My spiritual exercises
petak, 27.11.2020.
TKO SU BILI LIKOVI IZ BIZANTSKE 'SAPUNICE'?
I taman kada sam u prošlom postu konstatirao kako je teško, (a ponekad i nemoguće) pronaći neku inkarnaciju koja ide dalje u prošlost od 14. stoljeća, na svoje sam veliko iznenađenje upravo to pronašao – svoju inkarnaciju iz 11. stoljeća, dakle što sam bio prije tisuću godina.
Prije 20ak godina napisao sam jedan rad nazvavši ga „Kratka povijest (filozofskih nevolja)“, u kojem sam napisao, pomoću članaka iz Opće enciklopedije, sažetu povijest Evrope, od antike do 20. stoljeća (zajedno sa kratkim umecima o filozofima). Dakle, evo što sam napisao za to razdoblje, prve polovine 11. stoljeća u Istočnom rimskom carstvu, odnosno Bizantu:
„Nasljednik Ivana I, car Vasilije II posvetio je prve godine vladanja pokoravanju silovitih velikaša. Nakon višegodišnjeg ratovanja, 1014. godine Vasilije pobjeđuje Samuila, čija se makedonska država ubrzo urušila. Za vrijeme njegove vladavine Bizant je postigao najveći teritorijalni opseg, od Jadrana do Armenije i od Eufrata do Dunava. To je doba tzv. Makedonske renesanse, drugog klasičnog perioda bizantske kulture i umjetnosti.
Nakon kratkotrajne vladavine cara Konstantina VIII, uslijedila je jedna ˝sapunica˝ u ljubavničkim aferama oko prijestolja. Naredni car Roman III Argir morao se, prema carevoj testamentnoj odredbi, razvesti od žene i oženiti Konstantinovu kćerku Zoe. Taj brak nije sretno svršio. Zoe je Romana otrovala, kako bi se udala za budućeg cara, Mihajla III Paflagonca. Nakon Mihajlove smrti 1042. godine, na prijestolje dolazi Konstantin IX Monomah, oženivši sada već ostarjelu caricu Zoe.“
U ovom kratkom izvatku spominju se pet bizantskih careva, koji su vladali u 11. stoljeću. Upravo sa Vasilijem je Mihael Pselos započeo svoju „Kronografiju“. U jednom ranijem postu sam pretpostavio da je njegova inkarnacija dr Franjo Tuđman, međutim u to nisam bio siguran. Sada sam gotovo stopostotno siguran u to, jer sam izgleda upravo ja bio taj bizantski car, Konstantin IX, o kojem je Pselos napisao najviše teksta u svojoj povijesti Bizanta 10/11. stoljeća. (U ovoj inkarnaciji sam bio osjećao neku neodređenu simpatiju prema Tuđmanu, ne zbog njegove politike, već više radi zajedničke ljubavi prema povijesti. Tek sada postaje jasnije kako smo mi bili bliski suradnici i prijatelji, u toj davnoj inkarnaciji, prije tisuću godina. U ovoj inkarnaciji nismo se sreli, mada sam ja vodio njegove goste po Brionima, čak i bio u njegovoj 'Bijeloj vili ')
Dakle, kao što sam već više puta ranije bio spominjao u raznim postovima, u meni je postojala duboka skepsa prema svemu što dolazi iz perioda 11., 12. i 13. stoljeća. Pa tako i prema portretima vladara iz tog razdoblja. Oni su očito još daleko od perfekcije prikaza likova koja dolazi tek kasnije, sa renesansom. Pa ipak, razmišljao sam, ako je portret Psela možda autentičan, nisu li onda možda i ti likovi vladara koji su bili njegovi suvremenici, također autentični. Jer, čak i u skiciranim prikazima, mogu se ponekad razaznati crte lica, fizionomija nekog lika. Nekako su mi se učinili ti portreti od Konstantina VIII na dalje baš konzistentnima, kao da su doista realan tadašnji prikaz stvarnih povijesnih ličnosti. I počeo sam sa portretom Teodore, u kojoj sam prepoznao inkarnaciju buduće engleske i francuske kraljice, te svete rimske carice – pa to je Kaley Cuoco! Ona mi je bila supruga još u 11. stoljeću! A niz vladara nakon Konstantina VIII, prethodne su inkarnacije budućih vladara iz dinastija Lancaster i Anjou:
KONSTANTIN VIII (vladao 1025-28) – HENRY FONDA
[ ZOE (vladala s prekidima 1028-50) – AMY DAVIDSON]
ROMAN III ARGIR (vladao 1028-34) – OLIVER HARDY
MIHAEL IV PAFLAGONOS (vladao 1034-41) – KACY LOCKWOOD
MICHAEL V KALAFATOS (vladao 1041-42) – PETER FONDA
THEODORA 1042 – KALEY CUOCO
ZOE I THEODORA 1042
KONSTANTIN IX MONOMAHOS (vladao 1042-55) – DESIDERIO VALACCO
THEODORA 1055-56 – KALEY CUOCO
Henry Fonda je inkarnacija budućeg engleskog kralja iz dinastije Lancaster, Henrika IV. Amy Davidson je inkarnacija buduće supruge grofa od Vaudemonta,Fredericka II [Kacy Lockwood], vladara Lorene. Njen je suprug bio Oliver Hardy, a u 15. stoljeću bit će njen otac, kao Rene d'Anjou, vojvoda od Lorene. Peter Fonda je inkarnacija budućeg engleskog kralja Henrika V, a čiji je sin Henrik VI zadnji iz dinastije Lancaster [ja]. Kaley Cuoco (i u 15. stoljeću sestra Amy D.) na čudan način postat će supruga kralja Henrika VI (dovedena je, maltene oteta iz Francuske), pa čak i vladati umjesto njega (kako je lijepo opisao 'William Shakespeare' [tj. Edward de la Vere] u svom djelu „Henrik VI“.
utorak, 24.11.2020.
INKARNACIJA SV. FRANJE?
S otkrivanjem mnogobrojnih inkarnacija, kako onih drugih ljudi, tako i vlastitih, čovjek stekne jednu, da kažem intuiciju, koja se vremenom čak pretvori u neku vrst rutine. Tako, iako sam već više puta naveo da je nekakav limit u otkrivanju inkarnacija 14. stoljeće, već sam se mnogo puta zapitao što sam bio u stoljećima koja su prethodila. Jedna od onih inkarnacija, za koje ne mogu reći sa apsolutnom sigurnošću, već samo skromno konstatirati kako „nekako intuitivno osjećam da sam to bio“ predstavlja i inkarnacija Giovanni-ja od Bernardonea, poznatijeg pod njegovim imenom nakon zaređenja San Francesco (Sveti Franjo). Navodno to „Francesco“ potječe od majke koja je bila porijeklom Francuskinja, ali ja osobno smatram drugačije... Naime smatram da potječe od Franaka, koji su bili prvi širitelji kršćanske vjere na Zapadu. (Isto kao i prezime Frankopan.)
