Konobarica s tastature
četvrtak, 26.09.2024.
Spisateljice biraju
Danas stigli autorski primjerci!
Jeeei!
Moje drugo ukoričenje, a prvo ovogodišnje.
No o čemu se radi možda će najbolje reći dio iz blurba knjige koji potpisuje njena urednica.
"Spisateljice biraju drugi je naslov u mom zamišljenom nizu knjiga (radnog naslova Žena ženama). Radim na ženskoj podršci onako kako najbolje znam. I snagom koja mi je još preostala. Nakon što netko uzme ovu knjigu u ruku, možda će poželjeti ponovno pročitati tekst iz kojeg lik dolazi, a možda će posegnuti za knjigom autorice koja o tom liku piše. U oba slučaja pobijedit će književnost."
Julijana Matanović
Ima nas dvadeset i četiri, a da likova bude jedan manje, pobrinula se Ana Karenjina koja je izbor dvije autorice.
Svaka svojim stilom, kratkom pričom, pjesmom, esejom ili stručnom raspravom opisale smo svoj najdraži književni lik. Tekstovi, ono što sam iščitala i više su nego zanimljivi.
Unutarnje grafičko uređenje knjige identično je Julijaninoj zbirci Tko se boji lika još za koju mi je prosto nevjerojatno da je samo tako prošla ispod radara.
U oba slučaja, u obje knjige književni likovi koje poznajemo u njihovim okruženjima, djelima koja su ih iznjedrila, izlaze u neke druge, naše svjetove i postaju drugačiji od onih kakve ih znamo.
Interesantan i zanimljiv koncept za koji je trebalo hrabrosti, no Julijana je hrabra žena pa, kao što napisah danas u fb objavi, ova zbirka ne treba biti čuđenje već užitak.
Preponosna što sam dio projekta i prezahvalna na još jednoj pruženoj šansi pozivam ljubitelje pisane riječi na čitanje. Jer ovdje dobiva i pobjeđuje književnost. Na jedan drugačiji i sasvim iskreni, čitateljski način.
Izdavač je umjetnička organizacija Lađa od vode, a knjigu možete naručiti na njihovoj web stranici (za sada).
Za sljedeći post nadam se sličnoj objavi. Drugog ovogodišnjeg ukoričenja.
Tika-taka :)
ponedjeljak, 23.09.2024.
Po putu i Azimutu - kraj, Beč II dio
Za prvu stanicu drugog dana Beča odabiremo Schmetterlinghaus – Kuću leptira. Tropski uvjeti u srcu Beča stvoreni su u secesijskoj zgradi Palmenhaus za stotine leptira koji slobodno lete prostorom staklenika. Ulaskom zakoračite u bujnu vegetaciju, a oko vas nesmetano lete leptiri. Plavi, smeđi žuti, šareni…U pleksiglas kutijama možete vidjeti njihove ličinke, a kroz cijeli im prostor stoje posudice sa narezanim voćem da bi se mogli hraniti. Ima tu i slapova i fontanica i potpuni doživljaj kišne šume. Unutra je toplo pa je preporuka obući se slojevito, ako naravno nije cvrčeće ljeto kao u našem slučaju. Nakon obilaska i kupovine suvenira izlazimo i upućujemo se na Naschmarkt. A tu svega. Tezga do tezge od suhomesnatih proizvoda, preko povrća svježeg, dimljenog, sušenog zatim ribe, sireva, začina do slatkiša karakterističnih za mnoge dijelove svijeta od rahat lokuma do cimet dimnjačića. Naravno neizbježne su i gostionice i kebab kiosci kao i kafići za okrijepu. Naschmarkt u doslovnom bi prijevodu značilo gric-tržnica, i vjerujte, to je ime u potpunosti opravdano. Kroz cijelu tržnicu ipak, dojma sam, provlači se jedna nit Orijenta, pa tako pod impresijom kupujem šaku rahat lokuma (čije evo zadnje komadiće dok ovo pišem konzumiram) i u trokut pakiranih sto grama halve. Naravno, pada i poneki suvenirčić.
Potom odlazimo prema crkvi sv. Karla za koju kažu da je najljepša crkva u Beču. Jedan je toranj pod rekonstrukcijom, a crkvu razgledamo samo izvana jer nas cijena ulaznice odbija (iskreno, ne znam kolika je bila) i na obližnjoj stanici za vodu nadopunjujemo bočice sa vodom. Beč ima izvrsnu vodu, čak bolju od riječke usudila bih se reći, a po cijelom gradu su postavljene te jedinice sa po dvije slavine za vodu i prskalicama za osvježenje. Ako nećemo u crkvu, možemo u katedralu, pa metroom odlazimo do katedrale sv. Stjepana znane i kao Bečka katedrala i to se pokaže kao odličan izbor. Katedrala je uistinu impresivna, prostrana, velika, visoka, u njenu podnožju su katakombe, a moguće se i popeti na jedan od tornjeva. Orgulje ne dominiraju prostorom, ali meni su jedan od ljepših detalja u katedrali. U katakombama se navodno nalaze ostatci više od deset tisuća osoba. Ova je katedrala na posljednje počivalište ispratila mnoge znamenite ljude, a grobna su mjesta tu našli uvažene povijesne ličnosti Austrije i Beča.
Sljedeće mjesto kojem ćemo se dva puta u istom danu vratiti je Prater. Pri prvom dolasku obilazimo veličanstveni zabavni park u kojem teško da netko željan adrenalinske zabave neće pronaći nešto za sebe. Mi odabiremo vožnju vodenim toboganom u kanuu. Onim koji ima strme spustove, a nakon njih naglo kočenje vodom koja pršti na sve strane. Razgledamo ogromni park i u njem sto čuda, a napokon i pravimo pauzu za kavu. Tj. ja proglašavam pauzu, jer ovi moji kavu ne piju. Još od Budimpešte znatiželjna sam glede slatkiša dimnjak rolica pa na jednom kiosku u Prateru uzimamo jednu od vanilije s nuttellom. Moramo čekati 5 minuta jer se pravi po narudžbi. Pa čekamo.
