Za prvu stanicu drugog dana Beča odabiremo Schmetterlinghaus – Kuću leptira. Tropski uvjeti u srcu Beča stvoreni su u secesijskoj zgradi Palmenhaus za stotine leptira koji slobodno lete prostorom staklenika. Ulaskom zakoračite u bujnu vegetaciju, a oko vas nesmetano lete leptiri. Plavi, smeđi žuti, šareni…U pleksiglas kutijama možete vidjeti njihove ličinke, a kroz cijeli im prostor stoje posudice sa narezanim voćem da bi se mogli hraniti. Ima tu i slapova i fontanica i potpuni doživljaj kišne šume. Unutra je toplo pa je preporuka obući se slojevito, ako naravno nije cvrčeće ljeto kao u našem slučaju. Nakon obilaska i kupovine suvenira izlazimo i upućujemo se na Naschmarkt. A tu svega. Tezga do tezge od suhomesnatih proizvoda, preko povrća svježeg, dimljenog, sušenog zatim ribe, sireva, začina do slatkiša karakterističnih za mnoge dijelove svijeta od rahat lokuma do cimet dimnjačića. Naravno neizbježne su i gostionice i kebab kiosci kao i kafići za okrijepu. Naschmarkt u doslovnom bi prijevodu značilo gric-tržnica, i vjerujte, to je ime u potpunosti opravdano. Kroz cijelu tržnicu ipak, dojma sam, provlači se jedna nit Orijenta, pa tako pod impresijom kupujem šaku rahat lokuma (čije evo zadnje komadiće dok ovo pišem konzumiram) i u trokut pakiranih sto grama halve. Naravno, pada i poneki suvenirčić.
Potom odlazimo prema crkvi sv. Karla za koju kažu da je najljepša crkva u Beču. Jedan je toranj pod rekonstrukcijom, a crkvu razgledamo samo izvana jer nas cijena ulaznice odbija (iskreno, ne znam kolika je bila) i na obližnjoj stanici za vodu nadopunjujemo bočice sa vodom. Beč ima izvrsnu vodu, čak bolju od riječke usudila bih se reći, a po cijelom gradu su postavljene te jedinice sa po dvije slavine za vodu i prskalicama za osvježenje. Ako nećemo u crkvu, možemo u katedralu, pa metroom odlazimo do katedrale sv. Stjepana znane i kao Bečka katedrala i to se pokaže kao odličan izbor. Katedrala je uistinu impresivna, prostrana, velika, visoka, u njenu podnožju su katakombe, a moguće se i popeti na jedan od tornjeva. Orgulje ne dominiraju prostorom, ali meni su jedan od ljepših detalja u katedrali. U katakombama se navodno nalaze ostatci više od deset tisuća osoba. Ova je katedrala na posljednje počivalište ispratila mnoge znamenite ljude, a grobna su mjesta tu našli uvažene povijesne ličnosti Austrije i Beča.
Sljedeće mjesto kojem ćemo se dva puta u istom danu vratiti je Prater. Pri prvom dolasku obilazimo veličanstveni zabavni park u kojem teško da netko željan adrenalinske zabave neće pronaći nešto za sebe. Mi odabiremo vožnju vodenim toboganom u kanuu. Onim koji ima strme spustove, a nakon njih naglo kočenje vodom koja pršti na sve strane. Razgledamo ogromni park i u njem sto čuda, a napokon i pravimo pauzu za kavu. Tj. ja proglašavam pauzu, jer ovi moji kavu ne piju. Još od Budimpešte znatiželjna sam glede slatkiša dimnjak rolica pa na jednom kiosku u Prateru uzimamo jednu od vanilije s nuttellom. Moramo čekati 5 minuta jer se pravi po narudžbi. Pa čekamo.
Za potpuni savršen ugođaj kave i kolača (iako nije bio neki old school tradicionalni) na Prateru pobrinula se činjenica da otvaram fb, čisto da malo virnem. Kad tamo moja urednica i najdraža spisateljica umontirala našu zajednički fotografiju ispod svoje objave. Pa predobro.
Nakon odlične kave, super dimnjak kolača i uživanja u objavi, odlazimo u još malo obilaska i čini nam se da je prosto nemoguće sve obići koliko je prostrano.
Prater je najstariji zabavni park na svijetu, a u funkciji je i još se sasvim dobro okreće 127 godina stari panoramski kotač. Juniorka stalno traži gdje bi još mogla odraditi koju vožnju, a kad u svojim starcima ne nalazi partnere za neke vratolomno visoke ili brze vrtuljke ona i tata joj još jednom odlaze na isti tobogan, dok ja preuzimam ulogu snimatelja i dokumentiram njihovo uzdizanje, spuštanje i vrištanje. Gotovo dva sata provedena u Prateru privodimo kraju i vraćamo se u hotel na kratki break jer u Prater nam se vratiti ponovno u terminu jeftinijih ulaznica za posjet muzeju Madame Tussauds koji je smješten na samom ulazu u zabavni park. Zašto jednostavno nismo pričekali? Zato jer je Juniorka za fotkanje sa voštanim figurama imala u planu poseban outfit. Drugačiji od onog za obilazak.
I imala je pravo. Na fotkama sa poznatim ličnostima ona izgleda totalno fensi, dok nas dvoje izgledamo - poput turista. Zna mala. Nisam bila u original muzeju pa ne mogu usporediti, no ovaj je onako za jednu osmicu na skali od 1-10. Neke su figure totalno pogođene da te strah uhvati od vjerodostojnih pogleda voštanih očiju, a neke tako- tako. Mene su se najviše dojmili Klimt, Tarantino, Churchill, Obama i zeleni Mercedes gorskog liječnika, dok me moj dragi Elvis nije previše oduševio. No muzej u kojem je mjesto našlo mnogo slavnih osoba iz svih sfera djelovanja je zaista vrijedan obilaska. Da ga obiđemo i napravimo jedno milijun fotografija trebalo nam je oko sat i pol.