Dakle, ta područja koja su gravitirala istoku, odnosno bila rubna područja tzv. Istočne crkve (koja je bila u početku jedina) primila su najprvo ortodoksnu vjeru, a nakon osvajanja tih bizantskih teritorija tzv. arijsku, kršćansku vjeru koju su širili Franci, te što je shodno tome bila prvotna svrha tzv. križarskih ratova. Naziv arijanizam potječe od biskupa Arija koji je živio u Aleksandriji ne u antičko doba, kako veli službena povijest zapadne crkve, već u srednjem vijeku. Aleksandrija je bila izvor tog arijskog kršćanstva, koje se proširilo Franačkom državom, ali je kasnije, od 14. stoljeća bilo supstituirano katoličkom vjerom, kada centar zapadnog kršćantva više nije Pariz ni Avignon, već Rim. Dakle, prvotni val zapadnog kršćanstva je zapljusnuo prvo jug Francuske, a potom se širio na sjever, prema Engleskoj, i na istok, prema južnoj Njemačkoj i današnjoj Švicarskoj. Zahvatio je i sjever Italije.
Naprijed navedeno može se učiniti čudnim i neobičnim onom koji je bio navikao na oficijelnu crkvenu, a i svjetovnu povijest, no čini se, na temelju mojih osobnim istraživanja, da je doista bilo tome tako. Da je kršćanska povijest započela u 11. stoljeću kao ortodoksna vjera, a da je katolička nastala tek u 14. stoljeću. Otud je shvatljiva inače proječnom vjerniku teško razumljiva idiosinkrazija franjevačkog reda prema papi kao instituciji. I papina odbojnost prema franjevačkom Međugorju i tamošnjoj Gospi. I sam sam osjetio, da moji „kolege“ iz samostana na sjeveru Italije nisu baš bili oduševljeni mojim odlaskom u Rim, na proslavu „Velikog jubileja“.
No, što je, tu je. Osobno sam prvi puta došao u doticaj sa franjevačkom vjerom 1992. godine,kada sam bi napisao jedan članak u povodu Dana sv. Franje. Ono što me je iznenadilo u toj pulskoj crkvi sv, Franje, bila je jedna asketska skromnost i pobožnost, nešto za što sam možda tek bio usput pročitao ili čuo. Sjećam se kako me je fra Đuro, opat samostana, dočekao u jednoj maloj skromnoj sobici, čiji se izgled nije mijenjao desetljećima. Ostao sam zapanjen tim asketizmom, koji me je privukao, takorekuć na prvi pogled. (Vjerovatno su 'raskošnije' djelovale ćelije zatvorenika u Kranjčevićevoj.) Fra Đuro bio me je ponudio rakijom, što sam ja odbio – bio sam već u fazi apstinencije, nakon godina opijanja po diskaćima i barovima. I posudio mi je jednu knjigu, ne sjećam se kako se je zvala, tek da se je radilo o životopisima svetaca. Čitajući tu knjigu, ja sam zapravo, svjesno, ili ne, bio prihvatio jedan asketski način življenja, a koji prakticiram i dan-danas.
INKARNACIJA pbb MILANA SPASIĆA i pbb SERGEJA MAŠERE
Prije pet godina, točnije 23.09.2015. bio sam objavio drugi nastavak serijala „MI-6 u Jugoslaviji“, a u njemu sam spomenuo i dva oficira, za koja mislim da sam ih sreo, odnosno upoznao u sadašnjem životu. Radi se o poručniku bojnog broda Milanu Spasiću i poručniku bojnog broda Sergej Mašeri; njih su dvojica zajedno minirali razarač „Zagreb“, koji je zajedno s njima otišao na dno mora, radije nego da ga predaju u ruke neprijatelju. Taj se događaj zbio 17.04.1941. godine u Boki Kotorskoj, kod grada Tivta. Za Spasića se u Vojnoj enciklopediji veli da je rođen u Beogradu 1909. godine, te da je Pomorsku vojnu akademiju završio u Dubrovniku 1932. godine. Sergej Mašera rođen je u Gorici 1912. godine, a završio je u istoj klasi Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku. Početak rata, dakle, zatekao ih je na službi u Boki Kotorskoj, na razaraču „Zagreb“, gdje je Spasić obavljao dužnost torpednog oficira, a Mašera artiljerijskog oficira. (Što se tiče vrste broda, postoje neke dvojbe, jer Vojna enciklopedija, u popisu ratnih brodova JKRM iz 1939. navodi samo 1 razarač, „Dubrovnik“, a pod imenom „Zagreb“ navodi torpiljarku.)
Poručnik bojnog broda Milan Spasić i poručnik Sergej Mašera herojski su poginuli 1941. godine, a negdje oko 1960. godine ponovno se inkarnirali, ponovno kao mornarički oficiri. Putevi poručnika bojnog broda Spasića i Mašere i američkog glumca Humphrey Bogarta sresti će se u novim inkarnacijama negdje 1988. ili 1989., kada su bili na službi, u Mornaričkom nastavnom centru u Puli. (U novim inkarnacijama Spasić se zvao Radomir Došljak i bio je poručnik fregate, dok se Mašera zvao Silvano Ahel, i bio po činu stariji vodnik.) Vrlo je interesantno, da su obojica radili u kasarni „Sergej Mašera“, dakle imenovanom po jednom od njih, odnosno prethodnoj inkarnaciji st.vod. Ahela. A u slobodno vrijeme, vjerojatno su se šetali ponekad šetalištem nazvanom po njima, odnosno njihovoj prethodnoj inkarnaciji. (Šetalište Spasića i Mašere zove se sada Ulica Lungomare.)
Nisam posve siguran, ali mislim da je zapovjednik Mornaričkog nastavnog centra u Puli u to vrijeme, krajem 80tih godina, kapetan bojnog broda Milan Radović zapravo inkarnacija čovjeka sa kojim povezujemo izbijanje I svjetskog rata – Gavrila Principa. (Interesantno je da sam 1989. godine u jednom splitskom hotelu susreo dr Ivu Sanadera, tada nepoznatog široj javnosti, inkarnaciju prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.)
Što se tiče ostalih oficira na službi u MNC Pula, vjerujem da dolaze uglavnom (inkarnacijski) iz tri različita izvora: iz jugoslavenske kraljevske mornarice, iz austro-ugarske mornarice, i američke ratne mornarice (u kojoj je služio i Humphrey Bogart). Za nekoliko drugova smatram da su bili sa mnom u prošlom životu u američkoj mornarici 1918/1919. godine. Mislim da je jedan od njih bio čak iz (šire) familije Bogart, radi se o kap.I kl. Špiri Milikiću (pretpostavljam da je bio djedov brat, odnosno prastric).
ponedjeljak, 23.11.2020.