Za potpuni savršen ugođaj kave i kolača (iako nije bio neki old school tradicionalni) na Prateru pobrinula se činjenica da otvaram fb, čisto da malo virnem. Kad tamo moja urednica i najdraža spisateljica umontirala našu zajednički fotografiju ispod svoje objave. Pa predobro.
Nakon odlične kave, super dimnjak kolača i uživanja u objavi, odlazimo u još malo obilaska i čini nam se da je prosto nemoguće sve obići koliko je prostrano.
Prater je najstariji zabavni park na svijetu, a u funkciji je i još se sasvim dobro okreće 127 godina stari panoramski kotač. Juniorka stalno traži gdje bi još mogla odraditi koju vožnju, a kad u svojim starcima ne nalazi partnere za neke vratolomno visoke ili brze vrtuljke ona i tata joj još jednom odlaze na isti tobogan, dok ja preuzimam ulogu snimatelja i dokumentiram njihovo uzdizanje, spuštanje i vrištanje. Gotovo dva sata provedena u Prateru privodimo kraju i vraćamo se u hotel na kratki break jer u Prater nam se vratiti ponovno u terminu jeftinijih ulaznica za posjet muzeju Madame Tussauds koji je smješten na samom ulazu u zabavni park. Zašto jednostavno nismo pričekali? Zato jer je Juniorka za fotkanje sa voštanim figurama imala u planu poseban outfit. Drugačiji od onog za obilazak.
I imala je pravo. Na fotkama sa poznatim ličnostima ona izgleda totalno fensi, dok nas dvoje izgledamo - poput turista. Zna mala. Nisam bila u original muzeju pa ne mogu usporediti, no ovaj je onako za jednu osmicu na skali od 1-10. Neke su figure totalno pogođene da te strah uhvati od vjerodostojnih pogleda voštanih očiju, a neke tako- tako. Mene su se najviše dojmili Klimt, Tarantino, Churchill, Obama i zeleni Mercedes gorskog liječnika, dok me moj dragi Elvis nije previše oduševio. No muzej u kojem je mjesto našlo mnogo slavnih osoba iz svih sfera djelovanja je zaista vrijedan obilaska. Da ga obiđemo i napravimo jedno milijun fotografija trebalo nam je oko sat i pol.
Nakon toga odlazimo pogledati čuvenu zgradu Hundertwasserhaus koja izgleda kao da je ispala iz crtanog filma i nema veze sa ikakvih sto voda što bi bio prijevod, već je nazvana po svom tvorcu Friedensreichu Hundertwasseru. Šarena građevina nepravilnog oblika, po njoj nabacani prozori svaki u svom filmu i ponešto zelenila. Razigrana i kao plastelinom sastavljena. Stambeni je objekt i mora da je zabavno živjeti u takvoj građevini.
Nakon svega ponavljamo sjest i jest modus od prethodne večeri, pa nalazimo solidan restoran u četvrti i ubijamo dvije bečke šnicle s prilogom, pizzu, dva velika i malo pivo za 50 eura. Kako pri listanju menija nailazim na stranicu sa specijalitetima iz regiona, a u ponudi je i Jelen pivo priupitam konobara prije narudžbe ne govori li možda hrvatski ili srpski.
-Leider nein. Das spricht nur meine Šefica. – odgovara. A okej. Nastavljamo na njemačkom, a nakon večere upoznajemo i šeficu. Iz Bosne je, studirala u Zagrebu, a krajem osamdesetih su ona i muž stigli u Beč. I malo pomalo…restoran. Popričamo malo sa ženom i uputimo se dalje. Ostalo nam je još posjetiti Mariahilferstrasse što i činimo. No već je mrak, pola je ulice pod rekonstrukcijom a mi mrtvi umorni, pa nas Strasse nešto i nije oduševila.
Trpamo se u metro (u kojem se sad već lagano švercamo iako imamo po jednokratnu kartu v žepu) i kroz devet predugih stanica, pa dvije busom stižemo u hotel. Pogled na pedometar pokazuje 18900 koraka. 11 kilometara. Dobro je.
Tuš. Krevet.
Na dan odlaska nakon doručka dajemo se u kratku potragu za nekoliko suvenir magnetića koje nekim čudom nismo prethodni dan kupili. Povratkom u hotel opraštamo se od simpatičnog menaždera, razmjenjujemo kontakte i pozivamo ga na kavu kad bude u našim krajevima. Palimo Fiestu i krećemo. U planu još imamo Dunavski otok do kojeg autom u stvari ne možemo, a to shvatimo nakon nešto vrtnje uz pomoć tete navigacije koja nas nakon dvadeset minuta odvede direkt u pješačku zonu, i oko četrdeset minuta udaljeni Parndorf u kojem je čuveni outlet. Do Pardnorfa smo stigli uspješno, potrošili tu dva sata i nešto eura pa je vrijeme da polako krenemo doma.
Naše BBB putovanje završili smo oko deset navečer. Iako smo na početku putovanja gotovo direkt od Rijeke stigli do Budimpešte, pri povratku kroz Sloveniju moramo dio puta zavojitom cestom od koje fobiju imam i po najdanjem danju. Pivka - Ilirska Bistrica je dionica koja nas usporava do ibera na putu doma. Nevolja je što je to zadnja dionica puta, i traje kako nam se čini koliko i cijeli put od Beča preko Parndorfa do Rijeke.
Na kraju svega zaključak bi bio: bilo nam je odlično i iako vremena za obilazak čak tri europske metropole nismo imali mnogo uspjeli smo dosta vidjeti i posjetiti.
