morska iz dubina
petak, 30.04.2021.
Samo nebo zna
Foto: Otočka
Čudnog li neba danas. Ko da se svađa samo sa sobom. Podvojene osobnosti. Bipolarnog poremećaja. Višeslojno. Šarovito. Monotono plavo. Duboko. Nisko. Nedostižno. Svaki dan i svaki tren drugo i drugačije. Poigrava se. Samo ne znam, sa sobom ili sa mnom. U metiljavim oblacima tražim priču. Znak. Glas. Pozdrav. Išta. Odakle dolazi ova čežnja. Nepoznatog imena. Čudnog osjeta. Ko da sam otkinuta od cjeline pa mi pita stopit se s njom. Osjećam je u prsima. Duboko unutra. Mogu je opipat. Osjetit. Suzom izlit. Al ja sam od onih šta suze gutaju.
Koji sam ja sanjar. Oči uprte više prema gore, nego dole. A dobro je mama govorila, ko puno gleda u zvijezde, ugacat će u govno. Gledam joj te crne oči, vazda nasmijane i kažem, daj, pristavi kavu. Da zameračimo. Znam da je to posebno veseli. Jer kavu baš i ne pijem. Al barem ćemo se podružit. Čujem kako ručni mlinac melje. A ona zvonkim glasom brboće. Uvijek je netko na tapetu. Meni s puno mlijeka, vičem. A ona pijucka baš onu žestoku, tursku. Volim je gledat u toj zelenoj ljetnoj haljinici na točkice. Ima nešto od djevojčice u njoj. Smijeh joj zarazan. Priča, a pjeva.
Hvatam je za ruke. Meke. Uvijek, baš uvijek tople. Prodirem joj u zjenice. Naginjem se preko stola i ljubim joj lice. Podižem buket ljubičica i kažem, sretan ti rođendan, majko. Volim te.
Aloooo, ovo šta si zamijesila kruv ti se sve izlilo iz teće. Njegov glasni uzvik me prenuo.
U hipu sam sa sebe stresla oplatu sazdanu od milijun svjetlosnih čestica. U koju često pobjegnem. Duboko sam, na tren, utisnula pogled u oblak čudnih boja. S neba sam čula glas, učila sam te da budeš jaka. Pa to i budi!