DAMIR LONČAR (A NE STEPHEN FRY) GLUMIO JE U FILMU "CASABLANCA"
Moram reći da nerado priznajem svoje greške, ali pošto nisam ni papa ni bog, onda je logično očekivati da sam nešto u dugačkom nizu inkarancija koje sam do sada pogodio, nešto sam i promašio. Dakle, prošle godine sam inkarnaciju glumca iz "Casablance" Sydney Greenstreeta krivo naveo kao Stephena Fry-a. On nije inkarnacija glumca iz "Casablance". Već je to, iznenađujuće, jedan domaći glumac (sada ravnatelj poznatog kazališta) Damir Lončar. Inače, Lončara sam sreo prije nekoliko mjeseci, i tom prilikom sam ga pokušao uvjeriti da sam ja inkarnacija Humphrey Bogarta, na što se on pravio nezainteresiran. Kao da da, znam ja tko je Bogart, zdravo-doviđenja. Međutim, tu se radilo o vještoj glumi. On je itekako bio zainteresiran za mene - samo to nije htio priznati. Toliko o tome.
Tko je onda prijašnja inkarnacija Stephena Fry-a. Radi se o predsjedniku SAD Williamu H. Taft-u. Već sam ranije bio naveo da je Fry-ova supruga u prijašnjoj inkarnaciji bila Liv Ullman (engleski kralj George III). I u inkarnaciji predsjednika SAD bilo je isto - također je Taftova supruga inkarnacija Liv Ullman.
Dok je bio mlađi, Fry je sličio na Paula McCartney-a - on mu je bio otac u 19. stoljeću, pošto je Paul inkarnacija kralja George IV.
utorak, 17.11.2020.
TKO SU DANAS BEN FRANKLIN, THOMAS JEFFERSON, JOHN ADAMS, GEORGE WASHINTON?
Ben Franklin [sadašnja inkarnacija Korado Korlević], Thomas Jefferson [Donald Trump] i John Adams [Russell Crowe] su ljudi najzaslužniji za dovođenje Iluminata u Ameriku. Velečasni J.R. Church piše o masonskim i iluminati acocijacijama Otaca osnivača [SAD] u „Guardians of the Grail“. Navodno je Benjamin Franklin bio rozikrucijanac. Thomas Jefferson, John Adams i George Washington [inkarnacija Cameron Douglas] bili su masoni. Zanimljivo je primijetiti kako iako su ovi ljudi bili dijelom ovih redova, George Washington je bio upozorio masonske lože u Americi na opasnost od Iluminata, dok je između Thomasa Jeffersona i Johna Adamsa nastalo neslaganje oko upotrebe masonskih loža od strane Iluminata.
John Adams, koji je navodno bio osnivačem masonskih loža u Novoj Engleskoj, optužio je Jeffersona da je uporabio lože koje je sam utemeljio, za subverzivne Iluminati svrhe. Tri pisma Adamsa koja se bave ovim problemom nalaze se u Wittenburg Square knjižnici u Philadelphiji. Mnogi su danas uvjereni da su Franklin, Adams i Jefferson bili izmanipulirani od strane Iluminata, sve dok Adams nije bio upozoren.
Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams sastali su se u ljetno popodne 4. srpnja 1776. i osmislili dizajn Velikog grba USA. Franklin je uvjeravao dva patriota da je rimski broj 1776 na bazi Iluminati pečata značio godinu u kojoj je Amerika proglasila neovisnost. Trinaest slojeva opeka na nedovršenoj piramidi jednostavno predstavlja trinaest kolonija. Sva tri patriota prihvatila su Iluminati pečat bez izmjena.
----------------------
Možda će se nekome učiniti čudnim, ali sa ovim spomenutim ljudima bio sam u svojoj inkarnaciji u neposrednoj, bliskoj vezi. Kao Charles Adams, bio sam sin drugog predsjednika SAD (čija je inkarnacija glumac Russell Crowe), čiji je dopredsjednik (vice-president) bio – Donald Trump, još uvijek oficijelno američki predsjednik. Inkarnacija njegove, odnosno Jeffersonove supruge jest Melanija Trump. Naravno da sam poznavao i prvog predsjednika, čija je sadašnja inkarnacija Cameron Douglas. (U sadašnjoj inkarnaciji sam izgleda bliski rođak jednom drugom američkom predsjedniku, ali – to je sasvim jedna druga priča.)
srijeda, 11.11.2020.
O LJUDSKIM POTREBAMA I ZLOUPOTREBAMA LJUDSKE PSIHE
Na dnu čovjekove duše već odavno leži težnja za besmrtnosti. Također, vjerojatno od samih početaka čovjekovog osvještenja tu je i potreba za jedinstvom. Upravo ova potonja potreba zapravo i rađa ideju o besmrtnosti. A ta ideja mogla se u čovjeku roditi samo na osnovu „sjećanja“ na jedinstvo, i shodno tome ogromne težnje za tim istim jedinstvom.
Arhajska psiha nerazdvojan je dio nas. Ona je slojevita – sastoji se od familijarnog, nacionalnog i kolektivnog nesvjesnog.
Arhajska tehnika ekstaze dovodi čovjeka u odnos sa suptilnijim slojevima prirode, te sa „nevidljivim bićima“ univerzuma. Ona vraća čovjeka prirodi, univerzumu, svijetu nevidljivom za naš fizički vid. I upravo ova težnja, težnja za dosizanjem jedinstva ono je što istinski povezuje svijest arhajskog čovjeka sa sviješću današnjeg modernog čovjeka.
„Oceansko osjećanje“ jest jedan oblik ostvarenja potrebe za jedinstvom - sveobuhvatnog osjećaja prvotnog neizdiferenciranog jastva, koje doživljavamo kao bezgraničnost ili bezvremenost. Ovo se osjećanje održalo tokom mnogih eona a sigurno će tako biti i do „kraja vremena“. Ovaj prvobitni osjećaj neizdiferencirane pripadnosti pod određenim uvjetima (izmijenjena stanja svijesti) može se „reproducirati“ – pomoću meditacije, umjetničkog stvaranja, u nekim vrstama psihoza, te pod utjecajem neke droge.
Ovakvo jedno sjećanje oživljeno tehnikom ekstaze, izazvano raznim načinima, budi uspavan „oceanski osjećaj“ - izvanredni doživljaj spajanja sa našom pra-zajednicom. Ovaj je doživljaj stvarno autentičan jer počiva na nama nedokučivoj realnosti, koja se nalazi izvan nas i projicira se u nama. I tada se dešava transformacija koja spaja i ujedinjuje elemente dubinskih slojeva nesvjesnog, te proizvodi onaj isti odgovor, danas, kao i u davno arhajsko doba.
Naprijed rečeno moglo bi se supsumirati u jednoj jedinoj rečenici: ljudska potreba za jedinstvom i „oceanski osjećaj“ kao jedan od mogućih izraza psihička je činjenica. Za sada nam nije ni potrebno da više od ovog znamo.