Juniorka je nakon par dana sa dečkom još otišla do Bleda i Ljubljane, čisto da ne propadne vinjeta koju je za Sloveniju moguće kupiti najmanje za tjedan dana, dok Mađarska i Austrija nude opciju dnevne vinjete. Slovačku vinjetu nismo ni vadili i ne znamo treba li nam. A ako je trebalo, to ćemo već saznati :)
Vinjete za te tri države došle su nas oko 45 eura, najskuplja je slovenska, a najjeftinija austrijska.
Ne znam na što smo najviše, osim na hotele, potrošili no imam dojam da su to ulaznice jer sve nam je išlo puta tri (jest Juniorka imala gdjegod studentski popust, no ništa spektakularno). Napravili smo rekapitulaciju troškova i vjerujte, bilo ih je. No, osobno, na putovanje ne idem da uštedim, nego da mi ostane u lijepom sjećanju.
A kod ovoga ostaje taj osjećaj. Puna sam dojmova i energetski, unatoč prevaljenim kilometrima, napunjena.
Prve vožnje tramvajem i metroom, prva Starbucks kava pa na kraju i prvi obilazak čak 3 metropole u jednom putnom điru, u životu, u pedeset i petoj :) zatim penjanje na 95 metarski toranj unatoč strahu od visine. Neprocjenjivo obiteljsko putovanje koje je uvijek za razinu više od onih sa ekipom. Nove uspomene i doživljaji. Divota.
I gotovo je nestvarno bilo gledati nakon dva tjedna prizore nabujalog Dunava, koji prijeti svojom bujicom i odnosi kao od šale ono što mu se na obalama tih gradova nađe na putu.
Nadam se da vas nisam ovim petodijelnim putopisom udavila. A ako i jesam, sami ste krivi. Imali ste izbor :)
Hvala onima koji su popratili.
The end.
četvrtak, 19.09.2024.
Po putu i Azimutu IV Beč - prvi dio
Nešto sitno prije 14 sati stižemo pred naš bečki hotel. Na zaustavnom parkingu i na sva četiri ostavljamo auto i ulazimo. Ostavljamo i dosadašnji jezik sporazumijevanja pa prelazimo na njemački. Simpatični nas recepcionar (tako barem mislimo) prijavljuje nakon što ispunim prijavnicu onako old school rukom, a kad upišem registraciju auta vezano uz hotelski parking on tapne dva puta po ispisanoj registraciji i kaže na čistom hrvatskom:
-Grad mog studija.
Nasmijemo se svi i nastavljamo na hrvatskom jeziku. Gospodin je završio pravo u Rijeci. I nije recepcionar, već menadžer kojem su dva radnika na bolovanju, pa je uskočio. Hotelski parking za 2 dana plaćamo 34 €, no ionako nam auto za turistički obilazak u Beču ne treba i, pazi sad, čak smo i sretni što plaćamo taj nemali iznos jer znamo da sa parkingom dva dana brige nemamo. Kako je prijavljivanje old school, ni hotelsko uređenje nije daleko. Soba je pristojna i čista, no ništa od komfora osim veličine, u odnosu na prethodne nema. Klimu, mali hladnjak, pa čak niti čaše u kupaonici. No sve je uredno i čisto, a naredni dan će se ispostaviti da je doručak iako po izboru na bifeu, između Budimpešte i Bratislave, kvalitetom hrane daleko najbolji.
No vratimo se na prvi dan. Odmor u sobi započinjemo zdravstvenim biltenom. Bubi je ipak završio kod veterinara na kontrolnom pregledu gdje je ustanovljeno da sve ide po planu, iako je rana koja je morala ostati otvorena izgledala zastrašujuće. Laknulo je i nama i susjedi čuvalici u koju je naš Bubi nepopravljivo zaljubljen. Mama je bolje, osim što je sad sve prešlo u jaki kašalj, pa nije spavala doslovno cijelu noć. No bar se grlo smirilo. Mi slažemo itinerar.
Dvorac Schönbrunn prva nam je stanica obilaska. Na ulazu u metro do kojeg idemo 10 minuta pješice kupujemo svakome po 24 satnu kartu za sav javni prijevoz. Što nas košta isto toliko eura. 24. Juniorka opet kreće u vođenje svojih pačić roditelja no ovaj put manirom rođene Bečanke. Nešto preko desetak stanica, jedno presjedanje, jer bečki je metro razgranatiji od budimpeštanskog, i eto nas. Izronili smo u blizini dvorca. Prolaskom kroz kapiju vidimo golemo dvorište omeđeno zgradama. Kad kažem zgradama mislim na građevine što su onodobno nazivane zgrade. Ispred nas je dvorac, a uokolo popratne zgrade. Skrećemo putem desno, tako čitamo na planu, i nakon par minuta pred nama pukne pogled na nevjerojatno veliki vrt sa jezercem, sa svake strane parkovi; veličanstvena krajobrazna arhitektura. Dvorac je nemoguće opisati u ovo vremena i blogerskog prostora, pa svima topla preporuka da ukucaju u tražilicu i pogledaju o kojoj se tu površini i ljepoti radi. Inače, bio je obitavalište habsburgovaca od sredine devetnaestog stoljeća do pada monarhije pa stoga i ne čudi raskoš Schönbrunna čiji naziv bi u prijevodu bio - lijepi mlin. Pola sata je potrebno da se prehoda od prve kapije do suprotne završne strane gdje se na blagoj uzvisini smjestio glorijet koji nudi prekrasan pogled na dvorac, vrtove, parkove i sve što područje obuhvaća. Dvorac smo razgledali samo s vanjske strane. Impresionirani viđenjim krećemo dalje u Beč. Odlazimo do trga, a u Beču ih ima sijaset i svi su omeđeni velikim zgradama izgrađenim u zlatno doba monarhije, Marije Terezije kojim dominira njen spomenik, gdje su se nakon zelenila oko spomenika smjestili Muzej povijesti i umjetnosti s jedne i Prirodoslovni muzej s druge strane. Ispred potonjeg kip je malog slonića čije kljove pozivaju na fotkanje. Kroz ugodno i osvježavajuće zelenilo ovoga trga prelazimo na drugi.
