My spiritual exercises
ponedjeljak, 18.03.2013.
DA LI JE SIONSKI PRIORAT STVARNO POSTOJAO (I) ?
Sionski Priorat je jedna od onih polu-mitskih ili polu-legendarnih organizacija za koju ni sami konspirolozi i historičari nisu baš sasvim sigurni, da li je stvarno postojala, ili je tokom vremena bio o njoj stvoren mit, u kojeg su mnogi povjerovali. Mišljenja su dakle podijeljena, no nekako u posljednjih 7-8 godina ipak prevladava mišljenje da se radilo samo o invenciji, ili izmišljotini dokonog aristokrata željnog slave, Pierre-a Plantarda. Možda su odlučujuću prevagu protiv dali i oni koji su Prioratu početno dali najveći publicitet – autori djela «Holy Blood, Holy Grail», odnosno Beigent, Leigh i Lincoln. Dakle, oni su bili priznali.gotovo četvrt stoljeća nakon što su knjigu napisali, da je organizacija – prevara, te da su bili zavedeni tzv. Prioratskim dokumentima (Prieuré documents), koje su bili pronašli u pariškoj Bibliothčque Nationale. Naime, za njih se ispostavilo da su lažni, ili falsifikati, što je na suđenju Pierre Plantard i priznao.
Čitajući knjigu navedenih autora, «Holy Blood, Holy Grail», ali i druge u kojima se Sioski priorat spominje, i sam sam se našao u dilemi. Neka unutrašnja intuicija, i pored svih 'dokaza' nije mi dala mira, i potaknula me da se i sam latim promišljanja na temu – Sionski priorat – mit ili stvarnost? Nešto mi je govorilo da se možda zapravo radi o sličnom principu negiranja kao kod organizacije Iluminati. Dakle, oficijelna verzija glasi da Iluminati, koje je utemeljio 1880. godine Theodor Reuss nemaju nikakav (neprekidni) kontinuitet sa organizacijom koju je u 18. stoljeću osnovao Adam Weisshaupt.
Analogno tome, pomislio sam da je organizacija koju je osnovao Pierre Plantard 1956.godine (za koju se također tvrdi da nema vezani kontinuitet sa istoimenom izvornom organizacijom) možda bila smišljena upravo kao 'cover' za već (odavno) postojeću, samo (super)tajnu organizaciju. Mislim, da čak i ako su tzv. Prioratski dokumenti lažni, ili pak sadrže djelimičnu istinu, to ne mora istovremeno značiti da u prošlosti takva organizacija nije uistinu postojala, kao ni to, da možda još uvijek (tajno) djeluje.
I dok široka javnost uglavnom nije bila čula za tu organizaciju prije «Holy Blood, Holy Grail» Beigenta, Leigha i Lincolna, konspirolog F. Springmeier (inače bivši diplomac West Pointa) veli da se o Sionskom prioratu pisalo u brifinzima vrhova vojnih tajnih službi «godinama prije te knjige». I odatle je informacija procurila do nekih istraživača, a i sam Springmeier je neke podatke vezane za Sionski priorat upotrijebio u svojoj knjizi «Be Wise As Serpents» iz 1991. godine. Između ostalog, navedeni autor je zaključio da su aktivnosti Iluminata «povezane na mnoge načine sa Sionskim prioratom».
F. Springmeier u djelu «Bloodlines of Illuminati» donosi interesantan podatak da je Pierre de Plantard 1952. godine, dakle davno prije no što je postao veliki meštar Sionskog priorata, «transferirao 100 miliona franaka vrijedne zlatne poluge u švicarsku banku Union des Banques Suisses». Kada je ovo bilo razotkriveno, Plantard je opravdao ovaj potez kao legitiman, u korist francuske vlade. Springmeier nam saopćava još jednu zanimljivost – «Po ujedinjenju raznih snaga u tajnu NWO vladu 1954 [radi se posve sigurno o Bilderberg Group] Prieure de Sion imao je veliku raspravu o pravcu djelovanja». Dakle, imala raspravu prije nego što je organizacija pod tim imenom bila i osnovana! Lično sam mišljenja da je sredinom 50-tih u Iluminatima došlo do jedne borbe za supremaciju, oko koje je američko krilo odnijelo prevagu nad evropskim (francusko-engleskim). Onaj tko je tome presudio bili su vjerovatno Rothschieldi, čije je sjedište inače u Parizu i Londonu, s time krivo upućujući zainteresirane istraživače na Ameriku i Rockefellere kao tobožnje 'nove centre moći'.
