My spiritual exercises
subota, 24.10.2015.
MI-6 U JUGOSLAVIJI III
Britanska vojna obavještajna služba, općenito poznata kao MI-6, imala je za vrijeme 2. svjetskog rata na području Jugoslavije niz svojih 'oficira za vezu', u specijalnim misijama SOE (Special Operations Executive), odsjeka pri Ministarstvu za privredno ratovanje.
Jedan od tih oficira, major Basil Davidson napisao je 1980. godine knjigu memoara pod naslovom 'SOE: Scenes From the Anti-Nazi War'. Kod nas je bila prevedena kao 'SOE između partizana i četnika'. Ako bismo gledali kvantitetu teksta, koliko se odnosi na koji gerilski pokret, više bi odgovarao nalsov 'SOE između talijanskih i jugoslavenskih partizana'. Naime, o četnicima je u knjizi malo rečeno (premda na neki način ipak dovoljno), jer je autor u ratu bio uglavnom vezan za partizanske štabove, u Jugoslaviji, ali i u Italiji.
Osim u tim vojnim misijama, Davidson je također prethodno bio angažiran kao šef odsjeka SOE za Jugoslaviju u Kairu. Vladimir Velebit, u svom uvodu zbornika dokumenata 'Tito-Churchill, strogo tajno', za njega veli da je bio „vrlo blizak britanskoj Komunističkoj partiji, ako nije bio i njen član.“ Dakle, SOE je, bez obzira što je favorizirala interese desnice, u svoje redove primala i one koje nisu krili svoju ljevičarsku orijentaciju, pa i komuniste.
Čitajući početak knjige 'SOE: Scenes From the Anti-Nazi WAR' u domaćem prevodu čovjek se može začuditi, jer prvih 40-ak stranica uopće nema veze sa jugoslavenskim gerilskim pokretima, ni sa Jugoslavijom općenito. Zbog toga sam gotovo odustao od daljeg čitanja, no kasnije se ispostavilo da se negdje u sredini knjige kriju neki doista interesantni i značajni podaci. Dobar dio knjige je pisan u stilu nekog romana, pa me je mjestimično podsjetio na nekog pisaca beletristike, možda na James Joyce-a. Mjestimično se izražava zagonetno, gotovo nesuvislo, npr. jednom prilikom spominje pjesmu „My Heart Belongs to Daddy“, koja je bila popularna uoči rata, te onda veli da je „tatica konačno dobio djevojku“, pri čemu nije jasno je li „tatica“ njegov šef, njegov otac, ili pak on sam.
Da je Davidson imao literarnih ambicija prije negoli je postao pripadnik tajne službe, nije sporno. U svojim mladim danima pisao je za specijalizirani časopis 'Roadmaking and Quarry', te za 'The Economist'.
Početkom rata bio je odabran za rad u britanskoj tajnoj službi, i prvo mu je radno mjesto bilo bilo Budimpešta. Gdje je imao 'cover' kao novinar. Tamo je dobivao poštom plastični eksploziv, koji je onda prosljeđivao mađarskom pokretu otpora, za vršenje sabotaža. Bavio se također i podmićivanjem političara [str. 66]. Kada je 'zagustilo' u aprilu 1941., zajedno sa cijelom ekipom SOE i britanske ambasade, prebacio se u Jugoslaviju. Odatle su, pokupivši u Beogradu ambasadora Campbella i ekipu, proslijedili za obalu Crne Gore, gdje su namjeravali uhvatiti vezu za Egipat. No, desilo se da su ih sve zajedno pohapsili Talijani, kojima je ekipa djelovala sumnjivo mnogobrojna, pa su posumnjali da su tu i neki agenti. Njihovom srećom, u britanskom zarobljeništvu se tada bio zatekao vojvoda od Aoste (nećak kralja), pa im se učinio dovoljno vrijednim, da bude zamijenjen za cijelu britansku gerupu.