Hoffburg. Kompleks imperijalnih palača u centru Beča. Tu su oduvijek bile rezidencije lidera države, pa tako i sada, dom je to austrijskog kancelara. No najveća legenda je da je onaj, nažalost najpoznatiji Austrijanac sa balkona jedne od palača Hofburga u proljeće 1938. održao govor u kojem je prokalmirao ujedinjenje sa Njemačkom i nakon toga krenuo u pohode znamo već kakve. Šećemo Hoffburgom, naravno fotkamo i usput se pitamo, koliko u prošlost idu ove građevine i koje sve priče skrivaju te stamene zidine. Kroz park odlazimo prema zgradi Parlamenta puštajući da nas rotirajuće vrtne prskalice osvježe. Simpatična je činjenica da se impozantna zgrada austrijskog Parlamenta nalazi uz samu prometnicu. Između prometnice i zgrade kao svojevrstan štit stoji tek fontana sa središnjim kipom božice Atene oko kojeg je niz drugih manjih simboličnih kipova. Naravno, zgrada je također izgrađena za vrijeme monarhije.
Tu se nakon razgledanja dogovaramo da bi konačno bilo vrijeme da četvrti dan putovanja negdje sjednemo ko ljudi i pojedemo. I dok kuckamo po navigacijama, da nađemo pristojan i prihvatljiv restoran, spazim poznato lice. Mislim, kolike su šanse da eto baš tada i tu prođe mi netko poznat. Istina gospodin ima i bečku i hrvatsku adresu, ali ipak... Pozdravimo se oboje malo iznenađeni, popričamo kratko i nastavimo svatko sa svojim aktivnostima. U međuvremenu Juniorka pronalazi - meksički restoran. Nama upitnici iznad glave, ali prihvaćamo njeno obrazloženje. Nije nikada jela u meksičkom. Pošteno. Nismo ni mi.
Pronalazimo meksički (ustvari je to više tradicionalna kantina sa terasom), terasa puna, smještamo se unutra i nakon malo muke i prevođenja jer jelovnik je samo na njemačkom, a konobarica najbolje razumije engleski – naručujemo. Jelo stiže nakon pola sata, na kraju ni ne znamo što tko jede, ali ukusno je. Tri porcije meksičke hrane i dvije male te jedno veliko pivo plaćamo nešto manje od 55 €. Prihvatljivo skroz obzirom da je lokacija restorana na 10 minuta hoda od centra Beča. Pao je mrak i kroz osvijetljeni velegrad pomalo do metroa, pa do hotela. Tuširanje, zbrajanje dojmova i spavanac.
Naredni dan full program započinjemo ukusnim doručkom. Uistinu što god je tko od nas troje jeo, bilo je fino. Dojam je mrvu kvarila (meni barem) nehajna odora osoblja. Crne tenisice, crne traperice, pogužvane i probijene sa pokojom rupicom bijele polo majice uz jednokratne rukavice na šakama nije ono što pri idili doručka na osoblju želite vidjeti. No, uz hranu i kava je odlična, pa odlučim ignorirati činjenicu o uniformi, a vraški se trudim zanemarili i ono ždoinnggg! koje se začuje svaki put kada mršavi konobar podigne poklopac bain marie da provjeri dostatnost količine kajgane i pržene slanine.
Iskontroliram se čak i kada vidim da osoblje puši na izlazu iz restorana na terasu naočigled svih gostiju i bez imalo pardona za vrijeme trajanja doručka.
Nakon doručka zdravstveni bilteni (svi su puno bolje, naravno, sutra se vraćamo) pa slaganje plana i programa. Kako je Juniorki želja bila posjetiti muzej Madame Tussauds, a u muzeju su od 17 – 21 sat i pri online kupnji ulaznice dosta povoljnije to ćemo odraditi u spomenutom terminu.
Ovdje prekidam Beč obzirom da sam shvatila kako ga neću moći utrpati u jedan post, a htjela bih napisati i neke zaključne dojmove. Tako da u sljedećoj objavi ide završetak ovog svojevrsnog putopisa.
To be continiued…
ponedjeljak, 16.09.2024.
Po putu i Azimutu III Bratislava
Iz vruće Budimpešte nakon dva i nešto sata vožnje autocestom stižemo u vruću Bratislavu. Što je navigacija zaštekala na samom ulasku u grad ne utječe na činjenicu da pred hotel stižemo pola sata prije vremena za prijavu, pa se u parku ispred hotela hladimo netko u hladovini, a netko pod prskalicama s vodom. Hotel Apollo jedini je od sva tri hotela koji ima zvjezdicu više od ostalih na našem putovanju, a najjeftiniji je. Budimpešta nas je po noćenju s doručkom koštala 120, Beč 140, a četverozvjezdani Apollo niti 100 eura. Nedjelja je i prilično mirno, a putem je Juniorka iščitala da Slovaci upravo taj dan slave Dan slovačkog ustava. Čekiramo se i izlazimo iz hotelskog pakringa koji bi nas došao 18 eura po danu. Kao i u Budimpešti, vikendom je gradski parking besplatan, a mi ostajemo tek jednu noć, pa zašto da plaćamo onaj hotelski.