Po Springmeieru nadalje grupa ljudi povezanih sa Prioratom je 1955. godine došla do nekih starih rukopisa na pergamentu, koje su sadržavale genealogije dinastije Merovinga, i koje su oni onda deponirali u sefu Lloyd banke u Londonu. Nedugo zatim osnovan je oficijelno Sionski priorat, juna 1956. godine. Sjedište je organizacija imala u francuskom mjestu Annemasse, nekoliko kilometara od Geneve, i manje od 100 km od švicarskog gradića posve simboličnog imena – Sion. I mada su u statutu organizacije stajali humani ciljevi, kao što je to već slučaj sa sličnim udruženjima tipa viteških redova, iz njihovog časopisa Circuit može se iščitati da su se članovi bavili više nekretninama na atraktivnoj lokaciji na obali Ženevskog jezera, i u neposrednoj blizini Geneve. (Sada je jasnija i ona transakcija, Pierra de Plantarda, sa glavnom švicarskom investicijskom bankom UBS.) Formalno (lokalno) registrirana asocijacija navodno se ugasila već nakon nekoliko mjeseci, mada je na mahove bila 'oživljavana' posredstvom Plantarda, u periodu između 1961. i 1993. godine. Ova posljednja godina označila je kraj organizacije oficijelno registrirane kao Sionski priorat. Te je godine, naime Plantard bio priznao na sudu da su liste velikih meštara Sionskih priorata bile lažne. Na sudu se pojavio tužen od strane familije Pelat, čijeg je preminulog člana Roger-Patrice Pelata Plantard bio stavio na spisak velikih meštara Sionskog priorata (1985-89).
Slučaj oko organizacije Prieure de Sion nije nimalo jasan, mada su ga takvim pokušali prikazati. Navedimo još citat konspirologa Juri Line: «Danas Sionski priorat surađuje sa Švicarskom Velikom ložom Alpina u Laussane-i, i sa Velikim Orijentom Francuske. Sionski priorat, desna ruka Iluminata, stoji iza modernih i infiltriranih Rozikrucijanaca i svih iole moćnijih masonskih loža.» Da li je, historijski promatrano Prieure de Sion bio zapravo ona spona koja povezuje Templarski i Rozikrucijanski red (a kasnije masone i iluminate), pri tome sama ostajući uvijek iza kulisa?
DA LI JE SIONSKI PRIORAT STVARNO POSTOJAO (II) ?
Iz prvog nastavka nekako se logično nameće zaključak da je Sionski priorat, odnosno organizacija koju je 1956. godine osnovao pod tim nazivom Pierre de Plantard moguće bila samo jedan 'paravan', koji je takvim i ispao u javnosti, skrivajući istovremeno od očiju javnosti pravi Priorat, koji je stoljećima djelovao iza kulisa. Tome je svakako pridonijela i knjiga Beigenta, Leigha i Lincolna «Sveta krv, sveti Gral» 80-tih godina, te «Da Vincijev kod» Dana Browna iz 2003. godine. (Što se tiče Brownovih 5 romana, on je u njima spomenuo niz društava i organizacija, i sve redom su stvarno i postojale. Zašto bi samo Sionski priorat bio izuzetak?) U centru pažnje navedenih djela bile su slijedeće tri teze: (1) postoji tajno društvo znano kao Sionski priorat, čija duga historija seže do 1099. godine; (2) njegova je kreacija Red vitezova Templara, kao vojnog i financijskog ogranka; i (3) on je bio ustanovljen da vrati na tron Merovinšku dinastiju, koja je vladala Franačkom državom između 5. i 8. stoljeća.
