My spiritual exercises

nedjelja, 20.01.2013.

TKO SU (BILI) ILUMINATI

Kada se spomenu 'Iluminati', obično se misli, ili na Bavarske Iluminate, tajno društvo osnovano 1776. godine, ili pak na moderne iluminate, a pod kojim se uobičajeno razumijevaju članovi moćne svjetske elite i tzv. unutrašnjeg kruga (Inner Circle) organizacija pod nazivima CFR, Bilderberg Group i Trilateral Commision. Da li između ovih asocijacija postoji neprekidan kontinuitet, ili ne, predmet je sporenja među historičarima masonerije i autorima koji se bave teorijama konspiracije. Kako bi mogli odgovoriti na ovo pitanje, potrebno je pažljivo pratiti rad tajnih društava, počev od izdanaka Bavarskih iluminata, te njihovo uplitanje u historijske tokove i događaje, tokom posljednjih dvjestotinjak (i nešto više) godina.

BAVARSKI ILUMINATI
Vođa tajnog reda Bavarskih Iluminata, prije njegovog osnivanja radio je kao profesor kanonskog prava na univerzitetu u gradu Ingolstadt, stotinjak km sjeverno od Münchena. Kao 24-godišnjak Adam Weishaupt preuzeo je katedru (1772.g.) koju su u prethodnih 90 godina držali isključivo jezuiti. I on je imao dakle, jezuitsku izobrazbu, i nakon što je papa Klement XIV 1773. godine ukinuo taj red, počeo se baviti mišlju osnivanjem svojeg vlastitog (tajnog) reda. Ovdje bi bilo interesantno navesti da je i osnivač jezutskog reda Ignacije od Loyole bio formirao jedno tajno društvo unutar Družbe Isusove, koja se zvala Alumbrados ('na španjolskom 'prosvjetljeni' tj. 'Iluminati').
Neki autori (N. Webster) smatraju da je Weishaupta za formiranje novog reda bio inspirirao, (odnosno dao upute) nitko drugo do vojvoda Šarl od Lorraine, veliki meštar Sionskog priorata. On je bio prethodno također inicirao na Malti Alessandra Cagliostra, čuvenog po svom skandalu s ogrlicom, koji je predstavljao uvod u Francusku revoluciju. Webster navodi da je Charles, inače nasljednik merovinške kraljevske linije, inicirao Weishaupta 1771. godine, punih pet godina prije osnivanja reda Iluminata. Pojedini autori (E.S. Miller, npr.) smatraju da iluminati imaju templarske i rozikrucijanske korijene. (Jedan od zacrtanih ciljeva ovih potonjih bio je i abolicija monarhija, što se javlja i kao jedan od ciljeva iluminata.)
Članovi – osnivači, pored Weishaupta bili su princ Anton von Massenhausen, savjetnik; Max von Mertz, diplomat te Franz Xaver Zwack, advokat. Oficijelni datum osnivanja je 1. maj 1776. godine, dakle iste godine kada je proglašena američka Deklaracija o neovisnosti. (An pasan, tačno 13 godina kasnije, 1789., dogodila se Francuska revolucija.) Ovakav 'timing' nije bio slučajan, i neki su autori primijetili višestruke simboličke veze. Govoreći o ovoj 'koincidenciji', D. Icke ističe kako brojevi i godine predstavljaju energetske vibracije, isto kao i planete, zvukovi, boje i simboli. Zbrojimo li zadnje dvije znamenke godine (7+6) dobijamo 13, a toliko je i bilo stupnjeva inicijacije u Iluminatima.
No, najčvršću vezu predstavlja žig Iluminata, krnja piramida sa 13 stepenica i svevidećim okom iznad nje, kojeg je Weishaupt osmislio prilikom osnivanja reda. Njega će američki framasoni prihvatiti svega dva mjeseca kasnije, te će postati dijelom Velikog pečata Sjedinjenih država (koji uzgred rečeno, vrvi od simbola povezanih sa brojem 13). Ovaj žig, dakle iluminatskog porijekla, može se vidjeti na poleđini američke novčanice od 1 dolara. Autor s područja konspirologije Juri Lina veli da je pronašao ovaj simbol, svevideće oko iznad piramide, razgledavajući iluminatske dokumente u Ingolstadtu.
Netko bi mogao pomisliti, imajući u vidu da je Weishaupt, sa svojih 28 godina u početku bio najstariji član reda, da se nije radilo o nekoj organizaciji s ambicioznim ciljevima, no istina je upravo suprotna – njihov je krajnji cilj bio – zavladati svijetom. Slijed događaja pokazati će da je osnivač Weishaupt imao najozbiljnije namjere.
Prvo što je Weishaupt bio učinio, već i prije oficijelnog osnivanja reda, bio je da se infiltrira u najuticajnije regularne lože, s koje pozicije je mogao lakše regrutirati nove iluminate. Tako je već i prije samog osnivanja reda (1775.) postao članom minhenske lože Theodor zum guten Rat, čiji je veliki meštar bio profesor Franz von Baader. Nedugo zatim (1777.), učlanio se u francuski Grand Orient, osnovanu 1772. godine, čiji je veliki meštar bio vojvoda od Orleansa (rođak Luja XVI, koji se nadao da će poslije revolucije sjesti na tron, u parlamentarnoj monarhiji).
