Dragi moji, hvala svima na lijepim željama koje ste mi uputili pred odlazak na godišnji odmor. Škicala sam malo na blog tu i tamo.
Dakle par dana obiteljskog odmora proveli smo u Istarskim toplicama. Limitirani terminima i nekim ranije već zakazanim liječničkim pregledima, te Juniorkinim ljetnim poslom, uspjeli smo ugrabiti tri zajednička dana, a Istarske su nam toplice bile jedini normalni izbor za tako kratki period. Obzirom da se radi o svega par dana, nismo bili spremni trošiti velike novce, a tek četrdesetak minuta udaljene od Rijeke - idealna destinacija.
I bome smo se ugodno iznenadili. Pokazalo se kao odličan izbor. Iako pomalo podsjećaju na socijalstička vremena i ostavljaju dojam lagane raspuštenosti, ljenčarenje uz rub bazena koji se puni sa sumporno termalnog izvora (ne pitajte za miris koji pogodi do malog mozga prvi dan), aqua aerobic, masažica, ugodna temperatura ispod klisure Svetog Stjepana zaista nas je izrelaksirala. Nakon večere koja partija već skoro zaboravljenog bilijara i "pobjednik ostaje na stolu" ping-ponga. Vrh.
Po odlasku iz toplica, napravili smo mali tour po Istri.
Popeli smo se do Motovuna i kad kažem popeli, to mislim i doslovno. Naime, iz samog Motovuna autom do ulaska u stari grad nismo mogli, pa smo junački uzbrdo ispješačili dva kilometra. Nije zabavno. I jasno mi je da bi gomila automobila neupitno napravila gužvu na cesti prema gore, no kad je tomu već tako TZ grada Motovuna (a nije da su siromašni obzirom na sve djelatnosti koje tamo bujaju) mora osigurati neki alternativni prijevoz do ulaska u stari grad. Jednostavno mora. Jer, nehumano je ljude usmjeravati, pod moraš, da se uspinju dva kilometra uzbrdo ma u kakvoj fizičkoj kondiciji bili. Minus kao kuća. U povratku zamolila sam jednog divnog gospodina, kojem se ovim putem najdubljem zahvaljujem, da me autom prebaci do dolje. Gdje sam bespogovorno objasnila dečku koji je stajao tamo kao prometni redar, da idem gore po Zakonitog i Juniorku. Nije rekao ništa. I bolje.
Kako sam već bila za volanom, odlučila sam ih provesti do tri eminentna vinara, tek da vide gdje se nalaze (vinari, ne oni sami).
Zatim volan prepuštam Zakonitom, službenom vozaču našeg odmora.
Slijedi, posjet Ritošinom Brigu, maminom rodnom selu u blizini Vižinade gdje skrećemo na groblje Sv. Vital o kojem je jedan bloger svojevremeno imao lijepi post. Palimo par svijeća, pošaljemo nekoliko molitvi.
Potom produžili na dvosatno kupanje u Novigrad.
U povratku smo skrenuli u Livade i kod čuvenog Zigantea kupili par sitnica.
Zatim Buzet. Na teranino i malu lekciju o destilaciji gina u destileriji Aura.
Pred kraj Hum, najviše radi Juniorke, jer svog se prvog posjeta Humu prije gotovo petnaest godina, ne sjeća.
Iako je plan bio neka klopa, njoj se više ne da. Već ima dogovor za na veče, pa stajemo kratko u Ročkom polju na kavu.
Za pola sata smo u RIjeci.
Naredni dan ugodno ljenčarenje, a onda stiže subota i palim sa tri frendice na vikend u Gorski Kotar. Mrzle Vodice, gdje jedna od njih ima vikendicu. Prvi dan šetnja oko Lokvarskog jezera koje je zaista impresivno. Uz plažice i splavi gdje se može kupati, tu su biciklističke i pješačke staze, mistična šuma, ugostiteljski objekti, i sve to okruženo blagotvornim zelenilom, mirisnim zrakom i ugodnom temperaturom koja se u noći spustila na šesnaest stupnjeva.
Šesnaesticu smo na terasi, obučene u jedan sloj odjeće više, uspješno podgrijavale džin tonikom do ranih jutarnjih sati.
Drugi dan kasni doručak i dugo ispijanje kave na istoj terasi uz desetak stupnjeva više pa posjet Špilji Lokvarka. Najdublja hrvatska špilja, za posjetitelje dostupna do 75 metara. Za speleologe još i dublje. Impresivna.