No, pored ovih glavnih triju teza, Dossiers Secrets (za koje je bilo utvrđeno da su falsifikati) također navode i druge teze; (1) da Sionski priorat čuva Merovinšku dinastiju zato jer su oni po nasljednoj liniji potomci historijskog Isusa i njegove žene, Marije Magdalene; (2) da je legendarni Sveti gral istovremeno maternica svete Marije Magdalene, pa prema tome da je ona taj Gral, pomoću kojeg je prenijeta sveta kraljevska krv; (3) da je Crkva pokušala zatrti sve preostale potomke ove krvne linije, a također i čuvare linije katare i templare, kako bi se sačuvao neprikosnoveni primat papa.
Po meni, dok su prve tri teze prilično vjerodostojne, druge tri imaju tek karakteristike legende, ne-utemeljene na stvarnim historijskim činjenicama. Po D. Ickeu legenda o Mariji Magdaleni i Svetom gralu samo služi kao dimna zavjesa, kako bi se sakrila istina od istraživača. Nema nikakvog Isusa ni Marije, jer oni predstavljaju samo simboličke figure u biblijskoj priči, zaključuje Icke. I ja se također slažem. Mnogi su zapravo nasjeli na ovu priču kao istinitu, između ostalog i zato, jer se ona ponavlja u neobično popularnom 'Da Vincijevom kodu'. Dakako, ne treba onda ići u drugu krajnost, pa diskvalificirati cijelu storiju oko Sionskog priorata, kao 100-procentno fabriciranu, kao što neki također pokušavaju. Pa, gdje je onda istina?
Zapravo, direktnih dokaznih činjenica o kontinuiranom postojanju Priorata od 11. do 18. stoljeća, kada su (oficijelno) bile osnovane prve masonske lože, i dalje, do danas, - nema. No, zato ima u dovoljnoj mjeri indirektnih historijskih podataka, koji svojom neumoljivom logikom navode na sasvim objektivnu mogućnost postojanja Sionskog priorata, (pod tim, i drugim imenima), kroz navedeni period. Baš kao što vele Beigent i Leigh: «Postojao je tajni Red iznad vitezova templara koji je stvorio templare kao vlastitu vojnu i upravnu silu. Taj Red, koji je postojao pod raznim imenima, najčešće je poznat kao Sionski priorat.»
Dakle, priča počinje juna 1099., kada je Godfroi de Buillon, vojvoda od Lorraine,
osnovao Sionski red, u manastiru Notre-Dame du Mont de Sion, južno od Jeruzalema. Prvi veliki meštar ovog reda bio je Hugues de Payens, isti čovjek koji će 19 godina kasnije osnovati Templarski red. Još jedan rani član bio je Andre de Montbard. Potpuni naziv reda glasio je: Chevaliers de l'Ordre de Notre-Dame de Sion. Unutrašnji prsten je imao 13 članova, a cilj Reda bio je – ponovno uspostavljanje Merovinške dinastije na tron.
Interesantno je spomenuti što o de Payensu piše u djelu 'Morals and Dogma' A. Pikea. A piše da je de Payens bio iniciran u misterije gnostičke sekte johanita, koja tvrdi da čuva neprekinutu tradiciju još od Ivana Krstitelja. Izvana, red je propovijedao savršenu ortodoksiju; i samo su njegove vođe znale pravi cilj. Templari su, prema Pikeu, imali zapravo dvije doktrine, jednu sakrivenu (johanizam), a drugu javnu, koja je bila, rimo-katolička. Stoga, zaključuje Pike, Templarski je red bio od samih svojih početaka u opoziciji prema papskoj tiari i prema kraljevskim krunama.
Ideja i začetak Sionskog priorata, prema F. Springmeieru, pripada nekolicini moćnih aristokratskih familija – dinastija Lorraine, i Guise, te moćnim familijama crnog plemstva – Medici, Sforza, Este, Gonzaga i St. Clair. Historičar Rene Grousset navodi da je «preko Baudoina I [prvog kralja Jeruzalema] postojala kraljevska tradicija, zasnovana na Sionskoj stijeni, i da je ta tradicija bila ravna vladajućim dinastijama Evrope.»
