My spiritual exercises
utorak, 16.04.2013.
KRIPTO-MISTIČNI FILOZOFI RENESANSE I NOVOG VIJEKA II
ROBERT BOYLE – PRVI MODERNI KEMIČAR I/ILI POSLJEDNJI ALKEMIČAR
Engleski kemičar i fizičar Robert Boyle (1627-1691) bio je jedan od glavnih protagonista naučno-filozofske scene 17. stoljeća. Smatra se pretečom moderne kemije, ili čak osnivačem moderne kemije, te jednim od pionira moderne eksperimentalne naučne metode. U raznim biografijama se navodi kao 'engleski', 'irski' ili pak 'englesko-irski'; on je bio rođen u Irskoj, dok su mu roditelji engleskog porijekla. (Otac Richard Boyle bio je došao u Irsku za vrijeme kolonizacije pod dinastijom Tudor.) Robert Boyle najviše je znan po zakonu, nazvanom po njemu; Boyleov zakon opisuje inverzno proporcionalni odnos između pritiska i volumena gasova.
Boyle je poticao iz aristokratske familije, te je stoga dobio izvanredno obrazovanje. Poslan je u Eton College, (kojeg je osnovao Henrik VI u 15. stoljeću). Rektor koledža sir Henry Wotton (inače prijatelj Richarda Boylea, Robertovog oca) bio je usko povezan sa rozikrucijanskim krugovima. Po završetku studija u Etonu, mladi Boyle je putovao Evropom, upoznajući slavne naučnike svog doba. Tako je u Italiji (1641/42.) upoznao već ostarjelog Galileija, koji ga je uputio u svoja učenja. U Genevi, u Švicarskoj proveo je dvije godine, te unapijedio tamo svoja kako naučna, tako i ezoterična znanja. Uglavnom, po povratku iz kontinentalne Evrope 1644. godine, Boyle je pokazivao izraziti interes za naučna istraživanja. Otac mu je u međuvremenu umro, ostavivši u nasljedstvo znatna imanja u Engleskoj i Irskoj.
Četrdesete i pedesete godine u Engleskoj bile su doba nemira i građanskog rata. Godine 1646. završio je građanski rat između rojalista i parlamentaraca, dok su pedesete bile obilježene diktaturom lorda-protektora Olivera Cromwella. Beigent i Leigh pišu u «The Elixir and the Stone»:
«Kartezijanska je misao uskoro zavladala engleskim Kraljevskim društvom, čiji su najraniji članovi, poput Bacona i Descartesa prije njih, bili poklonici hermetizma kojega su se kasnije (barem u javnosti) odricali. Tokom građanskog rata i Cromwellova protektorata, brojni su se učeni pojedinci – rozikrucijanski orijentirani prebjezi s kontinenta, kao i Englezi poput Johna Wilkinsa, Roberta Boylea i Christophera Wrena – počeli više-manje redovito okupljati u neformalnim organizacijama.»
Ova se grupa u početku nazivala 'Invisible College', a kasnije, nakon dobivanja podrške kralja Karla II, nazvani su Kraljevsko društvo (1662.). Bili su se posvetili kultiviranju jedne nove filozofije i sastajali su se na Gresham College-u u Londonu, te također u Oxfordu. U knjizi «Holy Blood, Holy Grail» Baigent i Leigh vele da su «tajanstveni i neuhvatljivi rozikrucijanci odigrali ključnu ulogu u događajima, koji su doveli do Tridesetogodišnjeg rata i osnivanja Kraljevskog društva».
Mora se spomenuti i to, da su Baigent i Leigh u navedenom djelu naveli Roberta Boylea kao jednog od velikih meštara Sionskog priorata. Baš kao i u slučaju Botticellija, malo sam skeptičan. Navedeni citat glasi:
«Po dolasku u Englesku ti su se ljudi [tj. rozikrucijanci-izbjeglice iz kontinentalne Evrope, op.a.] tijesno povezali sa slobodnozidarskim ložama. Bili su bliski s Robertom Morayem, čiji je ulazak u jednu slobodnozidarsku ložu 1641. godine jedan od najranije zabilježenih podataka o slobodnim zidarima, zatim s Eliasom Ashmoleom, antikvarom i stručnjakom za viteške redove koji je u slobodne zidare stupio 1646., i s mladim i vrlo naprednim Robertom Boyleom, koji je, iako nije bio slobodni zidar, pripadao jednom drugom, još neobičnijem tajnom društvu. Nema čvrstih dokaza da je to društvo bio Sionski priorat, ali Boylea "Prioratski spisi" navode da je postao velikim majstorom Siona poslije Andreae.»
Što se tiče samog Roberta Boylea, on je u drugoj polovini četrdesetih godina većinom živio na očevom imanju u Stalbridge-u u Irskoj. Početkom pedesetih u njemu se budi želja za preseljenjem u Oxford, gdje i boravi neko vrijeme, no 1652/53. ponovo je u Irskoj. Pošto je uvidio da mu tamošnji ambijent nije omogućavao napredak u njegovim istraživanjima iz kemije (kao i al-kemije), 27-godišnji Boyle se godine 1654. definitivno preselio u Oxford.
Upravo su za Oxford vezana njegova glavna djela iz kemije i fizike, New Experiments Physico-Mechanical (1660), The Sceptical Chymist(1661) i druga. Objavio je i rad iz filozofije The Origine of Forms and Qualities(1666), u kojem je kritički sagledao Aristotela, u ranom 17. stoljeću još uvijek neosporivog autoriteta.
Iako je obavio važan posao na području fizike (Boyleov zakon, otkrića na području rasprostiranja zvuka, zamrzavanja vode, o refrakciji (lomu svjetlosnih zraka), kristalima, elektricitetu, bojama, hidrostatici itd.) njegovo je omiljeno područje ipak bila kemija. Za njega je kemija bila nauka kompozicije supstanci, elemente je smatrao nerastavljivim konstutuentima materijalnih tijela, pravio je razliku između mikstura i smjesa (compound). Napravio je znatan progres na detektiranju sastojaka kemijskih spojeva, a taj je proces nazvao ‘analiza’. Smatrao je da su elementi sastavljeni od čestica raznih obika i veličina, koje se međutim, same ne daju rastaviti. Također je izvodio neke eksperimente na području fiziologije.
Godine 1668. Boyle napušta Oxford i seli se u London, gdje boravi u kući svoje sestre Katherine Ranelagh, u čuvenoj ulici Pall Mall. Boyleov boravak u Londonu, u posljednjoj fazi života označio je nastavak njegovog eksperimentalnog rada, ali i radova sa područja filozofije i teologije. Godine 1991. Robert Boyle umire, u 65. godini, svega nekoliko dana nakon smrti svoje sestre, kod koje je živio.
Mjesto alkemije u opusu Roberta Boyle-a
Robert Boyle imao je neosporno veliki interes za alkemiju, pošto je smatrao da mu ona može dati informacije vezane za strukturu materije. Taj je pogled dijelio sa svojim suvremenikom Isaacom Newtonom, koji je također imao slične interese. Historičari nauke znaju za Boyleov interes za alkemiju, pošto je bio napisao rad «Dialogue on the Transmutation and Melioration of Metals» koji svjedoči o njegovoj vjeri u mogućnost transmutacije metala, baš kao što su vjerovali i alkemičari prije njega. Naravno, da je bio zainteresiran i za susret sa ljudima koji su imali određena znanja iz alkemije. Boyle je proučavao radove Nicholasa Flamela, i drugih alkemičara. Kao i svi alkemičari, koji su nastojali prikriti njihov rad te u tu svrhu koristiti određene ezoterične šifre i simbole, isto je tako i Boyle činio u svojim radovima.