Pomalo iscrpljeni ulazimo u ugodno rashlađenu sobu i odmaramo pred poslijepodnevni izlazak u totalnu nam nepoznanicu – Bratislavu. Nakon poziva doma i preslušavanja zdravstvenog biltena slažemo itinerar. Bratislavski dvorac, stari grad i u njemu neizbježna tri spomenika za fotkanje, katedrala, UFO toranj, plava crkva pa neka klopica ako budemo gladni, obzirom da prethodna dva dana nismo baš bili. Tijekom cijelog putovanja nismo nešto imali potrebu za jelom, ali smo zato trošili mnogo vode i izotoničnih napitaka što i ne čudi obzirom da se temperatura ispod 33 stupnja nije spuštala. Za razliku od Budimpešte, iako je autobusna stanica ispred hotela, odlučujemo se za odlazak autom jer ako parkiramo negdje sve planirano u blizini nam je. Takav je barem bio plan.
Iako smo znali za praznik, nismo mogli računati na to da se proslava praznika održava u dvorcu koji nam je bio prva točka obilaska. A još manje biti upoznati sa činjenicom da je slovački Parlament tik preko puta dvorca, sve puno policije i osiguranja, ljudi u promenadi a našao se tu i neizbježni tenk ispred kojeg se većina njih fotkala. Parkiramo u obližnjoj garaži i krećemo put dvorca. Ne, ne, ne može… Grupici ljudi ispred nas teta osiguranje (ali neko fensi osiguranje) objašnjava da ulaska u dvorac nema. Ista teta potom nešto vrlo žustro objašnjava policajcima i dvojici iz onog običnog osiguranja. Pitamo policajca kada će biti moguće ući. Kaže on oko 18 sati. Okej, za dva sata, nije strašno. Juniorka kaže da je stari grad na oko desetak minuta hoda, pa odlučujemo auto ostaviti u garaži. Putem nailazimo na dosta slobodnog parkinga, ali sad je gotovo. Kasnije će se ispostaviti da mi je od sveg novca potrošenog na cijelom putovanju najviše žao tih novaca utrošenih na bratislavski parking u garaži. Spuštamo se u stari grad i ostajem oduševljena činjenicom da na samom početku nailazim na zgradu stare knjižnice. Prva bratislavska fotka - Mestská knižnica i ja. Narednih nešto više od sat vremena gubimo se po prekrasnim ulicama stare Bratislave. Uistinu neki drugi ritam, sve je puno mirnije, Slovaci izuzetno ljubazni i odlično vladaju engleskim jezikom. Mnoštvo dućana, restorana, pubova; živo je na jedan fini način. Sofisticirano i drugačije. Najprije nailazimo na kip Napoleónec, koji predstavlja napoleonskog vojnika, zatim slijedi neobični kip Ćumil koji doslovno izranja iz šahte i oslanja se na asfalt, a iznad njega stoji opis – Man at work. Posljednji je Schöner Náci u čast lokalnog zabavljača koji je svojevremeno svojom pozitivnom energijom širio radost i mamio osmjehe na lica građana Bratislave, pa mu se zahvalni sugrađani odužili podizanjem kipa. Dobrota se uvijek isplati. Šetnja nas dovodi do trga ispred zgrade Opere, gdje okidam selfi za našu Luki i uz čestitku nacionalnog praznika šaljem joj. Na istom trgu je i impozantan spomenik slovačkom pjesniku, dramaturgu, prevoditelju i zastupniku čehoslovačkog parlamenta Pavolu Országhu Hviezdoslavu, zatim sajam lokalnih rukotvorina i slastičarna u kojoj sam pojela najbolji sladoled u posljednjih par godina. O-dli-čan. Krećemo do katedrale Sv. Martina u koju samo zavirujemo, jer turiste na ulazu natpisom na nekoliko jezika lijepo mole da ne ulaze dok traje misa. A traje. Pa poštujemo.
Vraćamo se prema dvorcu i to nekim putem gdje se usuđujem primjetiti da nas je navigacija malo zeznula. Pa tako lijepo hodamo tik uz zidine s vanjske strane umjesto cestom, ali nakon nekih dvadesetak minuta – približimo se glavnom ulazu. Kroz koji i dalje ne možemo iako je prošlo 18 sati. Otvara se tek sutradan. Znači Bratislavski dvorac drugi put. Ispred obližnje zgrade Parlamenta fotkamo sebe, zgradu, neposjećeni dvorac i prekrasan pogled i odlazimo do garaže gdje parking za 3 sata plaćamo 7 i nešto sitno eura. U moru potrošenog novca na ovom putovanju ovo je jedini iznos za kojim uistinu žalim.
No šta je tu je. Krećemo prema UFO tornju. Građevina koja se uzvisila na kraju (ili na početku) Slovenského národného povstania mosta. Ide 95 metara u visinu, na njegovu je vrhu restoran sa barom do kojeg se stiže liftom, a još dodatnih tridesetak željeznih stepenica vodi do promatračnice. Tu probijam još jednu granicu. Kad smo prije dvadesetak godina kupovali stan imali smo financijsko ograničenje i dva uvjeta. Zapadni dio grada i do maksimalno trećeg kata. Užasno se bojim visine. No eto u Bratislavi penjem se na, za mene nevjerojatnih, devedeset i pet metara. I vrijedi svakog atoma straha koji me najviše prožima dok prolazim uske, prilično okomite stepenice. Panoramski pogled na Bratislavu koju reže moćni Dunav spektakularan je. Dodatni bonus je zalazak sunca. Nebo i Dunav spojeni u plameno grimiznoj točki što se šepiri na sve strane dok cijelu tu dramu uramljuje moćno zelenilo kojeg u Bratislavi ne nedostaje. Impresivno i lijepo do bola. Ispraćamo svijetlo nebo i vraćamo se na tlo. Odlazimo ponovno do staroga grada i opet gladni smo i nismo. Nakon krakte šetnje odlučujemo se za baquette u simpatičnom baquette baru. Ovaj put ipak, i konačno, naručujemo tri porcije baquetta sa različitim punjenjima. Prefini su. Protežemo lagano noge do auta i pravac hotel.
