Iz vruće Budimpešte nakon dva i nešto sata vožnje autocestom stižemo u vruću Bratislavu. Što je navigacija zaštekala na samom ulasku u grad ne utječe na činjenicu da pred hotel stižemo pola sata prije vremena za prijavu, pa se u parku ispred hotela hladimo netko u hladovini, a netko pod prskalicama s vodom. Hotel Apollo jedini je od sva tri hotela koji ima zvjezdicu više od ostalih na našem putovanju, a najjeftiniji je. Budimpešta nas je po noćenju s doručkom koštala 120, Beč 140, a četverozvjezdani Apollo niti 100 eura. Nedjelja je i prilično mirno, a putem je Juniorka iščitala da Slovaci upravo taj dan slave Dan slovačkog ustava. Čekiramo se i izlazimo iz hotelskog pakringa koji bi nas došao 18 eura po danu. Kao i u Budimpešti, vikendom je gradski parking besplatan, a mi ostajemo tek jednu noć, pa zašto da plaćamo onaj hotelski.
Pomalo iscrpljeni ulazimo u ugodno rashlađenu sobu i odmaramo pred poslijepodnevni izlazak u totalnu nam nepoznanicu – Bratislavu. Nakon poziva doma i preslušavanja zdravstvenog biltena slažemo itinerar. Bratislavski dvorac, stari grad i u njemu neizbježna tri spomenika za fotkanje, katedrala, UFO toranj, plava crkva pa neka klopica ako budemo gladni, obzirom da prethodna dva dana nismo baš bili. Tijekom cijelog putovanja nismo nešto imali potrebu za jelom, ali smo zato trošili mnogo vode i izotoničnih napitaka što i ne čudi obzirom da se temperatura ispod 33 stupnja nije spuštala. Za razliku od Budimpešte, iako je autobusna stanica ispred hotela, odlučujemo se za odlazak autom jer ako parkiramo negdje sve planirano u blizini nam je. Takav je barem bio plan.
Iako smo znali za praznik, nismo mogli računati na to da se proslava praznika održava u dvorcu koji nam je bio prva točka obilaska. A još manje biti upoznati sa činjenicom da je slovački Parlament tik preko puta dvorca, sve puno policije i osiguranja, ljudi u promenadi a našao se tu i neizbježni tenk ispred kojeg se većina njih fotkala. Parkiramo u obližnjoj garaži i krećemo put dvorca. Ne, ne, ne može… Grupici ljudi ispred nas teta osiguranje (ali neko fensi osiguranje) objašnjava da ulaska u dvorac nema. Ista teta potom nešto vrlo žustro objašnjava policajcima i dvojici iz onog običnog osiguranja. Pitamo policajca kada će biti moguće ući. Kaže on oko 18 sati. Okej, za dva sata, nije strašno. Juniorka kaže da je stari grad na oko desetak minuta hoda, pa odlučujemo auto ostaviti u garaži. Putem nailazimo na dosta slobodnog parkinga, ali sad je gotovo. Kasnije će se ispostaviti da mi je od sveg novca potrošenog na cijelom putovanju najviše žao tih novaca utrošenih na bratislavski parking u garaži. Spuštamo se u stari grad i ostajem oduševljena činjenicom da na samom početku nailazim na zgradu stare knjižnice. Prva bratislavska fotka - Mestská knižnica i ja. Narednih nešto više od sat vremena gubimo se po prekrasnim ulicama stare Bratislave. Uistinu neki drugi ritam, sve je puno mirnije, Slovaci izuzetno ljubazni i odlično vladaju engleskim jezikom. Mnoštvo dućana, restorana, pubova; živo je na jedan fini način. Sofisticirano i drugačije. Najprije nailazimo na kip Napoleónec, koji predstavlja napoleonskog vojnika, zatim slijedi neobični kip Ćumil koji doslovno izranja iz šahte i oslanja se na asfalt, a iznad njega stoji opis – Man at work. Posljednji je Schöner Náci u čast lokalnog zabavljača koji je svojevremeno svojom pozitivnom energijom širio radost i mamio osmjehe na lica građana Bratislave, pa mu se zahvalni sugrađani odužili podizanjem kipa. Dobrota se uvijek isplati. Šetnja nas dovodi do trga ispred zgrade Opere, gdje okidam selfi za našu Luki i uz čestitku nacionalnog praznika šaljem joj. Na istom trgu je i impozantan spomenik slovačkom pjesniku, dramaturgu, prevoditelju i zastupniku čehoslovačkog parlamenta Pavolu Országhu Hviezdoslavu, zatim sajam lokalnih rukotvorina i slastičarna u kojoj sam pojela najbolji sladoled u posljednjih par godina. O-dli-čan. Krećemo do katedrale Sv. Martina u koju samo zavirujemo, jer turiste na ulazu natpisom na nekoliko jezika lijepo mole da ne ulaze dok traje misa. A traje. Pa poštujemo.