Historičari 18. stoljeća, i oni iz kasnijeg perioda jednostavno su ignorirali i diskreditirali Boyleove alkemijske interese. Oni su zapravo smatrali da je novi intelektualni pokret prosvjetiteljstva nespojiv sa srednjevjekovnim 'praznovjerjem', u koje su ubrajali i alkemiju. Dakle, smatrali su kako alkemijski radovi naučnika iz prošlih vremena nisu više relevantni za razvoj moderne nauke, koja se bazira na empiričkim studijima, racionalnim opservacijama i eksperimentima.
U najnovije vrijeme, ipak neki slobodoumniji historičari nauke su ponovo otkrili i re-valuirali Boyleove alkemijske interese te ih opisali u mnogo pozitivnijem svjetlu. Oni su pokazali da je Boyle bio jedna ličnost nauke u vrijeme tranzicije, koja je koristila i stare alkemijske i nove, modernije naučne prakse tokom života i rada. Kao jedan primjer ovog novog načina razmišljanja o Boyleu može se navesti djelo L.M. Principe-a, «The Aspiring Adept: Robert Boyle and his Alchemical Quest» iz 1998. godine.
Sa druge strane, kod nekih modernih autora-konspirologa imamo sasvim drugi stav. Oni naime smatraju da krivnju za manipulaciju nauke u smislu okretanja prema isključivo materijalističkom svjetonazoru ne snose historičari nauke od 18. stoljeća nadalje, već da je to primarno djelo 'masonske gospode' iz navedenih udruženja, Invisible College i Royal Society, kao što je uostalom i navedeno u članku o Francisu Baconu (kojeg su navedena udruženja smatrala svojim 'duhovnim ocem').
CHRISTOPHER WREN, CRTAČ I FILOZOF
Christopher Wren (1632-1723) bio je britanski arhitekt, astronom, matematičar i fizičar. Podučavao je astronomiju na prestižnim koledžima u Londonu i Oxfordu. Mada je najpoznatiji kao arhitekt, interesantna je činjenica da se ovom disciplinom počeo (profesionalno) baviti tek nakon 30. godine života. Najpoznatiji njegovi radovi su rekonstrukcija Londona nakon velikog požara 1666. godine, te posebno nova katedrala sv. Pavla, započeta 1669. i dovršena 1710. godine. Smatra se vrhunskim eksponentom engleskog klasicizma; revitalizirao je paladijanski i barokni stil. Wren se isto tako smatra jednim od prvih poznatih engleskih framasona; postao je član londonske lože St. Paul 1691. godine. No, bio je ustvari i zadnji veliki meštar iz redova aktivne (spekulativne) framasonerije, koji se ujedno bavio graditeljstvom, kao 'operativni majstor'.
Wren je rođen 20. oktobra 1632. godine u selu East Knoyle, u južnoj engleskoj pokrajini Wiltshire. Potiče iz familije župnika Christophera Wrena seniora. Imao je dvojicu braće, koji su umrli odmah po rođenju i čak devet sestara, od kojih je šest doživjelo adolescentsko doba. Stric Matthew Wren bio je kapelan Princa od Walesa, kanonik Windsora te registrar Reda Podvezice (najviši engleski viteški red). Christopher Wren senior zamijenio je 1635. godine svog brata na tim položajima. Pošto je Windsor mjesto gdje se nalazi kraljevska rezidencija, odnosno dvorac, Christopher junior se kao dijete imao priliku igrati sa Princom od Walesa, Charlesom I, budućim kraljem.
Fizički gledano, Christopher Wren je bio poprilično krhko dijete, niskog rasta. Od malih je nogu zavolio crtanje, koju je vještinu značajno razvio kada je porastao. Nauka ga je fascinirala, i već u mlađim danima je volio izvoditi eksperimente. Godine 1641., kada mu je bilo devet godina, bio je poslan u Westminster School u Londonu. U ovoj školi vladala je stroga disciplina, međutim, ona je pridonijela uspjehu mnogih, koji su ovu školu pohađali. Christopher je vrlo brzo ovladao latinskim jezikom, što se vidi i iz pisama, koje je u to vrijeme bio slao ocu.
Familija Wren bila je odana kralju, bili su nepokolebljivi rojalisti. Ovaj čvrsti stav nije bio poželjan u vrijeme Engleskog građanskog rata, kada je pobjedu odnijela strana koja je podržavala Cromwella i parlament. Christopherov otac naravno je bio primoran napustiti položaj u Windsoru; 1646. godine otišao je živjeti kod kćerke i zeta u Bletchingham, Oxfordshire. Pošto je sestrin muž bio vrstan matematičar, imao je znatan uticaj na mladog Christophera. Davao mu je poduke iz matematike, te ga ohrabrivao također na izučavanje astronomije.
Godine 1647. mladi Cristopher se ozbiljno razbolio, a liječio ga je eminentni liječnik William Scarburgh, u Londonu. Ostao je nekoliko mjeseci u liječnikovoj kući, gdje se oporavljao od posljedica bolesti (radilo se vjerovatno o tuberkulozi). Scarburgh nije bio samo liječnik; pripadao je maloj grupi eksperimentalnih naučnika i filozofa, koji bi se tjedno sastajali kako bi diskutirali o temama sa raznih područja – fizike, anatomije, geometrije, astronomije, navigacije, kemije, i prirodoslovlja. Grupa je uključivala nekoliko liječnika, jednog matematičara, te jednog astronoma. Wrenu je bilo dozvoljeno prisustvovanje sastancima, te je radoznalo pratio diskusije, koje su imale uticaja na daljnji tok njegovog obrazovanja.
Godine 1649., kada mu je bilo 17 godina, Christopher Wren se upisao na Wadham College, u Oxfordu. Četiri godine kasnije je diplomirao, te postao suradnik visoke škole All Souls. Kao član ove eminentne naučne institucije, on je uskoro počeo pokazivati svoje izuzetne intelektualne sposobnosti, prvenstveno na polju medicine. Ove njegove eksperimente će kasnije objaviti Robert Boyle, te će oni voditi k prvim pokušajima transfuzije krvi. Wrenovi interesi kao naučnika-istraživača bili su široki – astronomija, brušenje leća, kriptografija, fortifikacije, vojne naprave, podmorska navigacija, kitolov i stočarstvo. Ostvario je čitav niz pronalazaka; bio je usmjeren k praktičnom rješavanju problema, te u tom smislu podsjećao na Leonardov genij.
U naučnoj ustanovi All Souls bio je član jednog eksperimentalnog kluba, koji je vodio filozofske debate. Wren je nastavio sa svojim inovatorskim radom, te postepeno počeo pokazivati sve veći interes za astronomiju. Izradio je mapu Mjeseca, na globusu koji je sam načinio, i koju je bio predstavio kralju Charlesu II. Surađivao je također na izradi velikog teleskopa, koji međutim, nije bio nikad dovršen. Među drugim invencijama mladog Wrena bili su košnica od prozirnog stakla, za proučavanje pčela, te instrument za mjerenje količine vlage u zraku.
Godine 1657., Christopher Wren, tada 25-godišnjak, bio je imenovan pofesorom astronomije na Gresham College, u Londonu. Njegov najvažniji rad kao astronoma bio je studija o planeti Saturn. Astronomija je u to vrijeme bila na čelu naučne revolucije, koja je predstavljala izazov dotadašnjoj aristotelijanskoj filozofiji i stavovima Crkve.
