My spiritual exercises
srijeda, 11.11.2020.
ZABILJEŠKE STAROG POKVARENJAKA: POGGIO BRACCIOLINI
Talijanski humanist Poggio Bracciolini ostao je zapamćen po svojoj zbirci duhovitih, često paprenih pošalica „Liber facetiarum“ na vulgarnom latinskom, a kako veli Opća enciklopedija, ta je zbirka trivijalnih sadržaja bila u svoj vrijeme vanredno popularna u cijeloj Evropi. Nekome, tko nije jasan naslov ovog posta, podsjetio bih na post u kojem sam otkrio njegovu inkarnaciju iz 20. stoljeća (Charles Bukowski). Za Bracciolinija enciklopedija također veli da je „po švicarskim, njemačkim i francuskim samostanima pronašao mnoge tekstove antičkih autora“. Dakle, on je pronašao „mnoge tekstove“, a preostale su (valjda) donijele izbjeglice iz Bizanta u 15. stoljeću, kada je carstvo potpalo pod tursku vlast. I tako, imamo i dan-danas komplet original tekstove antičkih autora od prije dva, i dva i pol milenija.
No, čovjek koji iole kritički promišlja, zapitat će se kako to, da su Platonova djela došla do nas nedirnuta, bivajući naraštajima (kroz 70 generacija!) i vjekovima vjerno prepisivana, dok je primjerice Plethonovo djelo „Knjiga zakona“ ostalo zauvijek zagubljeno (ili uništeno, svejedno) i do nas je prispjeo tek mali sažetak navodnog djela. (Uzgred budi rečeno, nije li čudna koincidencija imena Platon i Plethon, i njihovih glavnih djela „Zakoni“ i „Knjiga zakona“?) Kako to da se Platonova ili Aristotelova djela nisu zagubila u jednom iznimno dugom, upravo dugostoljetnom razdoblju, ili bila uništena kao heretička. Sumnjivo, zar ne?
Jasno je da sam sa svojim prethodnim postom osporio i same temelje antičke filozofije, ali... Kao što sam niz puta naveo do sada, djelo „History: Fiction or Fact?“ Anatolija Fomenka dovoljno elokventno objašnjava zašto je povijest bila krivotvorena. Zašto u djelima iz srednjeg vijeka nema nijednog datuma, ni godine? Sva djela iz srednjeg vijeka koja sam do sada pročitao, upućuju samo na jedan zaključak, a to je da je kronologija antike i ranog srednjeg vijeka krivotvorena, i da se tu radi o jednom interpoliranom, ili „fantomskom vremenu“, kako ga naziva članak u Wikipediji. (Dovoljno je već pročitati „Kronografiju“ M. Pselosa iz 11. stoljeća.) Zna se i tko je krivac, to su Petavius i Scaliger, kronolozi koji su na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće sačinili krivotvorinu, a ne realnu povijesnu kronologiju. Ono što su oni učinili, doslovno se može opisati kao „prekrajanje historije“.
Postoji i drugo tumačenje. Ne mora se raditi o 100postotnoj krivotvorini antičkih djela. Moguće je da su se ta djela antičkih autora prenosila usmenom predajom, tokom dugog vremenskog razdoblja. I da su onda bila zapisana, kada je (stvarno) izumljeno pismo, znači u kasnom srednjem vijeku, od strane kršćanskih redovnika. (Neki kršćanski samostani ili manastiri morali bi, shodno tome imati porijeklo iz poganskih vremena.) Tako je moguće da je realan trojanski rat, ili da ima istine u mitu o Atlantidi, i da se ne radi samo o mitu. U svakom slučaju, knjige iz antike, bez obzira što su bile pogrešno atribuirane izmišljenim (ili legendarnim) antičkim autorima, ipak sadrže u sebi neku intrinzičnu vrijednost, koliko god to zvučalo kontradiktorno.
