My spiritual exercises
ponedjeljak, 25.02.2013.
KRIPTO-MISTIČNI FILOZOFI RENESANSE I NOVOG VIJEKA I
Između 15. i 18. stoljeća, u vrijeme kada su prevladavajući stilovi u umjetnosti i nauci pripadali renesansi, a potom racionalizmu, pojavio se niz autora (između ostalih Leonardo da Vinci, Francis Bacon, Isaac Newton), koji su se svojim djelovanjem doticali tema vezanih za hermetizam i mističnu filozofiju. Međutim, njihov rad na tom području nije bio u prvom planu, već više skriven, u pozadini, pa i tajan (kripto=tajno, skriveno) tako da nisu bili prepoznati i priznati kao mistični filozofi. Oni su prvenstveno bili umjetnici, naučnici, a neki od njih upravo i - filozofi, no nisu bili smatrani misticima. Njihov je rad bio također vezan za tajna društva, kojima su u svoje vrijeme pripadali. O prvom iz niza autora govori ovaj post.
MISTIČNI SVIJET SANDRA BOTTICELLIJA
Talijanski slikar Sandro Botticelli (1445-1510) bio je jedan od glavnih eksponenata renesanse, evropskog kulturnog pokreta 15. i 16. vijeka. Rođen je u Firenci u porodici kožara Alessandra di Mariana Filipepija. Zanat je izučio kod majstora Antonija del Pollaiola, slikara i skulptora. Od njega je poprimio stil, koji je dalje usavršavao, i po kojem je kasnije postao poznat.
Preokret u radu je doživio 1475., kada je naslikao portret Giuliana de Medicija, jednog člana aristokratske firentinske familije. Oni su, uviđajući njegov talenat, počeli naručivati slike od njega. Tako je oko godine 1478. nastala «La primavera», enigmatična slika koju historičari likovne umjetnosti ocjenjuju kao remek-djelo i njegov najbolji rad. Nekoliko godina kasnije nastala je i slika «La nascita di Venere», njegov vjerovatno najpoznatiji rad. Te su slike krasile zidove vile Medicijevih, a danas se nalaze u firentinskoj galeriji Uffizi.
http://vitoschepisi.files.wordpress.com/2008/03/la-primavera-di-botticelli.jpg
Za sliku «La primavera» Botticelli je dobio inspiraciju iz mita o nimfi Hloridi i Zefiru, ugodnom proljećnom vjetru. Slika se može podijeliti na dvije polovine, koje razdvaja Venera, kao centralna figura. Početak je smješten na desnoj strani, gdje se vidi kako Zefir ugrabljuje Hloridu, koja se potom transformira u božicu cvijeća i proljeća, Floru. Hlorida i Flora su personifikacija iste osobe, u različitim momentima. Zapravo, hermetički gledano, Flora je pročišćena Hlorida, ona je transformirana kao u nekom alkemijskom procesu. Venera simbolički predstavlja platonsku ljubav, i ona uključuje sve što je manifestirano u fizičkom svijetu (čiji je simbol vrt). Ovdje je obuhvaćeno i drvo dobra i zla. Netko ne može znati što je dobro a što zlo, ukoliko ne prođe kroz manifestirani svijet. Ona blagoslivlja tri Gracije, a koje predstavljaju tri vrline – ljepotu, čednost i zadovoljstvo. Jedna od njih gleda boga Merkura,
dok na nju cilja Eros, mali anđeo koji se na slici pojavljuje iznad Venere. Odnos Merkura i Venere mogao bi ukazivati na vjenčanje, koje ne uključuje samo seksualno zadovoljstvo, već i mudrost, budući da je Merkur simbol intelektualne energije.
http://uploads5.wikipaintings.org/images/sandro-botticelli/the-birth-of-venus-1485(1).jpg
Druga slika, «La nascita di Venere» nosi također Botticellijev prepoznatljivi pečat. Ova je Venera prikazana gola. Njena forma je ona zrele žene, njena duga zlatna kosa prekriva joj lijevu stranu tijela i genitalije. U vjetru ispunjenom cvijećem, odnosno ružama, Zefir i Hlorida je 'isporučuju' njenoj pratiteljici-njegovateljici. U odnosu na prethodnu sliku, u kojoj je scena postavljena u šumu, kod ove je to smireni pejzaž morske obale. Simbolika školjke, odnosno činjenica da je ona u njoj izjednačava je po značenju sa simbolom bisera, predstavlja mistični centar i sublimaciju. Simbolika vode – ženskog simbola, simbola plodnosti je također u uskoj vezi. Botticelli je u svojim slikama prikazivao bujajuće energije božice Venere, koje ona prosipa po svijetu, te simbolizira regeneraciju prirode, kroz buđenje seksualnosti i ljubavi.
Njegove su slike bile bez sumnje prožete duhom florentinskog neoplatonizma, Marsilija Ficina i njegove Akademije, kroz koju je od 60tih do 80tih godina 15. stoljeća prošlo mnogo intelektualaca, ne samo filozofa, već i slikara, arhitekata, pjesnika i drugih. Može se nagađati da je ta ustanova imala i neke karakteristike tajnih društava, moguće da je postojao neki «unutrašnji prsten»; sasvim je sigurno da je razlog njena zatvaranja 1522. godine bilo političko djelovanje članova. Samog slikara se povezuje sa jednom enigmatičnom tajnom organizacijom zvanom Sionski priorat, neki tvrde da je Botticelli bio čak veliki meštar tog društva.
Devedesetih godina taj je zanos za platoničkom filozofijom nestao, pojavom karizmatičnog propovjednika Savonarole, priora samostana s. Marco u Firenci, pod čiji je uticaj potpao i slikar. Njegova mistika sve više poprima kršćanska obilježja, što dolazi do izražaja u slikama kao što su «Nativita mistica» ili «Crocifissione mistica».
Ranih 90tih slikaru je bila povjerena izrada ilustracija za Danteovu «Božansku komediju». Po mišljenju nekih, ovaj zadatak je bio također odmak od prijašnje faze pod 'paganskim' uticajem. (Međutim, u djelu 'Morals and Dogma' velikog masonskog meštra Alberta Pikea, nailazimo na interesantno tumačenje Danteova glavnog djela. On smatra da je «La Divina Commedia» ni manje ni više nego «objava rata papstvu», te «hrabro otkrivenje Misterija». On uspoređuje Danteov put kroz nadnaravne svjetove sa inicijacijama u antičke misterije. Danteov raj je sastavljen od niza kabalističkoh krugova, tvrdi Pike, razdijeljenih križem. U centru svakog križa stoji ruža, simbol adepata rozikrucijanaca; po prvi puta ona je javno izložena i rastumačena.)
Autori Beigent, Leigh i Lincoln, govoreći o Botticelliju, navode u djelu «Sveta krv Sveti gral» da su istraživači renesansne ezoterije «uvjerljivo pokazali da je imao sklonosti prema ezoteriji», te da smatraju kako se veliki dio Botticellijeva djela «oslanja na ezoterička načela».
RENESANSNI GENIJE LEONARDO DA VINCI
Životni put
Leonardo da Vinci (1452-1519) je bio Boticellijev suvremenik i zemljak, potječe također iz okolice Firence. No, za razliku od njega, Leonardo će ostati upamćen ne samo kao slikar i kipar, nego i kao univerzalni genije, bavio se tako, između ostalog i arhitekturom, muzikom, matematikom, mašinogradnjom, anatomijom, botanikom, kartografijom, bio je izumitelj... i više no ijedna druga ličnost renesanse, utjelovljavao je renesansni humanistički ideal.
Leonardo je dobio svoje osnovno slikarsko obrazovanje kod majstora Verocchija, poznatog firentinskog slikara. Svoju ranu fazu je proveo većinom u službi kod Ludovica Mora iz Milana. Kasnije će raditi u Rimu, Bologni, Veneciji, dok će posljednji period života provesti u Francuskoj.