Wrenov boravak na Gresham College-u bio je obilježen članstvom u još jednom klubu, koji se bavio eksperimentalnom filozofijom. Evo što o ovome klubu vele Beigent i Leigh u djelu «The Elixir and the Stone»:
«Tokom Građanskog rata i Cromwellova protektorata, brojni su se učeni pojedinci – rozikrucijanski orijentirani prebjezi sa kontinenta, kao i Englezi poput Johna Wilkinsa, Roberta Boylea i Christophera Wrena – počeli više manje redovito okupljati u neformalnim organizacijama. Postojao je naprimjer «Nevidljivi koledž» i grupa koja se sastajala u Gresham College-u, kojega je pedeset godina ranije bio osnovao sir Thomas Gresham, bogati elizabetinski trgovac, poznat još i kao osnivač Kraljevske trgovačke komore.»
Isti autori još kažu da su ove organizacije (u Londonu i Oxfordu) istraživale «tada još nejasne granice između hermetizma i nauke». Potom je, 1662. godine, bilo rođeno Kraljevsko društvo ('The Royal Society'), pod patronatom samog kralja, Charlesa II. Kao njegove osnivače Beigent i Leigh navode sir Roberta Moraya, Johna Wilkinsa, Johna Evelyna, Johna Aubreya, te Roberta Boylea i Christophera Wrena. Wren će kasnije (1680.) postati predsjednik 'Royal Society'. Društvom je upravljao savjet od 21 člana, a Wren je bio u početku zadužen za područja astronomije, optike, te mehanike.
Godine 1661. Wren je bio imenovan profesorom astronomije na Oxfordu, što je u to vrijeme predstavljao najprestižniji položaj u zemlji, za područje astronomije. Wrenova karijera arhitekte započela je relativno kasno, tek 1663. godine, u njegovoj 31. godini života. Bio mu je povjeren za početak nacrt za kapelu Pembroke College-a u Cambridgeu. Kapela je predstavljala dar njegovog strica Matthew Wrena, a koji je u to vrijeme bio biskup u mjestu Ely. Ova kapela, prvi izazov za Christophera Wrena kao arhitekta bio je zapravo prvi pokušaj gradnje u klasicističkom stilu, bilo u Cambridgeu, ili Oxfordu. Sigurnost u dizajnu ove građevine omogućila je Wrenu povjerenje za slijedeći zadatak, nacrt Sheldonian Theatre-a u Oxfordu. On je ovaj rad izveo u stilu antiknog grčkog amfiteatra, sa galerijama iznad auditorija
Godine 1663., Wren je također bio imenovan članom komisije za popravak St. Paul's Cathedral, zajedno sa Hugh Mayom i Roger Pratt-om. Christopher Wren nije imao visoko mišljenje o originalnoj građevini. Tako je nadošao na ideju o zamjeni centralnog tornja sa kupolom u klasičnom stilu. Godine 1665. zaputio se na studijsko putovanje u Francusku, kako bi u Parizu i okolici proučio najnovije stilove u arhitekturi. Ovaj boravak u Francuskoj se odužio na osam mjeseci, a za koje je vrijeme Wren izučavao radove Lemerciera, Le Vau-a te Mansarta – vodećih francuskoh arhitekata. Wren je također proučavao nacrte Berninija, koji se u to vrijeme zatekao u Parizu, radeći na istočnom krilu Louvre-a. Međutim, usprkos svojoj fami, talijanski arhitekt bio je uskoro zamoljen da napusti Francusku, zbog arogantnog vrijeđanja kraljevog ukusa u interijerima njegovog apartmana, njegovog sina i šefa kraljeve administracije (drugi čovjek po položaju u državi). Wren je u svojim pariškim obilascima naročitu pažnju bio posvetio crkvenim zdanjima – Mansartovoj crkvi Val de Grace, Lemercierovoj L'Eglise de Sorbonne i St. Sulpice Le Vau-a. Za vrijeme Wrenovog odsustva Londonom je harala epidemija kuge, odnijevši 100 hiljada života.
Po povratku u London Wren je podastro svoje planove za renoviranje stare Katedrale sv. Pavla, a to je bilo neposredno prije još jedne velike nevolje koja je zadesila London – velikog požara iz septembra 1666. godine. Vatra je oficijelno slučajno izbila, u jednoj pekari u ulici Pudding Lane. Nošen snažnim istočnim vjetrom, požar je bjesnio tokom tri dana, te uništio dvije trećine londonskog City-ja. Među desecima uništenih crkava, bila je i St. Paul Cathedral. Slijedećeg je mjeseca kralj Charles imenovao Hugh Maya, Rogera Pratta, te Christophera Wrena kao kraljeve opunomoćenike za ponovnu izgradnju Londona. Stare uske ulice bile su proširene, a nove zgrade bile su konstruirane od cigle ili kamena.
Godine 1669. umro je sir John Denham, kraljev nadglednik (građevinskih) radova, te je na njegovo mjesto postavljen Christopher Wren. Posao se sastojao od nadgledanja gradnje i stanja svih kraljevskih zgrada, osim dvorca Windsor, te londonskog Towera, koje su imale vlastite nadglednike. Wrenu se financijsko stanje naglo poravilo, tako da se uskoro oženio za svoju staru ljubav Faith Coghill.
Iduće, 1670. godine novi je akt o izgradnji predvidio ponovnu izgradnju ukupno 51 od 88 crkava, te je za sprovođenje u djelo ovog ponovno postavljen Wren. Ova je izgradnja, jasno, dosta sporo išla, tako da je zadnja crkva sa spiska bila gotova tek 1717. godine. Inače, u prvom planu bilo je pitanje, kako treba biti postavljen oltar, na stari način, ili novi, koji bi više odgovarao duhu protestantizma.
U zimu 1669/70. godine Wren je bio napravio prvi model za Katedralu sv. Pavla. Pošto je bio ocijenjen kao ne dovoljno veličanstven, novi je bio pripremljen u zimu 1671/72. Novi je dizajn predviđao masivni kružni centralni prostor, ispod ogromne kupole. Četiri broda jednake veličine (ili krila) širila su se od centralnog prostora, formirajući grčki križ. Godinu dana kasnije, kralj Charles je odobrio ovaj nacrt. No, kleru se ideja grčkog križa nije dopala, pa je nacrt morao opet biti prepravljen. Konačni dizajn za novu katedralu sv. Pavla bio je gotov tek u proljeće 1675. godine. On je predviđao dugački glavni brod koji je išao paralelno sa dva postrana broda, hor sa oltarom na istočnom zidu, te dva transepta (poprečne lađe), koje su sa glavnim brodom sačinjavale latinski križ.
Gradnja katedrale tekla je prilično sporo. Od polaganja kamena temeljca 1675. godine do polaganja posljednjeg kamena na vrh građevine prošlo je više od trideset godina. No, pošto je sir Christopher Wren bio dobra zdravlja, poživio je da to i vidi. Zadnji kamen položio je njegov sin, imenom također Christopher, dana 26. oktobra 1708. Wren otac promatrao je prizor sa zemlje, 120 metara ispod – bilo mu je 76 godina. Kako je u svojoj knjizi «The Biggest Secret» naveo D. Icke, replike ove katedrale stoje u Parizu i Washingtonu, jedna se zove Pantheon, a druga Zgrada Kongresa (Congress Building) na Capitol Hill-u.
Osim ove, koja predstavlja neosporno remek-djelo, Wren je projektirao i niz drugih crkava, te svjetovnih zgrada – Royal Observatory, Greenwich Hospital, Chelsea Hospital, Marlborough House, radovi na proširenju Hampton Court Palace itd.