Kako navodi D. Icke, od samog početka priča o templarima je sadržavala očite neistine. Javni proklamirani cilj templara je bio zaštita hodočasnika u Svetu zemlju, no za prvih devet godina čini se da ih je bilo svega – devet. I to je neka zaštita, veli Icke. Više prema tome odgovara istini tvrdnja, da je Templarski red nastao kao vojno krilo tajnog Sionskog reda.
Hospitalci [Braća Hospitala sv. Ivana u Jeruzalemu] osnovali su svoje hostele u Jeruzalemu, kako bi osigurali hranu i smještaj za posjetioce. Kako je njihovo bogatstvo raslo, a i prestiž, tako su također formirali i vojno krilo, a papa im je odobrio osnivanje reda godine 1118., iste one kada su se prvih devet templara zaputilo u Jeruzalem, da tobože 'čuvaju' hodočasnike. (Hospitalci su imali svoje posjede i u Hrvatskoj. Sjedište im je bilo najprije u mjestu Marča, a potom Vrana; interesantno je da je njihova redovnička zajednica nosila naziv – Vranski priorat, kao što stoji u Općoj enciklopediji).
Postoje priče o rivalstvu ovih dvaju redova, pa čak i konfliktima, međutim, na vrhu, templari su sa hospitalcima povezani. Povezuje ih naravno i ista gnostička religija – i jedni i drugi su johaniti – kod hospitalaca se to vidi već iz njihovog punog naziva.
Mnoge pretpostavke postoje oko navodnog blaga koje su templari pronašli, na mjestu negdašnjeg Solomonovog hrama. Neki pak nagađaju, da se radi o manuskriptima, velike vrijednosti. No, bilo kako biloTemplarski se red naglo razvio nakon 1126. godine, a isto tako i cistercitski red sv. Bernarda, dotadašnjeg pokrovitelja templara.
Sionski red i Templarski red imali su ispočetka zajedničke velike meštre. Posljednji takav zajednički meštar zvao se Bertrand de Blanchefort, do 1188. godine. (De Blanchefort je inače imao svoj zamak-utvrdu u neposrednoj blizini Rennes-Le-Chatuau-a.) Te godine se po svemu sudeći desio raskol između njih; do tada su to praktički bila dva krila istog reda.
U to su vrijeme već možemo reći ove dvije organizacije radile na zajedničkom cilju – kontroli katoličke Evrope. Kada su templari izgubili Jeruzalem 1187. godine, te dozvolili da padne u ruke Saracena, ova dva reda pošla su svaki svojim putem. Počelo se govoriti i o izdaji od strane velikog meštra Gerarda de Rideforta, kojem je de Blanchefort prepustio vodstvo vojnog krila 1169. godine. Navodno je taj raskid bio simbolički obilježen, tzv. «Sječom brijesta», koja se dogodila 1188. godine u mjestu Gisor u Francuskoj. Tada je dotadašnji Sionski red uzeo naziv Sionski priorat, te za novog velikog meštra izabrao Jeana de Gisora. U isto vrijeme počelo se koristiti i jedno drugo konspirativno ime za red, «Ormus», sa podnazivom L'Ordre de la Rose-Croix Veritas, što možemo smatrati na neki način i začetkom Rozikrucijanskog reda (kojeg se oficijelno drži osnovanim tek u 17 st.).
Što se tiče spiska velikih meštara Sionskog priorata iz Dossiers Secrets, lično smatram da u njima mogu biti imena koja su zaista bila vođe ovog tajnog reda, zatim mogu biti oni, koji su bili pri vrhu, kao i oni, koji možda nisu čak ni bili članovi nekog unutrašnjeg prstena, pa čak ni članovi reda uopće. Recimo, meni su npr. pomalo sumnjiva imena Botticellija, ili Roberta Boylea. Oni su možda bili vodeći umjetnici i naučnici, ali ih nekako ne vidim na kormilu Priorata. Od novijih imena, možda su nekako sumnjivi pisac Nodier ili kompozitor Debussy, dakle svakako se radilo o ezoteričarima i članovima tajnih društava, no nekako mi ne djeluju uvjerljivo na čelu Sionskog priorata.
