Nešto sitno prije 14 sati stižemo pred naš bečki hotel. Na zaustavnom parkingu i na sva četiri ostavljamo auto i ulazimo. Ostavljamo i dosadašnji jezik sporazumijevanja pa prelazimo na njemački. Simpatični nas recepcionar (tako barem mislimo) prijavljuje nakon što ispunim prijavnicu onako old school rukom, a kad upišem registraciju auta vezano uz hotelski parking on tapne dva puta po ispisanoj registraciji i kaže na čistom hrvatskom:
-Grad mog studija.
Nasmijemo se svi i nastavljamo na hrvatskom jeziku. Gospodin je završio pravo u Rijeci. I nije recepcionar, već menadžer kojem su dva radnika na bolovanju, pa je uskočio. Hotelski parking za 2 dana plaćamo 34 €, no ionako nam auto za turistički obilazak u Beču ne treba i, pazi sad, čak smo i sretni što plaćamo taj nemali iznos jer znamo da sa parkingom dva dana brige nemamo. Kako je prijavljivanje old school, ni hotelsko uređenje nije daleko. Soba je pristojna i čista, no ništa od komfora osim veličine, u odnosu na prethodne nema. Klimu, mali hladnjak, pa čak niti čaše u kupaonici. No sve je uredno i čisto, a naredni dan će se ispostaviti da je doručak iako po izboru na bifeu, između Budimpešte i Bratislave, kvalitetom hrane daleko najbolji.
No vratimo se na prvi dan. Odmor u sobi započinjemo zdravstvenim biltenom. Bubi je ipak završio kod veterinara na kontrolnom pregledu gdje je ustanovljeno da sve ide po planu, iako je rana koja je morala ostati otvorena izgledala zastrašujuće. Laknulo je i nama i susjedi čuvalici u koju je naš Bubi nepopravljivo zaljubljen. Mama je bolje, osim što je sad sve prešlo u jaki kašalj, pa nije spavala doslovno cijelu noć. No bar se grlo smirilo. Mi slažemo itinerar.
Dvorac Schönbrunn prva nam je stanica obilaska. Na ulazu u metro do kojeg idemo 10 minuta pješice kupujemo svakome po 24 satnu kartu za sav javni prijevoz. Što nas košta isto toliko eura. 24. Juniorka opet kreće u vođenje svojih pačić roditelja no ovaj put manirom rođene Bečanke. Nešto preko desetak stanica, jedno presjedanje, jer bečki je metro razgranatiji od budimpeštanskog, i eto nas. Izronili smo u blizini dvorca. Prolaskom kroz kapiju vidimo golemo dvorište omeđeno zgradama. Kad kažem zgradama mislim na građevine što su onodobno nazivane zgrade. Ispred nas je dvorac, a uokolo popratne zgrade. Skrećemo putem desno, tako čitamo na planu, i nakon par minuta pred nama pukne pogled na nevjerojatno veliki vrt sa jezercem, sa svake strane parkovi; veličanstvena krajobrazna arhitektura. Dvorac je nemoguće opisati u ovo vremena i blogerskog prostora, pa svima topla preporuka da ukucaju u tražilicu i pogledaju o kojoj se tu površini i ljepoti radi. Inače, bio je obitavalište habsburgovaca od sredine devetnaestog stoljeća do pada monarhije pa stoga i ne čudi raskoš Schönbrunna čiji naziv bi u prijevodu bio - lijepi mlin. Pola sata je potrebno da se prehoda od prve kapije do suprotne završne strane gdje se na blagoj uzvisini smjestio glorijet koji nudi prekrasan pogled na dvorac, vrtove, parkove i sve što područje obuhvaća. Dvorac smo razgledali samo s vanjske strane. Impresionirani viđenjim krećemo dalje u Beč. Odlazimo do trga, a u Beču ih ima sijaset i svi su omeđeni velikim zgradama izgrađenim u zlatno doba monarhije, Marije Terezije kojim dominira njen spomenik, gdje su se nakon zelenila oko spomenika smjestili Muzej povijesti i umjetnosti s jedne i Prirodoslovni muzej s druge strane. Ispred potonjeg kip je malog slonića čije kljove pozivaju na fotkanje. Kroz ugodno i osvježavajuće zelenilo ovoga trga prelazimo na drugi.
