My spiritual exercises
srijeda, 11.11.2020.
O LJUDSKIM POTREBAMA I ZLOUPOTREBAMA LJUDSKE PSIHE
Na dnu čovjekove duše već odavno leži težnja za besmrtnosti. Također, vjerojatno od samih početaka čovjekovog osvještenja tu je i potreba za jedinstvom. Upravo ova potonja potreba zapravo i rađa ideju o besmrtnosti. A ta ideja mogla se u čovjeku roditi samo na osnovu „sjećanja“ na jedinstvo, i shodno tome ogromne težnje za tim istim jedinstvom.
Arhajska psiha nerazdvojan je dio nas. Ona je slojevita – sastoji se od familijarnog, nacionalnog i kolektivnog nesvjesnog.
Arhajska tehnika ekstaze dovodi čovjeka u odnos sa suptilnijim slojevima prirode, te sa „nevidljivim bićima“ univerzuma. Ona vraća čovjeka prirodi, univerzumu, svijetu nevidljivom za naš fizički vid. I upravo ova težnja, težnja za dosizanjem jedinstva ono je što istinski povezuje svijest arhajskog čovjeka sa sviješću današnjeg modernog čovjeka.
„Oceansko osjećanje“ jest jedan oblik ostvarenja potrebe za jedinstvom - sveobuhvatnog osjećaja prvotnog neizdiferenciranog jastva, koje doživljavamo kao bezgraničnost ili bezvremenost. Ovo se osjećanje održalo tokom mnogih eona a sigurno će tako biti i do „kraja vremena“. Ovaj prvobitni osjećaj neizdiferencirane pripadnosti pod određenim uvjetima (izmijenjena stanja svijesti) može se „reproducirati“ – pomoću meditacije, umjetničkog stvaranja, u nekim vrstama psihoza, te pod utjecajem neke droge.
Ovakvo jedno sjećanje oživljeno tehnikom ekstaze, izazvano raznim načinima, budi uspavan „oceanski osjećaj“ - izvanredni doživljaj spajanja sa našom pra-zajednicom. Ovaj je doživljaj stvarno autentičan jer počiva na nama nedokučivoj realnosti, koja se nalazi izvan nas i projicira se u nama. I tada se dešava transformacija koja spaja i ujedinjuje elemente dubinskih slojeva nesvjesnog, te proizvodi onaj isti odgovor, danas, kao i u davno arhajsko doba.
Naprijed rečeno moglo bi se supsumirati u jednoj jedinoj rečenici: ljudska potreba za jedinstvom i „oceanski osjećaj“ kao jedan od mogućih izraza psihička je činjenica. Za sada nam nije ni potrebno da više od ovog znamo.
O STANJIMA SVIJESTI
Činjenica stoji, da se ideju jedinstva dosiže rezličitim tehnikama arhajske ekstaze. Isto tako, i činjenica da u samoj ljudskoj prirodi leži potreba za mijenjanjem svijesti. Fiziološko mijenjanje stanja svijesti noću, u toku spavanja i sanjanja, veoma je značajno za sve regenerativne procese. Oni se obavljaju radi održavanja i jačanja tjelesnog i duševnog zdravlja čovjeka. Ali, i u toku dana postoje određene varijacije, kada se nivo ili stupanj budne svijesti mijenja, ovisno o tome što radimo, mislimo, osjećamo, čime se trenutno bavimo. Odnosno, da li smo u stanju afekta, koji ima težnju da suzi svijest, ili pak u stanju meditacije, koja će snažnim zračenjem i širenjem od središta prema periferiji obasjavati sami fokus naše svijesti.
Stanje primitivne psihe koje se naziva „participation mystique“ karakterizira drugačija svijest nego što je ima civilizirani čovjek, koji je otpočeo proces individuacije. Od ovog nekdašnjeg stanja svijesti, u kojem je prvobitni čovjek proveo jako dugo vremena, ostali su u nama neizbrisivi tragovi, jedno skriveno sjećanje, kao i duboka unutarnja potreba za vraćanjem u to stanje, stanje primarnog jedinstva. Ta kozmička svijest postiže se proširivanjem naše individualne svijesti, budnim sagledavanjem suštine, slikovito rečeno – osvjetljavanjem središta naše svijesti „podnevnim suncem“, kroz meditaciju i kontemplaciju kao sredstvom.