David Icke veli da je Weishaupt bio taj koji je kreirao Iluminate, međutim red je bio pod kontrolom – bankarske kuće Rothschield. I neki drugi autori uočili su vezu Rothschielda i Iluminata. Najjača veza opaža se u odnosu princa Karla (člana Bavarskih Iluminata) iz kraljevske kuće Hessen-Kassel prema Rothschieldima. Meyer Amschel Rothschield bio je bankar spomenute kraljevske kuće, i pomogao im je da se obogate, iznajmljivanjem plaćenika iz države Hessen za učešće u raznim ratovima. Svakako je umjesno pretpostaviti da su Rothschieldi financijski potpomagali red Iluminata. Redu Iluminata su pripadali mnogi pripadnici njemačke aristokracije, izborni knezovi, državnici, diplomati, te mislioci poput Goethea i Herdera. U periodu od svega desetak godina, red je imao svoje lože ne samo diljem Njemačke već i u drugim državama, a ponajviše u Francuskoj, Poljskoj, Italiji i Engleskoj. Iluminatskih loža bilo je također i u Americi. Već tokom treće godine od osnivanja Iluminati imaju preko hiljadu članova, dolaskom u red barona von Kniggea, te njegovim pridobivanjem mnogobrojnih masona, raste još za pet stotina članova; sredinom 80-tih godina 18. stoljeća broj se popeo na preko 2.000.
Po riječima Lea Zagamija, ex-iluminata (21. stoljeća), Adam Weishaupt je bio iskvario originalnu koncepciju iluminata, dok je von Knigge bio «veliki inicijat». Adolf Von Knigge postao je član Bavarskih Iluminata 1779. godine, dakle 3 godine nakon osnivanja reda, i bio je 4 godine mlađi od Weishaupta. (Već je prije toga bio visoki inicijat Templarskog reda.) Iniciran je u Iluminati loži u Frankfurtu, gdje je bilo sjedište dinastije Rothschild, pa se može pretpostaviti da je u red stupio, s obzirom na njegov promptni dolazak na vodeće pozcije, sa podrškom samog Amschela Meyera Rotschilda. Ovo se vjerovatno nije bilo dopadalo Weishauptu, koji je bio nametnuo jedan pomalo autoritaran način vođenja reda, gdje su članovi špijunirali jedni druge. Knigge je pak Weishaupta vidio kao «prerušenog jezuita».

TRI MASONSKA KONGRESA
Historičar masonerije Albert Mackey (i sam mason) ocijenio je negativnim uticaj Weishauptovih Iluminata na sveukupnu framasoneriju. On tako navodi, u Encyclopedia of Freemasonry: «Red Iluminata bio je pojedinačno gledano najveća nesreća koja se ikad desila evropskoj framasoneriji, zato jer je postala odmah obrascem i polaznom tačkom za daljnje tajne, podzemne, političke zavjere koje su podijelile masonstvo i ostavile ljagu na njegovom imenu.»
Nesta Webster u knjizi Secret Societies and Subversive Movements osvrće se na ulogu Iluminata u Francuskoj revoluciji i veli kako su francuske lože doduše znale kako potaknuti revoluciju u umovima puka, no te ideje nisu mogli sprovesti u konkretnu političku realnost. Stoga, pristupilo se trima masonskim kongresima, na kojima su oni dobili «smjernice za djelovanje».
Prvo su se sastali u dvorcu Wilhelmsbad u Hanauu, 1792. godine. Došli su predstavnici masonskih loža iz raznih zemalja; Britanije, SAD, kontinentalne Evrope i kolonijalnih zemalja. Ipak najbrojniji su bili Nijemci i Francuzi.
Weishaupt nije bio prisutan u Wilhelmsbadu, no bio je poslao svojeg asistenta, barona von Kniggea. Ovaj je bio vrlo vješt orgnizator i imao brojne veze u masonskim ložama, pogotovo u njemačkim državicama. Websterova izvještava da je na kongresu uspio učlaniti u Iluminate brojne magistrate, naučnike, svećenike i ministre, te je stupio u savez sa zamjenicima vodećih francuskih masona Saint-Martina i Willermoza. Ovaj prvi kongres, iako nije polučio neki veliki uspjeh, ipak je pridonio daljnjoj infiltraciji Iluminata u masonske redove. I dok se francuski masoni okupljeni oko Francuske Velike lože nisu mogli usaglasiti oko ciljeva njihove misije, pa su se u svojoj nesigurnosti obraćali i Londonu i tamošnjoj Velikoj loži za pomoć, Weishaupt je bio posve siguran u svoj cilj – steći kontrolu nad cjelokupnom masonerijom. Von Knigge je vidio da je Weishaupt naprosto opsjednut «voljom za moć», pa je sukob između njih dvojice bio neizbježan.
Drugi masonski kongres bio je sazvan nakon tri godine (1785.), u Parizu. Na njemu su prisustvovali brojni Iluminati. Njega je obilježio sukob dvaju čelnih ljudi Bavarskih Iluminata. Weishaupt se sve više počeo uplitati u von Kniggeov rad, te činio mnoge izmjene i dopune u njegovim prijedlozima. Ovo je razgnjevilo von Kniggea, koji je dao neopozivu ostavku na članstvo u redu, i sa sobom povukao još jedan dio članstva, koji ga je podržavao u otporu Weishauptu.