Sir Christopher Wren bio je kraljev nadglednik sve do 1718. godine, dakle gotovo pola stoljeća. Tek tada se povukao u miran život u svojoj kući u St. James Streetu, gdje je umro u februaru 1723. godine, u svojoj 91. godini života. Sahranjen je u kripti ispod hora Katedrale sv. Pavla. Na jednostavnoj kamenoj ploči na podu St. Paul's Cathedral stoje ove riječi (umjesto epitafa): «Reader, if you seek his monument, look around».
SIMBOLIKA KATEDRALE
Wren je još kao student bio pročitao knjigu starorimskog arhitekta Vitruviusa «O arhitekturi». I sam je bio zvan 'Engleski Vitruvius'. Već je bilo istaknuto u članku o Leonardu da je ovaj rimski arhitekt smatrao kako se hram mora u svojim proporcijama odnositi simetrično, sa omjerima kao onima kod ljudskog tijela.
I graditelji katedrala u srednjem i novom vijeku slijedili su ovaj obrazac. Sa Francescom Giorgijem, franjevačkim redovnikom iz Venecije, ponovno je oživjelo zanimanje za Vitruviusa, arhitekta iz perioda klasičnog Rima, koji je živio u doba Julija Cezara. Na njegovim sačuvanim crtežima tlocrta crkve, moguće je vidjeti ljudske proporcije, u harmoniji sa onima crkve; Giorgi je praktično primijenio harmonije mikro i makrokozmosa.
Katedrale su jako dimenzionirane sakralne građevine – one dominiraju urbanim krajolikom, zajedno sa okolicom. Akcent je na vertikalnom rastu – npr. toranj katedrale u Strasbourgu visok je 142 m, što odgovara visini nebodera od 40 katova. Katedrala je izgrađena kao svojevrsna 'sveta planina'(visina, vertikalnost, masa, oblik); ona ostvaruje vezu gornjeg i donjeg svijeta, nebeskog i zemaljskog. Katedrala simbolički predstavlja duhovni most – ona stoji kao posrednik, 'intermedijator', između Boga i čovjeka.
Juan E. Cirlot u svojem «Diccionario de simbolos tradicionales», veli da se kršćanske katedrale manje odnose na makrokozmos, a više na mikrokozmos; ljudska se figura shodno tome oslikava u terminima apside [polukružni završetak rimske bazilike] (glava), križa i transepta [poprečni brod] (ruke), glavnog i postranih brodova (tijelo) i oltara (srce).
ALKEMIJSKI I PROROČKI SPISI ISAACA NEWTONA
Isaac Newton (1642-1727) bio je engleski fizičar, matematičar, astronom, prirodnjački filozof, alkemičar i teolog. Mnogi ga smatraju najvećim i najuticajnijim naučnikom svih vremena. Njegova monografija «Philosophić Naturalis Principia Mathematica» iz 1687. godine predstavlja temelje klasične mehanike. U ovome djelu nalaze se Newtonova najpoznatija otkrića, teorija univerzalne gravitacije i tri zakona gibanja. Od ostalih otkrića, važno je istaći da je izgradio prvi reflektirajući teleskop, te razvio teoriju boja, koja se bazira na opservaciji načina na koji prizma dekomponira bijelu svjetlost u boje vidljivog spektra. U matematici, Newton dijeli zasluge za otkriće diferencijalnog i integralnog računa sa Leibnizom; iznašao je binomni teorem, formulu za interpolaciju i određivanje korijena algebarske jednadžbe.
Tokom zadnja tri stoljeća ostali su u sjeni njegovi radovi na području teologije i metafizike, mada količinom spisa premašuju one, sa područja nauke. Ovi su radovi postali poznati široj javnosti tek u najnovije vrijeme. Newton se dakle također predano bavio tumačenjem Biblije, na jedan ne-ortodoksan način, te alkemijom, svetom geometrijom i numerologijom. Iako nikad oficijelno član neke masonske lože, kretao se u masonskim krugovima; bio je predsjednik Royal Society, čije je članstvo, kao što je to navedeno u prošlim nastavcima, bilo dobrim dijelom masonsko.
Neke enciklopedije navode Newtonov datum rođenja na Božić 1642., međutim on nije valjan, jer je po starom, julijanskom kalendaru (koji je u vrijeme njegovog rođenja u Engleskoj još uvijek u upotrebi). Rođen je u Lincolnshireu (centralna Engleska), familiji farmera Isaaca Newtona seniora, koji je umro tri mjeseca prije rođenja djeteta, nazvanog njegovim imenom. Kada su malom Isaacu bile tri godine, majka se preudala i krenula živjeti sa novim mužem, dok je sina ostavila na skrb baki, Margery Ayscough. Sam Newton nije se nikad ženio, mada je bio zaručen još kao tinejdžer za stanovitu gospođicu Storey.
Oko 1655. godine krenuo je na školovanje u grad Grantham, na King's School. Bio je udaljen iz škole, no, na insistiranje upravitelja, majka ga je ponovo vratila na školovanje, koje je završio 1660. godine. I mada u početku nije obećavao, kasnije je postao jedan od najboljih učenika. Psiholog sa Cambridge-a Simon Baron-Cohen smatra je je prilično sigurno, da je Newton patio od tzv. Asperger sindroma.
Majka je razmišljala o tome da Isaac ostane u svojem rodnom mjestu Woolsthorpe radeći kao farmer, no onda ga je ipak poslala na Trinity College u Cambridge-u. Kada je 1661. godine došao na studij u Cambridge, podučavanje je još bilo bazirano na doktrinama Aristotela. Newton je preferirao moderne filozofe, poput Descartesa, te astronome kao što su bili Kopernik, Galileo i Kepler.
Već prije diplomiranja 1665. godine, Newton je bio otkrio binomni teorem, te razvio matematičku teoriju, kasnije poznatu kao infinitezimalni račun. Po diplomiranju se povukao u rodni Woolsthorpe, no nastavio je vlastita istraživanja na području matematike i fizike. Godine 1667. vraća se u Cambridge, gdje je primljen kao naučni suradnik (fellow). U to vrijeme fellow je morao obavezno biti zaređeni svećenik, što je Newton želio pod svaku cijenu izbjeći, zbog svojih ne-ortodoksnih pogleda na religiju. U početku je mogao ovo odgađati, no kada je 1669. bio izabran za katedru matematike, zaređenje više nije mogao izbjeći. Ipak, Newton je i ovaj put uspio ostati izvan svećeničke halje, zahvaljujući specijalnoj permisiji kralja Charlesa II.
Newtonov rad se kretao u smjeru razvoja raznih grana matemaike. Što se tiče infinitezimalnog računa, tu je došlo do male prepirke sa Leibnizom, oko toga tko ga je prvi razvio. Moderni historičari nauke smatraju da su dvojica naučnika došli do sličnih rezultata neovisno jedan o drugom.
U Royal Society Newton je primljen 1672. godine. Iduće godine upoznao se s Robertom Boyle-om, te sa švicarskim matematičarom imenom Nicolas Fatio de Duiller, koji je navodno bio veoma impresioniran sa Newtonovom teorijom gravitacije. Sa ovim Švicarcem Newton je razvio prijateljstvo, koje će potrajati narednih 20 godina. Godine 1691., Duiller je planirao napraviti novu verziju Newtonovog glavnog djela, «Principia», no nikad je nije dovršio.
Što se tiče polemike sa Leibnizom, Royal Society je stao na stranu Newtona, na kraju optuživši Leibniza za plagiranje.