PRIPADNOST, ZAVISNOST, AUTORITET
Druga elementarna potreba proizlazi iz naše prvobitne potrebe za jedinstvom, a to je potreba za pripadnošću, zavisnošću i autoritetom. Naime, ukoliko čovjek ima potrebu za jedinstvom, za vraćanjem na prajedinstvo sa prirodom i kozmosom, prirodno je da će on, već u ranom stadiju života osjećati jaku potrebu da nekome ili nečemu pripada, da je povezan sa tom pripadnošću, zavisan i da ta osoba, (a kasnije to može postati i ideja), što oličava i predstavlja suštinu njegove pripadnosti i zavisnosti, bude autoritet.
Naši roditelji postaju autoritativne ličnosti koje svojim prisustvom, a kasnije i onim što čine (također i kažu, misle i osjećaju), uzrokuju proces identifikacije. Kroz taj proces nesvjesno prima ponašanje, životni stav, filozofski pogled na svijet, sve do običnih motornih gestova, neke specifičnosti koje roditelji nesvjesno iskazuju.
Doživljaj jedinstva predstavlja uvjet za kasniji samostalni i nezavisni razvoj vlastite individualnosti. Jednom stvarno doživljeno osjećanje pripadnosti dopušta nam slobodan razvoj individualnosti, koje će svoju prirodnu potrebu za pripadnošću, zavisnošću i autoritetom, jednom stvarno zadovoljenu transformirati – u vjernost i pripadnosti Ideji. (Ovdje je riječ 'Ideja' shvaćena u njenom najplemenitijem smislu.)
TRAŽENJE ZADOVOLJSTVA, SIGURNOSTI I PRIZNANJA
U najužoj vezi sa ljudskom potrebom za pripadnošću i autoritetom nalazi se i ljudska potreba za traženjem zadovoljstva, sigurnosti i priznanja. Princip zadovoljstva prisutan je u ljudskoj prirodi, te stoji u vezi sa hedonističkim svjetonazorom. Taj princip je već u ranom stadiju čovjekovog individualnog razvoja prisutan, a ponekad mu i u zreloj fazi ostaje (svjesno ili nesvjesno) kao jedino mjerilo življenja. Neki govore u tom slučaju o egoističnom, ili pak amoralnom hedonizmu. Samostalni razvoj individue nadvladati će ovaj relativno jednostavni i pomalo uvjetno-refleksni način življenja. Pri tom se kao cilj postavlja jednostavno postignuće vedrine duha te odsutnost straha, stanja kojem ne teže samo filozofi, već i svaki čovjek koji se zatekne na putu individualnog razvoja.
Na tom putu početi će se izdvajati potrebe više razine, odnosno potrebe za duhovnim zadovoljstvima, naspram bazičnim potrebama zadovoljavanja nagonskih potreba. Naravno, ove dvije potrebe se međusobno ne isključuju, osim možda u rjeđim slučajevima.
Pri tome se ne smije smetnuti s uma da princip zadovoljenja potrebe za užitkom nema neposredno veze sa moralnošću, te je lišen svakog univerzalističkog principa.
Vrlo rano u životu javlja se također i potreba za priznanjem svoje ličnosti od strane svoje okoline. Potrebno je već u ranom stadiju razvoja ličnosti poštovati buduću ličnost. A ovakav stav mogu pokazati samo roditelji koji djeluju iz unutarnje slobode i ljubavi, te teže i sami ka priznavanju drugih, ljudi i ideja itd.
POTREBA ZA SLOBODOM
Jedna potreba se logično i prirodnu nadovezuje na prvospomenutu, na čovjekovu potrebu za jedinstvom, odnosno besmrtnošću. To je čovjekova potreba za slobodom. Postoje mnoge definicije slobode, baš kao i definicije ljubavi. Riječ „sloboda“ bila je bezočno zlorabljena kroz povijest, no ona jednostavno označava ono nešto stvarno i prisutno, - poput sunca kojeg vidimo na nebu ili organa našeg tijela kojima osjećamo podražaje iz naše okoline i u nama samima, - kao što su naši nagoni sastavni dio našeg fizičko-psihičkog bića.
U trenutku oslobođenja čovjeka od neposrednog robovanja prirodi i svojim nagonima, s počecima razvoja svijesti počeo se razvijati i osjećaj slobode. Jednom rođene, svijest i sloboda više se nikako nisu mogle utrnuti, niti nestati. Potreba za slobodom u čovjeku jest jednostavno njegova vitalna potreba za postojanjem, jaka onoliko, koliko i nagon za samoodržanjem. Potreba za slobodom mogla bi se opisati i kao imperativna unutarnja potreba čovjeka da razvije i ispolji sve svoje skrivene mogućnosti i sposobnosti.