I tu se onda desio jedan slijed događaja, koji bi po meni mogao ukazivati na nekakve zakulisne radnje, a sve sa ciljem da se stekne jedan privid gašenja Iluminata, te njihov silazak sa historijske scene, već sredinom 80-tih godina 18. stoljeća.
Von Knigge je po odlasku iz reda odjednom postao gorljivi anti-mason. Samo je dva tjedna proteklo od njegove ostavke, kada je bavarski elektor došao do povjeljivih iluminatskih dokumenata, koji su teško teretili red. Neki pretpostavljaju da je von Knigge lično bio taj, koji je dokumente na neki način učinio dostupnima bavarskim vlastima. Dakle, redu je bio zabranjen rad 2. marta 1785., no tek 4 mjeseca kasnije bavarski knez je došao do odlučujućih dokaza protiv reda. To se desilo tako da je emisar (inače putujući evangelik Jacob Lang) upućen u Šlesku, tamošnjim Iluminatima, bio kod mjesta Ratisbon pogođen gromom. O tome je li Weishaupt bio s njim ili ne, postoje različiti podaci. No, bilo kako bilo, Lang je bio krcat inkriminirajućim dokumentima, a to su bili najstrože povjerljivi dokumenti, koje inače ne bi bio smio nositi sa sobom. Okolnosti su bile čudne, i sumnjive, sve je upućivalo na to, da je netko namjerno podmetnuo dokumente već umrlom (ili možda ubijenom?) Langu.
Dokumenti su zaplijenjeni, a Iluminati su bili ovaj puta definitivno zabranjeni. Poslije su dokumenti bili štampani i javno objavljeni, kao jedna knjiga. Sve je odavalo utisak jedne unutarmasonske zavjere, u kojoj je Weishaupt izgubio, te se morao povući. Bio je prognan iz Bavarske, i našao je utočište u Saskoj, na dvoru vojvode Ernesta de Saxe-Gotha (interesantno, iz ove dinastije vuku porijeklo britanski Windsori), gdje je dobio mjesto savjetnika, koji je obavljao do penzije. (Umro je 1830. godine.)
Kako znamo da su Iluminati nastavili dalje s radom, nakon zabrane? Weishaupt je u pismu Zwacku, jednom od članova-osnivača napisao: «Velika snaga našeg Reda leži u njegovoj tajnosti; neka se nikad ne pojavi na nekom mjestu u svoje vlastito ime, već uvijek prikriveno pod drugim imenom...» Osim toga, to potvrđuju i drugi izvori, kao John Robison; «Proofs of Conspiracy», djelo je škotskog profesora-masona, u kojem je naveo da je red nakon zabrane ponovo «oživio», pod drugim imenom, i u različitoj formi, diljem cijele Njemačke. On dalje navodi još da se proširio na druge, odnosno na «sve zemlje Evrope».
Kod pojedinih autora postoje pretpostavke o rivalitetu sionista i templara, unutar Iluminata. U ovom slučaju, pobjedu je odnio templar von Knigge. E. Miller piše da je nakon potiskivanja reda Iluminata u Bavarskoj, Knigge pokušao oživjeti red 1788, pod nazivom German Union, pod vodstvom iluminata Karla Bahrdta. Inače, von Knigge je nakon zabrane reda bio otišao u Bremen, gdje je radio kao državni funkcioner, no uskoro je (1796.g.) umro, u 44. godini života.
Treći masonski kongres održao se 1786. godine u tajnosti u Frankfurtu (opet da napomenem, tu je bilo sjedište dinastije Rothschild). Tri godine ranije, tu je bila osnovana Velika kontinentlna loža. A do tada je već i iluminizam Velikog Orijenta bio prodro i u Francusku Veliku ložu. Oni koji su je kontrolirali, bili su templari-jakobinci. Weishaupt ovom kongresu nije prisustvovao. Pa ipak, njegov je makijavelistički duh bio prisutan, pošto su njegovi prijedlozi sa prethodnog konresa u Parizu bili prihvaćeni. («U politici, ciljevi opravdavaju sredstva») A ti su ciljevi predviđali, između ostalog, uništenje Crkve, slamanje monarhija, te uspostavljanja univerzalne republike sa idealima «Slobode, jednakosti i bratstva» kao ciljevima.

ILUMINATI I FRANCUSKA REVOLUCIJA
Od tada pa na dalje francuska masonerija se bila kretala u zacrtanom pravcu – subverzija, pobune, atentati, i sve to za ostvarenje krajnjih političkih ciljeva. Nesta Webster veli da je treći kongres 'presudio' dvama monarsima, francuskom Luju XVI i švedskom Gustavu III. George E. Dillon, također jedan od ranih konspirologa (iz 19. st.) navodi u Freemasonry Unmasked da je jedan od učesnika kongresa, grof de Virene zgrožen sa planovima Iluminata, napustio njihove redove i postao gorljivi katolik. On je napisao jednom prijatelju u pismu: «Neću ti reći tajne koje nosim, već samo to, da je jedna konspiracija položena, i tako je tajna i tako duboka da će biti vrlo teško za monarhiju i religiju da joj ne podlegnu.»
