My spiritual exercises
utorak, 24.11.2020.
INKARNACIJA SV. FRANJE?
S otkrivanjem mnogobrojnih inkarnacija, kako onih drugih ljudi, tako i vlastitih, čovjek stekne jednu, da kažem intuiciju, koja se vremenom čak pretvori u neku vrst rutine. Tako, iako sam već više puta naveo da je nekakav limit u otkrivanju inkarnacija 14. stoljeće, već sam se mnogo puta zapitao što sam bio u stoljećima koja su prethodila. Jedna od onih inkarnacija, za koje ne mogu reći sa apsolutnom sigurnošću, već samo skromno konstatirati kako „nekako intuitivno osjećam da sam to bio“ predstavlja i inkarnacija Giovanni-ja od Bernardonea, poznatijeg pod njegovim imenom nakon zaređenja San Francesco (Sveti Franjo). Navodno to „Francesco“ potječe od majke koja je bila porijeklom Francuskinja, ali ja osobno smatram drugačije... Naime smatram da potječe od Franaka, koji su bili prvi širitelji kršćanske vjere na Zapadu. (Isto kao i prezime Frankopan.)
Dakle, ta područja koja su gravitirala istoku, odnosno bila rubna područja tzv. Istočne crkve (koja je bila u početku jedina) primila su najprvo ortodoksnu vjeru, a nakon osvajanja tih bizantskih teritorija tzv. arijsku, kršćansku vjeru koju su širili Franci, te što je shodno tome bila prvotna svrha tzv. križarskih ratova. Naziv arijanizam potječe od biskupa Arija koji je živio u Aleksandriji ne u antičko doba, kako veli službena povijest zapadne crkve, već u srednjem vijeku. Aleksandrija je bila izvor tog arijskog kršćanstva, koje se proširilo Franačkom državom, ali je kasnije, od 14. stoljeća bilo supstituirano katoličkom vjerom, kada centar zapadnog kršćantva više nije Pariz ni Avignon, već Rim. Dakle, prvotni val zapadnog kršćanstva je zapljusnuo prvo jug Francuske, a potom se širio na sjever, prema Engleskoj, i na istok, prema južnoj Njemačkoj i današnjoj Švicarskoj. Zahvatio je i sjever Italije.
Naprijed navedeno može se učiniti čudnim i neobičnim onom koji je bio navikao na oficijelnu crkvenu, a i svjetovnu povijest, no čini se, na temelju mojih osobnim istraživanja, da je doista bilo tome tako. Da je kršćanska povijest započela u 11. stoljeću kao ortodoksna vjera, a da je katolička nastala tek u 14. stoljeću. Otud je shvatljiva inače proječnom vjerniku teško razumljiva idiosinkrazija franjevačkog reda prema papi kao instituciji. I papina odbojnost prema franjevačkom Međugorju i tamošnjoj Gospi. I sam sam osjetio, da moji „kolege“ iz samostana na sjeveru Italije nisu baš bili oduševljeni mojim odlaskom u Rim, na proslavu „Velikog jubileja“.
No, što je, tu je. Osobno sam prvi puta došao u doticaj sa franjevačkom vjerom 1992. godine,kada sam bi napisao jedan članak u povodu Dana sv. Franje. Ono što me je iznenadilo u toj pulskoj crkvi sv, Franje, bila je jedna asketska skromnost i pobožnost, nešto za što sam možda tek bio usput pročitao ili čuo. Sjećam se kako me je fra Đuro, opat samostana, dočekao u jednoj maloj skromnoj sobici, čiji se izgled nije mijenjao desetljećima. Ostao sam zapanjen tim asketizmom, koji me je privukao, takorekuć na prvi pogled. (Vjerovatno su 'raskošnije' djelovale ćelije zatvorenika u Kranjčevićevoj.) Fra Đuro bio me je ponudio rakijom, što sam ja odbio – bio sam već u fazi apstinencije, nakon godina opijanja po diskaćima i barovima. I posudio mi je jednu knjigu, ne sjećam se kako se je zvala, tek da se je radilo o životopisima svetaca. Čitajući tu knjigu, ja sam zapravo, svjesno, ili ne, bio prihvatio jedan asketski način življenja, a koji prakticiram i dan-danas.