Tokom druge polovine 13. stoljeća vojna slava templara je konstantno opadala, kako su kršćani ostajali bez jednog po jednog posjeda, kojeg su se domogli nakon prvih nekoliko krstaških ratova. Godine 1288. izgubljen je Tripoli, a 1291. utvrđeni grad Akka. Uzaludni napad na Aleksandriju (1300) i neuspjelo ponovno osvajanje Tortoze (1302) bili su posljednji pokušaji templara u Svetoj zemlji. Ovi vojni porazi, ako se pribroje činjenici da su templari stekli ogromna bogatstva i posjede tokom 12. i 13. stoljeća, bili su stvorili jedan animozitet od strane evropskih svjetovnih i crkvenih vladara. Od kraljeva, naročiti su animozitet prema templarima gajili Fridrih II Hohenstaufen (također i kralj Jeruzalema), te francuski kralj Filip IV zvani Lijepi. Ovaj potonji, čim je stupio na francuski tron 1285. godine, počeo je praviti planove, kako da stavi pod kontrolu templare. To mu je pošlo za rukom tek 20-ak godina kasnije, kada je bio instalirao papu Francuza, Klementa V (Bertrand de Got). Pod optužbom za crnomagijske rituale i seksualne perverzije, Kralj Filip Lijepi sproveo je masovna hapšenja templara u Francuskoj, dana 13. oktobra 1307. godine. Ipak, čini se da je veći broj templara ipak uspio na vrijeme izbjeći iz Francuske, barem prema Beigentu i Leighu, koji tvrde da je bilo uhapšeno 620, od ukupnog broja od 3200 vitezova templara ("The Temple and the Lodge"). Ovo je bio oficijelni kraj do tada najvećeg i najmoćnijeg tajnog društva u historiji.
No, templari su i dalje nastavili potajno djelovati, u drugim zemljama. Najveći broj ih je izbjegao iz priobalnog mjesta La Rochelle, gdje je bila usidrena templarska flota. Zaputili su se u raznim pravcima – jedni u Portugal, drugi za Škotsku, a dio je najvjerovatnije otplovio za – Ameriku, koja će biti 'otkrivena' tek krajem narednog stoljeća. Oni koji su otplovili za Škotsku, bili su se pridružili vojsci Roberta Brucea, i umnogome pridonijeli pobjedi nad Englezima, u odlučnoj bitci kod Stirling Castlea, juna 1314. godine.
Framasonstvo ili slobodno zidarstvo bilo je rođeno u Škotskoj; posve je sigurno da su osnivači bili članovi škotskih 'bloodline' familija, u prvom redu Sinclair, koji vode porijeklo od francuske familije St. Clair, (a čiji se članovi spominju kao čelnici Priorata u 13. i 14. st.). Centar templarske aktivnosti bilo je mjesto Roslin Castle, južno od Edinburga. Kapela Rosslyn bila je izgrađena 1480. godine kao svetište templara, te je sadržavala mješavinu ezoteričnih i kasnijih framasonskih simbola. Ono što je posebno interesantno među bogatim ukrasima interijera crkve jesu prikazi dvaju biljaka: kukuruza i aloe, zato jer u doba gradnje crkve Evropljanima nisu nikako mogli biti poznati, jer, kao što je poznato, Amerika je bila oficijelno otkrivena tek 1492. godine, znači 12 godina nakon dovršenja Rosslyn Chapel. Jedini logični zaključak jest da su templari prije, vjerovatno i znatno prije Columba stigli u 'Novi svijet'. Icke navodi podatak da su Sinclairi bili čitavo stoljeće prije Columba u Americi, sa pripadnikom venecijskog crnog plemstva, Nicolom Zenom.