Usprkos svojoj raznovrsnosti u djelovanju, ostat će prvenstveno poznat kao slikar. Tu su njegova čuvena i općepoznata djela, Mona Lisa, potom Posljednja večera, a također je tu i slavni crtež, zvani Vitruvijski čovjek. Vrlo je mali broj slika sačuvan, svega oko petnaestak.
Dakle, ono što Leonarda odvaja od ostalih slikara renesanse, jest njegova genijalnost u pogledu tehnoloških inovacija. Tako je prvi sačinio koncept helikoptera, tenka, koncentrirane solarne energije, kalkulatora, dvostrukog trupa broda; ocrtao je elementarnu teoriju o pomicanju tektonskih ploča. Relativno je malo od njegovih nacrta bilo provedeno u djelo, ili su bili izvedivi za vrijeme života, no neki manji izumi su ušli i u proizvodnju, kao automatsko motovilo za kanap ili mašina za testiranje vučne čvrstoće žice. Leonardo je imao neka značajna otkrića na poljima anatomije mašinogradnje, optike i hidrodinamike, no nije bio objavio svoje pronalaske, pa tako nisu imala direktan impakt na kasniju nauku.
Zapravo, u Leonardovo vrijeme nije ni postojalo formalno naučno istraživanje, jer su učenjaci neupitno prihvaćali sve naučne dogme, koje su se prenosile još od Aristotela i drugih antičkih učenjaka. Pošto je bio umjetnik, njegova imaginacija nije bila ograničena nikakvim dogmama, štoviše Leonardo je isticao neophodnost izvođenja eksperimenata, pomoću kojih se može utvrditi, je li nešto istinito ili lažno.
Godine 1478. on je napustio studio majstora Verrochija, i također roditeljsku kuću. Od 1480. je živio na dvoru Medicijevih, te stvarao u vrtu trga s. Marco u Firenci, te se družio, isto kao i Botticelli, sa polaznicima neoplatonske akademije, umjetnicima i filozofima. Pored Botticellija, bili su tu još poznati umjetnici renesanse Domenico Ghirlandaio i Perugino, koji su bili nešto stariji od Leonarda. On se tu bio upoznao sa neoplatonskim filozofima, poput Marsilija Ficina i Pica della Mirandole, te Cristofora Landina, komentatora antičkih klasika, i Ivana Argiropulosa, profesora grčkog i prevodioca grčkih filozofa.
Zatim je stvarao u Milanu, u periodu od 1482. do 1499. godine. Bili su mu povjereni radovi za Bratstvo Bezgrešnog začeća (“Bogorodica u pećini”) te manastir Santa Maria delle Grazie (“Posljednja večera”). Početkom 16. stoljeća opet je u Firenci, a 1506. se ponovo vraća u Milano. Godine 1513. preselio se u Rim, a gdje su u to vrijeme bili aktivni Rafaello i Michellangelo. Godine 1515. francuski kralj Franjo I osvojio je Milano, te je kasnije iste godine Leonardo prisustvovao njegovom susretu s papom Leom X. Naredne godine Leonardo će ući u Franjinu službu, ne kao slikar, već kao vojni inženjer. Dobio je smještaj u dvorcu Clos Lucé, blizu kraljeve rezidencije u Amboiseu, gdje je živio sve do smrti 1519. godine.
Najpoznatija djela
Njegove su slike bile čuvene zbog svojih kvaliteta, i kasnije imitirane od strane mnogih studenata likovnih umjetnosti, o njegovim se djelima raspravljalo nadugačko i naširoko u krugovima poznavaoca umjetnosti i likovnih kritičara. Među kvalitetama koje idu pod njegovo ime mogu se istaći npr. inovativne tehnike u pogledu korištenja naslaga boja, gradacije nijansi boja, inovativne tehnike figurativnim kompozicijama slika, detaljno poznavanje anatomije koje je koristio u svojiim crtežima i slikama, također i poznavanje prirode svjetlosti, botanike, geologije, fiziognomije, ljudske ekspresije emocija…Sve pobrojane kvalitete prisutne su na njegovim najčuvenijim djelima – Bogorodica u pećini, Posljednja večera i Mona Lisa.
http://gregcarver.com/blog/wp-content/uploads/2011/02/eur-vitruvian_man.jpg
Ipak, od njegovih najpoznatijih djela, najprvo je nastao Vitruvijski čovjek, 1485. godine. Ime crteža potiče od antičkog rimskog arhitekta Vitruviusa, koji je u svojem djelu 'De
Architectura libri X' raspravljao o simetriji i proporcijama ljudskog tijela; kako bi se u idealnom morali odnositi omjeri kod gradnje hrama. Vitruvius je smatrao da se kreće od pupka kao centra kruga, u kojem bi ucrtani ljudski lik morao svojim udovima dodirivati periferiju. Taj lik bi također morao dodirivati rub kvadrata, koji također uokviruje figuru. Za neke umjetnike prije Leonarda, ovo je bio nerješiv problem, pošto bi lik koji bi bili ucrtali, imao neproporcionalne dijelove tijela.
Da Vincijev crtež se razlikuje od onih ranijih po tome, što je on ucrtao mušku figuru koja zauzima dva različita položaja, unutar iste slike. Jedna je sa skupljenim nogama, i horizontalno raširenim rukama, dok druga ima raširene noge i ruke podignute, za oko 30 stepeni nagore. Ovdje možemo primijetiti, nekoliko simbola, rekao bih – latinski križ (crux capitata), Antonijev križ (crux patibulata), u obliku slova T, te tz. crux decussata, u obliku slova Y. Lik sa raširenim i rukama i nogama, dakako, predstavlja i pentagram, ili petokraku zvijezdu.
Za Vitruviusa, arhitekt je bio jedna vrsta maga, upućenog u cjelokupno ljudsko znanje i vodeće zakone stvaranja. Beigent i Leigh u djelu «The Elixir and the Stone» vele da je «s renesansnim hermetizmom, sveta geometrija poprimila novu dimenziju», oslanjajući se na znanje – kabale, Vitruviusa, platoničku i pitagorejsku misao. A zlatni omjer iz svete geometrije bio je vidljiv u svim Leonardovim djelima.
http://www.shafe.co.uk/crystal/images/lshafe/Leonardo_Virgin_of_the_Rocks.jpg
Kratko nakon Vitruvijskog čovjeka bilo je dovršeno (1486) djelo Bogorodica u pećini. Leonardo je za ovo djelo odabrao jedan apokrifni moment Kristovog djetinjstva – susret sa Ivanom Krstiteljem (također kao djetetom; na slici djeluju kao blizanci). Za one koji ne znaju, zašto se naglašava (ili izjednačava, na simbolički način) lik Ivana Krstitelja, potrebno je skrenuti pažnju na činjenicu, da su vitezovi hospitalci, kao i templari (tj. njihov unutarnji prsten, tu se dakako radi o Sionskom prioratu), uzimali kao svoju doktrinu ‘ivanostvo’, tj. eklektičnu (i heretičku) mješavinu kršćanskog gnosticizma i kabale. (Ovo tvrdi A. Pike, u djelu “Morals and Dogma”)
Slika Bogorodica u pećini prikazuje četiri figure kako sjede zajedno na kamenom podu, aranžirani u formi piramide, a koja prividno drži likove u odnosu međusobne razmjene pogleda i gesta. Na vrhu piramide je Djevica Marija, koja drži ruku iznad Isusove glave, kao da ga blagoslivlje. Ruka arhanđela Gabrijela pokazuje na Ivana, čini horizontalnu liniju u prostoru, te kao da sa vertikalnom linijom od Djevičine ruke do Isusove glave formira križ.