Francuska se revolucija odvijala tačno prema planu i programu Iluminata. Prvi je događaj, kao uvod u revoluciju, poslužio da podstakne nezadovoljstvo masa prema Bourbonima, posebno prema kraljici. Bila je to čuvena Afera s ogrlicom, u kojoj je glavnu ulogu imao grof Cagliostro. Godinama kasnije Napoleon će potvrditi da je ova afera pridonijela više no bilo što drugo eksploziji koja se desila 1789. godine.
Eksponiranju iluminatske zavjere mnogo je pridonio jedan ex-jezuit, imenom Augustin Barruel. Naime, nakon ukinuća reda 1773. bio se pridružio masonima, gdje je stekao treći stepen, majstora masona. Nakon što je vidio sve devastacije koje je prouzročila Francuska revolucija, i znajući za masonsku pozadinu konspiracije, on se bio odekao masonerije, i odlučio napisati knjigu, pod naslovom Memoirs Illustrating the History of Jacobinism. U njoj je posvjedočio da su Jakobinski klubovi bili ustvari fasada za masone-templare.
Otac Barruel, francuski klerik, i John Robison, škotski profesor, obojica bivši masoni, pisali su o istoj temi i došli do istih zaključaka – da je postojala konspiracija u pozadini revolucije. Neki autori smatraju da je Francuska revolucija bila postavljena kao cilj mnogo ranije, kao zajednički poduhvat sionista i templara, sa ciljem da definitivno zbace sa prijestolja dinastiju Bourbon. Templari su tražili osvetu, zbog ukidanja reda i smrt velikog meštra Jacquesa de Molaya. Sionisti su pak tražili pravo na francuski tron, za merovinšku Lorraine-Habsburg dinastiju.
Godine 1786. markiz de Mirabeau osnovao je Iluminati ložu u Jakobinskom manastiru u Parizu. Ovi su se članovi Iluminata uskoro nazvali 'jakobinci'. Istina dakle glasi da su jakobinski klubovi bili u stvari francuski iluminati koji su operirali pod drugim imenom (upravo onako kako je bio najavio Weishaupt). Do 1789. godine, više od 2.000 framasonskih loža bilo se pripojilo loži Grand Orient, koju su, kao što je ranije navedeno, kontrolirali iluminati. Što se tiče financiranja reolucije, radilo se o grupi bankara jevrejskog porijekla, međutim, odlučnu pomoć dobili su od Rotschilda, što je bio posvjedočio (u svojem djelu Coningsby) i britanski premijer Benjamin Disraeli.

ILUMINATI U SAD, NJEMAČKOJ I ITALIJI NAKON 1785. GODINE
Što se tiče američkih političara, njihovi su stavovi o Iluminatima bili podijeljeni. Tako je recimo George Washinton tvrdio da su «učenja i planovi Iluminata zlokobni i opasni». S druge strane, Thomas Jefferson je negirao navode profesora Robisona u njegovoj knjizi «Proofs of a Conspiracy». Knjiga je bila prvo štampana u Londonu (1797.), a potom i u New Yorku. Potkraj 18. stoljeća je i Barruel bio objavio svoju knjigu "Memoires pour servir l'Histoire du Jacobinisme". Pojedini autori smatraju da je zapravo Jefferson i sam bio iluminat. Tako američki historičar Emanuel M. Josephson otkriva u svojoj knjizi Roosevelt's Communist Manifesto da je iluminati loža Columbia bila osnovana 1785., dakle one godine kada su bili zabranjeni Bavarski iluminati. Prvi meštar bio je guverner DeWitt Clinton. Naredne godine je u Virginiji bila osnovana iluminati loža na čijem je čelu bio sam Jefferson.
Kada je Weishaupt bio eksponiran u Bavarskoj, Jefferson ga je branio kao «entuzijastičnog filantropa». U kratkom su roku potom bile otvorene iluminatske lože u Americi, njih petnaest. Thomas Jefferson insistirao je da iluminatska piramida sa svevidećim okom postane dio oficijelnog velikog pečata SAD-a, 1789. godine.
Dio američke javnosti, odnosno političara, javno su izražavali bojazan od iluminata, imajući u vidu revolucionarna događanja u Francuskoj. Međutim, nisu imali konkretnih dokaza, s obzirom da su američki iluminati vješto krili svoj pravi identitet. Sve dok 1826. godine (inače godina smrti Th. Jeffersona) kapetan William Morgan, visoko rangirani mason, nije razotkrio neke strašne tajne u vezi iluminata, u njegovoj loži Batavia u New Yorku. Javno je obznanio kako je njegova dužnost da upozori javnost o tajnim planovima iluminata. Eksponirao je 'mutne radnje' masonske elite u knjizi Freemasonry Exposed , koju je objavio 1826. godine. Američki iluminati osvetili su se na taj način, što su bili naručili njegovo ubijstvo, a egzekutor je bio jedan britanski mason, uz pomoć nekoliko američkih kolega. Ovaj je zločin zgrozio javnost, a ponajprije same masone, koji su stali masovno davati ostavke na članstvo u ložama. Tako je od 50 hiljada masona, koliko ih je bilo u SAD, nakon ovog nemilog događaja, broj naglo opao na svega nekoliko stotina. Bila je potom osnovana i anti-masonska partija, koja je po snazi postala treća u Americi.