O STANJIMA SVIJESTI
Činjenica stoji, da se ideju jedinstva dosiže rezličitim tehnikama arhajske ekstaze. Isto tako, i činjenica da u samoj ljudskoj prirodi leži potreba za mijenjanjem svijesti. Fiziološko mijenjanje stanja svijesti noću, u toku spavanja i sanjanja, veoma je značajno za sve regenerativne procese. Oni se obavljaju radi održavanja i jačanja tjelesnog i duševnog zdravlja čovjeka. Ali, i u toku dana postoje određene varijacije, kada se nivo ili stupanj budne svijesti mijenja, ovisno o tome što radimo, mislimo, osjećamo, čime se trenutno bavimo. Odnosno, da li smo u stanju afekta, koji ima težnju da suzi svijest, ili pak u stanju meditacije, koja će snažnim zračenjem i širenjem od središta prema periferiji obasjavati sami fokus naše svijesti.
Stanje primitivne psihe koje se naziva „participation mystique“ karakterizira drugačija svijest nego što je ima civilizirani čovjek, koji je otpočeo proces individuacije. Od ovog nekdašnjeg stanja svijesti, u kojem je prvobitni čovjek proveo jako dugo vremena, ostali su u nama neizbrisivi tragovi, jedno skriveno sjećanje, kao i duboka unutarnja potreba za vraćanjem u to stanje, stanje primarnog jedinstva. Ta kozmička svijest postiže se proširivanjem naše individualne svijesti, budnim sagledavanjem suštine, slikovito rečeno – osvjetljavanjem središta naše svijesti „podnevnim suncem“, kroz meditaciju i kontemplaciju kao sredstvom.
PRIPADNOST, ZAVISNOST, AUTORITET
Druga elementarna potreba proizlazi iz naše prvobitne potrebe za jedinstvom, a to je potreba za pripadnošću, zavisnošću i autoritetom. Naime, ukoliko čovjek ima potrebu za jedinstvom, za vraćanjem na prajedinstvo sa prirodom i kozmosom, prirodno je da će on, već u ranom stadiju života osjećati jaku potrebu da nekome ili nečemu pripada, da je povezan sa tom pripadnošću, zavisan i da ta osoba, (a kasnije to može postati i ideja), što oličava i predstavlja suštinu njegove pripadnosti i zavisnosti, bude autoritet.
Naši roditelji postaju autoritativne ličnosti koje svojim prisustvom, a kasnije i onim što čine (također i kažu, misle i osjećaju), uzrokuju proces identifikacije. Kroz taj proces nesvjesno prima ponašanje, životni stav, filozofski pogled na svijet, sve do običnih motornih gestova, neke specifičnosti koje roditelji nesvjesno iskazuju.
Doživljaj jedinstva predstavlja uvjet za kasniji samostalni i nezavisni razvoj vlastite individualnosti. Jednom stvarno doživljeno osjećanje pripadnosti dopušta nam slobodan razvoj individualnosti, koje će svoju prirodnu potrebu za pripadnošću, zavisnošću i autoritetom, jednom stvarno zadovoljenu transformirati – u vjernost i pripadnosti Ideji. (Ovdje je riječ 'Ideja' shvaćena u njenom najplemenitijem smislu.)
TRAŽENJE ZADOVOLJSTVA, SIGURNOSTI I PRIZNANJA
U najužoj vezi sa ljudskom potrebom za pripadnošću i autoritetom nalazi se i ljudska potreba za traženjem zadovoljstva, sigurnosti i priznanja. Princip zadovoljstva prisutan je u ljudskoj prirodi, te stoji u vezi sa hedonističkim svjetonazorom. Taj princip je već u ranom stadiju čovjekovog individualnog razvoja prisutan, a ponekad mu i u zreloj fazi ostaje (svjesno ili nesvjesno) kao jedino mjerilo življenja. Neki govore u tom slučaju o egoističnom, ili pak amoralnom hedonizmu. Samostalni razvoj individue nadvladati će ovaj relativno jednostavni i pomalo uvjetno-refleksni način življenja. Pri tom se kao cilj postavlja jednostavno postignuće vedrine duha te odsutnost straha, stanja kojem ne teže samo filozofi, već i svaki čovjek koji se zatekne na putu individualnog razvoja.
Na tom putu početi će se izdvajati potrebe više razine, odnosno potrebe za duhovnim zadovoljstvima, naspram bazičnim potrebama zadovoljavanja nagonskih potreba. Naravno, ove dvije potrebe se međusobno ne isključuju, osim možda u rjeđim slučajevima.
Pri tome se ne smije smetnuti s uma da princip zadovoljenja potrebe za užitkom nema neposredno veze sa moralnošću, te je lišen svakog univerzalističkog principa.
Vrlo rano u životu javlja se također i potreba za priznanjem svoje ličnosti od strane svoje okoline. Potrebno je već u ranom stadiju razvoja ličnosti poštovati buduću ličnost. A ovakav stav mogu pokazati samo roditelji koji djeluju iz unutarnje slobode i ljubavi, te teže i sami ka priznavanju drugih, ljudi i ideja itd.
POTREBA ZA SLOBODOM
Jedna potreba se logično i prirodnu nadovezuje na prvospomenutu, na čovjekovu potrebu za jedinstvom, odnosno besmrtnošću. To je čovjekova potreba za slobodom. Postoje mnoge definicije slobode, baš kao i definicije ljubavi. Riječ „sloboda“ bila je bezočno zlorabljena kroz povijest, no ona jednostavno označava ono nešto stvarno i prisutno, - poput sunca kojeg vidimo na nebu ili organa našeg tijela kojima osjećamo podražaje iz naše okoline i u nama samima, - kao što su naši nagoni sastavni dio našeg fizičko-psihičkog bića.
U trenutku oslobođenja čovjeka od neposrednog robovanja prirodi i svojim nagonima, s počecima razvoja svijesti počeo se razvijati i osjećaj slobode. Jednom rođene, svijest i sloboda više se nikako nisu mogle utrnuti, niti nestati. Potreba za slobodom u čovjeku jest jednostavno njegova vitalna potreba za postojanjem, jaka onoliko, koliko i nagon za samoodržanjem. Potreba za slobodom mogla bi se opisati i kao imperativna unutarnja potreba čovjeka da razvije i ispolji sve svoje skrivene mogućnosti i sposobnosti.
ZLOUPOTREBE LJUDSKE PSIHE
Drugu stranu lica Janusa predstavljaju njihovi antipodi – tamne, mračne sile, ljudske ili neljudske, one koje svaku ljudsku potrebu izopačuju, zloupotrebljavaju, pretvaraju u suprotnost – rječju – perfidno iskrivljuju da joj više ne raspoznajemo porijeklo.
Čovjek je naprosto sposoban izvesti podvige dostojne boga, ali i gadosti i strahote koje su nekada bile pripisivane isključivo đavolu. Paradoksalno je to, što su ove suprotnosti moguće i ostvarljive u istom čovjeku. Svaka istinska ljudska potreba, - dakle potreba za mijenjanjem stanja svijesti, potreba za traženjem zadovoljstva i sigurnosti, potreba za pripadnošću, zavisnošću i autoritetom, potreba za priznanjem i potreba za slobodom – svaka od tih potreba može se preobraziti u vlastitu suprotnost.
