložene. Mreže istrunile. Parangali u šufitu. More prazno. Ergela koča vuče po dnu i kupi sve. Imaju eho sondere. Znaju di i kada baciti. Na udici više ni špara, ciplića, kneza, bukve, ušate. Kad imamo sreće, na ribarnici nađemo nešto sitniša za pofrigat.

Ipak, imam uspomene. I nešto fotografija kao svjedočanstvo jednog vremena. Kad je more bilo more. Ljudi ljudskiji. Okupljeni, bez straha i prijetnje od nevidljivih neprijatelja. Kad je bukara kružila oko stola. A pjesma se orila. Bilo je to vrijeme. Moje vrijeme. Duboko utisnuto u sjećanje. Srce. Krvotok.
Sretnica koja je rođena za vremena.

20.04.2021. u 13:59 • 44 KomentaraPrint#

petak, 16.04.2021.

Sirevi


Foto: Otočka

Znamo da su slavonske delicije apsolutnog okusa. Znamo da su dalmatinski pršut i pečenica neodoljivost sama po sebi. Al šta ovi moji vole sir, to nije istina.
Svaka kupovina završava, ops. počinje na odjelu sireva. Tvrdi, polutvrdi, mekani. Kravlji, ovčji, kozji, bivolji. Pa mješavine istih u raznim omjerima. Sira nikad dosta. Nikad zasićenja od njega. Nikad, baš nikad ono, dodijalo nam. Daj nešto novo.

Dakle, uvijek se sjecka, reže, prede. Nikad tanko. Ili, ne daj Bože, pretanko. Ako je novi sir na tapetu onda se namjesti istraživačka faca. Poluzatvorene oči. Mljackanje. Da bi na kraju izašao uzdah, dobar!

Ali sir ništa ako ga ne prati kruh iz škrovade. Može i pogača. Fokača. Mini pogačice. Lepinjice. Bublice. Ili već neka moja tjestasta izmišljotina oblikom, začinom ili kemijom. Bijele, crne, integralne, svekolike. Može prije svakog jela. Može poslije svakog jela. Može u svim prilikama i neprilikama.

Pitam ja te moje ponekad, može li čaša mlijeka. Jogurta. Kefira. Bioaktiva. Sencie. Samo me pogledaju i kažu, bljak. Ne volimo mlijeko.

Valjda misle da je sir od nekih subatomskih čestica.

16.04.2021. u 18:09 • 46 KomentaraPrint#

srijeda, 14.04.2021.

For sale



Foto: Otočka

Plan je bio prodat kuću i vratit se u Split. Prerasla me u visini. Širini. Obimu. Broju stepenica. Katova. Metloboju. Nadasve emocijama. Sve više se hvatam odsutnom duhom. Samo fizički u Vali. Srcem i mislima stalno s kćerima, unukom, prijateljima. Razdaljina već boli. Cijepa me. Al odavna ne preispitujem da ili ne. Naprosto znam di mi je mjesto.

I umjesto da to bude posao trena, oteglo se van plana. Kuću, udaljenu devet metara od mora, trebalo je lako prodat. Al vještica korona je sva pravila tržišta pomela u hipu. Zbog cjelokupne situacije sve je u statusu quo. Kupci ne mogu doći pogledat. Doživit objekt u prostoru. Saživit se s cjelinom. I tako sam stavljena na čekanje.

Nestrpljiva sam. Oduvijek sam bila nestrpljiva. I htjela da ono šta želim bude već jučer. Sad me prisilno uči strpljenju. A tu sam tanka. Mir Vale postaje moj nemir. Vrijeme je.

To isto vrijeme curi. Boleština se koti i već odnosi poveći broj znanih mi ljudi. Moj Slatkiš je već zašao u peti mjesec života. A ja sam van orbite. Utopljena u najljepšu Valu na svijetu. Koja me naučila puno toga. Osim aspekta da nitko i ništa ne može zamijeniti stvarni dodir, komunikaciju, zagrljaj i involviranost u živote najdražih. I cure bi to volile. Zajedništvo s roditeljstvom. U istom gradu. Ne u istom domaćinstvu. Tako je krug želja zatvoren. Samo je korona stavila veto. Do daljeg.

14.04.2021. u 15:47 • 37 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.04.2021.

Vrijeme i nevrijeme



Foto: iz obiteljskog albuma

Pustolovine Toma Sawyera, Huckelberry Finna, dogodovštine 5 prijatelja od Enyd Blayton...sve je to meni bilo blisko. Svaku stranicu sam mogla pretočit u sliku. I u njoj bit glavna junakinja. Ponekad se činilo da mi je djetinjstvo stostruko nadmašilo sve njihovo ispisano. Moje je zasigurno bilo stvarno. Ništa izmišljeno. Dodano. Zapapreno zbog zapleta. Držanja čitača u napetosti. Ja sam bila ta koja je izmišljala radnje, paprila, zaplitala i otpetljavala.