Naprijed je bilo rečeno, da je von Knigge bio na čelu German Union, organizacije osnovane već 1787. godine. Međutim, u Njemačkoj je bilo osnovano još nekoliko takvih sličnih društava, koji su prikriveno slijedili iluminatske ciljeve. Zapravo, prva asocijacija takve vrste bila je utemeljena već 1786. godine, nazvana Tugendbund; osnivači su bili Henrietta i Marcus Herz. Ovaj je potonji bio učenik, prijatelj i nasljednik poznatog iluminata Mosesa Mendelssohna. Ovaj se prvi Tugendbund bio raspao, međutim već 1807. bio je oformljen drugi, na čelu sa von Steinom. I konačno, godine 1810. bilo je formirano tajno društvo Deutscher Bund, također nastavljajući iluminatsku tradiciju. Pošto je Njemačka u to vrijeme, znači krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća bila razjedinjena, rascjepkana na niz samostalnih državica, nekako je i logično da su ta društva počela poprimati nacionalistička i pan-germanska obilježja. Niz društava i organizacija nosilo je različita imena; pod originalnim imenom Iluminatski red, pojaviti će se u Njemačkoj ponovo tek 1906. godine, a sjedište će imati u Berlinu. Postoje informacije i o tome da je Iluminatski red, pod izvornim imenom bio uskrsnuo ranije, 1880. godine, a na čelu je bio Theodor Reuss. Nakon njega je na čelu bio Leopold Engel (1893.g.).
U Njemačkoj je u drugoj polovini 19. stoljeća bilo došlo do vala teorija, koje bi mogli označiti kao rasističke, a kojima su dali svoj obol i neki naučnici jevrejskog porijekla. Tako je recimo Max Müller govorio o 'arijevskoj rasi', Wilhelm Marr o antisemitizmu, Friedrich Ratzel o 'Lebensraumu', a Herbert S. Chamberlain svojim je djelom Die Grundlagen des XIX Jahrhunderts veličao germansku rasu te bio jedan od prethodnika nacističkog rasizma. Ove će teorije i autori znatno uticati na njemačka tajna društva osnovana neposredno prije, i nakon I svjetskog rata – Germanenorden (1912.) i Thule Gesellschaft (1918.).
U Italiji je početkom 19. stoljeća djelovalo jedno tajno društvo, koje je također nastavljalo iluminatske tradicije. Zvali su se Carbonari. Pokret je imao svoju pred-fazu, kada se od 1806. godine počeo širiti na jugu Italije, a nakon 1814. zahvatio je i preostale dijelove Apeninskog poluotoka. Pokret u sjevernoj Italiji je 1815. godine osnovao mason Maghella iz Genove. Statut i rituali ovog tajnog društva bili su identični onima framasonerije.
Carbonari su usko surađivali sa francuskim masonima. Članovi ovog tajnog društva skupljali su se u sekcijama koje su se zvale 'vendite'. Sekcija Alta Vendita konstituirala je vrhovni direktorij Carbonara, na čijem se čelu nalazilo nekoliko talijanskih aristokrata, predvođenih Generalnim inspektorom reda. Članom ovog tajnog reda postao je 1827. godine Giuseppe Mazzini. Nakon nekog vremena (1831.), pokret Carbonari stopio se sa tajnim društvom zvanim Giovine Italia (Mlada Italija), a čiji su ciljevi bili identični onima Carbonara – oslobođenje i ujedinjenje Italije. Međutim, Mazzini je imao i šire ciljeve. Tako je u Švicarskoj 1834. bio osnovao pokret Mlada Evropa, čiji su ciljevi bili revolucionarni, i došli su do izražaja u ustancima i pobunama 1848. godine. Potom je u Londonu, 1850. godine osnovao još jednu organizaciju sa pan-evropskim tendencijama, Evropski demokratski odbor, zajedno sa Kosuthom, A. Rugeom i Ledru-Rollinom.

MARKSIZAM-SOCIJALIZAM
Iluminati su koristili svaku vrstu ideologija, od lijevog do desnog spektra, dok su sami bili savršeno neovisni od svake ideologije, kako je to primijetio J. Lina. Njihova je jedina ideologija ustvari bio (i još je uvijek) iluminizam. D. Icke je primijetio, da su i komunizam i fašizam bili kreirani u velikoj mjeri u istoj zemlji – Njemačkoj, koja je bila dom mnogim elitnim tajnim društvima, a ponajprije mjesto rođenja Bavarskih Iluminata Adama Weishaupta.
Karl Marx imao je u mladosti jezuitsku naobrazbu, no kasnije, kao student je prošao kroz jednu vrstu transformacije, i počeo mrziti Boga. To je dolazilo naročito do izražaja u njegovoj poeziji, u kojoj on «sklapa pogodbu sa Satanom». Na njega će izvršiti naročiti uticaj Moses Hess, kojeg je upoznao 1841. godine, u dobi od 23 godine. Hess je također bio Nijemac jevrejskog porijekla, a smatra se na neki način ocem modernog socijalizma, budući da je bio osnivač njemačke Socijal-demokratske partije. Tri godine kasnije Hess je upoznao Marxa sa dvije godine mlađim Friedrichom Engelsom, što je označilo temelj njihove dugogodišnje suradnje.