Špilja mi nije zasjala u punom sjaju obzirom da sam pred dvoranom broj dva, od ukupno četiri, odustala. Spuštanja stepenicama su poprilično strma i skliska, a ja osim osjetljivog koljena imam i problem sa strahom od visine. Kroz metalne konstrukcije stepeništa vidi se u dubinu koja je meni previše, pa odustajem i vraćam se natrag. Stepeništem prema prvoj dvorani počinjem lagano hiperventilirati. Izlaskom iz špilje dok mi srce bubnja negdje u glavi, ustvari shvaćam da sam do tada samo mislila da imam problem. I da se ovaj put on doista pokazao ozbiljim. Iskapim nešto manje od pola litre vode, smirim dah i ostatak tijela te odmeditiram četrdesetak minuta do izlaska skupine iz špilje.
Bez obzira na ovo moje iskustvo, ukoliko nemate problem sa visinom a u prilici ste, špilju svakako posjetite. Fotografije su divne, a impresije mojih prijateljica odlične.
Priča, klopa, šetnje, špilja, smijeh, džin tonik, svježi zrak, kava u zelenilu...i da, falio je taj još jedan dan.
Istarske toplice, Motovun, Ritošin Birg, Novigrad, Livade, Buzet, Hum, Mrzle Vodice, Lokve.
Opet sam ugustila tjedan. Al u dobro.
I neka.
Danas, 6.05. alarm. Ispočetka.
Klisura Sveti Stjepan, Istarske toplice
Zgusnulo mi tjedan. Sutra osmi radni dan u nizu i baš osjećam umor. Ne mogu se načuditi nekim prošlim vremenima kada se gazilo i mjesece bez slobodnog dana. Od ove godine prelaskom na drugo radno mjesto radim 5-2. I navikneš se učas, pa ti sedmi radni dan otpadaju udovi od umora iako se u već spomenutim prošlim vremenima na poslu više fizički tijelo trošilo. Jest, bilo je mladosti, više volje i entuzijazma. Ganjalo se ono bolje sutra i trpalo dan za umornim, oznojenim danom u rok službe. Da li je bolje sutra stiglo, nisam sigurna. Počesto se ulovim u tim razmišljanjima vozeći na posao i natrag. Konačno živim normalu. Pet - dva. Znate o čemu pričam kad kažem pet- dva? Pet radnih pa dva slobodna dana. Nitko meni nije kriv, osim mene same, što mi je struka ta koja jest. I što za ugostitelja pet - dva spada u domenu SF-a. Ali da i SF ponekad može postati stvarnost živi sam primjer. Moj dva obično pada četvrtkom i petkom, obzirom da kolega ima vikende slobodne, no stjecajem okolnosti zadnja dva se tjedna mrvičak to poremetilo, i eto. Uz neke privatne obaveze i kućnu polubolnicu (ide na bolje, fala na pitanju) samljelo me malo.
Jedva čekam odraditi sutra.
I otperjati tjedan dana na ge o.
Tjedan dana godišnjeg za ugostitelja u kolovozu?
Totalni sam vanzemaljac!
Jede mi se,
Pije mi se,
Ide mi se
Skače mi se.
Pleše mi se,
Pjeva mi se,
Svira mi se
Gleda mi se,
Piše mi se,
Čita mi se
Pliva mi se.
Mazi mi se.
Voli mi se.
Plutam.
Jučer
Mladi su i zgodni oboje. Uskoro će postati roditelji, evidentno je. Izlaze iz mora, odlaze put tuša. Vraćaju se. Bura je i nimalo ugodno prvih par minuta dok se tijelo barem malo ne prosuši od ledenih kapljica. Ona se saginje po ručnik, ogrne se. Sagne se još jednom uzme šeširić i kapicu. Kapicu pruži njemu, šeširić natakne na glavu.
Nakon nekog vremena, oboje sjednu na ručnik prostrt između dvije grote. Razapnu suncobran bez donje šipke, naslone se na grotu i pridržavajući ga sjede nekih dvadesetak minuta.
Nakon toga kreće spremanje za odlazak. On sklapa suncobran.