Ruka malog Krista usmjerena je na Ivana, u jednoj gesti koja podsjeća na blagoslov, a Ivanove ruke su sklopljene na molitvu. Aranžman koji povezuje 4 lika kompletira ruka Djevice koja grli Ivana.
http://www.shafe.co.uk/crystal/images/lshafe/Leonardo_Last_Supper.jpg
Leonardovo najpoznatije djelo nastalo 90tih godina 15. stoljeća je Posljednja večera, slika završena 1498. godine. Bila je naslikana na zidu refektorija konventa Santa Maria delle Grazie u Milanu. Slika predstavlja zadnji obrok, koji je Isus podijelio sa svojim učenicima, prije hapšenja i smrti. Ili, još preciznije, predstavlja specifično moment kada Isus daje do znanja, da će ga jedan od njih 12 izdati.
Dvanaest učenika je podijeljeno na grupe od po tri; oni okružuju Krista, koji se nalazi u sredini slikarske kompozicije. Sam dakle u centru, Isus pruža ruke ispred sebe tvoreći trokutni oblik, a on simbolizira sveto Trojstvo. Kao i u drugim djelima, geometrijski oblikovane grupe likova saopćavaju poruku.
Leonardo dijeli dakle četiri grupe po tri, kao što su godišnja doba podijeljena, na po tri mjeseca. “Ponovo astrološka simbolika, naslikana od strane viskog inicijata tajnog društva i misterijskih škola, koji je znao istinu”, veli David Icke. Prema alternativnom tumačenju ove slike, osoba sa desne strane je – Marija Magdalena, i odista, njihove dvije figure tvore slovo M. Može se iščitati i slovo V, a koje tvori samo Isusova desna strana tijela, i lijeva strana lika do njega. Ono bi, opet prema alternativnom tumačenju (npr. Da Vincijev kod), trebalo simbolički predstavljati kalež, kao ženski simbol, kao simbol plodnosti, svetog Grala, a koje predstavlja ženski princip, ženu samu, kao božanstvo. Na slici je inače, trinaest čaša, no nema pehara, iz kojeg se vino toči. Ovo može potvrđivati da je slovo V, koje spaja Isusa sa Marijom Magdalenom, simbolički pehar ili gral.
Sa simbolikom ove slike (svetog Grala i Marije Magdalene), jasno, postavlja se pitanje, je li Leonardo bio zaista veliki meštar Sionskog priorata. Nekako najčvršću vezu predstavlja Leonardov patron, Ludovico Sforza. Naime, otac Ludovica, Francesco Sforza, bio je blizak prijatelj Rene d’Anjoua (ranijeg velikog meštra Sionskog priorata), te član njegovog Reda polumjeseca. Pored niza plemićkih titula, Rene d’Anjou bio je i počasni kralj Jeruzalema, titule sa kontinuitetom od Godfroi de Boulliona (plemića iz loze Merovinga), koji je bio osvojio Jeruzalem 1099. godine. Ako Leonardo i nije bio veliki meštar, vrlo je vjerovatno bio prominentni član Sionskog priorata.
http://totallyhistory.com/wp-content/uploads/2012/03/Mona_Lisa_by_Leonardo_da_Vinci.jpg
I na kraju, da spomenemo i Leonardovo remek-djelo umjetnosti portreta, sliku Mona Lisa (1505.). Radi se o najčuvenijoj slici ne samo renesanse, već možda i najpoznatijoj slici ikad naslikanoj. Ova slika posjeduje izvjesnu ‘misterioznu kvalitetu’, kojom odiše lik, sa svojim zagonetnim osmijehom i pogledom, smješten u ‘piramidnoj’ formi, i gdje je kao background postavljen pejzaž rijeke i šume s lijeve, te planinskog masiva s desne strane, u također mističnim plavkasto-zelenim tonovima. U Da Vincijevom kodu o ovoj slici piše: “Bilo ih je koji su tvrdili da rendgenski zraci na Mona Lizi otkrivaju da je originalno bila naslikana sa priveskom od kamena lapis lazuli koji prikazuje Izidu - deta!j koji je Da Vinči navodno kasnije odlučio da prefarba.“
MISTERIJ DÜREROVE MELENCOLIE I
Poput Leonarda, ni Albrecht Dürer (1471-1528) nije bio tek puki slikar. Ovaj pripadnik njemačke renesanse bio je također i štampar, graver, matematičar i teoretičar umjetnosti. Smatra se prvim imenom tzv. Sjeverne renesanse, koja pretežno obuhvaća Njemačku i Holandiju. Njegova umjetnička djela obuhvaćaju raznovrsni spektar djela, od oltarnih slika i religioznih djela, portreta i autoportreta, do bakroreza i drvoreza. Njegovi akvareli predstavljaju ga kao prvog predstavnika slikara pejzaža.
Njegova najpoznatija djela obuhvaćaju tri slike, koje su na neki misteriozni način povezane, nastale u kratkom vremenskom periodu, pa ih neki smatraju i trilogijom – Vitez, smrt i đavo (1513.), Sv. Jeronim u ćeliji (1514.) te Melanholija I (1514.).
Svoje naukovanje mladi Albrecht Dürer započeo je u zlatarskoj radionici oca, no vrlo rano je pokazao svoje crtačko umijeće, pa ga je otac poslao da izuči slikarski zanat kod majstora Michaela Wolgemuta. Dotični je bio vodeći umjetnik u Nürnbergu, sa širokim dijapazonom rada, no ipak specijalnost su mu bili drvorezi, kao ilustracije za knjige.
Svoje je naukovanje dovršio 1490. godine, kao 19-godišnjak, te se potom zaputio na putovanja, po raznim njemačkim i holandskim gradovima, upoznavajući se tako s radovima majstora renesanse. Vratio se u Nürnberg 1494. godine, i tada se oženio sa kćeri lokalnog proizvođača mesinga.
Ženidba Dürera nije smirila, pa se već iste godine zaputio na studijsko putovanje u Italiju, koja je, kao što je poznato, bila centar evropske renesanse. Otišao je pravo u Veneciju, jedan od vodećih umjetničkih centara, pored Firence. Učio je od tamošnjih majstora, ponajprije od Giovanni Bellinija, kojeg je smatrao ‘najvećim od svih’.
Po povratku u rodni grad naredne godine, Dürer je bio otvorio vlastitu umjetničku radionicu. U periodu do kraja 15. stoljeća njegov je stil nosio odlike jedne miksture uticaja talijanske i sjeverne renesanse. U tim se godinama isticao svojim drvorezima, pretežno religiozne tematike, no bilo je i svjetovnih mortiva. Njegovi su radovi na tom području vrlo brzo dospjeli na sam vrh njemačke umjetničke scene tog doba.
Od radova u drvorezu iz tog vremena najpoznatija je serija djela pod nazivom «Apokalipsa», te «Borba sv. Mihaela sa zmajem». Dürer se bio u ovom periodu perfekcionirao u izvođenju tehnike pomoću rezaljke za bakroreze. U tehnici bakroreza uspio je postići neke spektakularne, dotad neviđene radove, poput Čudo od djeteta, (1496), Nemesis (1502), Morska neman(1498), i Sv. Eustahije (c.1501).
Venecijanski umjetnik Jacopo de’ Barbari, kojeg je Dürer bio sreo u Veneciji, posjetio je Nürnberg 1500. godine, tako da je od njega mnogo naučio o novim trendovima, u pogledu perspektive, anatomije i proporcije. Serija crteža sa početka 16. stoljeća svjedoči o Dürerovim proučavanjima u vezi proporcija ljudskog tijela, što dovodi do čuvene gravure «Adam i Eva» (1504).
Godine 1505. opet je otputovao u Italiju. Tamo se vratio slikanju, te naslikao jednu seriju radova, tehnikom tempera na platnu. Slikao je portrete, oltarne slike. Godine 1506. ponovo dolazi u Veneciju, i tamo ostaje i tokom prve polovine slijedeće godine. U ovo su vrijeme već njegove gravure bile veoma poznate, i drugi su ga umjetnici imitirali u stilu.
I bez obzira na svu reputaciju, koju je bio stekao u Veneciji Dürer se vratio ponovo u Nürnberg sredinom 1507. godine, te dugo vrijeme ostao u Njemačkoj, sve do 1520. Njegova se fama kao o velikom umjetniku širi Evropom, te se on sprijateljuje i vodi diskusije sa vodećim evropskim umjetnicima Rafaellom, Bellinijem i da Vincijem.