Čak i ako izbjegnemo tezu o suprotstavljenosti nagonu života Erosa i Tanatosa, samodestruktivnog nagona smrti, opet ne možemo negirati da se čovjekovoj težnji za samodokazivanjem suprotstavljaju sile, kako vanjske, tako i unutrašnje, dakle unutar samog čovjeka. Naše individualno Ja nalazi se u nezavidnom položaju, pošto je pritiješnjeno između triju gospodara. To su, kao prvo naše nagonske tendencije, u koje spada i naša nad-svijest, potom naša savjest, koja katkad biva vrlo stroga, pa čak i sadistička, primjerice izazivanjem osjećaja krivnje, te na kraju to su zahtjevi vanjske okoline, realnosti i društva uopće.
Preobražavanje ljudskih potreba u njihove suprotnosti možemo promatrati kao dvostruki proces. On je izazvan, s jedne strane vanjskim čimbenicima (razni oblici dominacije individue u ime društva) te unutarnjim čimbenicima, naprijed spomenutim.
Sve ljudske potrebe bile su i jesu izokrenute i zloupotrebljene u prvom redu od despotskih moći koje vladaju društvom i čovjekom. Tako je ljudska potreba za jedinstvom rasparčana u mnoštvo sitnih i beznačajnih potreba, potreba za ljubavlju izopačena je u mržnju, potreba za traženjem zadovoljstva i sigurnosti izokrenuta je u nezadovoljstvo i nesigurnost, a potreba za pripadanjem, zavisnošću i autoritetom besramno je iskorištena i preobraćena u potrebu za predavanje sebe drugima (kao mazohistički vid patološkog dvojstva) ipotčinjavanje drugih sebi (kao sadistički vid istog dvojstva), odnosno despotska nametanja jednog autoriteta svima. Potreba čovekova za priznanjemi uvažavanjem ljudskog dostojanstva pretvara se u potrebu za ponižavanjem i ismijavanjem osnovnih ljudskih prava. Konačno, potreba za slobodom, jaka koliko i potreba za zrakom i životom, strmoglavljuje se u ropstvo.
Spremnost čovjekove psihe da lako mijenja svoja stanja pruža široke mogućnosti za vrlo perfidna manipuliranja čovjekom. Ova naša svijest, naime, uvijek je spremna da regredira (na niži stupanj razvoja). Svaki je čovjek izvanredno sugestibilno biće, spremno da prihvati (milom ili silom) riječ i naredbu tzv. autoriteta. Fiziološki eksperimenti su dokazali spremnost ljudske psihe da smanji intenzitet razine svijesti, te istovremeno poveća prijemljivost za sugestije. Ovo dalje otvara široko polje mogućnosti za najraznovrsnija zloupotrebljavanja. Ovdje je dakle riječ o metodama indoktrinacije ili tzv. „ispiranja mozga“.
LJUDSKE SLABOSTI I METODA INDOKTRINACIJE
„Ispiranje mozga“ (od eng. brainwashing) predstavlja svako polaganje prava na dušu, odnosno duh, drugim riječima svaki pokušaj da se izmijeni lojalnost nekog čovjeka čije su obaveze i veze sa drugim ljudima utvrđene i dobro funkcioniraju.
Tako su bili otkriveni neki refleksni i nesvjesni mehanizmi u čovjekovom centralnom nervnom sistemu. Primjerice, ako se na mozak vrši takva serija stimulusa koja prelazi granicu njegove normalne podnošljivosti, uspostavlja se stanje inhibicije mozga. Ukoliko se stvara namjerno produženo stanje nervne napetosti, ono neminovno vodi k nervnom iscrpljenju, kada mozak ulazi u fazu tzv. supramaksimalne inhibicije. U takvom se stanju proizvodi pomućenost smisla za kritičko procjenjivanje realnih zbivanja, a sugestibilnost je u isto vrijeme znatno povećana. Psihoanaliza je pokazala na kakvim se staklenim nogama održava naš moral i koliko je sukob nagona i morala zapleten u doživljajima krivnje, griješnosti i straha.
Jednostavno je dovoljno sredstvima pritiska ojačati u osobi osjećaj krivnje i straha, pa da se postignu željeni rezultati – poslušno biće koje će tuđa mišljenja prihvatiti kao svoja. Te su metode zapravo veoma stare i primjenjivale su se još u eleuzinskim, korintskim ili Mitrinim inicijacijama; zatim u inkviziciji i kasnije u raznim protestantskim sektama. Preobraćanje ljudi od protivnika neke ideje u njene vatrene i fanatične zastupnike bilo je usavršavano tokom stoljeća, sve do 20. i staljinističkih zatvora.
Napredak u novijim metodama indoktrinacije jest otkriće da svaki čovjek ima svoju „slabu točku“. To može biti bilo kakav beznačajan kompleks onanije, neka davno izgovorena laž ili loš odnos prema roditeljima – sa nametnutom krivnjom. Kada se takvom čovjeku ukaže na šansu da svoj „zločin“ popravi, na način da prihvati doktrinu koju je ranije osuđivao, on je sasvim iskreno i prihvaća.
Većina ljudi teško podnosi bilo kakovo stanje napetosti. Svaka ponuda sa strane da se ove napetosti riješi, poslije dužeg ili kraćeg kolebanja, biva najčešće rado primljena. Jednom prihvaćena, ta ideologija označava dalje transformacije u psihi indoktriniranog čovjeka, i to tako što sada počinje u nju vjerovati, štoviše oduševljavati se njome i zalažući se za nju.
Novo impregniranje nad-ja u toku indoktrinacije odvija se slično onom prvobitnom u djetinjstvu. Čovjek uviđa da se tvrdoglavošću i upornošću izlaže nepotrebnim nevoljama, te se dešava popuštanje, odnosno regrediranje na jedan infantilan način ponašanja. Stara je istina da je strah oportunističan, i da je čovjek u stanju straha spreman pristati na sve. Ovo valja upamtiti: SVAKO ODVAJANJE IZAZIVA STRAH. Otud strah u čovjeku nakon njegova odvajanja od kozmosa, od prirode, od majke, potom i od porodice, plemena, i na kraju države!
Najčešće podliježu indoktrinaciji ljudi bez ikakvog vlastitog mišljenja, skeptičari, oportunisti, konformisti i relativisti. Nasuprot tome, čovjek koji je potpuno uvjeren u ispravnost i istinitost jednog svog uvjerenja (koje može biti religijske, filozofske ili političke prirode) ne može biti izmijenjen nikakvom metodom indoktrinacije.
No, metode indoktrinacije ne daju uvijek očekivane rezultate. Primjerice, ukoliko je osoba neurotična, ona neće biti pogodna za 'obradu' i u tom slučaju je stanje neurotičnosti bolje od tzv. normalne psihe.
