morska iz dubina
ponedjeljak, 12.04.2021.
Vrijeme i nevrijeme
Foto: iz obiteljskog albuma
Pustolovine Toma Sawyera, Huckelberry Finna, dogodovštine 5 prijatelja od Enyd Blayton...sve je to meni bilo blisko. Svaku stranicu sam mogla pretočit u sliku. I u njoj bit glavna junakinja. Ponekad se činilo da mi je djetinjstvo stostruko nadmašilo sve njihovo ispisano. Moje je zasigurno bilo stvarno. Ništa izmišljeno. Dodano. Zapapreno zbog zapleta. Držanja čitača u napetosti. Ja sam bila ta koja je izmišljala radnje, paprila, zaplitala i otpetljavala.
Mero, Vinka, Tonči i ja. Moji rođaci, akteri svih zajedničkih dogodovština. Oni s otoka, ja iz grada. Spušteni u Valu, zemlju nedođiju. Nije bilo nikakvih zabrana. Mogli smo sve. A mašta je bila neukrotiva. One plave ko anđeli, ja crnkica, ko vragić. Pa sam u startu zaradila etiketu, to je sigurno ona smislila. One to nikad ne bi. I kad nije bilo tako, solidarno smo šutili. Činili kuco. Tako se to govorilo ovdi.
Zarana vidila morskog psa, dupina, sve živo iz mora, sve šta gmiže i leti po zemlji. Rano se suočila s mrklim mrakom, u Vali bez struje. S oteklinama od uboda komaraca, osa, paukova, ježeva. Tamo di je prestajala hrabrost mojih rođaka, moja se nastavljala. Jer, htjela sam biti bolja. Lovili smo mrižama, parangalom, na udicu, vršama, pod sviću. Vatra u kaminu je uvijek bila živa. I s nje se širio prepoznatljiv miris ribe sa žara. A sjene noći rasplinjivale su maštu do vrištanja i smijanja u isto vrijeme. Čagljevi su zavijali u neposrednoj blizini, a mi bi ih oponašali u zaraznom hihotanju. Rasli smo slobodni od straha. Slobodni od mogućnosti da nam netko naudi. Bili smo pod paskom roditelja koji su nas gledali kradomice, da to nismo ni znali.
I tako mi se djetinjstvo urezalo u sjećanje s milijun slika, priča i boja. Šta god danas pogledam ili dotaknem u Vali ima svoju povijest. Uspomenu. Na vrijeme koje je zaista bilo jedno lijepo vrijeme. Nikako nevrijeme. Kao ovo danas. Nevrijeme za djecu i odrasle.