Prema spisku velikih meštara Dossiers Secrets u vrijeme vladavine Filipa Lijepog, koji je zatro templarski red u Francuskoj, na čelu Sionskog priorata bile su familije de Gisors i de Bar. Obje potiču sa sjevera Francuske, iz Normandije. Nakon zatiranja templarskog reda (1314), do pomalo spornog Botticellija (1483), navodni čelnici Priorata bili su članovi familija de Bar, de Saint-Claire i d'Evreux, dakle također sa sjevera Francuske. (Templari su većinu svojih posjeda u Francuskoj ipak imali na jugu, u pokrajini Languedoc, gdje se nalazi i famozni Rennes-Le-Chateau.)
Blanche d'Evreux bila je supruga francuskog kralja Filipa VI iz dinastije Valois, za kojeg se udala 1356. godine. Prema Beigentu i Leighu («The Elixir and the Stone») ona je bila mecena Nicholasu Flamelu, naučniku, umjetniku i alkemičaru. Isti autori navode da je Blanche i sama postala poznata kao stručnjak u (al)kemijskim naukama. Inače, Flamel je bio prvi sa spiska velikih meštara Sionskog priorata (od 1398.), koji nije poticao iz aristokratske familije. No, kako navode Beigent i Leigh, Flamel se izuzetno obogatio, stekavši samo u Parizu više od 20 kuća i parcela; bio je i filantrop – osnovao je 14 bolnica, sedam crkvi i tri kapele u Parizu.
U ovoj mreži aristokratskih familija značajna je poveznica rodbinska veza sa kućom Lorraine, koja vuče porijeklo od Merovinga.
Nasljednik Flamela bio je je Rene d'Anjou, zvani Dobri, vojvoda od Bara i od Lorraine. Između ostalih naslova, što je važno, bio je kralj Jeruzalema. (Pošto je riječ o Sionskom prioratu, ova titula je izgleda važna. Također, ne zaboravimo da je jedan raniji vojvoda od Lorraine, Godfroi de Buillon zapravo i osnovao Sionski red.) Rene d'Anjou bio je učen čovjek, umjetnik-slikar, te mecena. Dao je ruku svoje kćeri Margarete engleskom kralju Henriku VI. Interesantno je da je grb Henrika VI sadržavao šest crvenih ruža, što može ukazivati na određenu simboliku. Da li se možda može pretpostaviti da je rozikrucijanstvo u Engleskoj postojalo već tada, i da je bilo prenijeto u Englesku posredstvom francuske kraljevske loze Anjou? Henrikova ruža imala je pet latica. Malo sam prolistao «Da Vincijev kod» i našao slijedeći citat: «Langdon joj na brzinu objasni da tajanstvenost koju ruža predstavlja nije jedini razlog što ju je Priorat koristio kao simbol Grala. Rosa rugosa, jedna od najstarijih vrsta ruže, imala je pet latica i pentagonalnu simetriju, baš poput zvijezde vodilje Venere, što je ružu ikonografski snažno povezivalo sa ženskošću. Pored toga, ruža je stajala u dubokoj vezi sa konceptom "pravog pravca" i navigacije. Ruža kompasa pomagala je putnicima pri navigaciji, kao i Ružine linije, longitudinalne linije na kartama. Iz ovog razloga, ruža je bila simbol koji je označavao Gral na mnogim nivoima - tajnovitost, ženskost i vodstvo - ženski putir i zvijezda vodilja koja je upućivala na skrivenu istinu.»
Interesantno je također da je druga kćer Renea, Iolanda bila udata za nekog veleposjednika imenom Ferri, vlasnika posjeda u Lorraini simboličnog naziva: Sion-Vaudemont. I još jedna zanimljivost vezana za to vrijeme i mjesto. U pokrajini Lorraine (dakle bila je podanica upravo Rene d'Anjou-a) bila je rođena Ivana Orleanska, djevojka koja je nekim 'božjim čudom' donijela niz pobjeda Francuzima u Stogodišnjem ratu. Ivana Orleanska spaljena je u maju 1431. kao vještica. Iste godine u decembru je Henrik VI Lancaster bio okrunjen za francuskog kralja (1429. godine je postao engleskim kraljem). Međutim, nije bio kriv za smrt 'Djevice Orleanke', jer je u to vrijeme imao samo 10 godina, te ga je zastupao regent.