O ZLOUPOTREBI POTREBE ZA SIGURNOŠĆU
Ljudska potreba za sigurnošću može se izopačiti u konfor i konformizam, dok se potreba za pripadnošću i zavisnošću može preusmjeriti na kolosijek šovinizma.
Ljudski život nije kuća, već put, mada na tom putu ima kuća u koje svraćamo. Ljudske zablude su velike. Ništa vanjsko, zvalo se ono kuća, automobil, žena ili prijatelj, nije moje, jer nemam pravo ni na kakvo vlasništvo, a najmanje na one trošne i krhke stvari koje danas jesu a sutra nisu, koje potres, poplava, rat i smrt mogu svakog časa odnijeti. Ono što jest jedino moje to je ono što nosim u sebi – moje duhovno blago.
Ono što jest jedino moje, to su moja uvjerenja, ako su stvarno moja, to je moja vjera, ako je stvarno imam, to je moja ljubav, ako sam prestao da volim samo sebe, to je konačno moja sloboda, do koje sam s velikim naporom došao. Ovo unutarnje blago samo je moje, i kada je ono postalo dijelom mene, onda mi ga ne može više nitko oduzeti. Čak možda, ni smrt.
[Prema „O potrebama i zloupotrebama ljudske psihe“, autor V. Jerotić]
ZABILJEŠKE STAROG POKVARENJAKA: POGGIO BRACCIOLINI
Talijanski humanist Poggio Bracciolini ostao je zapamćen po svojoj zbirci duhovitih, često paprenih pošalica „Liber facetiarum“ na vulgarnom latinskom, a kako veli Opća enciklopedija, ta je zbirka trivijalnih sadržaja bila u svoj vrijeme vanredno popularna u cijeloj Evropi. Nekome, tko nije jasan naslov ovog posta, podsjetio bih na post u kojem sam otkrio njegovu inkarnaciju iz 20. stoljeća (Charles Bukowski). Za Bracciolinija enciklopedija također veli da je „po švicarskim, njemačkim i francuskim samostanima pronašao mnoge tekstove antičkih autora“. Dakle, on je pronašao „mnoge tekstove“, a preostale su (valjda) donijele izbjeglice iz Bizanta u 15. stoljeću, kada je carstvo potpalo pod tursku vlast. I tako, imamo i dan-danas komplet original tekstove antičkih autora od prije dva, i dva i pol milenija.
No, čovjek koji iole kritički promišlja, zapitat će se kako to, da su Platonova djela došla do nas nedirnuta, bivajući naraštajima (kroz 70 generacija!) i vjekovima vjerno prepisivana, dok je primjerice Plethonovo djelo „Knjiga zakona“ ostalo zauvijek zagubljeno (ili uništeno, svejedno) i do nas je prispjeo tek mali sažetak navodnog djela. (Uzgred budi rečeno, nije li čudna koincidencija imena Platon i Plethon, i njihovih glavnih djela „Zakoni“ i „Knjiga zakona“?) Kako to da se Platonova ili Aristotelova djela nisu zagubila u jednom iznimno dugom, upravo dugostoljetnom razdoblju, ili bila uništena kao heretička. Sumnjivo, zar ne?
Jasno je da sam sa svojim prethodnim postom osporio i same temelje antičke filozofije, ali... Kao što sam niz puta naveo do sada, djelo „History: Fiction or Fact?“ Anatolija Fomenka dovoljno elokventno objašnjava zašto je povijest bila krivotvorena. Zašto u djelima iz srednjeg vijeka nema nijednog datuma, ni godine? Sva djela iz srednjeg vijeka koja sam do sada pročitao, upućuju samo na jedan zaključak, a to je da je kronologija antike i ranog srednjeg vijeka krivotvorena, i da se tu radi o jednom interpoliranom, ili „fantomskom vremenu“, kako ga naziva članak u Wikipediji. (Dovoljno je već pročitati „Kronografiju“ M. Pselosa iz 11. stoljeća.) Zna se i tko je krivac, to su Petavius i Scaliger, kronolozi koji su na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće sačinili krivotvorinu, a ne realnu povijesnu kronologiju. Ono što su oni učinili, doslovno se može opisati kao „prekrajanje historije“.
Postoji i drugo tumačenje. Ne mora se raditi o 100postotnoj krivotvorini antičkih djela. Moguće je da su se ta djela antičkih autora prenosila usmenom predajom, tokom dugog vremenskog razdoblja. I da su onda bila zapisana, kada je (stvarno) izumljeno pismo, znači u kasnom srednjem vijeku, od strane kršćanskih redovnika. (Neki kršćanski samostani ili manastiri morali bi, shodno tome imati porijeklo iz poganskih vremena.) Tako je moguće da je realan trojanski rat, ili da ima istine u mitu o Atlantidi, i da se ne radi samo o mitu. U svakom slučaju, knjige iz antike, bez obzira što su bile pogrešno atribuirane izmišljenim (ili legendarnim) antičkim autorima, ipak sadrže u sebi neku intrinzičnu vrijednost, koliko god to zvučalo kontradiktorno.
ponedjeljak, 09.11.2020.
TKO SU BILI SOKRAT PLATON ARISTOTEL U TV SERIJI "DIVLJI U SRCU"
„Nedavno sam uočio, kada sam gledao TV seriju „Divlji u srcu“, da dva glavna lika posjeduju izrazitu sličnost crta lica sa Sokratom i Platonom. Možda su njihove biste bile izrađene na temelju njihovih inkarnacija iz primjerice 16. ili 17. stoljeća.“
Ovo je citat iz mog intervjua, od prije nekoliko mjeseci. Trebalo mi je malo duže vremena da shvatim tko su zapravo bili Danny Travanion (Stephen Tompkinson) i Anders Du Plessis (Deon Stewardson). Najprije čovjek pomisli da je to zapravo traženje igle u plastu sijena i da se stoga uopće ni ne isplati tražiti, no... Zašto bi neki kipar nasumično odabrao bilo koja dva muškarca ne znam, iz renesanse, te ih bistom predstavio publici kao oličenja najvećih filozofa antike? Nije li bilo vjerojatnije da se radi o dva markantna lika iz povijesti, koji su eventualno i imali neke veze sa filozofijom?
Ono, što mi je najprvo palo u oči, desilo se slučajnim pogledom (u prolazu - serendypity) na sliku Galilea Galilei-ja, listajući enciklopediju. Gle, Galileo sliči na Sokrata (mislim, na 'Sokrata' pod navodnim znakovima). Čitajući članak o Galileu, došao sam do njegovog sponzora iz dinastije Medici (Cosimo II). No, gledajući sliku Cosima II, nisam mogao primijetiti neku sličnost sa Platonom. No, već kada sam usporedio sliku njegovog oca, Cosima I, zvanog „il Grande“ sličnost sa Platonom je posvemašnja.