Mero, Vinka, Tonči i ja. Moji rođaci, akteri svih zajedničkih dogodovština. Oni s otoka, ja iz grada. Spušteni u Valu, zemlju nedođiju. Nije bilo nikakvih zabrana. Mogli smo sve. A mašta je bila neukrotiva. One plave ko anđeli, ja crnkica, ko vragić. Pa sam u startu zaradila etiketu, to je sigurno ona smislila. One to nikad ne bi. I kad nije bilo tako, solidarno smo šutili. Činili kuco. Tako se to govorilo ovdi.

Zarana vidila morskog psa, dupina, sve živo iz mora, sve šta gmiže i leti po zemlji. Rano se suočila s mrklim mrakom, u Vali bez struje. S oteklinama od uboda komaraca, osa, paukova, ježeva. Tamo di je prestajala hrabrost mojih rođaka, moja se nastavljala. Jer, htjela sam biti bolja. Lovili smo mrižama, parangalom, na udicu, vršama, pod sviću. Vatra u kaminu je uvijek bila živa. I s nje se širio prepoznatljiv miris ribe sa žara. A sjene noći rasplinjivale su maštu do vrištanja i smijanja u isto vrijeme. Čagljevi su zavijali u neposrednoj blizini, a mi bi ih oponašali u zaraznom hihotanju. Rasli smo slobodni od straha. Slobodni od mogućnosti da nam netko naudi. Bili smo pod paskom roditelja koji su nas gledali kradomice, da to nismo ni znali.

I tako mi se djetinjstvo urezalo u sjećanje s milijun slika, priča i boja. Šta god danas pogledam ili dotaknem u Vali ima svoju povijest. Uspomenu. Na vrijeme koje je zaista bilo jedno lijepo vrijeme. Nikako nevrijeme. Kao ovo danas. Nevrijeme za djecu i odrasle.

12.04.2021. u 15:20 • 34 KomentaraPrint#

subota, 10.04.2021.

Zen



Foto: Otočka

Ja sam rođena s više utičnica i prekidača. Pa znam ubacit u petu brzinu. Preraspodijelit se na više frontova. Adresa. Razina. Bilokaciju samo šta nisam savladala. Al ko da jesam. Radim paralelno jedno, drugo, treće, mislim na stoto. I uvijek sve sustižem. Na vrijeme. I prije vremena.
U pravilu letim. Jurim. Prizemlje. Kat. Dugi kat. Šufit. Vrt. Mul. Kuhinja. Sobe. Skale. Oduvijek, pa čak i u fazama totalne višemjesečne nesanice, imala sam nevjerojatnu razinu energije. Koja je s odmicanjem dana samo rasla. Tako sam dugo bila subjekt iščuđavanja. I još uvijek. A ja oduvijek zahvalna na formuli. Koja mi daje višestrukost u odnosu na prosječne.

Jučer iz Splita u Valu. Prekopčavanje na drugu frekvenciju titraja. Drugačiji zaron u svijet. Komunikaciju. Poslove. Priključila se slijedu ko da nisam izbivala dan ipo. Pozavršavala šta se imalo. Starog poslala u popodnevnu šetnju. Njega i Rokija u njihovu redovnu ophodnju. A ja si skuhala bezkofeinsku. Upalila difuzor na lavandu i lampu od himalajske soli. Uronila u pola sata blaženog mira. Znam ja i to. Itekako. Nisam stalno u zujanju. Al kad zujim, zujim ko roj.

10.04.2021. u 14:11 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.04.2021.

Ponedjeljak


Foto: Otočka

Uskršnje je vrijeme. Starija s nama. Srce mi puno. Ko prskalica. Kako je lako ukrotit misli. Obuzdat njihov poriv za prisilnim naletima. I pulsirat s mirom. Kojeg mi podastire Nebo. More. Sunce. Pogled. Udah i izdah nam na istim frekvencijama. Živi smo. Vedri smo. Svatko svoj. A opet implementirani jedni u druge. Međusobno ovisni. O davanju i primanju. Jer ljubav je to. Ništa je ako je zatvoriš u kutiju. Al, isijavaš li je, vraća stostruko.

Daleko je ljeto. Al neki cvrčak u meni se nadima pjesmom. Htio bi objavit svijetu kako je svjestan ovog dana. Trena. Osviještenosti da jesam. Da jesmo. Da smo skupa. I da je to bogatstvo nemjerljivo materijalnim.

Ručak krčka. Danas ćemo jest na teraci. I odaslat u eter odu radosti. Neponovljivost trena.

05.04.2021. u 11:11 • 41 KomentaraPrint#

subota, 03.04.2021.

Uskršnja



Foto: Otočka


Nema cijenu

obitelj
zdravlje
ljubav
prijatelji
zajedništvo
mir
radost
blaga narav
bistar um
mekoća srca
duša bez granica

Sretan Uskrs, dragi moji Blogeri.

03.04.2021. u 14:21 • 30 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi