Plan je bio prodat kuću i vratit se u Split. Prerasla me u visini. Širini. Obimu. Broju stepenica. Katova. Metloboju. Nadasve emocijama. Sve više se hvatam odsutnom duhom. Samo fizički u Vali. Srcem i mislima stalno s kćerima, unukom, prijateljima. Razdaljina već boli. Cijepa me. Al odavna ne preispitujem da ili ne. Naprosto znam di mi je mjesto.
I umjesto da to bude posao trena, oteglo se van plana. Kuću, udaljenu devet metara od mora, trebalo je lako prodat. Al vještica korona je sva pravila tržišta pomela u hipu. Zbog cjelokupne situacije sve je u statusu quo. Kupci ne mogu doći pogledat. Doživit objekt u prostoru. Saživit se s cjelinom. I tako sam stavljena na čekanje.
Nestrpljiva sam. Oduvijek sam bila nestrpljiva. I htjela da ono šta želim bude već jučer. Sad me prisilno uči strpljenju. A tu sam tanka. Mir Vale postaje moj nemir. Vrijeme je.
To isto vrijeme curi. Boleština se koti i već odnosi poveći broj znanih mi ljudi. Moj Slatkiš je već zašao u peti mjesec života. A ja sam van orbite. Utopljena u najljepšu Valu na svijetu. Koja me naučila puno toga. Osim aspekta da nitko i ništa ne može zamijeniti stvarni dodir, komunikaciju, zagrljaj i involviranost u živote najdražih. I cure bi to volile. Zajedništvo s roditeljstvom. U istom gradu. Ne u istom domaćinstvu. Tako je krug želja zatvoren. Samo je korona stavila veto. Do daljeg.