Ali, još uvijek nemamo filozofe-inkarnacije. Onda sam se sjetio da sam upravo u svojoj knjizi „Od Zaratustre do Kena Wilbera“ naveo kako su bizantski filozofi bili gosti Medicijevaca u Firenci, gdje je bila osnovana nekakva neo-platonska akademija (A zapravo je to bila prva i jedina platonska akademija). Na njoj je predavanja držao Bizantinac Plethon, pravim imenom Georgios Gemistos. Njegova slika-portret veli, bez sumnje – po meni je modeliran lik Platona. Sličnost je zaista velika, dakle. Dalje tražeći onda filozofsku inkarnaciju Sokrata nije bilo teško, jer u 15. stoljeću imamo i njega, odnosno Galileovu prethodnu inkarnaciju, a to je bizantski filozof Ioannes Argiropoulos. Dakle, ti renesansni filozofi bili su predložak za biste Sokrata i Platona, napravljene znatno kasnije (prema portretima filozofa).
Gledajući seriju dalje, primijetio sam još jedan markantni lik, koji se u seriji zove Ed Lynch (Robert Bathurst). Njih trojica su mi se nekako činili kao „dijelovima jednog seta“, da tako slikovito kažem. Je li moguće da je to 'Aristotel'? Provjerio sam – glumčeve crte lica podudaraju se sa onim, na Aristotelovoj bisti. I još da nađemo njegovu inkarnaciju kao filozofa – naravno opet je u pitanju bizantski filozof – Elia del Medigo, također iz 15. stoljeća!
EMPATIJA DJETETA-BOGEYA PREMA STARCU SPENCERU TRACYJU
U jednom postu, početkom prošle godine, zapisao sam: „Glumac Spencer Tracy je bo također vezan uz Bogartove prve korake na filmu. Zajedno su nastupili u filmu “Up the River”(1930), koji je bio prvi dugometražni film za obojicu. Jedan od glumaca, Tracy, ipak se inkarnirao ponovno kao glumac. Nedavno gledajući TV seriju “Raising Hope” (kod nas prevedena kao “Odgoj za početnike”, shvatio sam da je mladi glumac Lucas Neff u stvari inkarnacija bivšeg prijatelja, sa kojim sam debitirao na filmu.”
Prvi film kojeg se sjećam, da sam ga gledao na TV bio je “Starac i more”. (Pokušao sam naći “Studio” iz 1966/67. u Sveučilišnoj knjižnici, da iz ondašnjeg TV programa eventualno saznam kada sam točno gledao taj film, ali mi je rečeno da baš ta godišta nemaju.) Bilo mi je možda 4 ili 5 godina. Sjećam se kako mi je bilo žao kada je starac ostao bez velike ribe, koju je bio ulovio. Naravno, ne sjećam se cijelog filma, već samo mutno nekih scena, kako je riba bila privezana uz barku, pa su je pojele druge ribe (manje). Taj starac u filmu bio je nitko drugi do Spencer Tracy, prijatelj koji je bio toliko potresen mojom smrću, da nije bio u stanju pročitati posmrtni govor. Govor, koji je sadržavao analogiju velike i malih riba. Interesantno.
Pored njega i već spomenutog Johna Hustona, na pogrebu se (siječanj 1957.) pojavio čitav niz celebrityja iz onog vremena. Malo sam se potrudio, i uspio naći neke od njih u novim inkarnacijama. Dvojica sa sprovoda Bogeya su se inkarnirala u Hrvatskoj,tj. Gary Cooper i redatelj John Huston, s kojim je Bogey snimio većinu svojih najboljih ostvarenja. No, u ovoj inkarnaciji njih dvojica se možda neće ni sresti, mada žive u istoj državi. Huston je u novoj inkarnaciji postao voditelj glazbenog showa A-strana. Njegov brat Walter Huston (kolega iz filma „Blago Sierra Madre“) se inkarnirao u Americi, kao Michael Keaton.
Errol Flynn [1909-1959] CHARLIE SHEEN
Gary Cooper [1901-1961] FRANO LASIĆ
Spencer Tracy [1900-1967] LUCAS NEFF
Jack Warner [1892-1978]
David Niven [1909-1983]
James Mason [1909 – 1984] DAVE FRANCO
James Cagney [1899-1986] THOMAS BRODIE
John Huston [1906-1987] IVAN VUKUŠIĆ
Danny Kaye [1913-1987] JAMIE BELL
Billy Wilder [1906-2002]
Gregory Peck [1916-2003]
Ronald Reagan [1911-2004]
Judy Garland [1922-1969] KATY MICUCCI
Bette Davis [1908-1989] MERCEDES LAMBRE
Marlene Dietrich [1901-1992] FLORENCIA ORTIZ
Katharine Hepburn [1909-2003]
Joan Fontaine [1917 – 2013]
petak, 06.11.2020.
MASKA INTROVERTNOG HEROJA
„...“mitska“ figura američkog filma, sa maskom introvertnog heroja i usamljenika.“ (Enciclopedia universale, Garzanti 2005)
„Izvan filma izgledao je kao cinični usamljenik, dozvoljavajući holivudskim konvencijama samo minimalne ustupke, i postao je kultni heroj američkog filma.“ (Enciclopedia Britannica)
Ovako opisuju mene iz prošle inkarnacije (tj. H. Bogarta) talijanska i britanska enciklopedija. Da li su u Hollywoodu voljeli H. Bogarta? Mislim, s obzirom da usamljenici nisu baš najomiljenija sorta ljudi. kada je Bogey umro, posmrtni govor je trebao održati Spencer Tracy, no čini se da je bio isuviše obuzet emocijama, da bi ga mogao izreći. Zato je govor, umjesto njega održao John Huston, režiser s kojim je snimio kultne filmove kao što su „Blago Sierra Madre“, Malteški sokol“ i „Afrička kraljica“. Rekao je nešto prilično zanimljivo:
„Sebe nije shvaćao preozbiljno – no njegov rad shvaćao je najozbiljnije. Promatrao je ponešto napirlitanu figuru Bogarta, zvijezde sa dozom jednog zabavnog cinizma; na Bogarta, glumca, on je gledao sa najdubljim respektom... u svakoj od fontana u Versaillesu ima jedna štuka koja drži šarane aktivnima; inače, oni bi se previše ugojili i umrli. Bogey je uživao izvodeći sličnu dužnost u Hollywoodu. Pa ipak, njegove žrtve rijetko su pokazivale bilo kakvu zlobu, i ako jesu, ne za dugo. Njegove strelice bile su takove da bi se zabadale samo u vanjski plašt samodopadnosti, a da nisu prodirale do područja duha gdje se čine stvarne povrede... On je posve nezamjernjiv. Nikad neće biti ikog kao što je on.„
četvrtak, 05.11.2020.