Između 1507. i 1511. Dürer je radio na nekima od svojim najpoznatijih slika – «Mučeništvo deset hiiljada» (1508), «Djevica i Iris» (1508), oltarna slika «Uznesenje Djevice» (1509) i «Adoracija Triniteta» (1511). Za ovo vrijeme kompletira i dvije serije drvoreza – Velika Pasija i Život Djevičin. Njegovi post-venecijski radovi pokazuju razvoj jedne chiaroscuro tehnike, sa izrazitim kontrastima svjetlih i tamnih nijansi.
Dürer je u slijedećem periodu, između 1513. i 1516. godine odustao od slikanja slika, govoreći da mu ne donose dovoljno novaca, koji bi opravdao uloženi trud i vrijeme. I, upravo u ovaj period 'padaju' njegova najčuvenija djela, ona spomenuta na početku, to su gravure «Vitez, smrt i đavo», «Sv. Jeronim u ćeliji», te «Melanholija I».
Godine 1515., napravio je drvorez «Rhinoceros», dakle vodenkonja je napravio samo na osnovu pismenog opisa i skice drugog umjetnika, a sam nije nikad vidio tu životinju. U godinama do 1520., Dürer je izradio širok dijapazon djela, uključujući drvoreze za prve zapadne karte zvijezda (1515), te portrete u tehnici tempera na platnu (1516).
Od 1512. umjetnik je imao visoko pokroviteljstvo samog cara Maksimilijana I, za kojega je napravio i nekoliko portreta, pored drugih naručenih radova. Godine 1519, car je umro, a Dürer je kao vodeći umjetnik imao pokroviteljstvo i slijedećeg cara, Karla V. Godine 1520. i narednu umjetnik je proveo na putovanju, po raznim gradovima Njemačke i Holandije.
Po povratku u rodni grad, Dürer je radio na jednom broju većih projekata, pretežno religiozne tematike. Ovo je vrijeme kada mu se i zdravstveno stanje počinje polako pogoršavati. No, bez obzira na tu činjenicu, završio je svoje radove sa područja teorije slikarstva, u vezi geometrije i perspektive, proporcija, te sa područja fortifikacija. Veoma je cijenio prijateljstvo i korespondenciju sa Erasmusom Desideriusom, holandskim renesansim filozofom, i drugim misliocima svojeg doba. Dürer je umro u svojem rodnom gradu 1528., u 57. godini života.
Kod Melanholije I
Slika, odnosno gravura «Melencolia I» iz 1514. godine lako je moguće da je najviše proučavana gravura svih vremena. Uticala je na generacije umjetnika tokom gotovo pet stotina godina. U čemu je misterija ovog djela, djela koje je i Dan Brown umješno ukomponirao u radnju svoje knjige «The Lost Symbol»?
«Melencolia I» je jasno, jedna od tri gravure, jedno od tri remek-djela, koja čine na neki način trilogiju. Druge dvije su «Vitez, smrt i đavo» (1513)i «Sv. Jeronim u ćeliji» (1514).
http://www.backtoclassics.com/images/pics/albrechtdurer/albrechtdurer_theknightdeathandthedevil.jpg
Vitez, na slici iz 1513., koji zamišljeno jaše na konju, kao da ne primjećuje druge dvije figure, đavola (prema Bibliji, on je «vladar svijeta») otraga, te smrt, sa desne strane. Za viteza se pretpostavlja da utjelovljuje ideal kršćanskog vojnika, onako kako ga je opisao filozof Erasmus u djelu «Enichiridion militis Christiani». Ta slika vjerovatno odaje poštu Erasmusu. Vitez, prema rječniku simbola, jest gospodar, logos, duh koji vlada planinom-materijom. Dvorac na vrhu planine ili brijega predstavlja jednu oboružanu snagu, koja uvijek budno promatra. Na slici su prisutni i drugi detalji, koji imaju svoju simboličku vrijednost, kao pješčani sat, pas, dvorac, gušter, lobanja.
http://www.fineart-china.com/upload1/file-admin/images/new16/Albrecht%20Durer-338764.jpg
Na slici koja prikazuje svetog Jeronima u svojoj radnoj sobi-ćeliji također su prisutni neki isti detalji, poput psa, pješčanog sata, i lobanje. Ovaj zadnji simbol je u prenesenom značenju smrtnost čovjeka; literarni primjeri su Hamlet ili Faust. Na njoj su i druge figure i detalji – prominentno mjesto u prvom planu zauzima lav, zatim su tu knjige na polici, papuče, raspelo na stolu, u pozadini kardinalski šešir okačen na zid, te nekoliko boca i svijeća na policama u pozadini.
Motiv pješčanog sata i psa se ponavlja na 'glavnoj' slici-gravuri «Melanholija I». Pješčani sat simbolizira odnos inverzne relacije između gornjeg i donjeg svijeta, kojeg bi recimo moglo predstavljati božanstvo Shiva, kao gospodar kreacije i destrukcije (otud možemo iščitati njegov odnos prema Smrti, na slici «Vitez, smrt i đavo» - Smrt drži pješčani sat u ravnini sa glavom). Jasno je zašto je ovaj simbol prisutan na sve tri slike – sve one pokazuju na neki način (su)odnos navedena dva svijeta. Na slici «Sv. Jeronim u ćeliji» pješčani sat je na istom nivou kao i njegov kardinalski šešir – on je dobio počast tek na 'onom svijetu', kao svetac i 'nebeski kardinal'. Pas je simbol vjernosti, ali i vjere, pa je njegova simbolika također jasna, i razlog zašto je prisutan na svim slikama. Na slici sa sv. Jeronimom, pred psa je i lav, on vjerovatno označava jedan viši stepen vjere, vjeru prožetu mudrošću.
http://www.backtoclassics.com/images/pics/albrechtdurer/albrechtdurer_melencolia.jpg
Slika «Melencolia I» je krcata simbolikom, pa je tako teško i nabrojati sve figure i predmete na slici, koji imaju neku simboličku vrijednost i značenje. Osim već spomenutih psa i pješčanog sata, tu su u prvom redu anđeo, s likom žene, i jedan manji anđeo u liku djeteta, čije se glave nalaze u istoj ravni, pa ih možemo iščitati kao ravnopravne u pogledu njihove vrijednosti.
Međutim, krenuti ćemo najprije s likovima i figurama na lijevoj strani. Na samom dnu slike, prema lijevoj strani, nalazi se kamena kugla. Kugla bi sama za sebe mogla imati značenje bilo zemaljske sfere, ili one nebeske. Pošto je u ovom kontekstu ona smještena na podu, odnosi se na zemaljsku kuglu. Slijedeći objekt na lijevoj strani je pas, koji je već ranije objašnjen. Nakon njega dolazi geometrijsko tijelo. Na prvi pogled nije baš jasno o kojem se tijelu radi, no tu je riječ o romboedru (omeđeno sa 6 rombova), i to sa odsječenim vrhom i dnom. Na prednjoj strani ovog poliedra moguće je spaziti lik muškarca (nagnut u desnu stranu) i ženu (s uspravnom glavom). Neki smatraju da se radi o umjetnikovom ocu i majci.
U istoj liniji, gledajući odozdo prema gore, nalazi se i mjesec. Simboliku mjeseca, noći i tamnog mora nad kojim mjesec sja (radi se o ženskim i majčinskim simbolima), možemo povezati sa naslovom slike i melanholijom – imajući u vidu da je Dürerova majka umrla 1513. godine, možemo, između ostalog, i protumačiti kao tugu zbog njene smrti. Jedino duga na nebu, kao pozitivan simbol, kao da daje nadu.