ZLOUPOTREBE LJUDSKE PSIHE
Drugu stranu lica Janusa predstavljaju njihovi antipodi – tamne, mračne sile, ljudske ili neljudske, one koje svaku ljudsku potrebu izopačuju, zloupotrebljavaju, pretvaraju u suprotnost – rječju – perfidno iskrivljuju da joj više ne raspoznajemo porijeklo.
Čovjek je naprosto sposoban izvesti podvige dostojne boga, ali i gadosti i strahote koje su nekada bile pripisivane isključivo đavolu. Paradoksalno je to, što su ove suprotnosti moguće i ostvarljive u istom čovjeku. Svaka istinska ljudska potreba, - dakle potreba za mijenjanjem stanja svijesti, potreba za traženjem zadovoljstva i sigurnosti, potreba za pripadnošću, zavisnošću i autoritetom, potreba za priznanjem i potreba za slobodom – svaka od tih potreba može se preobraziti u vlastitu suprotnost.
Čak i ako izbjegnemo tezu o suprotstavljenosti nagonu života Erosa i Tanatosa, samodestruktivnog nagona smrti, opet ne možemo negirati da se čovjekovoj težnji za samodokazivanjem suprotstavljaju sile, kako vanjske, tako i unutrašnje, dakle unutar samog čovjeka. Naše individualno Ja nalazi se u nezavidnom položaju, pošto je pritiješnjeno između triju gospodara. To su, kao prvo naše nagonske tendencije, u koje spada i naša nad-svijest, potom naša savjest, koja katkad biva vrlo stroga, pa čak i sadistička, primjerice izazivanjem osjećaja krivnje, te na kraju to su zahtjevi vanjske okoline, realnosti i društva uopće.
Preobražavanje ljudskih potreba u njihove suprotnosti možemo promatrati kao dvostruki proces. On je izazvan, s jedne strane vanjskim čimbenicima (razni oblici dominacije individue u ime društva) te unutarnjim čimbenicima, naprijed spomenutim.
Sve ljudske potrebe bile su i jesu izokrenute i zloupotrebljene u prvom redu od despotskih moći koje vladaju društvom i čovjekom. Tako je ljudska potreba za jedinstvom rasparčana u mnoštvo sitnih i beznačajnih potreba, potreba za ljubavlju izopačena je u mržnju, potreba za traženjem zadovoljstva i sigurnosti izokrenuta je u nezadovoljstvo i nesigurnost, a potreba za pripadanjem, zavisnošću i autoritetom besramno je iskorištena i preobraćena u potrebu za predavanje sebe drugima (kao mazohistički vid patološkog dvojstva) ipotčinjavanje drugih sebi (kao sadistički vid istog dvojstva), odnosno despotska nametanja jednog autoriteta svima. Potreba čovekova za priznanjemi uvažavanjem ljudskog dostojanstva pretvara se u potrebu za ponižavanjem i ismijavanjem osnovnih ljudskih prava. Konačno, potreba za slobodom, jaka koliko i potreba za zrakom i životom, strmoglavljuje se u ropstvo.
Spremnost čovjekove psihe da lako mijenja svoja stanja pruža široke mogućnosti za vrlo perfidna manipuliranja čovjekom. Ova naša svijest, naime, uvijek je spremna da regredira (na niži stupanj razvoja). Svaki je čovjek izvanredno sugestibilno biće, spremno da prihvati (milom ili silom) riječ i naredbu tzv. autoriteta. Fiziološki eksperimenti su dokazali spremnost ljudske psihe da smanji intenzitet razine svijesti, te istovremeno poveća prijemljivost za sugestije. Ovo dalje otvara široko polje mogućnosti za najraznovrsnija zloupotrebljavanja. Ovdje je dakle riječ o metodama indoktrinacije ili tzv. „ispiranja mozga“.
LJUDSKE SLABOSTI I METODA INDOKTRINACIJE
„Ispiranje mozga“ (od eng. brainwashing) predstavlja svako polaganje prava na dušu, odnosno duh, drugim riječima svaki pokušaj da se izmijeni lojalnost nekog čovjeka čije su obaveze i veze sa drugim ljudima utvrđene i dobro funkcioniraju.