JOŠ JEDNA CRO-INKARNACIJA HOLIVUDSKE DIVE
U toku holivudske zlatne ere, posebice između 40tih i ranih 60tih godina, pojavio se na američkoj filmskoj sceni niz glumica, koje su plijenile pažnju publike, kako svojim glumačkim talentom, tako i osebujnim izgledom. To su primjerice Lauren Bacall, Ingrid Bergman, Cyd Charisse, Doris Day, Sandra Dee, Jane Fonda, Ava Gardner, Grace Kelly, Dorothy Malone, Marilyn Monroe, Kim Novak, Lee Remick, Debbie Reynolds, Elisabeth Taylor, Lana Turner, Esther Williams, Joanne Woodward... Neke od tih glumica, koje su glumile u veoma popularnim filmovima iz tog razdoblja, inkarnirale su se i u Hrvatskoj.
Možda će se oni koji ovo čitaju u Americi iznenaditi, ali – Betty Grable, Susan Hayword, Rita Hayworth, Jayne Mansfield, Mamie Van Doren – one su se sve inkarnirale u Hrvatskoj. (Od poznatih glumaca, to su Humphrey Bogart, Montgomery Clift, Gary Cooper, Basil Rathbone i John Wayne.)
Dugo sam vremena tražio (ali nisam mogao naći) inkarnaciju filmske dive iz 50tih i ranih 60tih, poznate iz filmova kao što su „Unholy Wife“(1957) ili „Tread Softly, Stranger“(1958) - Dianu Dors (1931-1984). Bavila se i pjevanjem, te snimila nekoliko singlica i LP-ja. Zanimljivo je da se ona nalazi (između ostalih) na omotu LP ploče Beatlesa „Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band“.
Pošto je već prošlo 36 godina od njene smrti, smatrao sam da se negdje morala već „pojaviti“. Prilično sam se iznenadio (ne bi se moglo reći zaprepastio, samo zbog činjenice da sam pronašao do sada vrlo mnogo neobičnih novih inkarnacija celebritija iz prošlog stoljeća) kada sam vidio novu inkarnaciju Diane Dors na TV. Bilo je to u emisiji prigodnog naslova „U svom filmu“, kojeg vodi Tončica Čeljuska. Dakle, trebalo mi je izuzetno malo vremena (možda minutu-dvije ili čak manje) da shvatim kako je mlada Tončicina sugovornica zapravo inkarnacija glamurozne holivudske glumice. Zove se Kristina Ivanuš, doista veoma je nalik na Dors, i vidi se kako zrači nekom posebnom karizmom. Famozna Dors u novoj je inkarnaciji odrasla u nimalo glamuroznim prilikama – u bolesti i siromaštvu, bez oca i majke - u dječjem SOS selu. No, kako to već biva, nije mogla ostati sasvim anonimna, pa je tako postala finalistica na jednom međunarodnom, na kojem su se našli izabrani pojedinci odrasli u SOS dječjim selima iz cijelog svijeta. Kristina mi djeluje nekako u isto vrijeme i skromno, ali i samosvjesno, kao da je sigurna da posjeduje neke posebne kvalitete, koje moraju doći do izražaja na ovaj ili onaj način. U svakom slučaju, ima neki prirođeni talent za glumu, baš kao i druge djevojke, koje su u prošlom životu (ili više njih) bile glumice.
ponedjeljak, 02.11.2020.
TKO JE POBIJEDIO ĐOKOVIĆA
Mnogi smatraju Novaka Đokovića neospornim kraljem „bijelog sporta“, kako se nekad nazivao. I bili su veoma iznenađeni kada je prije nekoliko dana doživio katastrofalan poraz od manje poznatog igrača, Lorenza Sonega, koji je tek nedavno ušao među 100 najboljih tenisača. Samo sam letimično pogledao na TV scenu, u kojoj na kraju meča Đoković čestita svojem protivniku, talijanskom tenisaču.
Odmah sam shvatio da se radi o dva igrača, koji su također bili bliski i u prethodnim inkarnacijama. Pa sam odlučio zaviriti u svoju Knjigu o sportu I, koju sam bio dobio na poklon kao dijete. U poglavlju o tenisu, na str. 111 možemo vidjeti jednu interesantnu sliku – jugoslavenske teniske reprezentacije, snimljenu neposredno prije meča sa Njemačkom u Zagrebu, 1936. godine. Na njoj sam primijetio neke zanimljive likove. Drugi slijeva na toj slici stoji Dragutin Mitić, srpski igrač. Njegova današnja inkarnacija je Novak Đoković. A četvrti slijeva stoji Josip Palada, najbolji jugoslavenski tenisač 30tih godina! Pogađate čija je on prethodna inkarnacija – mladog talijanskog igrača koji je glatko savladao suverenog teniskog kralja.
BUD SPENCER, BOBBY FISCHER I PRIJATELJI NA SLICI
Da sam se sjetio pogledati u Knjigu o sportu II (Mladost, Zagreb, 1972) onda bih vidio tamo fotografije i Laskera i Capablanche, i Fischera i Spaskog i ne bih uopće bio trebao na internetu provjeravati da li si sliče, kao što sam pretpostavljao. Na str. 178 možemo pročitati (uz sliku mladog B. Fischera) da je naslov velemajstora osvojio 1958, sa 15 i pol godina, u istarskom gradu Portorož.
Zapitao sam se, da li su se možda neki slavni šahisti inkarnirali ovdje, u Istri, odnosno Puli, gdje živim u svojoj novoj inkarnaciji, nakon tri američke. Gledajući umjetničku sliku, koja prikazuje kako igraju šah ruski šahist Mihail Čigorin i Wilhelm Steinitz, dok Lasker i Pillsbury (američki igrač) kibiciraju, zapitao sam se, nisu li Čigorin i Pillsbury zapravo moja dva prijatelja iz mladosti, Veselin Ilić i Nenad Ferčec. Nakon što sam pažljivo pogledao, zaključio sam da je tome doista tako – to su oni. Interesantno je da sa njima nisam igrao šah, već košarku, odnosno „haklao“ na jedan koš. Za Veselina nisam ni znao da je šahist, tek sam doznao iz „Glasa Istre“ (prije jedno desetak godina), kada sam vidio njegove uratke – šahovske probleme - u sportskoj rubrici rečenog dnevnog lista iz Pule. Njega sam već jednom (mislim još 2011. ili 2012.) bio spomenuo na ovom blogu. To je onaj isti, koji mi je pokazao prelet UFO-a na nebu, davne 1976. godine, baš kada smo se napucavali na koš u pulskom Pattinaggiu.
Za Ferčeca je svatko čuo tko se makar i površno interesira za šah, jer je velemajstor, i jedan od najboljih domaćih igrača šaha. Iskreno rečeno, ne znam puno više o njemu kao šahistu, jer već dugo ne pratim šah. No, naravno, sve se može doznati na netu.
Neke možda zanima tko je inkarnacija prvog (oficijelnog) šampiona svijeta u šahu, Wilhelma Steinitza. To je poznati talijanski glumac Bud Spencer (pravim imenom Carlo Pedersoli).