Leteće stvorenje na nebu, mješavina šišmiša i reptila, nosi natpis ‘Melencolia I’, dakle naslov slike-gravure. Objašnjenje nije jednostavno. Zašto je Dürer napisao pogrešno naslov slike? (Na latinskom je ispravno Melancholia, a na njemačkom Melancholie.) I zašto je dodao «I»? Odgovor bi mogao biti, da se tu radi o anagramu, koji, ako se ispravno iščita. glasi – Limen Caelo – vrata za nebo. Ako upotrijebimo i slovo «I», dobijamo još jedno tumačenje – «Caelo limine», što također može značiti «Graviram na zid», ili «na rubu». I ono se onda može odnositi na lik malog anđela, koji odista nešto gravira, te sjedi na rubu – mlinskog kamena.
A što ili koga predstavlja veći anđeo? Dürer koristi njena krila da nešto na slici posveti. O ćemu se radi? Njena krila dodiruju brojku 1 na tzv. magičnom kvadratu, te pješčani sat, i vagu (simbol mistične pravde). Na neki način, ona kao da blagoslivlja alat, koji je razasut po podu. Ona u rukama drži zapečaćenu knjigu, a nad njom ima rastvoreni šestar, međutim, kojeg ne koristi. Njen je pogled upravljen na nešto neodređeno, izvan slike. Možda se njen stav može protumačiti kao neka vrsta kontemplacije, ona koja povezuje svijet formi, sa svijetom anđela. Šestar je povezan sa aktom kreacije, baš kao i knjiga. Guenon je predložio da se knjiga odnosi na simboliku tkanja. Dakle, božjeg 'tkanja', u kojem on daje formu svim stvarima.
U istoj liniji se dakle nalaze žena anđeo, anđeo-dijete i ljestve.
Što simboliziraju ljestve? Njihov simbolizam općenito obuhvaća uspon, gradaciju, te komunikaciju među različitim, vertikalnim nivoima. U ovom slučaju se radi o ljestvama kojima se ne vidi vrh – one simbolički vode pravo u nebo; postoji dakle referenca na Jakovljeve ljestve, koje vode prema vratima Neba.
I konačno, da se osvrnemo i na grupu objekata na desnoj strani, preciznije rečeno, desno gore, na slici. To su zvono, magični kvadrat, pješčani sat i sunčani sat. Simbolika pješčanog sata već je bila ranije objašnjena, a s njom je također bliska i simbolika sunčanog sata.
A zvono je po svojoj simbolici povezano sa šestarom, pošto označava kreativnu snagu. Na Dürerovoj gravuri ono nadsvođuje magični kvadrat, pa ima upravo ulogu (nebeskog svoda). Odlika ovog magičnog kvadrata jest da zbroj svih horizontalnih i vertikalnih nizova, i onih dijagonalnih, daje zbroj 34. No, to nije sve. Također i svaki od 4 kvadranta daje isti zbroj (i peti, centralni kvadrant isto tako), baš kao i 4 broja u uglovima magičnog kvadrata. Klatno zvona pokazuje na broj 3. Numerološki, broj 3 pripada Jupiteru, a magični kvadrat sa četiri kolone i četiri reda nazivao se – Jupiterov kvadrat. I broj 3 i broj 4 se smatraju svetima, jer njihov zbroj daje 7, a produkt 12, tj. brojeve koji se najčešće pojavljuju u svetim knjigama. A što se tiče broja 34, on se smatra sretnim brojem, te onim, što se odnosi na nauku.
Dürer naravno nije bio samo slikar, bio je i naučnik. Vrlo je vješto ukomponirao mnogobrojna skrivena značenja u gravuru Melanholija I. Isto tako, i svoj vlastiti potpis. U zadnjem redu magičnog kvadrata nalaze se brojke 15 i 14. One zajedno označavaju godinu nastanka slike, dok brojke 1 i 4 (numerološki) daju slova A i D, umjetnikove inicijale.
JAVNI EMPIRIZAM I TAJNI HERMETIZAM FRANCISA BACONA
Kada se spomene ime Francisa Bacona (1561-1626), pojave se asocijacije većinom vezane za njega kao oca moderne (materijalističke) nauke, njega kao velikog empirista i logičara, uglavnom, filozofa koji je sve samo ne mistik. O tome da li je Bacon bio samo «osnivač modernog materijalizma» i «moderne filozofije», kako ga opisuje članak u Općoj enciklopediji, ili i nešto drugo, govori ovaj post.
Francis Bacon bio je rođen u Londonu, kao sin čuvara državnog pečata i kćerke odgojitelja kralja Edvarda VI. Već u ranoj mladosti pokazao se kao izuzetno darovit i ambiciozan, pa je tako već sa 12 godina upisao studij u Cambridgeu. Tamo je prvo i upoznao kraljicu Elizabetu I; ona je bila impresionirana njegovim zrelim intelektom, iako se radilo još o dječaku.
Ovi su ga studiji štoviše učunili kritičnim prema tadašnjim naučnim metodama, koje su bile još zasnovane na srednjevjekovnom aristotelizmu. Nakon završetka studija, sa starijim bratom Anthonyjem odlazi u Francusku. Tamo je, u uslovima nemira koji je vladao za vrijeme vladavine Henrika III dobio vrijednu poduku iz politike. Francis Bacon se ponovo vraća u Englesku 1579., nakon što je dobio vijest da mu je umro otac.
Kao ambiciozni mladi čovjek, a rođen u familiji koja je bila bliska dvoru, pokušao je, godine 1580. doći do mjesta na kraljevskom dvoru, koje bi mu omogućilo dalji studij i usavršavanje. Pošto je ta namjera ostala nerealizirana, potom je proveo još dvije godine, na studijima prava, na Gray's Innu. Nakon završetka ovog dodatnog studija, ušao je u engleski parlament, kao veoma mlad, godine 1584. Imao je svega 23 godine. Baconova dalja politička karijera pod vladavinom kraljice Elizabete i kasnije kralja Jakova I bila je više sporednog značaja, u odnosu na njegovu istinsku vokaciju, onu filozofa, a pored toga, bio je i advokat. Zastupao je mnoge izborne jedinice, u Middlesexu, i kasnije St. Albansu, Ipswichu i Cambridgeu. Bacon je jedini zastupnik u engleskoj historiji, koji je bio istovremeno član i Donjeg doma (House of Commons) i Gornjeg doma (House of Lords).
Prvi se puta kandidirao za mjesto državnog advokata godine 1594., no to mu nije pošlo za rukom. Ipak, 1594. godine je ušao u kraljičinu službu, kao savjetnik. Bacon je bio veći dio života suočen sa nedostatkom financijskih sredstava, i vječito živio u dugovima, pa se tako skoro suočio s gubitkom mjesta savjetnika. Ipak, nastavio ga je obavljati, ali volonterski, bez naknade. Njegov položaj u kraljičinim očima se popravio kada je prekinuo svoje veze sa lordom Essexom, njegovim bivšim dobročiniteljem.
Baconov položaj se bio definitivno popravio dolaskom na tron Jakova I, godine 1603. I te je godine bio odmah nagrađen viteškom titulom. Godine 1606. Bacon se oženio sa Alice Barnham, 14-godišnjom kćerkom uticajnog londonskog vijećnika i zastupnika u parlamentu. Inače, o njemu su kružile glasine «da je pederast»; to je u svojoj autobiografiji posvjedočio parlamentarac sir Simonds D'Ewes.
Pod Jakovom I, Bacon je postao državni advokat (koji zastupa vladu u pravnim slučajevima), a 1613. postaje državni tužilac. Godine 1628. doživljava svoj vrhunac, što se tiče pravne karijere, kada postaje lord kancelar (vrhovni sudac Engleske). Godine 1621. dospijeva u nemilost, nakon optužbi za korupciju, i prisiljen je povući se sa položaja lorda kancelara. Kratko vrijeme provodi u zatvoru, a potom, do kraja života, posvećuje se isključivo izučavanju i pisanju.