Naredni dan nam je do Beča. Na doručku sasvim slučajno (kažu da slučajnosti ne postoje, btw) zauzimamo stol, a ja poziciju ispod crno bijele fotografije na kojoj jednoobrazna brigada konobara u old school uniformama znatiželjno viri kroz velike prozore sale. Snimani su sa leđa, izgledaju kao jedan, a u kadar ulazi i uredno postavljen restoran. Da mi Juniorka pred kraj doručka ne postavlja pitanje Jel vidiš ti gdje si sjela? predivnu fotku možda ne bih ni primijetila. Ma kako li sam se samo našla ispod nje :)))?
Pakiranje, odjava. Obzirom da je Beč na tek sat vremena vožnje od Bratislave, a vremena do prijave u hotel imamo, potrošimo malo vremena i koji euro u (naravno) shopping centru u čijem je prizemlju – autobusni kolodvor.
Bratislava, mirna i staložena metropola, pravi evropski grad, čist i zelen, još nepotrošen over turizmom, šarmirala me totalno i oduševila na najjače. Na kraju nam je bilo žao što smo joj namijenili samo jedan nepuni dan, no u nekoj ćemo se budućnosti zasigurno potruditi ispraviti grešku. Ako ništa, dugujemo si taj posjet predivnom Bratislavskom dvorcu i plavoj crkvi koju nismo ugurali u obilazak.
Beč, stižemo.
To be continued…
četvrtak, 12.09.2024.
Po putu i Azimutu II Budimpešta
Nakon što smo malo došli k sebi, osvježili se i napravili plan za ostatak poslijepodneva i večer krećemo dalje. Odlazimo na obližnji terminal Baross Keleti, tamo kupujemo nešto forinti – čisto da se nađe, i jednokratne karte za prijevoz taj dan; 9 komada. Jedna košta euro i vrijedi za sva prometala javnog prijevoza. Juniorka manirom nekoga rođenog u Budimpešti, s neizostavnim mobitelom u ruci vodi nas do tramvaja kojim ćemo nakon nekih 16 stanica stići do Lančanog mosta. Nikad u životu u tramvaj sjela nisam, prvi sam put u tramvaju. I sviđa mi se. Kroz prozor se izmjenjuju kontrapunkti Budimpešte. U jednom času imamo dojam da jezdimo ulicom nekog panonskog sela, u sljedećem smo već na aveniji velegrada. Tramvaj juri, baš juri. Kao i svi. Ulicama Budimpešte onako generalno svi jure bez obzira koje se prometalo vozi. Na pretposljednjoj stanici ulazi čak i kontrola karata; prva i zdanja koja će nas zadesiti kroz sve dane i sva gradove u javnom prijevozu.
Konačno izlazimo, Juniorka prva, mi za njom i krećemo prema mostu.
To je onaj čuveni most koji je tamo nekad u 19. stoljeću spojio dva grada u jedan. Budim i Pešta postadoše Budimpešta, Mađarska prijestolnica. Fun fact: inicijativu za izgradnju mosta pokrenuo je Mađar, projektirao ga je Englez, radove nadgledao Škot, a najvećim dijelom financirao Grk. Sve se uvijek ispreplitalo i ispreplitat će se.
Okej, uz horde turista prelazimo impresivan most, fotkamo se, gledamo dolje u Dunav, mjerkamo kako je visoko i kao prave ljude s mora boja Dunava nas niti mrvu ne fascinira, jer je izrazito svjetlosmeđe mutna i daje na prljavo. Podigne li se pogled, Dunav je izuzetno moćna, snažna, široka, dojmljiva i svakog poštovanja vrijedna rijeka. Po prelasku mosta nađemo se ispod početka puta prema Budimskom dvocru. Opcije su dvije. Zavojitim putem uz stepenice ili uspinjačom. Odlučujemo se za uspinjaču. I opet prvi put. Nikad se nisam uspinjala uspinjačom. Ne znam koliko, da li uopće minutu traje vožnja, ali doživljaj je izuzetan. A još je izuzetniji kada se dođe do vrha. Tu ne da je samo Budimski dvorac, već cijeli jedan splet građevina, spomenika i trgova, a pogled na nekadašnju Peštu nevjerojatan. Obilazimo dobar dio ponuđenog. Knjižnica nije dostupna za ulaz, nažalost. Uspinjača prema natrag (to bi bila nizpinjača valjda), ponovno prelazak mosta i šetnja do zgrade Parlamenta. Tu između ostalog hvatamo i famozni zalazak sunca. Vraćamo se prvom ponuđenom opcijom. Autobus. Iskrcava nas doslovno pred ulazom u hotel. Penjemo se do 607 na još jedan kratki odmor, a zatim odlazimo u šetnju po kvartu. Iako iscrpljeni, nismo nešto gladni, ali red je pojesti sitnicu pa se odlučujemo za durum gyros. I to tek 2 komada za nas troje. Odličan je. Još sladoled s nogu, tuš i spavanac.
Drugi dan se budimo iznenađujuće rano. Iako smo navili alarme u 8.30 jer svi smo spavalice, a ne ranoranioci pa da ne mašimo doručak, u 7.30 otvorenih smo očiju. Skupljamo jučerašnje dojmove i izvještaje o dvoje bolesnika koje smo ostavili u Rijeci. Nisu vijesti baš baš. Bubi je uspio raščokati ranu koja je krenula zacjeljivati i opet mu se otvorila, a mama je nešto bolje, no i dalje priča glasom iz bureta. Za Bubija se odlučujemo pričekati još jedan dan, a mami dajem 100 savjeta što i kako. Iako mislim da ih je oboje puklo i malo psihosomatije uz fizičko stanje.