Između 1670. i 1672. godine Newton je predavao optiku, i kroz taj period je proučavao refrakciju svjetla; pokazao je kako se bijelo svjetlo može rastaviti na komponente pomoću prizme, u spektar boja, kao i da se pomoću leća i druge prizme može dokomponirani spektar ponovo 'sastaviti' u izvorno bijelo svjetlo. Newton je primijetio da boja, neovisno o tome da li je reflektirana, raspršena ili transmitirana, ona ostaje ista. Na osnovu toga je zaključio da je boja rezultat interakcije između objekta sa već obojenim svjetlom.
Newton je zastupao tezu da je svjetlo sastavljeno od čestica ili korpuskula, koje se prelamaju, akceleriranjem kroz gušći medij. Kasniji su fizičari favorizirali, međutim više valnu teoriju svjetla, tako da današnje ideje u kvantnoj mehanici samo manjim dijelom imaju svoje temelje u Newtonovom shvaćanju svjetla. Svoju korpuskularnu teoriju svjetla Newton će objasniti u djelu «Opticks», godine 1704.
Newton je bio pretpostavio postojanje medija, etara, koji omogućuje transmisiju među česticama. Njegov kontakt sa filozofom Henry More-om oživio je njegov interes zs alkemiju. Tako je nadošao na hermetičke ideje o atrakciji i repulziji među česticama. Ekonomist John M. Keynes, čovjek koji je u 20. stoljeću postao vlasnik Newtonovih alkemijskih spisa, tvrdio je: «Newton nije bio prvi u eri razuma: on je bio posljednji od magičara.» Upravo se takvim činio i Crkvi, koja je smatrala ideje (u vezi teorije gravitacije) o privlačenju tijela na daljinu 'okultnima'.
Tokom 90-tih godina 17. stoljeća Newton je napisao jedan broj religioznih traktata, koji se bave sa literalnim tumačenjem Biblije. Smatra se da je svoja teološko-metafizička djela napisao pod uticajem engleskog novoplatoničkog filozofa Henry More-a. Poznato je da je Newton odbacio ideju o sv. Trojstvu (pretpostavljam da to nije bilo prijatno religijskim autoritetima, s obzirom da je bio predavač na koledžu imena Trinity, tj. 'Trojstvo'). Rukopis u kojem je osporavao postojanje Trojstva, poslan Johnu Locke-u, nije nikad bio publiciran. Teološka djela «The Chronology of Ancient Kingdoms Amended» (1728) i «Observations Upon the Prophecies of Daniel and the Apocalypse of St. John» (1733). Ovo potonje donosi proročanstvo o Apokalipsi, koja će se desiti 2060. godine. Za ovo smo doznali iz medija tek nedavno, 2003. godine.
U kasnom periodu svojeg života, 1701. godine, Newton je bio imenovan upraviteljem kraljevske kovnice. Pod njegovom upravom, Engleska je zamijenila svoj dotadašnji srebrni standard sa zlatnim. Godine 1703. postao je predsjednik Royal Society. Za vrijeme posjete Trinity College-u 1705. kraljica Ana je Newtonu dodijelila titulu ‘sir’. Newton je postao drugi naučnik koji je dobio plemićku titulu, nakon Francisa Bacona.
Već potkraj života, Newton se bio preselio u Cranbury Park, blizu Winchestera, sa nećakom i njenim mužem, gdje je živio sve do svoje smrti 1727. godine. Sahranjen je u Westminster Abbey, i čitaoci “Da Vincijevog koda” sjetiti će se opisa njegovog groba:
Newtonov spomenik se sastojao od masivnog sarkofaga od crnog mramora,
na kojem je počivalo izvajano obličje ser Isaaca Newtona u klasičnoj odori,
ponosno naslonjenog na mnoštvo svojih knjiga - Božanstvo, Kronologija,
Optika, kao i Matematički principi filozofije prirode. Uz Newtonove noge nalazila
su se dvojica krilatih dječaka koja su držala svitak. Iza Newtonovog leže-
ćeg tijela izdizala se stroga piramida. Iako je i sama piramida bila neuobičajena,
ono što je najviše zainteresiralo Učitelja bio je ogromni oblik postavljen
na pola puta ka vrhu piramide.
---
Newtonov grob je bio prepun sfera - zvijezde, komete, planete. Tragate za sferom
koja bi trebalo da je na njegovom grobu? Moglo je to da se pretvori u
traganje za travkom nestalom na terenu za golf.
"Astronomska tijela", reče Sophie. Izgledala je zabrinuto. "I to mnogo njih."
Langdon nabra čelo. Jedina veza koju je Langdon vidio između planeta
i Grala bio je Venerin pentagram. Međutim, sa tom šifrom je već pokušao
na putu ka Crkvi hrama.
Sophie priđe ravno sarkofagu dok je Langdon zaostajao nekoliko koraka,
pogledom prelazeći preko opatije koja ih je okruživala.
"Božanstvo", reče Sophie, nakrivljujući glavu i čitajući natpise na knjigama
o koje se Newton oslanjao. "Kronologija. Optika. Matematički principi filozofije
prirode?" Okrete se ka njemu. "Zvuči li ti poznato?"
Langdon joj priđe, razmišljajući. "Matematički principi je, ako se sjećam,
nešto o gravitacionoj sili planeta... koje su, naravno, sfere, ali to je malo nategnuto."
"A znaci zodijaka?" upita Sophiei, pokazujući na sazvježđe na sferi. "Spominjao
si Ribe i Vodenjak ranije, zar ne?"
Kraj dana, pomisli Langdon. "Kraj Doba Riba i početak Doba Vodenjaka
navodno je historijski trenutak kada je Priorat planirao da svijetu objavi spise
Sangreala." Ali smjena milenijuma je došla i prošla bez objave, ostavljajući
historičare u nedoumici kada će se istina otkriti.
AMERIČKI ILUMINAT BENJAMIN FRANKLIN
Benjamin Franklin (1706-1790) bio je američki državnik, filozof, fizičar i pisac. Kao naučnik, bio je jedna od vodećih figura američkog doba prosvjetiteljstva, 18. stoljeća; u fizici je značajan po svojim otkrićima i teorijama vezanim uz elektricitet. Od niza izuma najpoznatiji je gromobran, po kojem je postao poznat u svijetu.
Političku karijeru je započeo kasno, tek u petoj deceniji života, no igrao je jednu od ključnih uloga u američkom ratu za neovisnost, te ga smatraju za jednog od otaca-utemeljitelja američke države i nacije. Kao diplomat, bio je značajna figura u razvoju američko-francuskih odnosa, a potom je, u poznim godinama, bio guverner savezne države Pennsylvanije.
U Općoj enciklopediji može se pročitati da je Franklin bio «neumorni borac za ljudska prava» te «personifikacija i simbol svoga prosvjetiteljskog vijeka». Također piše i to, da je njegovu smrt oplakivao «civilizirani svijet», a francuska skupština proglasila trodnevnu žalost povodom njegove smrti. No, moderni konspirolozi nemaju baš takvu idealiziranu sliku o toj, nesumnjivo značajnoj ličnosti 18. stoljeća. Najviše mu se zamjeraju učestvovanje u masonskim intrigama, špijunažu, te članstvo u satanističkoj organizaciji Hellsfire Club. D. Icke naziva ga «Henry Kissingerom njegovog doba».