Godine 1843. masonska loža Le Socialiste u Briselu, odnosno njen vođa Ragon predložio je nacrt revolucionarnog plana akcije, koji će kasnije postati Komunistički manifest. Loža Le Socialiste poslala je svoj prijedlog najvećem autoritetu, vrhovnom savjetu Belgije, koji su se složili sa Ragonovim programom. Dvije godine kasnije Karl Marx postati će član te iste lože. U februaru 1848. Marx objavljuje svoj Komunistički manifest, na zahtjev masonskog vodstva.
Marx i Engels bili su framasoni 31. stepena. Godine 1847. obojica su postali članovi Lige pravednih (jednog od podzemnih Iluminati ogranaka). Ovaj je savez bio organiziran 1835. godine, kao svojevrsni nastavak jakobinskih klubova. Marx je, pišući svoj manifest u stvari razradio neke, ili čak većinu teza, koje je još predlagao Adam Weishaupt. Da spomenem samo neke dodirne tačke: potiskivanje i u krajnjem uništenje religije kao takve, potiskivanje nacionalnih osjećaja, te također i porodice, nacionalizacija privatne svojine...
Eliti i Iluminatima bila je potrebna prikladna ideologija kao kamuflaža za njihovu težnju ka totalnoj moći, ali i kao protutežu nacionalističkim ideolozima, u smislu hegelijanske teza-antiteza-sinteza. Da bi ostvarili svoj plan, i to u ime redničke klase, bilo je potrebno oblikovati svakovrsne utopije, od socijalističkih do komunističkih. Dakle, iza svakog socijalizma, pa i onog utopijskog, stajali su Iluminati.
Gornje tvrdnje može potkrijepiti činjenica da je recimo njemački masonski magazin Latomia, tvrdio već 1849. godine:»Ne možemo, a da ne hvalimo socijalizam kao odličnog druga framasonerije, za oplemenjivanje čovječanstva, za pomaganje općeg blagostanja. Socijalizam i framasonerija, zajedno sa komunizmom potiču od istog izvora.» Autor Gary H. Kah u njegovoj knjizi "En Route to Global Occupation" piše da su marksističkim pokretom posve dominirala tajna društva, koja su napokon došla i do Rusije, gdje su uz pomoć već postojećih ruskih loža, asistenciju Trockog i Lenjina, te vanjsku podršku internacionalnih financijera, jednostavno nametnuli sebe ruskom narodu.
REVOLUCIJA 1848 i PARIŠKA KOMUNA
Samo nekoliko mjeseci od osnivanja Komunističke partije, došlo je do lančanog izbijanja revolucija u raznim evropskim zemljama. Ipak, revolucionarni pokreti u Evropi 1848. godine imali su pretežno buržoaski karakter. Revolucije nisu izbile spontano, same od sebe, već su bile planirane, i to na masonskoj konferenciji održanoj u maju 1847. godine u Strasbourgu, kada je odlučeno da će početkom slijedeće godine doći do revolucija u više evropskih država. Među delegatima bili su neki od vođa revolucije, naročito iz Francuske (Alphonse Lamartine, Adolphe Cremieux, Michel Goudchaux, Leon Gambetta, Louis Blanc) i Njemačke (Joseph Fickler, Friedrich Hecker, Georg Herwegh, Robert Blum, Ludwig Feuerbach).
Prvo je do revolucije došlo u Italiji, na Siciliji. Revolucionari su 12. januara 1848. u Palermu jednostavno proglasili neovisnost Sicilije. U martu je došlo do revolucije i na sjeveru Italije, pod austrijskom vlašću. Revolucionarnim pokretom su koordinirali dvojica iluminata, Giuseppe Mazzini i Adriano Lemmi. Lemmi je bio vješt revolucionarni konspirator, i postao je 1885. godine Veliki meštar Velikog orijenta Italije. Veliki meštar, mason 33. stupnja Giuseppe Garibaldi također je učestvovao u izradi revolucionarnih planova. Potom su se prebacili u Francusku, gdje je u februaru također izbila revolucija. Loius Philippe je bio zbačen sa prijestolja, framason Lamartine dolazi na vlast. Upravo u vrijeme februarske revolucije u Francuskoj bio je objavljen Komunistički manifest.
Adolphe Cremieux, baš kao i Lamartine, bio je ministar u revolucionarnoj vladi 1848. Nešto kaasnije, (1860.) zajedno sa Elie-Aristide Astrucom, Narcisse Levenom, Julesom Garvallom i drugima on je bio osnovao veliku jevrejsku masonsku ložu L'Alliance Israelite Universelle, čiji je izvršni organ postao B'nai B'rith. Godine 1863. Cremieux je postao predsjednik centralnog komiteta pokreta. Moto ove organizacije bio je: «Svi Izraelićani su drugovi!» Adolphe Isaac Cremieux veliki meštar Alliance Israelite Universelle usko je surađivao sa ložom Veliki Orijent, koja je, kao što je ranije rečeno, nastala nekoliko godina prije Francuske revolucije. Zajedno sa Karlom Marxom u Engleskoj je osnovao tajno društvo, koje je imalo pripremiti svjetsku proletersku revoluciju, a iza koje će stajati masoni.