Nakon toga odlazimo pogledati čuvenu zgradu Hundertwasserhaus koja izgleda kao da je ispala iz crtanog filma i nema veze sa ikakvih sto voda što bi bio prijevod, već je nazvana po svom tvorcu Friedensreichu Hundertwasseru. Šarena građevina nepravilnog oblika, po njoj nabacani prozori svaki u svom filmu i ponešto zelenila. Razigrana i kao plastelinom sastavljena. Stambeni je objekt i mora da je zabavno živjeti u takvoj građevini.
Nakon svega ponavljamo sjest i jest modus od prethodne večeri, pa nalazimo solidan restoran u četvrti i ubijamo dvije bečke šnicle s prilogom, pizzu, dva velika i malo pivo za 50 eura. Kako pri listanju menija nailazim na stranicu sa specijalitetima iz regiona, a u ponudi je i Jelen pivo priupitam konobara prije narudžbe ne govori li možda hrvatski ili srpski.
-Leider nein. Das spricht nur meine Šefica. – odgovara. A okej. Nastavljamo na njemačkom, a nakon večere upoznajemo i šeficu. Iz Bosne je, studirala u Zagrebu, a krajem osamdesetih su ona i muž stigli u Beč. I malo pomalo…restoran. Popričamo malo sa ženom i uputimo se dalje. Ostalo nam je još posjetiti Mariahilferstrasse što i činimo. No već je mrak, pola je ulice pod rekonstrukcijom a mi mrtvi umorni, pa nas Strasse nešto i nije oduševila.
Trpamo se u metro (u kojem se sad već lagano švercamo iako imamo po jednokratnu kartu v žepu) i kroz devet predugih stanica, pa dvije busom stižemo u hotel. Pogled na pedometar pokazuje 18900 koraka. 11 kilometara. Dobro je.
Tuš. Krevet.
Na dan odlaska nakon doručka dajemo se u kratku potragu za nekoliko suvenir magnetića koje nekim čudom nismo prethodni dan kupili. Povratkom u hotel opraštamo se od simpatičnog menaždera, razmjenjujemo kontakte i pozivamo ga na kavu kad bude u našim krajevima. Palimo Fiestu i krećemo. U planu još imamo Dunavski otok do kojeg autom u stvari ne možemo, a to shvatimo nakon nešto vrtnje uz pomoć tete navigacije koja nas nakon dvadeset minuta odvede direkt u pješačku zonu, i oko četrdeset minuta udaljeni Parndorf u kojem je čuveni outlet. Do Pardnorfa smo stigli uspješno, potrošili tu dva sata i nešto eura pa je vrijeme da polako krenemo doma.
Naše BBB putovanje završili smo oko deset navečer. Iako smo na početku putovanja gotovo direkt od Rijeke stigli do Budimpešte, pri povratku kroz Sloveniju moramo dio puta zavojitom cestom od koje fobiju imam i po najdanjem danju. Pivka - Ilirska Bistrica je dionica koja nas usporava do ibera na putu doma. Nevolja je što je to zadnja dionica puta, i traje kako nam se čini koliko i cijeli put od Beča preko Parndorfa do Rijeke.
Na kraju svega zaključak bi bio: bilo nam je odlično i iako vremena za obilazak čak tri europske metropole nismo imali mnogo uspjeli smo dosta vidjeti i posjetiti.
Juniorka je nakon par dana sa dečkom još otišla do Bleda i Ljubljane, čisto da ne propadne vinjeta koju je za Sloveniju moguće kupiti najmanje za tjedan dana, dok Mađarska i Austrija nude opciju dnevne vinjete. Slovačku vinjetu nismo ni vadili i ne znamo treba li nam. A ako je trebalo, to ćemo već saznati :)
Vinjete za te tri države došle su nas oko 45 eura, najskuplja je slovenska, a najjeftinija austrijska.
Ne znam na što smo najviše, osim na hotele, potrošili no imam dojam da su to ulaznice jer sve nam je išlo puta tri (jest Juniorka imala gdjegod studentski popust, no ništa spektakularno). Napravili smo rekapitulaciju troškova i vjerujte, bilo ih je. No, osobno, na putovanje ne idem da uštedim, nego da mi ostane u lijepom sjećanju.
A kod ovoga ostaje taj osjećaj. Puna sam dojmova i energetski, unatoč prevaljenim kilometrima, napunjena.
Prve vožnje tramvajem i metroom, prva Starbucks kava pa na kraju i prvi obilazak čak 3 metropole u jednom putnom điru, u životu, u pedeset i petoj :) zatim penjanje na 95 metarski toranj unatoč strahu od visine. Neprocjenjivo obiteljsko putovanje koje je uvijek za razinu više od onih sa ekipom. Nove uspomene i doživljaji. Divota.
I gotovo je nestvarno bilo gledati nakon dva tjedna prizore nabujalog Dunava, koji prijeti svojom bujicom i odnosi kao od šale ono što mu se na obalama tih gradova nađe na putu.
Nadam se da vas nisam ovim petodijelnim putopisom udavila. A ako i jesam, sami ste krivi. Imali ste izbor :)
Hvala onima koji su popratili.
The end.
Post je objavljen 23.09.2024. u 22:06 sati.