Konobarica s tastature
ponedjeljak, 09.09.2024.
Po putu i Azimutu
Da posudim naslov. Nadam se da kolega bloger neće zamjerit.
Daklem, eto me natrag. Godišnji se potrošio. Bio je vrhunski, više me umorio no odmorio, no slatki je to umor bio. Kao i svi pretpostavljam započela sam sa rješavanjem sitnica koje ne stignem kada radim. Malo banke, malo postolara, sanitarna iskaznica pregled, malo ne znam ni ja čega, samo znam prođe dan tika taka bum! I Bubi se počeo malo gasiti, pa ga u utorak vodimo veterinaru. Na kraju je imao zahvat. Nešto (pas ili mačka) ugrizlo ga je za vrat. Inficiralo mu se, došla kesica gnoja veličine dječje šake i bilo je potrebno to isprazniti. Nakon toga brižan, imao je rez od 5-6 cm koji je morao ostati otvoren jer će još barem 2 dana curkati iz rane. Isti dan poslijepodne došao nam je mali nećak na prespavanac. I njemu i nama avantura. U jednom pointu smo u kući imali goste sa dvoje male djece i Bubija koji curi i još pod utjecajem sedativa nije se pošteno snašao, pa poput krpe leža na sred sobe, bez obzira na veselje oko njega. Mali nećak nas je oduševio. Iako su mu tek 4 godine, iako su roditelji matematičarka i informatičar on obožava knjige i priče. Od igračaka koje je donio sa sobom bilo je 10 slikovnica i jedan autić – Jurić koji vjerojatno ne bi ni upao u konkurenciju da nema sposobnost mijenjanja boja pri promjeni temperature, pa se njime moralo pohvaliti. Tko se god našao kod nas morao mu je čitati, ali bez preskakanja. Zna on svaku priču napamet. S malenim smo otišli naredni dan i do plaže, a taj dan je Bubiju već bilo bolje. Pred večer smo nećaka vratili roditeljima uz dogovor da ponovimo sve, jer maleni je stvarno divno dijete, s njime nikakvih problema, tantrumi su bili na minimumu, gotovo da bi se moglo reći da ih i nije bilo, i svi smo uživali.
Naredni dan, a dan je to prije našeg putovanja, mama zove da ju malo grlo grebe i da se baš ne osjeća nešto. Ne želim ništa riskirati, vodim je kod doktorice koja detektira upalu grla u začetku i daje trodnevni antibiotik. Već je mala panika hoće li to mama moći. Poslijepodne dogovaram sa dvije susjede da malo bace oko, da ju nazovu i obiđu. Tu večer se čujemo i čini mi se da je sve okej, a i sama kaže da joj se čini da je bolje. Super. Navečer se pakujemo. Ne da mi se ništa, umorna sam i najrađe bi ostala doma.
Petak, osam sati. Ubacujemo kofere i ruksake u auto i krećemo.
Pet dana, 3 prijestolnice. BBB. Budimpešta, Bratislava, Beč.
Na brzu cestu se penjemo na Mlaci, ispod zgrade Novog lista i s nje iskrcavamo u Budimpešti u međuvremenu koristeći autoput, no sve su to brze ceste i brzo to ide. Putem, negdje već pred Goričanom zovem mamu. Glas joj ne prepoznajem, zvuči ko sa dna bureta, nimalo dobro i kaže da se ne osjeća baš nešto. Naravno. Jer da smo ostali doma, ne bi se tako osjećala. Savjetujem da popije Lekadol, a ona nakon kraće inventure po ormariću zaključuje da nema Lekadol. Prekrasno. Ne znam što je bolje, činjenica da nema Lekadol ili ona da ja nisam prije puta provjerila ima li ga kada znam u kakvom ju stanju ostavljam. Okej, nije kraj svijeta, zovem kumu ona će riješiti mami Lekadol kroz nekih sat vremena. Već ulazimo u Budimpeštu i zapinjemo u prvoj gužvi kad stiže umirujuća kumina poruka da je sve okej. Odnijela je mami Lekadol, malo su popričale i dobro joj mama izgleda. Ajd super. Dalje se koncentriramo na tetu navigaciju. Skrenite lijevo, nakon tristo metara držite se desne strane, držite se lijeve strane, slijedi vaše odredište…blabla. Pukim slučajem kad smo skužili da smo blizu hotela skrećemo u uličicu prije, parkiramo, ostavljamo Zakonitg da dežura kraj auta, a nas dvije krećemo u hotel. Ispostavi se da je to sa skretanjem bila odlična odluka, jer sa svake strane sporedne uličice su parking mjesta, udaljeno je niti 150 m od hotela čiji je ulaz drito na glavnoj cesti, a na tim glavnim cestama Budimpešte uz pločnik je traka za autobuse i tramvaje i po njoj se nit vozi nit zaustavlja i teško da bismo se tu direkt ispred ulaza uspjeli iskrcati. Naredna 2 dana auto ostaje na toj poziciji, a parking plaćamo taj dan do isteka u 20 sati. Ukupno nekih 7 eura cca. Vikendom se parking ne naplaćuje. To sve rješava Juniorka putem aplikacije za parking u Budimpešti, koju je učas skinula dok nam je recepcionar objašnjavao da se parking plaća najbolje putem aplikacije…Čekiramo se, platimo i odlazimo do auta po kofere.
Nakon nekih petnaestak minuta i točno na vrijeme čekiranja oko 14 sati, konačno smo u sobi koja je na zadnjem, šestom katu. Lift ide samo do petog na kojem je, zanimljivo, i recepcija i sala za doručak, pa zadnjim naporima vučemo prtljagu penjući se do šestog kata.
Ulazimo i iscrpljeni bacamo se na krevete u ugodno rashlađenoj sobi.
Još da napomenem da je naša Fiesta 1.6 izuzetan auto. Startan, brz, pouzdan. Ima samo dvije mane. Nije nešto komforna (prije nje smo imali Scenica) i nema klimu.
Taj dan Budimpešta je mjerila 34 stupnja, a ni putem nije bilo ništa hladnije.
Krepani, ostajemo u sobi narednih dva sata.
To be continued…
Ovdje mora ići mala digresija nevezano uz put i Azimut.
Kao što napomenuh u prethodnom postu blog Konobarica s tastature pokrenut je točno na današnji dan prije četiri godine.
Pa sretan mu rođendan.