Vraćamo se prema dvorcu i to nekim putem gdje se usuđujem primjetiti da nas je navigacija malo zeznula. Pa tako lijepo hodamo tik uz zidine s vanjske strane umjesto cestom, ali nakon nekih dvadesetak minuta – približimo se glavnom ulazu. Kroz koji i dalje ne možemo iako je prošlo 18 sati. Otvara se tek sutradan. Znači Bratislavski dvorac drugi put. Ispred obližnje zgrade Parlamenta fotkamo sebe, zgradu, neposjećeni dvorac i prekrasan pogled i odlazimo do garaže gdje parking za 3 sata plaćamo 7 i nešto sitno eura. U moru potrošenog novca na ovom putovanju ovo je jedini iznos za kojim uistinu žalim.
No šta je tu je. Krećemo prema UFO tornju. Građevina koja se uzvisila na kraju (ili na početku) Slovenského národného povstania mosta. Ide 95 metara u visinu, na njegovu je vrhu restoran sa barom do kojeg se stiže liftom, a još dodatnih tridesetak željeznih stepenica vodi do promatračnice. Tu probijam još jednu granicu. Kad smo prije dvadesetak godina kupovali stan imali smo financijsko ograničenje i dva uvjeta. Zapadni dio grada i do maksimalno trećeg kata. Užasno se bojim visine. No eto u Bratislavi penjem se na, za mene nevjerojatnih, devedeset i pet metara. I vrijedi svakog atoma straha koji me najviše prožima dok prolazim uske, prilično okomite stepenice. Panoramski pogled na Bratislavu koju reže moćni Dunav spektakularan je. Dodatni bonus je zalazak sunca. Nebo i Dunav spojeni u plameno grimiznoj točki što se šepiri na sve strane dok cijelu tu dramu uramljuje moćno zelenilo kojeg u Bratislavi ne nedostaje. Impresivno i lijepo do bola. Ispraćamo svijetlo nebo i vraćamo se na tlo. Odlazimo ponovno do staroga grada i opet gladni smo i nismo. Nakon krakte šetnje odlučujemo se za baquette u simpatičnom baquette baru. Ovaj put ipak, i konačno, naručujemo tri porcije baquetta sa različitim punjenjima. Prefini su. Protežemo lagano noge do auta i pravac hotel.
Naredni dan nam je do Beča. Na doručku sasvim slučajno (kažu da slučajnosti ne postoje, btw) zauzimamo stol, a ja poziciju ispod crno bijele fotografije na kojoj jednoobrazna brigada konobara u old school uniformama znatiželjno viri kroz velike prozore sale. Snimani su sa leđa, izgledaju kao jedan, a u kadar ulazi i uredno postavljen restoran. Da mi Juniorka pred kraj doručka ne postavlja pitanje Jel vidiš ti gdje si sjela? predivnu fotku možda ne bih ni primijetila. Ma kako li sam se samo našla ispod nje :)))?
Pakiranje, odjava. Obzirom da je Beč na tek sat vremena vožnje od Bratislave, a vremena do prijave u hotel imamo, potrošimo malo vremena i koji euro u (naravno) shopping centru u čijem je prizemlju – autobusni kolodvor.
Bratislava, mirna i staložena metropola, pravi evropski grad, čist i zelen, još nepotrošen over turizmom, šarmirala me totalno i oduševila na najjače. Na kraju nam je bilo žao što smo joj namijenili samo jedan nepuni dan, no u nekoj ćemo se budućnosti zasigurno potruditi ispraviti grešku. Ako ništa, dugujemo si taj posjet predivnom Bratislavskom dvorcu i plavoj crkvi koju nismo ugurali u obilazak.
Beč, stižemo.
To be continued…
Post je objavljen 16.09.2024. u 21:23 sati.