No, da se vratimo Sionskom prioratu. Reneovu kćerku Iolandu navodno je zamijenio na čelu ovog misterioznog tajnog društva talijanski slikar, Firentinac Sandro Filipepi, poznatiji kao Botticelli. Veza između Botticellija i d'Anjou-a je u tome što je Rene bio mecena slikarima Lippiju, i Mantegni, od kojih je Botticelli učio. Kao što sam ranije napomenuo, Botticelli mi se ne čini baš najizglednijim kandidatom za čelo Sionskog priorata. Što se pak tiče Leonarda da Vincija, on djeluje uvjerljivije - njegov je pokrovitelj Ludovico Sforza bio sin dobrog prijatelja Rene d'Anjou-a, te član njegovog Reda polumjeseca. Što se Leonarda tiče, važna je također veza i njegova uloga kao vojnog inženjera u vojsci Connetabla de Bourbona, a koji se opet navodi kao daljnji sukcesor na kormilu Priorata. Njegova sestra bila je udana za vojvodu od Lorraine, koji je opet unuk Iolande, te praunuk Rene d'Anjou-a.
Došli smo već i do 16. stoljeća, dakle, u kojem se kao veliki meštri Priorata, pored već navedenih Leonarda i maršala de Bourbona, navode još dvojica aristokrata, Ferdinand de Gonzague i Louis de Nevers. Prvi, poznat još kao Ferrante de Gonzaga, pomagao je de Bourbonu, u njegovim vojnim pohodima. Bio je također tajni vojni saveznik Francoisa de Lorrainea, vojvode od Guisea. Također, bavio se ezoterijom, koja je dio tradicije familije Gonzaga. Što se tiče Louisa od Neversa, bio je nećak Ferrantea de Gonzage, svojeg prethodnika na čelu Priorata. Kćer mu se udala za vojvodu od Longuevillea, nosioca titule koja je ranije pripadala Blanche d'Evreux. Tokom vjerskih ratova Louis de Nevers bio je saveznik kuće Lorraine, i njezina mlađeg ogranka, kuće Guise.
Nakon ove aristokratske trojke, dolaze na red dva imena iz 17. stoljeća, koja se vežu uz početak rada Rozikrucijanskog reda, ona Roberta Fludda i Johanna Valentina Andrae. Moje je mišljenje da je 'Red ruže i križa' već davno ranije nastao, međutim, baš kao i sam Sionski priorat, bio je obavijen gustim velom tajne. Kao što je ranije bilo rečeno, Sionski priorat može biti jedno 'cover' ime za ovu organizaciju, koja evo već 4 stoljeća nije posve tajna, za Red Ružinog križa. Već je ranije bilo napomenuto da je Priorat koristio imena «L’Order de la Rose-Croix Veritas» i «Ormus». Ovo potonje opet je u vezi s ovim prvim, pošto je Ormuz ime osnivača jedne rane gnostičke kršćanske sekte Ružinog križa, koja je postojala u Aleksandriji u 1. stoljeću. Ovo navodi Mark A. Pinkham u članku u magazinu Atlantis Rising iz 2006. godine. Zapravo, moglo bi se pretpostaviti da je Sionski priorat na neki način 'unutrašnji prsten' Rozikrucijanskog reda.
Slijedeći veliki meštar koji se navodi u Dossiers secrets mislim da je malo sporan, isto kao i Botticelli. Radi se o Robertu Boyle-u, osnivaču moderne kemije, koji se također bavio još i al-kemijom. On je doduše poticao iz aristokratske familije, bio je jedan od vodećih naučnika svojeg doba, ali nekako mi 'ne paše' na čelu Priorata. Beigent i Leigh ne navode neke važne veze za ovog čovjeka. Po meni, Boyle je posve neizgledni kandidat za čelnika Sionskog priorata.