Tako su bili otkriveni neki refleksni i nesvjesni mehanizmi u čovjekovom centralnom nervnom sistemu. Primjerice, ako se na mozak vrši takva serija stimulusa koja prelazi granicu njegove normalne podnošljivosti, uspostavlja se stanje inhibicije mozga. Ukoliko se stvara namjerno produženo stanje nervne napetosti, ono neminovno vodi k nervnom iscrpljenju, kada mozak ulazi u fazu tzv. supramaksimalne inhibicije. U takvom se stanju proizvodi pomućenost smisla za kritičko procjenjivanje realnih zbivanja, a sugestibilnost je u isto vrijeme znatno povećana. Psihoanaliza je pokazala na kakvim se staklenim nogama održava naš moral i koliko je sukob nagona i morala zapleten u doživljajima krivnje, griješnosti i straha.
Jednostavno je dovoljno sredstvima pritiska ojačati u osobi osjećaj krivnje i straha, pa da se postignu željeni rezultati – poslušno biće koje će tuđa mišljenja prihvatiti kao svoja. Te su metode zapravo veoma stare i primjenjivale su se još u eleuzinskim, korintskim ili Mitrinim inicijacijama; zatim u inkviziciji i kasnije u raznim protestantskim sektama. Preobraćanje ljudi od protivnika neke ideje u njene vatrene i fanatične zastupnike bilo je usavršavano tokom stoljeća, sve do 20. i staljinističkih zatvora.
Napredak u novijim metodama indoktrinacije jest otkriće da svaki čovjek ima svoju „slabu točku“. To može biti bilo kakav beznačajan kompleks onanije, neka davno izgovorena laž ili loš odnos prema roditeljima – sa nametnutom krivnjom. Kada se takvom čovjeku ukaže na šansu da svoj „zločin“ popravi, na način da prihvati doktrinu koju je ranije osuđivao, on je sasvim iskreno i prihvaća.
Većina ljudi teško podnosi bilo kakovo stanje napetosti. Svaka ponuda sa strane da se ove napetosti riješi, poslije dužeg ili kraćeg kolebanja, biva najčešće rado primljena. Jednom prihvaćena, ta ideologija označava dalje transformacije u psihi indoktriniranog čovjeka, i to tako što sada počinje u nju vjerovati, štoviše oduševljavati se njome i zalažući se za nju.
Novo impregniranje nad-ja u toku indoktrinacije odvija se slično onom prvobitnom u djetinjstvu. Čovjek uviđa da se tvrdoglavošću i upornošću izlaže nepotrebnim nevoljama, te se dešava popuštanje, odnosno regrediranje na jedan infantilan način ponašanja. Stara je istina da je strah oportunističan, i da je čovjek u stanju straha spreman pristati na sve. Ovo valja upamtiti: SVAKO ODVAJANJE IZAZIVA STRAH. Otud strah u čovjeku nakon njegova odvajanja od kozmosa, od prirode, od majke, potom i od porodice, plemena, i na kraju države!
Najčešće podliježu indoktrinaciji ljudi bez ikakvog vlastitog mišljenja, skeptičari, oportunisti, konformisti i relativisti. Nasuprot tome, čovjek koji je potpuno uvjeren u ispravnost i istinitost jednog svog uvjerenja (koje može biti religijske, filozofske ili političke prirode) ne može biti izmijenjen nikakvom metodom indoktrinacije.
No, metode indoktrinacije ne daju uvijek očekivane rezultate. Primjerice, ukoliko je osoba neurotična, ona neće biti pogodna za 'obradu' i u tom slučaju je stanje neurotičnosti bolje od tzv. normalne psihe.
O ZLOUPOTREBI POTREBE ZA SIGURNOŠĆU
Ljudska potreba za sigurnošću može se izopačiti u konfor i konformizam, dok se potreba za pripadnošću i zavisnošću može preusmjeriti na kolosijek šovinizma.
Ljudski život nije kuća, već put, mada na tom putu ima kuća u koje svraćamo. Ljudske zablude su velike. Ništa vanjsko, zvalo se ono kuća, automobil, žena ili prijatelj, nije moje, jer nemam pravo ni na kakvo vlasništvo, a najmanje na one trošne i krhke stvari koje danas jesu a sutra nisu, koje potres, poplava, rat i smrt mogu svakog časa odnijeti. Ono što jest jedino moje to je ono što nosim u sebi – moje duhovno blago.
Ono što jest jedino moje, to su moja uvjerenja, ako su stvarno moja, to je moja vjera, ako je stvarno imam, to je moja ljubav, ako sam prestao da volim samo sebe, to je konačno moja sloboda, do koje sam s velikim naporom došao. Ovo unutarnje blago samo je moje, i kada je ono postalo dijelom mene, onda mi ga ne može više nitko oduzeti. Čak možda, ni smrt.
[Prema „O potrebama i zloupotrebama ljudske psihe“, autor V. Jerotić]