Hoffburg. Kompleks imperijalnih palača u centru Beča. Tu su oduvijek bile rezidencije lidera države, pa tako i sada, dom je to austrijskog kancelara. No najveća legenda je da je onaj, nažalost najpoznatiji Austrijanac sa balkona jedne od palača Hofburga u proljeće 1938. održao govor u kojem je prokalmirao ujedinjenje sa Njemačkom i nakon toga krenuo u pohode znamo već kakve. Šećemo Hoffburgom, naravno fotkamo i usput se pitamo, koliko u prošlost idu ove građevine i koje sve priče skrivaju te stamene zidine. Kroz park odlazimo prema zgradi Parlamenta puštajući da nas rotirajuće vrtne prskalice osvježe. Simpatična je činjenica da se impozantna zgrada austrijskog Parlamenta nalazi uz samu prometnicu. Između prometnice i zgrade kao svojevrstan štit stoji tek fontana sa središnjim kipom božice Atene oko kojeg je niz drugih manjih simboličnih kipova. Naravno, zgrada je također izgrađena za vrijeme monarhije.
Tu se nakon razgledanja dogovaramo da bi konačno bilo vrijeme da četvrti dan putovanja negdje sjednemo ko ljudi i pojedemo. I dok kuckamo po navigacijama, da nađemo pristojan i prihvatljiv restoran, spazim poznato lice. Mislim, kolike su šanse da eto baš tada i tu prođe mi netko poznat. Istina gospodin ima i bečku i hrvatsku adresu, ali ipak... Pozdravimo se oboje malo iznenađeni, popričamo kratko i nastavimo svatko sa svojim aktivnostima. U međuvremenu Juniorka pronalazi - meksički restoran. Nama upitnici iznad glave, ali prihvaćamo njeno obrazloženje. Nije nikada jela u meksičkom. Pošteno. Nismo ni mi.
Pronalazimo meksički (ustvari je to više tradicionalna kantina sa terasom), terasa puna, smještamo se unutra i nakon malo muke i prevođenja jer jelovnik je samo na njemačkom, a konobarica najbolje razumije engleski – naručujemo. Jelo stiže nakon pola sata, na kraju ni ne znamo što tko jede, ali ukusno je. Tri porcije meksičke hrane i dvije male te jedno veliko pivo plaćamo nešto manje od 55 €. Prihvatljivo skroz obzirom da je lokacija restorana na 10 minuta hoda od centra Beča. Pao je mrak i kroz osvijetljeni velegrad pomalo do metroa, pa do hotela. Tuširanje, zbrajanje dojmova i spavanac.
Naredni dan full program započinjemo ukusnim doručkom. Uistinu što god je tko od nas troje jeo, bilo je fino. Dojam je mrvu kvarila (meni barem) nehajna odora osoblja. Crne tenisice, crne traperice, pogužvane i probijene sa pokojom rupicom bijele polo majice uz jednokratne rukavice na šakama nije ono što pri idili doručka na osoblju želite vidjeti. No, uz hranu i kava je odlična, pa odlučim ignorirati činjenicu o uniformi, a vraški se trudim zanemarili i ono ždoinnggg! koje se začuje svaki put kada mršavi konobar podigne poklopac bain marie da provjeri dostatnost količine kajgane i pržene slanine.
Iskontroliram se čak i kada vidim da osoblje puši na izlazu iz restorana na terasu naočigled svih gostiju i bez imalo pardona za vrijeme trajanja doručka.
Nakon doručka zdravstveni bilteni (svi su puno bolje, naravno, sutra se vraćamo) pa slaganje plana i programa. Kako je Juniorki želja bila posjetiti muzej Madame Tussauds, a u muzeju su od 17 – 21 sat i pri online kupnji ulaznice dosta povoljnije to ćemo odraditi u spomenutom terminu.
Ovdje prekidam Beč obzirom da sam shvatila kako ga neću moći utrpati u jedan post, a htjela bih napisati i neke zaključne dojmove. Tako da u sljedećoj objavi ide završetak ovog svojevrsnog putopisa.
To be continiued…
Post je objavljen 19.09.2024. u 20:43 sati.