Basil Davidson postao je potom funkcionar u SOE Kairo, i u knjizi je dobro opisao odnose koji su tamo vladali. Na str. 85 možemo pročitati da su SOE odista vodili biznismeni i bankari, u okviru Ministarstva za ekonomski rat. Ministar za ekonomsko ratovanje bio je od 1942. lord Selborne. (Zbornik dokumenata 'Tito-Churchill, strogo tajno' sadrži njegovu poruku Foreign Office-u o Titovoj financisjkoj podršci talijanskim partizanima.) Izvršni šef SOE London bio je Charles Hambro, čelnik velike bankarske kuće 'Hambro'. (I opunomoćenik Rothschilda, kako to navodi D. Icke u 'The Biggest Secret'.) Davidson navodi odmah na idućoj stranici [86] da je reputacija o tobožnjoj neefikasnosti SOE bila širena u interesu tajnosti, od strane samih pripadnika službe. Mislim da sam nešto u tom smislu bio i sam naveo u postu iz 2013. gdje sam pisao o zborniku dokumenata 'Tito-Churchill, strogo tajno'.
Treba obratiti pažnju na str. 121-124, jer je na njima Davidson, možda i nehotično, odao suštinu djelovanja SOE. Na str. 121 on eksplicitno navodi „doktrinubritanske kontrole“. Na idućoj strani možemo vidjeti konkretni primjer strategije SOE prema gerilskom pokretu u Grčkoj, dakle „ili da se stavi pod kontrolu, ili da se rascijepi“. Ovdje se postavlja pitanje , hipotetično, da li se isto načelo primijenilo i na gerilski pokret u Jugoslaviji? Pod kontrolom, nekom apsolutnom naročito, on svakako nije bio. Da su šefovi SOE spletkarii protiv partizanskog pokreta, otkrivamo na str. 124. Lord Glenconner sugerirao je da se neki od partizanskih uspjeha pripišu u zaslugu Mihailoviću. Nešto dalje [str. 145] vidimo da je i izvršni direktor SOE London Hambro bio suglasan: „Mihailović mora biti naš izbor“, bez obzira na saznanja o njegovoj suradnji sa Nijemcima.
Šefovi SOE u Kairu su također imali tendenciju da se izdvoje u posebnu 'silu', koja ne sluša ničija naređenja i radi po svom nahođenju. To se vidi iz slučaja brigadnog generala Macleana, kojem su osporavali pravo da bude šef misije za Jugoslaviju, bez obzira na Churchillove preporuke. Kako navodi Davidson, čak su bili angažirali jednog oficira, da širi glasine o njemu – da je pijanac, homoseksualac i kukavica [str. 163].
Nakon misije u Jugoslaviji, gdje je surađivao sa 'generalom Kostom' [Nađ], komandantom GŠ za Vojvodinu, kasnije je Basil Davidson pošao u misioju k talijanskim partizanima, u sjevernu pokrajinu Liguriju. Talijanski partizani dobili su prvu pomoć od Britanaca tak juna 1944. godine. On navodi da su u paketima bile puške Sten i municija, Mills granate, te cigarete Chesterfield. Talijanski pokret otpora nije se razvio kao u Jugoslaviji iz jednostavnog razloga – Britanci to nisu dozvolili. Dokaz za ovo možemo naći recimo na srtr. 284-286. Tu se eksplicitno veli da se nije dozvolilo talijanskim oslobodilačkim komitetima (CLN) da zavladaju Italijom. Na kraju rata došlo je literalno do „miniranja oslobodilačkog pokreta“, kako to navodi britanski oficir za vezu. Nakon raspuštanja talijanski komiteta, išlo se tako daleko, da se u školskim udžbenicima negiralo da su partizani oslobodili Genovu od Nijemaca – pisalo je da su se predali Britanskom oficiru za vezu (tj. Davidsonu). Trebale su proći godine prije negoli je taj podatak bio ispravljen. Talijanski pokret otpora bio je, po riječima autora, jednostavno – sahranjen.