Francis Bacon umro je 1626. godine, na neki način, kao mučenik nauke, od konzekvenci izvođenja jednog eksperimenta, koji se može činiti banalnim. Jednostavno, pokušao je dokazati da se pileće meso može očuvati ako se konzervira pomoću snijega. No, nakon tog eksperimenta, po vrlo hladnom zimskom vremenu, snašao ga je tako snažan napadaj groznice, od kojeg je odmah potom dobio upalu pluća, i za svega tri dana umro.
Baconov misticizam
Baconovi radovi uključuju njegove eseje («Essays»), djela «Colours of Good and Evil» i
«Meditationes Sacrae», iz 1597. godine. Njegova čuvena izreka «Znanje je moć» nalazi se upravo u zadnje spomenutom djelu. Bacon je također napisao jednu eulogiju, u počast kraljice Elizabete, pod naslovom «In felicem memoriam Elizabethae”, godine 1609. Napisao je i djelo “Instauratio Magna”, međutim ostalo je nekompletirano; najbitniji dio objavljen je pod naslovom “Novum Organum”, 1620. godine. Bacon je također napisao i jedno djelo iz astrologije, pod naslovom “Astrologia Sana”, gdje je izrazio svoje uvjerenje da zvijezde imaju fizičke efekte na planetu Zemlju.
Upravo u ovom posljednjem djelu možda se najviše očituje njegov (prikriveni) misticizam.
«Upravo su masoni bili ti koji su ezoterična učenja uklonili iz filozofije i nauke, prisvajajući ih za sebe. Desilo se to u 18. stoljeću, u doba tzv. prosvjetiteljstva. Sveta geometrija je postojala i tada, međutim znanje je postalo nedostupno običnim smrtnicima. Isto tako je i astrologija bila proglašena praznovjerjem, no radilo se o tome da je to isto tako ezoterično učenje bilo povučeno u uske krugove odabranih, dakle u masonske lože.»
Ovaj gornji citat je moj, iz posta «Principi New age duhovnosti». 'Povlačenje' koje u njemu spominjem, čini se, upravo je i započelo sa – Francisom Baconom, rozikrucijancom i pretečom engleske masonerije. Dakle, započelo je čak i ranije, već u 17. stoljeću. Jer, kako objasniti ovu dihotomiju; s jedne strane on je «jedan od osnivača modernog materijalizma» (Opća enciklopedija), a s druge, filozof čija je «misao ukorijenjena u hermetizmu» («The Elixir and the Stone», Beigent-Leigh). Bacon se bio javno distancirao od hermetizma, tačnije njegovih «ekstremnijih i subverzivnijih manifestacija», kako to vele Beigent i Leigh. Bacon je javno osuđivao magiju i alkemiju, te autore poput Paracelsusa, te drugih «renesansnih čarobnjaka».
Ovdje možemo i ukazati na korijene današnjeg fragmentiranog naučnog saznanja, pošto je fokus od hermetičkog holizma bio prebačen na analizu sastavnih dijelova materije, koji je dobrim dijelom postao i sam sebi svrhom; u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća, ipak se opet budi holistički svjetonazor, u zasada ipak ograničenim naučnim krugovima.
Dakle, Francis Bacon bio je član Rozikrucijanskog reda, i pripadao je tajnom društvu zvanom Order of Helmet (prema «The Second Mesiah», Knight-Lomas). Godine 1627., dakle posthumno, bio mu je objavljen utopijski roman «The New Atlantis» (Nova Atlantida), u kojem je opisao Novi svijet, gdje vlada tajno društvo imenom Solomon's House (očita je sličnost sa masonskim Solomonovim hramom), a ono se sastoji od privilegirane elite, i djeluje kao tajna vlada. Bacon je predložio jednu tajnu, nevidljivu vladu (upravo kao što je ova današnja, koju nitko ne vidi, već se osjećaju samo konzekvence njenog vladanja), koja će također držati pod kontrolom i nauku.
Prema Davidu Ickeu (“The Biggest Secret”) Bacon je, zajedno sa Robertom Fluddom, nadgledao translaciju Biblije, tzv. ‘autoriziranu’ King James verziju. Prema istom autoru, Bacon je, kao vodeći incijat tajnog znanja svojeg doba, bio involviran, preko Rozikrucijanskog reda, u manipulaciju oko podjele kršćana, kao i kreaciju moderne ‘nauke’, koja je, s druge strane, uzdrmala same temelje kršćanske religije.
Neki autori, npr. Manly Palmer Hall, smatraju da je Bacon bio i tajni autor Shakespearovih djela, i da se to može detektirati, između ostalog, i po tajnim kodovima. Npr., ime ‘Francis’ pojavljuje se u prvom dijelu djela “Henry IV” tačno – 33 puta, a upravo je 33 bio Baconov ‘ezoterični broj’, njegov lični tajni kod.
Peter Dawkins, naučnik sa Cambridgea i osnivač Francis Bacon Research Trust, smatra da je u autorstvo Shakespearovih djela bila umiješana grupa ljudi, a među kojima je ‘glavni’ ipak bio Bacon. Dawkins, (isto kao i Icke) veli da je Bacon bio pripadnik tajne službe kraljice Elizabete, otud i njegov tajni kod.
Što se tiče moje tvrdnje o ‘povlačenju tajnog znanja’ u elitne masonske krugove, o ovome imamo potvrdu u vidu osnivanja Royal Society, čiji je duhovni otac bio upravo Francis Bacon. Kako navodi Icke, to je bila prvo udruženje naučnika i inženjera u svijetu, i koje će imati dominantan uticaj na daljnjen tokove ‘nauke’. Praktički svi rani članovi (možemo slobodno reći i najuticajniji) bili su masoni, i oni su znali da je smjer kojim treba ići oficijelna nauka, (koji su oni sami zacrtali) bio patvoren i pogrešan. Prominentni članovi ovog društva bili su kemičar/fizičar Boyle i arhitekt Wren, o kojima će više biti riječi u slijedećim nastavcima.
RENE DESCARTES I EZOTERIČNA FILOZOFIJA
Francuski filozof iz 17. stoljeća Rene Descartes bio je, možemo reći, francuski pandan Francisu Baconu. «Descartesova je misao, poput Baconove, bila ukorijenjena u hermetizmu», tvrde već ranije spominjani autori Beigent i Leigh. S druge strane, u Općoj enciklopediji čitamo kako «Descartesova racionalistička filozofija ističe sposobnost uma da spoznaje vlastitim snagama...». Ova dva naizgled nespojiva stava, ipak su obilježila filozofovu misao, a ne njegov potpuni raskid sa dotadašnjom naučno-filozofskom misli. Pored filozofije, Descartes se bavio i matematikom i fizikom.
Rene Descartes (1596-1650) vjerovatno je najpoznatiji po svojoj izreci «Mislim dakle jesam» (Cogito ergo sum), koja je prvi put zabilježena u njegovom djelu «Discourse de la methode» iz 1637. godine. Rođen je u malom mjstu La Haye en Touraine, nedaleko Toursa, u centralnoj Francuskoj. Otac mu je bio član provincijskog parlamenta, i u dobi od osam godina poslao ga na školovanje u jezuitski koledž. Kada je završio koledž (1616.), upisao je studij prava na univerzitetu u Poitiersu. Dobio je diplomu iz prava, u skladu s očevim očekivanjima, da jednog dana postane advokat. Međutim, životni tok mladog Descartesa krenuo je drugim smjerom.
Budući da je bio nemirna duha, 1618. godine bio se priključio armiji princa Mauricea od Nassau-a, u holandskoj republici. Kako je bio uspostavljen mir između Holandije i Španjolske, Descartes je koristio slobodno vrijeme za studiranje matematike. U Holandiji ga je matematičar Isaac Beeckman upoznao s mističnim učenjima Raymonda Lulla, odnosno knjigom Ars Brevis. Slijedeće godine otišao je iz Holandije u Njemačku, gdje se sprijateljio s poznatim matematičarom-rozikrucijancom Faulhaberom. U ovo vrijeme počeo ga je zaokupljati problem znanja, tačnije, bavio se mišlju spoja matematskih zakona sa misterijima prirode. Descartes je u svojoj mladosti bio opsjednut idejom dolaženja do ključa duhovnog znanja, ključa koji 'otvara vrata' tajni prirode.