Ona izvlači laganu haljinu iz torbe. Slaže ručnik. Presavije još jedan. On stoji sa sklopljenim suncobranom. Čeka. Ona u torbu stavlja bočicu. Zatim neku malenu torbicu. On joj nešto govori, ona se prigne i iz torbe mu pruži gumicu koju on omota oko sklopljenog suncobrana. Odloži suncobran na pod i uzme u ruke maleni jastučić. onaj koji se montira oko vrata. Ona se obuče. Zatvori jednu pa drugu torbu. On joj pruži jastučić. Ona ga otkopča na jednom dijelu, ovije oko ručki jedne torbe, pa zakopča. Pruži njemu njegovu torbicu za oko pojasa. On uzima suncobran i jednu torbu. Ona drugu. Kreću s plaže.
Danas
Ona je crnkinja, on bijelac. Preslatka curica od, kako se čini jedno tri godine, povukla je mamine pigmente. I na plaži našla kompu. Dječačića tek nešto starijeg od sebe. I super im je bilo. Ali vrijeme je da se krene. Malena negoduje. Mama je u kolica za plažu (a sve više ih obitelji sa malom djecom koristi, jer praktičnije je vozati svu silu igračaka, hrane, rekvizita za plažu i inoga, no nositi) već potrpala igračke, torbu i hladnjak za plažu. On za svo to vrijeme ispuhava veliki kolut u obliku nagrižene američke krafne i priča sa ocem dječačića. Mama se spušta u čučanj i malenoj koja je počela plakati objašnjava da moraju s plaže. Malena se primiri i krene u posljednju igru sa dječačićem. Pušu balone od sapunice. Cika i sreća. Mama rola jednu tanku prostirku, zatim drugu. Uglavljuje ju u kolica u kojima je na pola ispuhan kolut. Otac polako slaže iglu šator. Polako. Šator ima svoj sistem slaganja. I dalje razgovara. Mama slaže deku za plažu. i stavlja u kolica. Pokupi vrećicu sa smećem i prošeta s njom do kante. Kad se vrati malo sudjeluje u puhanju balona. On slaže šatorić. Još je dva poteza do kraja. Vadi mobitel i škljoca prema dvije slatkoće u igri. Sprema mobitel u džep, nastavlja sa šatorićem. Kad ga složi, nevješto poispremješta već posložene stvari po kolicima. Ne zna kud će sa složenim šatorićem, traži mu mjesto.. Ona se pridiže, razgrne par stvari i napravi mu mjesta. On utakne šatorić. Lati se ručke kolica i potegne. Ona smjesti malenu na bok. Pozdravljaju se sa obitelji dječačića. Kreću s plaže.
Prije nekoliko godina.
Dvije preslatke blizanke. Malecke, jedva hodaju. Ona ih posjedne u hlad. Nahrani obje. Uspava. Spavaju neko vrijeme. Ona ode u more. On ih čuva. Kad se vrati iz mora presvuče se i legne pored njih. On ode u more i nakon nekog vremena izađe. Ode sjesti na zidić u hlad. Ona mu donese ručnik. I druge graćice za presvući. Kad se on presvuče, ona iscijedi mokre gaćice i rastegne ih pokraj ručnika. On sjedne na zidić. ona mu donese bočicu s vodom, upaljač i cigarete pa se vrati do dvije usnule ljepotanke. Legne pored njih. On puši na zidiću. Uskoro se blizanke bude. Ona ih mazi. Daje im bočice, svakoj svoju. Oguli bananu, raspolovi pa im da. On sjedi na zidiću...
Ne znam kako se priča završava, davno je bilo.
Danas kratko.
Nadam se i jasno.
Čovjeka je trebalo uzeti na obradu, nakon zvanja hitne dvanaest puta.
Pa sve da mu i ništa bilo nije.
Iščekiraš ga, ako je sve okej uvijek ga možeš vratiti natrag doma.
Žao mi je, jer ovakvim ponašanjem gubi se povjerenje u sustav (mislim, već je davno izgubljeno, al ajd) u kojem ima zaista divnih medicinara koji zdušno obavljaju svoj posao, ali ne mogu doći na vidjelo.
Počivao u miru.
Kao i svi koji su nebrigom, pogrešnim procjenama i bahaćenjem zdravstvenih radnika ovako skončali.
Modro je dokle pogled seže.
Na plus trideset i pet, ispod suncobrana, dva sam koraka od mora. Dva užarena koraka moram proskakutati dok mi stopala ne utonu u friškecu mora. Nikako ne reći vode jer, je li voda ili more, bitke se vode po portalima, društvenim mrežama, blogovima, pa i ispisanim recima u knjigama.