I bez obzira na neuspjeh pojedinih nacionalnih pokreta, i pobjede kontra-revolucije, ipak je 1848. pokazala da radnička klasa sve više postaje značajan faktor. Zato je bilo odlučeno u Francuskoj da se pokuša, po prvi puta u historiji, uspostaviti jednu socijalističku državu. Socijalistička revolucija 1871. započela je tako, što se vojska nije dala razoružati, nakon poraza u ratu sa Njemačkom, već se zajedno s narodom dižu na ustanak, 18. marta, u roku od 9 dana uspostavili su vladavinu Komune, koja je potrajala nešto više od dva mjeseca. Komunari koji su došli na vlast, bili su većinom framasoni, te članovi Prve internacionale, osnovane 1864. u Londonu. Mada i ova revolucija nije donijela neki trajniji rezultat, ipak je poslužila kao jedna vrsta 'testa' za rusku Oktobarsku revoluciju, nekoliko decenija kasnije.

RUSKA OKTOBARSKA REVOLUCIJA
Krajem 90-tih godina, kada Lenjin započinje sa svojim političkim, odnosno revolucionarnim radom u Rusiji, glavni su neprijatelji ruskih framasona bili nacionalni monarhizam i kršćanstvo. Ovo je razlog zbog kojeg su pribjegli prosvjetiteljskoj propagandi. Ruski framasoni su također težili kozmopolitizmu.
Lenjin je došao u glavni grad St. Petersburg (koji će nakon revolucije dobiti ime Lenjingrad), gdje je otpočeo sa subverzivnom aktivnošću. Decembra 1895. Lenjina su uhapsili zbog ilegalnih aktivnosti, a godine između 1898. i 1900. proveo je u egzilu u Sibiru. U Rusiji su u to vrijeme postojale različite marksističke grupe, a njihovi vođe odlučili su se ujediniti i oformiti Rusku Socijal-demokratsku radničku partiju (1898.). Samo je devet članova bilo na osnivačkom kongresu, i oni su oformili između sebe centralni komitet.
Lenjin je 1900. g. u Münchenu bio utemeljio propagandni časopis Iskra, a tri godine kasnije na drugom kongresu RSDRP usprotivio se Martovu (koji je sa svojom grupom ostao u manjini – 'menjševici'), te je zahtijevao čvrstu socijalističku diktaturu.
Nekoliko izvora navode da je Lenjin bio postao framason dok je bio u inostranstvu (1908. godine, u Genevi). Lenjin je pripadao masonskoj loži Art et Travail. Revolucionari Lenin, Zinovjev, Radek i Sverdlov svi su pripadali organizaciji B'nai B'rith. Lenjin je bio mason 31. stepena, član navedene lože u Švicarskoj i Francuskoj. Zajedno sa Leonom Trockim, Lenjin je učestvovao na internacionalnom masonskom kongresu u Kopenhagenu 1910. godine. Na programu kongresa bila je «socijalizacija Evrope».
I dok su Lenjin, Trocki i drugovi javno osuđivali 'kapitalizam', bili su financirani upravo od najvećih i najmoćnijih bankara tog istog kapitalizma, od njujorškog Wall Streeta i londonskog Cityja, a prividno paradoksalno, isti su moćnici kasnije financirali i Hitlera. U svojoj autobiografiji Trocki je upućivao na izvore nekih od ovih zajmova, mnoge su sredili Alfred Milner, jedan od čelnika moćne elitne organizacije Round Table, i Aleksandar Gruzenberg, najvažniji boljševički financijer u Skandinaviji. Ovaj potonji bio je savjetnik Chase National Bank, u vlasništvu J.P. Morgana. Jedan od najaktivnijih posrednika bio je Olof Aschberg, kojeg su nazivali «Boljševički bankar». Aschbergov londonski agent bio je North Commerce Bank, kojeg je vodio Earl Grey, član Round Table i prijatelj Cecila Rhodesa, utemeljitelja Round Table-a.
Godine 1917. Leon Trocki je, posredstvom agenta njujorške firme Kuhn, Loeb and Co. probio britansku blokadu, i sa čekom Maxa Warburga iz Hamburga otpočeti će Boljševičku revoluciju u Rusiji. Nakon pobjede u revoluciji i nakon završetka I svjetskog rata ruski boljševici su odlučili osnovati Treću ili Komunističku internacionalu (Kominternu), u martu 1919. godine.

FABIAN SOCIETY I ROUND TABLE – ILUMINATI ORGANIZACIJE
Godine 1883. grupa od 17 britanskih socijalista odlučila je osnovati Društvo Novog života u Londonu (Society of the New Life). Kasnije se grupa razbila na dvije frakcije, od kojih je ona značajnija Fabian Society. Za prvog predsjednika izabran je J.G. Stapleton. Glavni je cilj ovog društva bio postepena i tajna introdukcija socijalizma, metodama polaganih i pametnih manevara; ime društva dolazi od mudrog vojskovođe Fabijana, iz doba Rimljana.