U novembru 1619. godine, dok je bio stacioniran u Neuburgu, Descartes je iskusio jedno neobično mistično iskustvo – seriju od tri upečatljiva sna ili čak vizije, koje će uticati na čitav njegov kasniji životni tok. Ova transcendentalna vizija uputila ga je na duboku međupovezanost između nauke i filozofije, jasnovidno je stekao uvid da su sve istine međusobno vezane. Ova je vizija u sebi uključivala i hermetičke poglede, korespondecije između čovjeka i univerzuma, veze između fizičkih predmeta u vanjskom vidljivom svijetu, te onih nevidljivih, one aktivne sveprožimajuće snage u 'nebeskom svijetu'.
No, Descartes nije dalje išao ovim hermetičkim putem (bar ne javno), te se postepeno distancirao od hermetičkih doktrina, npr. poput koncepta o 'prirođenim idejama' Platona i drugih filozofa antike, te pogledu hermetista, u kojem svaki stupanj bivstvovanja proističe iz prethodnog, višeg. dok su manifestacije u fizičkom svijetu samo refleksije onih u nevidljivom svijetu, onom 'više realnosti'.
Descartes je, možemo reći, postepeno desakralizirao hermetički filozofski sistem, i u krajnjem i urušio, bar izvana promatrajući, 'svetu nauku'. Na nekoliko se godina bio vratio u Francusku (1622.), da bi se opet 1628. godine opet otišao u Holandiju. Beigent i Leigh («The Elixir and the Stone») pišu da je stigao u Pariz s namjerom da zatraži pristup u neuhvatljivo rozikrucijansko bratstvo». Prema istim autorima, filozof je kasnije tvrdio da nije upoznao nikakvog rozikrucijanca, vjerovatno su ga pratile takve glasine, pa se je morao ograđivati od njih. U svakom slučaju, on se u svojim djelima distancirao od hermetizma. Tako je u svojoj «Raspravi o metodi» naglašavao kako je dovoljno učen «da ne bude zaveden obećanjima jednog alkemičara ili predviđanjima jednog astrologa, prevarama čarobnjaka...»
Descartes se po povratku u Holandiju 1628. godine smirio, te živio i radio tamo punih 21 godinu. Predavao je na univerzitetu u Utrechtu, te drugim holandskim gradovima (Leiden, Amsterdam), tokom 30-tih i 40-tih godina 17. stoljeća. Iz tog perioda potiču i njegova glavna djela – Discours de la methode (1637), Meditationes de Prima Philosophia (1641), Principia Philosophić (1644), Les Passions de l'âme (1649), te djela iz matematike i fizike. Interesantno je da je za posljednje spomenuto djelo (i zadnje objavljeno za života) poticaj dobio od princeze Elizabete od Bohemije. Princeza je Descartesa zamolila da “uloži napor i opiše kako ona naročita pobuđenost duhova, uslovljava nastanak svih strasti koje iskušavamo”.
Samo dva mjeseca po objavljivanju “Strasti duše”, u februaru 1650. godine ugasio se filozofov život. Descartes je umro, baš kao i Bacon, od upale pluća. Bolest je dobio odlazeći u hladnim nordijskim jutrima švedskoj kraljici Kristini, koja je bila od njega zatražila privatnu poduku. Nakon nekog vremena (možda osjećajući i grižnju savjesti; jedan kratki pasus zadnje Descartesove knjige upravo je i naslovljen “O griži savjesti”) kraljica je abdicirala, prešla na katolicizam, te otputovala u Rim, gdje je nastavila živjeti.
A kartezijanska je misao zavladala engleskim Kraljevskim društvom (The Royal Society), čiji su članovi bili poklonici hermetizma kojega su se kasnije (barem u javnosti) odricali.
KREATOR I ILUMINATOR GIANLORENZO BERNINI
Gianlorenzo Bernini (1598-1680) bio je vodeći skulptor 17. stoljeća, kada je prevladavajući stil u umjetnosti bio barok, stil poznat po svojem naturalističkom prikazivanju živih, razigranih pokreta.. On je također bio prominentni arhitekt, slikar, pisac kazališnih komada, te scenograf. Postao je već od mladih dana očigledni nasljednik Michelangela, daleko nadmašujući ostale skulptore svojeg vremena. Dao je značajan pečat također i arhitekturi 17. stoljeća, radeći sa arhitektima Francescom Borrominijem i Pietrom de Cortonom. Za vrijeme vladanja papa Urbana VIII Barberinija i Aleksandra VII Chigija, bila mu je povjerena izuzetno zahtjevna uloga arhitektonskog osmišljavanja trga sv. Petra. Premda je kasnije barokni stil bio podvrgnut kritici, postoji konsenzus među historičarima umjetnosti da je riječ o izvanrednom umjetničkom dostignuću, istinskom remek-djelu.
Iako se u nekim biografijama navodi kao «duboko religiozan», izgleda da je njegova religioznost bila više rozikrucijansko-masonskog tipa. (Prema romanu «Anđeli i demoni» Dana Browna, to je vrlo očito.) Inače, oficijelno je bio katolik, pristaša i prijatelj Ignacijeve družbe, odnosno jezuita. Navodno je bio vrlo revni praktikant Ignacijevih «Duhovnih vježbi» te redovno odlazio na mise u rimsku jezuitsku crkvu, Chiesa del Gesu. Jedan historičar umjetnosti nazvao je Berninija «najmoćnijim zagovornikom Družbe Isusove».
Radeći u protureformacijskom Rimu (gdje je raskošna barokna skulptura i arhitektura bila protuteža reformacijskom simplicizmu) Bernini je koristio svjetlo ('iluminacija';), kao jedno važnu metaforičko izražajno sredstvo, u percepciji njegovih religioznih postava. Svjetlo je davalo jedan dramatski akcent njegovoj skulpturalnoj naraciji.
Za vrijeme svoje duge i plodne karijere, Berniniju su bile povjereni mnogi važni radovi. Već kao vrlo mladog, zapazio ga je nećak pape Pavla V Borghesea, a slijedeći papa Gregor XV dodijelio mu je titulu viteza, već u 23. godini (1621.). Za vrijeme 11-godišnje vladavine (1644-55) pape Inocenta X Pamphilja nije baš bio omiljen, no njegov nasljednik Aleksandar VII Chigi opet mu je dao puno povjerenje, između ostalog i za spektakularno osmišljenu grobnicu.
Bernini inače potiče iz familije skulptora Pietra Berninija iz Napulja. Bio je šesto od trinaestero djece. Već kao dijete, pratio je oca na putu za Rim, gdje je Pietro bio involviran u značajnim projektima (npr. oltar kapele u jednoj od najznačajnijih rimskih bazilika, Santa Maria Maggiore.). Iako se kasno oženio, tek kao 41-godišnjak (1639.), i on, Gianlorenzo, je imao brojno potomstvo. Rimljanka Caterina Tezio porodila mu je jedanaestero djece.
Pod patronatom kardinala Borghesea, mladi je Bernini rapidno napredovao i vrlo brzo postao prominentni skulptor. Od ranih radova ističu se npr. dekoracije za vrt Ville Borghese i bista pape Pavla V, također i skulpture Eneja, Anhiz i Askanije; Otmica Prozerpine, te Apolo i Dafne, radovi nastali između 1619. i 1625. godine. Unutar tog perioda (1624.) započeo je Baldahin sv. Petra (u istoimenoj bazilici), koji je dovršio devet godina kasnije.