Benjamin Franklin rođen je 17. januara 1706. godine, u Bostonu, kao osmo dijete Josiaha i Abiah Franklin. Za razliku od ličnosti iz prošlih nastavaka, on ne potiče iz aristokratske familije; otac mu je bio proizvođač sapuna i svijeća. Oba roditelja bili su puritanci, porijeklom iz Engleske. Otac je htio Benjamina školovati za svećenika, no nije imao dovoljno novaca; ono što je imao, bilo je dostatno tek za dvije godine školovanja. Tako je mladi Franklin završio svoje formalno obrazovanje već sa 10 godina. Nastavio je svoje, vlastito, neformalno obrazovanje, kroz žudno upijanje znanja iz knjiga.
Kada mu je bilo 12 godina, postao je šegrt u štampariji starijeg brata Jamesa. Kada mu je bilo 15 godina, James je bio utemeljio prve neovisne novine u američkim kolonijama. Pošto mu brat nije htio objavljivati članke, on ih je potajno slao novinama, pod pseudonimom, kako bi prevario brata i natjerao ga da ih ipak objavi. Godine 1623. je pobjegao od roditelja i otišao u Philadelphiju, glavni grad Pennsylvanije, da potraži sreću. Radio je ponovo u printerskim radionicama, u nekoliko njih, u gradu.
Nakon nekoliko mjeseci, na preporuku guvernera Pennsylvanije Williama Keitha, bio je otišao u Englesku, pod izlikom da nabavi opremu potrebnu za osnivanje nove novine u Filadelfiji. No, kada je shvatio da su obećanja u pogledu novina bila lažna, ostao je u Engleskoj, odnosno Londonu, gdje je radio ponovo u printerskoj radionici, kao slagar. U Filadelfiju se vratio 1726. godine. Pomogao mu je jedan trgavac, koji je 20-godišnjeg Franklina zaposlio kao službenika, knjigovođu i poslovođu u firmi.
Zajedno sa grupom kolega, koji su kao i on bili bibliofili, Benjamin Franklin je 1731. godine osnovao prvu biblioteku u Filadelfiji (i tadašnjim kolonijama), sa mogućnošću posuđivanja knjiga. No, prije toga je bio pokrenuo i vlastitu novinu, «Pennsylvania Gazette». Ova je novina dala mladom Franklinu forum za agitaciju, za ostvarivanje raznolikih domaćih reformi, te razne inicijative, putem štampanih eseja i članaka. Te je 1731. godine Franklin bio iniciran u lokalnu masonsku ložu. Postao je njen veliki meštar tri godine kasnije (1734.), što će zapravo inicirati njegov rapidni proboj u društvenom životu američke kolonije Pennsylvanije.
Bejamin Franklin se oženio godine 1730., za Deborah Read, koju je upoznao kao 15-godišnju djevojku (njemu je tada bilo 17). Tom prilikom ju je i zaprosio, međutim njena majka nije htjela pristati, budući da je u to vrijeme (1723.) Franklin morao otići u London, i nije bio financijski situiran. Do vremena ženidbe, Deborah je imala već jedan propali brak, a Benjamin jednog nezakonitog sina, imenom William. Zajedno su imali dvoje djece, od kojih je jedno umrlo u djetinjstvu.
Franklin je u dva navrata duže vrijeme boravio u Londonu (ne računajući prvi put, kada je radio kao slagar), međutim, žena Deborah ostala je u Americi, pošto nije podnosila more. Za vrijeme dugih izbivanja supruga, bila se razboljela, i 1769. godine umrla.
Nezakoniti sin William Franklin bio je pro-britanski orijentiran, i kada su britanske trupe nakon poraza u ratu za neovisnost napustile New York, otišao je s njima, te se naselio za stalno u Engleskoj.
No, da se ponovno vratimo Benjaminu Franklinu, i njegovom životnom putu. Kao pisac i filozof, on je najpoznatiji po svom djelu, odnosno zbirci filozofskih maksima «Poor Richard's Almanack» , djela koje je u formi godišnjaka publicirao između 1733. i 1758. godine. Iako nije bila tajna da se iza pseudonima Richard Saunders krije upravo Franklin, njegov glavni lik, Richard, stalno je to negirao. Godine 1743. Franklin je osnovao American Philosophical Society, da pomogne naučnicima, kako bi mogli u međusobnom druženju voditi diskusije o svojim otkrićima i teorijama. Šest godina kasnije osniva Akademiju ('The Academy and College of Philadelphia’), koja kasnije postaje pensilvanijski univerzitet.
On je sam nastavio svoj rad na istraživanjima na području elektriciteta, što će ostati njegova glavna preokupacija, ukoliko izuzmemo bavljenje politikom. Franklinovi eksperimenti u vezi elektriciteta doveli su do njegove glavne invencije – gromobrana. On je bio primijetio da su konduktori sa šiljastim, (više nego oni sa glatkim, ravnim završetkom) u stanju provesti električno izbijanje tiho, i sa veće distance. Uskoro su prvi gromobrani bili postavljeni na zgrade Akademije u Filadelfiji, te na Pennsylvania State House, 1752. godine.
Kao priznanje za rad na elektricitetu, Franklin je dobio priznanje ('Copley Medal') od britanskog Royal Society. Godine 1756. postati će jedan od malobrojnih Amerikanaca, koji će biti izabrani za naučne suradnike (fellow) Kraljevskog društva.
Već krajem 40-tih godina Franklin postaje involviran u politiku, te brzo napreduje (jasno, zahvaljujući masonskim vezama). Tako 1751. biva izabran u Pennsylvania Assembly (Skupštinu Pensilvanije). Godine 1754. bio je sastavio plan za federaciju sjevernoameričkih kolonija, koji je engleska vlada odbila. Tri godine kasnije Benjamin Franklin odlazi u Englesku, gdje zastupa interese kolonije Pennsylvania. No, kasnije će ga i kolonije Georgia, New Jersey i Massachussetts imenovati također i kao njihovog zastupnika.
Za vrijeme boravka u Londonu (1757-1775) Franklin postaje involviran u radikalnu politiku. Postaje član kluba ‘whigovaca’ (ili ‘Venecijske stranke’, koja će u 19. stoljeću postati Liberalna partija). U Britaniji Franklin uskoro stiče veliku reputaciju, tako da mu škotski University of St. Andrews (1759.) i Oxford University (1762.) dodjeljuju počasne doktorate. Pored članstva u elitnom Royal Society, on postaje i dopisni član Lunar Society iz Birminghama, društva koje okuplja također neke od eminentnih naučnika poput Jamesa Watta ili Erasmusa Darwina. Benjamin Franklin je uspio osigurati i dobar položaj za vanbračnog sina Williama, koji je postao kolonijalni guverner New Jerseya.
Godine 1773. Franklin je objavio dva pro-američka satirička eseja, koji su mu donijeli još veću popularnost, Rules by Which a Great Empire May Be Reduced to a Small One, i An Edict by the King of Prussia. Zajedno sa sir Francisom Dashwoodom, objavio je i Abridgment of the Book of Common Prayer, knjigu molitava.
Popularnost u Americi mu je porasla i nakon objavljivanja privatnih pisama guvernera Massachussettsa, iz kojih se vidi kako se on kod britanskih vlasti zalaže za smanjenje građaskih prava stanovnika Bostona. Uskoro je Franklin britanskim vlastima postao ‘troublemaker’ (ili je to bar tako prividno izgledalo, prema D. Ickeu, koji tvrdi da je on bio britanski špijun) te je morao napustiti London (mart 1775. godine).