Godine 1884. član društva postaje masonski novinar George Bernard Shaw (kasnije će dobiti Nobelovu nagradu za literaturu). Naredne godine član postaje framason Sidney James Webb, koji će 1895. g. osnovati London School of Economics, sa financijskom podrškom Rothschilda i još nekoliko masonskih bankara. Kasnije će on postati jedan od vođa novoutemeljene Laburističke partije. Ostali prominentni članovi bili su framasoni Edward Pease, Havelock Ellis, Frank Podmore, Annie Besant, John Galsworthy, R. H. Tawney, G. D. H, Cole, Harold Laski, Israel Zangwill, i Israel Cohen
Fabijanizam se potom bio proširio i na druge zemlje, među kojima SAD i Australiju, kao i Kanadu, Novi Zeland, Dansku, Njemačku, Španjolsku i Indiju. U SAD najprominentniji član bio je Dean Acheson, koji je učinio sve, da američku administraciju nagovori da prizna Sovjetski savez.
Tajni cilj ove grupe bio je da ostvari ateistično, besklasno, socijalističko duštvo, koje će pripremiti put za konačnu pobjedu – komunizam. Godine 1891. grupa se priključila Drugoj internacionali, s kojom su framasoni imali cilj pretvaranja Engleske u socijalističku zemlju.
Godine 1890., fabijanovci su napustili Liberalnu partiju. Odlučili su osnovati novu ljevičarsku partiju. Prvo su utemeljili Laburistički predstavnički komitet, koji je 1906. postao Laburistička partija, i ona će kasnije preuzeti sve glavne ideje Fabian Society.
Godine 1902. fabjanovci Beatrice i Sidney Webb su formirali jedan elitni klub, nazvavši ga The Coefficients, koji se sastajao jednom mjesečno u hotelu St. Ermin u Londonu. Činila ga je uska grupa od desetak, ili nešto više ljudi. Prominentni članovi bili su framasoni H.G. Wells, Richard Haladane, Robert Cecil, Edward Grey, Betrand Russell, Alfred Balfour i Alfred Milner. Njih četvorica, Haldane, Cecil, Grey i Milner postati će ministri u vladi tokom Prvog svjetskog rata.
Pojedini članovi ovog elitnog društva bili su članovi Iluminati lože, britanskog Round Table-a, koja je ponekad bila nazivana Cliveden Set, po imenu sjedišta iluminati familije Astor. Lord Waldorf Astor postao je moćni novinski magnat (The Times). Ovu je masonsku organizaciju osnovao i financirao framason Cecil Rhodes, 5. februara 1891. Ovoj je elitnoj organizaciji pripadao također i lord Rothschild. Nakon Rhodesove smrti 1902. godine, Alfred Milner postao je novi vođa.
Značaj ove organizacije može se vidjeti iz činjenice da je iz nje izniklo nekoliko izdanaka važnih modernih iluminati organizacija, 20. stoljeća, kao što su Royal Institute of International Affairs (RIIA), osnovan 1920. godine u Londonu, te Council on Foreign Relation (CFR), 1921. u New Yorku. Najvažniji ideolog američkog Round Table-a bio je fabijanski novinar Walter Lippman
The Round Table bila je organizacija koja je stajala iza mirovne konferencije u Versaillesu 1919. godine, kada je bilo odlučeno da se pristupi formiranju jedne svjetske organizacije, koja bi predstavljala jednu vrstu svjetskog parlamenta. Ovo je bila i želja osnivača organizacije The Round Table, Cecila Rhodesa, koji je bio umro 1902., kada je imao svega 49 godina, pa nije stigao vidjeti plod njegovih nastojanja. Organizaciju su financirali upravo njegovi fondovi, koje je ostavio u baštinu, a financijsku podršku davali su i Rothschildi.
Dva imena koja su dominirala The Round Table mrežom u Americi bili su Rockefelleri i Morgani, koji su blisko surađivali sa evropskim Rothschildima. Dvije najvažnije tvrđave Round Table-a bile su Britanija i SAD. No, također valja napomenuti da su iluminati familije sa obe strane Atlantika te koje rade sinhronizirano na uspostavi novog svjetskog poretka i svjetske vlade, svjetske centralne banke, svjetske vallute, i svjetske vojske.
Navedene familije i organizacije iluminati mreže bile su u pozadini svih važnih političkih događanja na svjetskoj sceni – dva svjetska rata, ruske revolucije, uspona Adolfa Hitlera i nacizma, i konstantne manipulacije financijskog sistema. Financijski promatrano, ratovi i revolucije su veoma profitabilni za bankare i dobavljače. No, sve je to dio još šireg plana, u kojoj se sve više koncentrira moć u rukama elite, političke i financijske, na način da se namjerno izazivaju sukobi u svijetu po jednostavnoj formuli problem-reakcija-rješenje.
Pošto sa uspostavljanjem Lige naroda nije bilo željenih rezultata, a SAD su odbile članstvo u toj organizaciji, još je jedan rat bio potreban da dođe do osnivanja Ujedinjenih nacija. Obje su organizacije bile promovirane kao one koje će donijeti mir u svijetu, no desilo se baš suprotno, po riječima D. Ickea oni su postali jedan vrsta 'Trojanskog konja' za globalnu vladu, centralnu banku, valutu i armiju.