Kao što je već rečeno, Berninijeva karijera bila je plodna i obilovala je mnogim skulpturama (valja reći da on nije sve vlastoručno izradio, već je dobar dio djelo ruku učenika njegove škole, no uvijek prema njegovim uputama i nacrtima i modelima). Njegova najpoznatija djela potiču uglavnom iz njegove kasnije faze. Popularnosti Berninija u novije vrijeme je pridonio pisac bestselera Dan Brown. U svojem romanu «Anđeli i demoni» on skulptora spominje oko 100 puta, možemo reći da je i on, Bernini, na neki način, jedan od glavnih likova. Djela koje Brown spominje su među najpoznatijima, dakle, to su Fontana dei Quattro Fiumi, ispred crkve S. Agnese in Agone Ekstaza sv. Tereze, crkva Santa Maria della Vittoria (1652.), potom Habakuk i anđeo, crkva S. Maria del popolo (1655.), te Trg sv. Petra (dovršen 1667.), na kojem se nalaze čuvene kolonade stupova, statue svetaca i mramorna reljefna ploča, West Ponente (između ostalih 7, no ova se spominje u Brownovom romanu).
Gianlorenzo Bernini imao je dug život, za ono doba, i umro je u 82. godini (1680.) Godine 1999. bio sam u Rimu, i stajao sam ispred crkve Santa Maria Maggiore. U obližnjoj suvenirnici kupio sam knjižicu L. Antonina «Le 7 basiliche di Roma». U njoj sam tek nedavno pročitao da je slavni skulptor bio sahranjen upravo u toj crkvi. Za razliku od raskošnih baroknih grobnica, koje je sam radio tokom života, za sebe je izabrao jednostavan, neupadljiv grob. (Da sam ušao i razgledao crkvu, mogao sam ga razgledati.)
U Brownovom romanu je, možda i po prvi puta, data prilično jasna naznaka Berninija kao jednog kripto-mističnog filozofa. To što je skulptor bio blizak jezuitima i njihovom generalu Olivi, ne treba buniti. Možemo navesti citat iz djela «Occult Theocrasy» E.S. Miller «To show the further similarity of the Jesuit-Judaic-Masonic-Gnostic-Brahmin-Illuminati theology we now quote from a MS. in the library of the Rue Richelieu at Paris...» Autorica aludira na očitu Jezuitsko-masonsko-iluminatsku vezu.
Vraćamo se na Browna. Glavni lik, profesor Langdon usprotivljuje se Vittoriji Vetra, kada ona Berninija uspoređuje sa Galilejem, riječima: “Ne”, usprotivi se Langdon. “Ni nalik Galileju. Galilej je bio trn u oku Vatikana. Bernini - vatikanski čudesni dečko. Crkva je obožavala Berninija. Proglašen je najvećim umjetničkim autoritetom u Vatikanu. Praktično je živio u Vatikanu čitavog života!” Na što Vittorija odgovara: «Savršena maska. Iluminatska infiltracija.» A konspirolog Eric Phelps («Vatican Assasins») veli za Berninija da je bio «jezuitski temporalni koadjutor». Interesantno, isto to veli i za Dana Browna. Nisu li 'iluminati' upravo preko Dana Browna namjerno razotkrili dio svojih tajni?
-------------------------------------------------------------------------------
U knjizi «Anđeli i demoni» svakako je najbitnija tematika priča o 4 elementa – elementima zemlje, zraka, vatre i vode. Ti su elementi bili zastupljeni u priličnoj mjeri u srednjevjekovnom i renesansnom slikarstvu i kiparstvu, međutim nisu uvijek bili uočljivi onome, koji nije upućen u umjetnost i simbologiju.
Prvi element, zemlje, je u knjizi povezan sa lokacijom u Rimu, crkvom S. Maria del popolo, koja se nalazi na istoimenom trgu, Piazza del popolo. Tamo se nalazi Capella Chigi, posvećena aristokratskoj familiji Chigi, u kojoj je sahranjeno nekoliko članova te porodice. Ima nekoliko stvari vezanih za element zemlje, vezanih za tu kapelu, odnosno grobnicu. Nekada je bila poznata kao Capella della terra. U kapeli se nalazi skulptura «Habakuk i anđeo». Knjiga proroka Habakuka 2,20: «A Gospodin je u svetoj crkvi svojoj; muči pred njim sva zemljo!» Pažnju glavnog lika knjige, profesora Langdona zaokupile su još piramide, te zvijezde i planete, na slikama što su ukrašavale crkvu. No, najviše je na element zemlje upućivao kružni poklopac sa mramornim mozaikom, na kojem se nalazio oslikan kostur sa pločom. Na njoj su bili prikazani piramida i zvijezde. Ispod je, naravno, podzemna kripta – grobnica Chigija. Ima jedan malo neuvjerljiv moment – Langdon prvo opaža piramidu, koja je tamne, odnosno smeđe boje, a tek kada izlazi iz kripte – skulpturu svijetle, odnosno – bijele boje. Berninijev anđeo pokazuje u smjeru JZ - Vatikana, gdje je slijedeći simbol.
Drugi element, zraka nalazi se na centralnom vatikanskom trgu, sv. Petra, u blizini obeliska. Od obeliska vodi 8 zraka, a na kraju svake je ploča elipsastog oblika, na kojoj je prikazan jedan vjetar, naravno u odnosu na pravac od kojeg dolazi. Djela su to ponovno Berninija. Anđelov dah ima pet linija, a sa strane su po 2 zvijezde. Radi se opet o astrološkom simbolu, vjerovatno predstavlja 5 planeta i 2 svjetla? Na konkretnoj ploči piše West Ponente – praktički – vjetar zapadnjak, koji, jasno, puše prema istoku. A na njemu se nalazi slijedeći simbol.
Na istoku, u Via XX Settembre (Ulici 20. septembra) nalazi se crkva S. Maria della Vittoria. U njoj se nalazi 3. element, vatre, a predstavljen je skulpturom u unutrašnjosti crkve. Ona je opet djelo Berninija – L'Estasi di s. Teresa (Ekstaza sv. Tereze). Tereza Avilska je ovako opisala svoju religioznu ekstazu: «U njegovim rukama ja sam vidjela koplje... Nekoliko puta mi ga je zabio... Kad ga je izvukao, osjećala sam kao da ih je sve uzeo i ostavio me konzumiranu od velike Božje ljubavi. Slast koja je nastala ovim bolom išla je do takvih krajnjih granica, da se ni slučajno ne može poželjeti da prestane...» Vatreni opis 'božje ljubavi', koplje je simbol falusa, na čijem se šiljku pojavljuje, u svetičinoj viziji, plamen. Anđeo sa kopljem je serafim, anđeo najvišeg reda, čije ime na jevrejskom znači – gorući. Simbolika vatre, naravno je podcrtana i svetičinom ekspresijom, pa i pozom. Nema sumnje, radi se o simbolu vatre. Par excellence. Opet anđeo pokazuje smjer. Jugozapad.
Na jugu, nalazi se posljednji od 4 simbola, a to je simbol vode. Riječ je o lokaciji Fontana dei quattro fiumi (Fontana četiriju rijeka), na Piazza Navona (trgu Navona), pa je i tu simbolika vrlo očigledna. Fontana, koja se nalazi ispred chiesa S. Agnese in Agone (crkve sv. Agnes u agoniji) opet je djelo Berninija. Ovo je jedna od kiparovih najpoznatijih skulptura. Prikazuje 4 najveće rijeke Staroga svijeta – Nil, Gang, Dunav i Rio Plata. Na vrhu Berninijeve fontane stajao je obelisk. Rim inače obiluje obeliscima, i ima ih vrlo vjerovatno više nego Egipat.
Ukoliko pogledamo plan grada Rima, spojene linije ove četiri lokacije daju križ, a spojene sa vanjske strane daju romb. Njihova simetrija nameće misao da su iz nekog razloga ove lokacije bile namjerno odabrane. Da li je tu riječ zaista o 'markerima' koji označavaju 'oltare nauke', 'Stazu prosvjetljenja' (iluminacije), te na kraju, 'Crkvu prosvjetljenja' (Castel S. Angelo)?