Nedugo nakon Franklinovog povratka, započela je Američka revolucija, borbama kod Lexingtona i Concorda. Juna 1776. godine Franklin je postao član Komiteta petorice, tijela koje je sastavilo Deklaraciju neovisnosti. Osim toga, bio je imenovan u komitet za izradu Velikog pečata SAD, zajedno sa Jeffersonom i Adamsom. (U postu “Tko su bili Iluminati” navedena je sličnost sa žigom Iluminata)
Krajem te, 1776. godine Franklin je u Francuskoj, kao povjerenik za američka pitanja. U Francuskoj će ostati do 1785. godine. Vodio je poslove Sjedinjenih američkih država (kojih je tada bilo svega 13) sa velikim uspjehom, što je uključivalo i osiguranje vojne alijanse, te mirovne pregovore u Parizu, 1783. godine.
Za vrijeme boravka u Parizu, Franklin je naravno bio aktivan kao framason, te bio veliki meštar lože Les Neuf Soeurs, od 1779. do 1781. godine. Kada se konačno definitivno vratio u domovinu, 1785. godine, Franklin je zauzimao drugu poziciju u državi, odmah do predsjednika Washingtona. (Interesantno je da mnogi manje upućeni smatraju da je Benjamin Franklin bio i sam jedan od predsjednika SAD). Svoje je pozne godine Franklin proživio na mjestu guvernera savezne države Pennsylvania (1785-1788). Umro je 1790. godine, u 85. godini života.
----------------------------------------------------------------
Sjena na briljantnu karijeru Benjamina Franklina pala je 1998. godine, dvjesto godina nakon njegove smrti, kada su bili pronađeni posmrtni ostaci 10 osoba, ispod kuće u Londonu, u kojoj je stanovao. Mrtvozornik Paul Knapman rekao je da “ne može u potpunosti isključiti mogućnost zločina”, pošto su tijela, odnosno kosturi pokazivali znakove seciranja, pilenja i sječenja. Jedna lubanja je također bila bušena, na više mjesta. Navodno je u toj kući stanovao neko vrijeme i dr Hewson (zet vlasnice kuće Mary Stevenson), liječnik; Hilaire Dubourcq, iz društva Friends of Benjamin Franklin House, smatra da je on mogao krasti leševe, te secirati ih u toj kući. Ona dodaje kako je moguće da su vlasnica i Franklin otišli živjeti u drugu kuću, u istoj ulici, pa nisu morali znati što se dešava tamo.
Icke ovo objašnjenje naziva 'cover story', te navodi da je Franklin bio član grupe involvirane u ritualno žrtvovanje ('Hellfire Club'). Icke također navodi Franklinovu vezu sa sir Francisom Dashwoodom, tada na funkciji Chancellor of the Exchequer (ministar financija). Na njegovom je imanju, navodno, proveo ljeto 1772. ili 1773., te učestvovao u satanskim ritualima. Obojica su, tvrdi Icke, iako na različitim stranama, radili na tome da Sjedinjene američke države steknu prividnu neovisnost, no samo kako bi i dalje mogle biti prikriveno kontrolirane od strane ‘Bratstva’ u Londonu.
Za one koji sumnjaju da su SAD nastale kao plod konspiracije (evropskih) tajnih društava, riječi M.P. Halla (inače masona 33. stepena): It cannot be doubted that the secret societies of Europe conspired to establish upon the American continent "a new nation, conceived in liberty and dedicated to the proposition that all men are created equal."
WOLFGANG A. MOZART – ŽRTVA ILUMINATA?
Kompozitor Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) nije poživio dug vijek, no za to relativno kratko vrijeme stvorio je ogroman opus od oko 600 raznih djela klasične muzike; simfonije, opere, gudačke kvartet, muziku za klavir i drugo. Uz Haydna i Beethovena bio je centralna figura tzv. 'bečke klasike'. Njegova je specifičnost, u odnosu na druge kompozitore to, što je svoj muzički talenat počeo ispoljavati veoma rano, tako da je svoje prve kompozitorske pokušaje imao već sa pet godina. U devetoj godini je već imao svoju prvu simfoniju, a u dvanaestoj operu.
Ime Wolfganga Amadeusa također se vezuje uz austrijsku framasoneriju 18. stoljeća, u koju je ušao kada je penetracija masonskih loža od strane Weishauptovih Iluminata bila na vrhuncu. Prema nekim autorima, Mozartova prerana smrt je rezultat konspiracije – bio je žrtvovan radi 'izdaje', odnosno ekponiranja masonskih tajni, prvenstveno kroz simbole i scenografiju djela «Čarobna frula».
Wolfgang Amadeus Mozart je rođen 27. januara 1756. godine u Salzburgu. Njegov otac Leopold bio je jedan od vodećih evropskih muzičkih pedagoga, pa je intenzivnu naobrazbu, (posebno iz klavira i violine) već kao malo dijete dobio baš od njega. Leopold je uvidio vrlo uskoro da je njegov sin 'wunderkind', pa je zajedno s njim putovao širom Evrope. Već kao 7-godišnjak Amadeus je odlazio na turneje sa ocem i sestrom, po velikim evropskim gradovima. Nastupao je većinom pod dvorovima – Minhen, Beč, Mannheim, Pariz, London, Hag. Kao tinejdžer, u nekoliko je navrata gostovao u Italiji.
Godine 1777., Mozart je bio odradio još jednu od svojih velikih turneja, na kojoj ga je pratila njegova majka. No, upravo na toj turneji, u Parizu, ona je umrla.
Za vrijeme njegovih turneja, Mozart je upoznao mnoge slavne muzičare, te se upoznao sa njihovim radovima, između ostalih, to se bili J.S. Bach, G.F. Handel i Joseph Haydn. Interesantno je da postoji dodirna tačka sa likom iz prethodnog nastavka. Naime, Benjamin Franklin, pošto je bio svestrani inovator, tako je bio izumio instrument zvan staklena harmonika ('glass harmonica'). Mozarta je privukao zvuk novog instrumenta, tako da je komponirao nekoliko muzičkih djela, specijalno za njega.
Godine 1781. Mozart je posjetio Beč, u pratnji svojeg poslodavca, nadbiskupa Colloreda iz Salzbrga, te je tom prilikom došlo do svađe. Po Mozartovim riječima, bio je otpušten literalno sa «udarcem nogom u guzicu». Onda se odlučio skrasiti u Beču, i slijedeće godine se oženio Constanzom Weber, protivno očevim željama. Sa njom je imao šestoro djece, od kojih su dva sina preživjela djetinjstvo.
Godine 1784. bečki framasoni su pozvali briljantnog kompozitora da uđe u njihove redove. Pridružio se loži Zur Wohltatigkeit u decembru 1784. godine. U to vrijeme, dok je Adam Weishaupt bio na vrhuncu sa svojim aktivnostima, iluminati su sačinjavali dobar procenat članstva u framasonskim ložama. Iluminata je tako bilo i u Mozartovoj loži, pa i među njegovim prijateljima. Naravno, iluminati su tajili svoje prave planove, od 'običnih' članova.
Ali, kao što je to bilo opisano u postu «Tko su bili iluminati», uskoro (već 1785.) su planovi iluminata bili eksponirani.
Mozart je u periodu 1787-1791. i dalje išao na turneje, a kolege framasoni su ga pomagali financijski. U decembru 1787. bio je imenovan carskim komornim kompozitorom. Iluminati su i dalje djelovali unutar masonerije, no bolje prikriveni. Ovo je također i vrijeme Francuske revolucije, koja je, kao što je poznato bila vođena od strane iluminata, i donijela je mnoge bespotrebne egzekucije, na novoizumljenoj mašini-giljotini. Sve je ovo naravno uticalo na one framasone, koji su i dalje bili pošteni i lojalni, i nisu htjeli učestvovati u takvim rabotama.