Slijedeća su dvojica, po meni, opet, sasvim izgledni, i dolazimo već u 18. stoljeće, vrijeme modernog slobodnog zidarstva, odnosno framasonstva. Radi se o Isaacu Newtonu, te Charlesu Radcliffe-u. Beigent i Leigh («Holy Blood Holy Grail») vele za Newtona: «Družio se s vodećim slobodnim zidarima, poput Jamesa Andersona, viteza Ramsaya i Charlesa Radclyffa, a 1731. je kao majstor slobodnozidarske lože u Haagu vodio inicijaciju prvoga europskog princa koji je postao pripadnikom "zanata". Taj princ bio je Francois, vojvoda de Lorraine, koji je poslije ženidbe s austrijskom caricom Marijom Terezijom postao vladar Svetoga Rimskog carstva.»
I tu bismo možda mogli i stati. Naravno, da i od 18. stoljeća do danas postoji kontinuitet ove organizacije. U postu «Tko su (bili) iluminati» naveo sam mišljenje N. Webster kako je Weishaupta (velikog meštra Bavarskih iluminata) za formiranje novog reda bio inspirirao, (odnosno dao upute) nitko drugo do vojvoda Šarl od Lorraine, veliki meštar Sionskog priorata. (Knjiga Neste Webster je inače iz 20-tih godina prošlog stoljeća.) Ne treba, po meni otpisivati kompletni Plantardov spisak velikih meštara Sionskog priorata, samo zato jer je 'potvrđen' kao falsifikat. Recimo, i meni lično djeluju ne baš vjerodostojno Nodier ili Debussy na čelu Priorata. Prieuré documents su možda (djelimično) falsifikat, ali, kao i mnogi drugi spisi tajnih društava, sadrže vjerovatno u sebi dobre dijelove istine, istinitih podataka. Neka su imena uvrštena lako moguće da bi zbunila, dovela u pitanje i sam Priorat kao organizaciju. Nakon mnogo promišljanja, moj je zaključak da je Priorat bio stvarna organizacija (i još je uvijek), i da je dobar dio imena prisutan na spiskovima tzv. Dossiers Secrets također autentičan, bez obzira na činjenicu da je 1993. g. Pierre Plantard izgubio na vjerodostojnosti svojim priznanjem da je napravio sa svojim suradnicima falsifikat.
Netko bi se na kraju mogao zapitati – pa čemu uopće Sionski priorat? Koja je njegova konačna svrha? Odgovorio bih mu citatom, tačnije proroštvom, A. Pikea, velikog meštra američke masonerije: «"This re-building, formally predicted by the Judaďzing Mystics of the earlier ages, had become the secret dream of the Patriarchs of the Orient. The Temple of Solomon, re-built and consecrated to the Catholic worship would become, in effect, the Metropolis of the Universe; the East would prevail over the West...»
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
'KOINCIDENCIJE' U SMRTIMA ENGLESKIH VLADARA
Bilo je sigurno onih koji su čitajući 'The Biggest Secret' Davida Ickea pomislili da je autor pomalo paranoidan, kada tvrdi da je Diana, princeza od Walesa bila namjerno žrtvovana u ritualnom ubojstvu, kojeg su zamislili i realizirali (uz pomoć tajnih službi) upravo članovi kraljevske kuće Windsor; kada je šofer udario u 13. stup pariškog podvožnjaka.
No, ako pogledamo malo u historiju, naći ćemo još neke frapantne 'koincidencije', koje navode na pomisao ritualnih ubijstava:
Kralj Rikard II [1367-1400] – ubio ga je nasljednik na tronu, bratić Henrik IV Lancaster kada je imao 33 godine
Kralj Edvard V [1470-1483] – ubio ga je nasljednik na tronu, stric Rikard III (vojvoda od Gloucestera) kada mu je bilo 13 godina (ubio je također i njegovog mlađeg brata, Rikarda, vojvodu od Yorka)
Kralj Rikard III [1452-1485] – pobijedio ga je nasljednik na tronu Henrik VII Tudor u bitki kod Boswortha, te ubio; imao je 33 godine
«Richard II» i «Richard III» dvije su drame 'Williama Shakespearea', odnosno Francisa Bacona, čiji je ezoterični-kodni broj bio... 33.