Kako god, nakon obavljenog zdravstvenog biltena spuštamo se na doručak, stepenicama na peti kat. Hotel ima 61 sobu i u prosjeku to bi bilo barem 120 osoba. Doručak-sala kapaciteta je 40 mjesta, buffet linija nije duža od 7-8 metara, a kuhinja (prilično otvorena) ništa veća od prosječne kuhinje nekog domaćinstva. Hotel je poprilično popunjen, no niti u jednom trenutku u sali ne nedostaje slobodnih mjesta. A u slučaju da se to i dogodi, slobodni ste doručak konzumirati pri jednom od par stolova u lobbyu ispred recepcije. Sve je prilično pojednostavljeno i sve ide. Kava, iako Dallmayr kako na aparatu piše, loša je. Osoblje je, kao i kod nas, iz raznoraznih kvota, a gosti uglavnom Amerikanci, Azijati i pokoji Talijan. I mi. Komunikacija između osoblja i gostiju ide na engleskom jeziku.
Uglavnom mlađa mađarska populacija nema problema sa engleskim dok se oni nešto stariji trude. Pri dolasku, mladi nam je recepcionar vrlo lijepo i dosta strpljivo na engleskom jeziku uz nešto neizostavnog ugarskog naglaska objasnio sve što smo pitali.
Drugi dan započinjemo kupnjom povoljnije karte za javni prijevoz. Karta vrijedi 24 sata za grupu je do 5 osoba i košta 16 eura. Inače javni prijevoz je u Mađarskoj fantastičan, točan; pouzdan, čist, povoljan i brz neovisno radi li se o oautobusu, trolejbusu, tramvaju ili metrou. Milina od povezanosti. Još kad imate Juniorku koja čita google maps bez greške – milina. Da ne duljim mnogo i da ne udavim. Taj smo dan posjetili ono što uglavnom svi posjećuju kad se nađu u mađarskoj prijestolnici.
Do prve stanice, impresivne tržnice gdje smo se nakrcali suvenirima idemo metroom. Zakoniti i ja prvi put, dok je podmlatku to u onoj prijestolnici gdje studira svakodnevica. Već na prvom štandu na kojem kupujemo hrpu magnetića s motivima Budimpešte veliki, dobroćudni tamnoputi prodavač nas pita odakle dolazimo.
-Croatia.
-Kako je? – on će nama na hrvatskom. Osmjehnemo se svi a on objasni da je neko vrijeme bio na specijalizaciji u Končaru.
Nakon toga idemo opet na ono brdašce od jučer, no nešto desnije od prvi put, ovaj put autobusom i obilazimo opet splet dvoraca i trgova. Tu se ne odlučujemo posjetiti to nešto što smo imali u planu, jer se plaća ulaznica, a radi tek o dobrom vidikovcu. Spuštamo se natrag pješke, ulazimo u tko zna koje prometalo i odlazimo u šetnju fashion streetom. Velegradska ulica luksuznih dućana. Nakon toga bazilika Sv. Stjepana. Kažu treća po veličini u Europi, prima do osam tisuća vjernika i zaista je dojmljiva. Nekoliko je tu krila i oltara, strop kupole čini se nema kraja, a u njoj se čuva Sveta desnica, relikvija ruke Svetog Stjepana iz 1038. Kažu našli su je neoštećenu, a tijekom je godina bila čuvana na nekoliko mjesta, između ostalog i u Dubrovniku, da bi se u Mađarsku vratila 1945. Po meni je to malo zastrašujući detalj, no u bazilici eto, ruka je izložena, kako god.
Radimo pauzu za ručak, a opet nismo previše gladni pa tako u bistrou pojedemo dva tosta sa salatom i potom odlazimo do još nekog dvorca u koji ne ulazimo jer je neko događanje. Događanje je i na Trgu heroja, no tamo možemo. Golemi trg obrubljuju u dvije kolonade ugrađene statue mađarskih heroja, uglavnom vojskovođa, careva i slično, a od svega mene najviše impresioniraju statue dvije kočije sa zapregama propetih konja koje su se našle na vrh svake od kolonada spomeničkih veličina. Milenijski spomenik na čijem se vrhu našao spomenik arkanđelu Gabrielu, a koji je središnja točka trga, nismo uspjeli vidjeti jer je pod rekonstrukcijom.
Metroom i to onim starinskoga štiha, linija 1, koji je pod UNESCO zaštitom, vraćamo se u hotel na odmor. Putem opet bilježim svoj prvi put. Starbucks kava. Makiato s karamelom. Fino.
Slijedi večernji zdravstveni bilten, koji neću ni prepričavati i potom, jer i to je znamenitost, put do Arena mall centra da udovoljimo našoj vodičkinji. Tu se malo promuvamo, kupimo po sitnicu i odlučujemo do nekog bara da zaključimo Budimpeštu. Smještamo se u pub, te džin tonikom, amaretto sourom, campari sodom i porcijom prženih krumpirića uz buku prometnice po kojoj jurišaju prometala nazdravimo našoj dvodnevnoj, vrućoj, pomalo hektičnoj ali upečatljivoj i lijepoj Budimpešti.
Sutradan doručak, pakovanje i odlazak.
Bratislava stižemo.
To be continiued…
ponedjeljak, 09.09.2024.
Po putu i Azimutu
Da posudim naslov. Nadam se da kolega bloger neće zamjerit.