Mozart je u to vrijeme, potkraj osamdesetih godina 18. stoljeća već uvidio svo zlo koje su iluminati donijeli. Po riječima konspirologa Juri Line (“In the Sign of Scorpion”), sa još nekoliko prijatelja bio je osnovao tajno društvo Die Grotte, s kojim je pokušao djelovati protiv iluminata. Želio je eksponirati njihovu magiju i konspiraciju publici. U tu svrhu bio je komponirao operu “Čarobna frula” (Die Zauberflote), koja je sadržavala mnoga otkrića o tajnama iluminata. Tako je u scenografiji djela bila prisutna piramida, svevideće oko, hram i drugi tajni simboli. Ove su metafore bile kasnije uklonjene. Ova je opera bila pun pogodak, jer je imala jednu do tada neviđenu seriju konzekutivnih izvođenja (više od 100 izvedbi).
No, Wolfgang Amadeus nije imao priliku uživati u uspjehu svoje opere – već nakon drugog izvođenja, osjetio je slabost i ostao priikovan za bolesničku postelju, umro je 5. decembra 1791. godine.
DA LI JE MOZART BIO OTROVAN?
Neki su pisci, poput H. Ahlwardta i H. Wagenera, u svojim djelima tvrdili, da je Mozart bio ubijen, odnosno otrovan. Neki su pak tvrdili da je umro prirodnom smrću, jedni vele od reumatske groznice, drugi od zatajenja bubrega. No, ako je umro prirodnom smrću, kako protumačiti činjenicu da mu je bio onemogućen decentan sprovod, sa svim počastima (kakav već masoni imaju za svoje članove), već je bio sahranjem u grobu za siromašne, kojem se vremenom zameo svaki trag. Poznato je i da je pisac libreta “Čarobne frule” Johann E. Schikaneder završio u ludnici, gdje je i umro.
Meni lično Mozartova smrt ima karakteristike ritualnog umorstva. Poznata je opsesija iluminata brojevima 33 i 13. (Inače, J. Lina navodi da je Mozart bio mason 33 stepena.) Pažnju mi je privukla rečenica N. Condee-ja (masona 33°) u članku “Brother Mozart and the Magic Flute”, da je Mozart «umro nakon 67. izvedbe». 6+7=13. Za vrijeme izvođenja tih 67 opernih predstava Magične Frule Sunce prelazi ekliptikom 67 stepenica, od 6° Vage (30.9.), i zaustavlja se…na 13° Strijelca, na dan Mozartove smrti, 5. decembra 1791!
ROMANTIČARSKI BUNTOVNIK VICTOR HUGO
Victor Marie Hugo (1802-1885) bio je francuski poeta, novelist i dramatičar, jedno od vodećih imena romantizma 19. stoljeća, te jedan od najvećih i najpoznatijih francuskih pisaca. U Francuskoj je prvo postao poznat kao pjesnik, a kasnije i preko svojih novela i dramatskih ostvarenja. Izvan Francuske su najpopularnija njegova dva romana, «Jadnici» (Les Miserables) i «Zvonar Bogorodičine crkve» (Notre-Dame de Paris). U mladosti rojalist, kasnije se priklonio više republikanskim idejama.
Njegov sveukupni rad ima karakteristike vremena u kojem je živio, političkih, društvenih te umjetničkih stremljenja njegovog doba. Victor Hugo je živio u vremenima previranja na političkoj sceni, za vrijeme njegovog života izmjenjivale su se napoleonska diktatura, rojalistički sistemi (apsolutistički i parlamentarni), republikanska vladavina. Zahvaljujući tako turbulentnim događanjaima, teško je sažeto iznijeti njegove političke poglede, koji su se nesumnjivo mijenjali i prilagođavali novim vremenima i uvjetima u kojima je živio. Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je u prvoj polovini života bio rojalist; međutim nije bio pristaša bourbonske dinastije, već Luja Filipa iz dinastije Orleans (vladala 1830-48, kralj je bio brakom bio vezan s kućom Habsburg-Lorraine).
Knjiga «Holy Blood, Holy Grail» navodi Hugoa kao velikog meštra Sionskog priorata, od 1844. godine, pa do piščeve smrti, 1885. Na tom je položaju navodno zamijenio dotadašnjeg meštra, također francuskog pisca Charlesa Nodiera. O ovom potonjem može se pročitati iz Opće enciklopedije da je njegov salon tokom 20-tih godina bio sastajalište pisaca-romantičara, među kojima je bio i mladi Hugo. Upravo je uz Nodiera, prema Beigentu i Leighu, stekao eruditsku širinu poznavanja gotičke arhitekture, koja je zamjetna u «Zvonaru crkve Notre Dame»(1831). Posljedicom Nodierova utjecaja cijeloga se života zanimao za ezoteriju, gnozu, kabalu i hermetičku misao, vele autori «Holy Blood, Holy Grail».
Godine 1816. Nodier je napisao «A History of Secret Societies in the Army under Napoleon». U njemu navodi da su tajna društva bila ta, koja su srušila Napoleona (do 1812. on je inače uživao podršku framasona). Posebno spominje jedno tajno društvo, pod kodnim imenom 'Philadelphians'. (Ironija je u tome što je Napoleon bio članom masonske lože imena - Philadelphia.:) Zavjet, veli Nodier, sprečava ga da oda njihovo «društveno ime». Beigent i Leigh nagađaju da je riječ o Sionskom prioratu. Međutim, i to je bilo tajno ime, pa stoji pretpostavka da se radi o rozikrucijancima, praktički o – engleskim framasonima.
Godine 1841. Hugo je dobio plemićku titulu (per) od kralja Luja Filipa. Izabran je u gornji dom francuskog parlamenta, gdje je istupao protiv smrtne kazne i socijalne nepravde, te se borio za slobodu štampe. Kada je 1848. godine na vlast došao Napoleon III (Bonaparteov nećak), Victor Hugo je izabrao život u egzilu; otišao je sa familijom najprije u Bruxelles, a potom na otoke Jersey, te potom Guernsey (oko 50 km od obala Bretagne i Normandije). Na otoku Guernsey je ostao sve do 1870. (tu je napisao svoj možda najpopularniji roman «Les Misérables», 1862.). Vratio se u Pariz tek nakon pada Napoleona III.
Za vrijeme opsade Pariza, početkom 70-tih, Hugo je još jednom otišao na Guernsey, zakratko.
Dvadesetak godina političkog egzila dalo je piscu aureolu branioca svih potlačenih.Podržavao je veze sa revolucionarima Mazzinijem i Garibaldijem (oba masoni). Godine 1849. predsjedavao je svjetskom kongresu Prijatelja mira. Interesantno je da je to bio prvi put da se netko na velikom internacionalnom skupu javno zalaže za 'Ujedinjene države Evrope'.
Hugoova posljednja novela, «Quatre-vingt-treize» (1874.) bavi se temom koju je pisac ranije izbjegavao – vladavina terora za vrijeme Francuske revolucije. Iako tada već na zalasku karijere, napravio je djelo koje se može mjeriti s njegovim najboljim ostvarenjima.
Kada je Hugo umro 1885. godine, imao je veličanstven sprovod, u kojem je učestvovalo više od dva miliona ljudi, sa procesijom koja je išla od Arc de Triomphe do Pantheona, gdje je sahranjen. Njegov pogreb bio je prava apoteoza (obožavanje živa ili mrtva čovjeka do uzdizanja u božanstvo).