Daklem, eto me natrag. Godišnji se potrošio. Bio je vrhunski, više me umorio no odmorio, no slatki je to umor bio. Kao i svi pretpostavljam započela sam sa rješavanjem sitnica koje ne stignem kada radim. Malo banke, malo postolara, sanitarna iskaznica pregled, malo ne znam ni ja čega, samo znam prođe dan tika taka bum! I Bubi se počeo malo gasiti, pa ga u utorak vodimo veterinaru. Na kraju je imao zahvat. Nešto (pas ili mačka) ugrizlo ga je za vrat. Inficiralo mu se, došla kesica gnoja veličine dječje šake i bilo je potrebno to isprazniti. Nakon toga brižan, imao je rez od 5-6 cm koji je morao ostati otvoren jer će još barem 2 dana curkati iz rane. Isti dan poslijepodne došao nam je mali nećak na prespavanac. I njemu i nama avantura. U jednom pointu smo u kući imali goste sa dvoje male djece i Bubija koji curi i još pod utjecajem sedativa nije se pošteno snašao, pa poput krpe leža na sred sobe, bez obzira na veselje oko njega. Mali nećak nas je oduševio. Iako su mu tek 4 godine, iako su roditelji matematičarka i informatičar on obožava knjige i priče. Od igračaka koje je donio sa sobom bilo je 10 slikovnica i jedan autić – Jurić koji vjerojatno ne bi ni upao u konkurenciju da nema sposobnost mijenjanja boja pri promjeni temperature, pa se njime moralo pohvaliti. Tko se god našao kod nas morao mu je čitati, ali bez preskakanja. Zna on svaku priču napamet. S malenim smo otišli naredni dan i do plaže, a taj dan je Bubiju već bilo bolje. Pred večer smo nećaka vratili roditeljima uz dogovor da ponovimo sve, jer maleni je stvarno divno dijete, s njime nikakvih problema, tantrumi su bili na minimumu, gotovo da bi se moglo reći da ih i nije bilo, i svi smo uživali.
Naredni dan, a dan je to prije našeg putovanja, mama zove da ju malo grlo grebe i da se baš ne osjeća nešto. Ne želim ništa riskirati, vodim je kod doktorice koja detektira upalu grla u začetku i daje trodnevni antibiotik. Već je mala panika hoće li to mama moći. Poslijepodne dogovaram sa dvije susjede da malo bace oko, da ju nazovu i obiđu. Tu večer se čujemo i čini mi se da je sve okej, a i sama kaže da joj se čini da je bolje. Super. Navečer se pakujemo. Ne da mi se ništa, umorna sam i najrađe bi ostala doma.
Petak, osam sati. Ubacujemo kofere i ruksake u auto i krećemo.
Pet dana, 3 prijestolnice. BBB. Budimpešta, Bratislava, Beč.
Na brzu cestu se penjemo na Mlaci, ispod zgrade Novog lista i s nje iskrcavamo u Budimpešti u međuvremenu koristeći autoput, no sve su to brze ceste i brzo to ide. Putem, negdje već pred Goričanom zovem mamu. Glas joj ne prepoznajem, zvuči ko sa dna bureta, nimalo dobro i kaže da se ne osjeća baš nešto. Naravno. Jer da smo ostali doma, ne bi se tako osjećala. Savjetujem da popije Lekadol, a ona nakon kraće inventure po ormariću zaključuje da nema Lekadol. Prekrasno. Ne znam što je bolje, činjenica da nema Lekadol ili ona da ja nisam prije puta provjerila ima li ga kada znam u kakvom ju stanju ostavljam. Okej, nije kraj svijeta, zovem kumu ona će riješiti mami Lekadol kroz nekih sat vremena. Već ulazimo u Budimpeštu i zapinjemo u prvoj gužvi kad stiže umirujuća kumina poruka da je sve okej. Odnijela je mami Lekadol, malo su popričale i dobro joj mama izgleda. Ajd super. Dalje se koncentriramo na tetu navigaciju. Skrenite lijevo, nakon tristo metara držite se desne strane, držite se lijeve strane, slijedi vaše odredište…blabla. Pukim slučajem kad smo skužili da smo blizu hotela skrećemo u uličicu prije, parkiramo, ostavljamo Zakonitg da dežura kraj auta, a nas dvije krećemo u hotel. Ispostavi se da je to sa skretanjem bila odlična odluka, jer sa svake strane sporedne uličice su parking mjesta, udaljeno je niti 150 m od hotela čiji je ulaz drito na glavnoj cesti, a na tim glavnim cestama Budimpešte uz pločnik je traka za autobuse i tramvaje i po njoj se nit vozi nit zaustavlja i teško da bismo se tu direkt ispred ulaza uspjeli iskrcati. Naredna 2 dana auto ostaje na toj poziciji, a parking plaćamo taj dan do isteka u 20 sati. Ukupno nekih 7 eura cca. Vikendom se parking ne naplaćuje. To sve rješava Juniorka putem aplikacije za parking u Budimpešti, koju je učas skinula dok nam je recepcionar objašnjavao da se parking plaća najbolje putem aplikacije…Čekiramo se, platimo i odlazimo do auta po kofere.
Nakon nekih petnaestak minuta i točno na vrijeme čekiranja oko 14 sati, konačno smo u sobi koja je na zadnjem, šestom katu. Lift ide samo do petog na kojem je, zanimljivo, i recepcija i sala za doručak, pa zadnjim naporima vučemo prtljagu penjući se do šestog kata.
Ulazimo i iscrpljeni bacamo se na krevete u ugodno rashlađenoj sobi.
Još da napomenem da je naša Fiesta 1.6 izuzetan auto. Startan, brz, pouzdan. Ima samo dvije mane. Nije nešto komforna (prije nje smo imali Scenica) i nema klimu.
Taj dan Budimpešta je mjerila 34 stupnja, a ni putem nije bilo ništa hladnije.
Krepani, ostajemo u sobi narednih dva sata.
To be continued…
Ovdje mora ići mala digresija nevezano uz put i Azimut.
Kao što napomenuh u prethodnom postu blog Konobarica s tastature pokrenut je točno na današnji dan prije četiri godine.
Pa sretan mu rođendan.