Mora, dakle.
Otplivam svoju rutu meditacije, istuširam se, presvučem u suho i zasjednem ispod suncobrana.
Pojedem krekere, ispijem izotonik. Otvorim knjigu i nataknem dva para naočala na nos. Sunčane pa preko njih "za čitanje".
Kada djeca, Talijani i Česi postanu preglasni, utrpam slušalice u uši, utaknem ih u mobitel i na jubito pronađem blues. Otvorim plastičnu posudu i krenem zobati voće.
Savršeno.
Knjiga nosi naslov Dobro mjesto za umiranje.
Bome.
Jeste gledali viralni hit? Na fb watch ide pod naslovom "Iskreni konobar"
Voljela bih da mogu reći kolega.
Međutim, takozvani konobar na terasi a la carte restorana, nakon što nariba tartuf na jelo, a potom na tanjurić zvonko tresne i ostatak cijenjenog gomolja i ribež, za prvo i osnovno okolo desnog zapešća ima dvije masivne narukvice svaka debljine lanca od bicikle. Na njima malecke lubanje. Jedna do druge.
Znate što su nas učili u ugostiteljskoj školi? Da na konobaru niti jedan komad nakita ne smije odvlačiti pažnju gosta. Naprotiv, prema tadašnjim pravilima konobar je smio nositi ručni sat i vjenčani prsten. Tetovaže onomad nisu bile toliki must have, pa se o njima nije mnogo razglabalo, no i one su morale biti prekrivene.
No da se vratimo na video uradak. Moj nekolega osim dva lanca od bicikla omotana oko zapešća desne i masivnog sata na zapešću lijeve ruke ima (džaba bilo) bijelu košulju neutaknutu u hlače i, čini mi se, dugi rukav zasukan do iznad lakta. Ovo sa rukavom možda i nije istina, jer ne uspijevam dobro vidjeti. Moguće je samo takav kroj. Brada i brkovi mu nikako nisu trodnevni i uredni. Na šakama jednokratne rukavice jer ribanje tartufa. A možda i da bolje istaknu male stilizirane lubanje navrezene na metalnim narukvicama.
Okej, kreće on lagano s prezentacijom.
Prvi pijat prezentira do u tehniku prženja rižinog papira lupkajući po rubu tanjura. Znači radi se o tanjuru na kojem je tuna tartar donešen za konzumaciju. Možda je prijenos energije sa konobarevog prsta omotanog u lateks također bitan za potpun doživljaj jela. Jer na pijatu je rižin papir pržen u dubokom ulju da se zgužva, tuna mišana sa uljem od kamenice, majoneza od dalmatinskih začina pojačana citruson, mango, jabuka, pepel od maslina, kavijar od bijelog octa; to je ta molekularna kuhinja koja je sve zastupljenija, pojašnjava. Vibracija od lupkanja prstom po tanjuru tu mi se čini i nekako logična.
Cijelo vrijeme stoji u raskoraku, njiše kukovima te, kad ne lupka (kaži)prstom po obodu tanjura, njime zamahuje oko sebe i onako casual se s vremena na vrijeme počeše po bradi.
Uglavnon, iđemo dalje. Pijat broj dva ne dobija lupkanje, već malu rotaciju.
Ovdi imamo raviole punjene sa siron i gljivama, u umaku od tartufa, onda nešto bez sulfita (?), gori imamo svježi tartuf, i gori naribani ovi đava iz Italije, kako se zove.. Gosti uskoče i pomognu; parmezan. E, parmezan! Sine i njemu. Brao!
Onda tamo imamo kozice u tempuri, to je najodvratnije od svega što imamo, znači najbliže mekdonaldsu i zbog toga je TOP!, znači svi volimo ić u mekdonalds, premda ne volimo.
Slijedi nerazumljiv traktat o tempuri i Japancima uz češkanje po glavi. Nakon slabo razumljivog dijela eto onaj koji pojašnjava puno toga, jer to je servirano na wasabi majonezi i jestivim algama koje se zovu nešto vontanvontajtang, neman ni ja pojma, al su uzgojene u akvariju, ne u moru jer su šporke ove izmora.
Zadnji pijat je krumpir u umaku od tartufa po ideji knedli moje mame. Znači krumpir smo zapržili u krušnim mrvicama ko knedle i onda smo dodali taj umak od tartufa.
Eto. Aj sad se razbijte od hrane!
Završi nekolega, okrene se od stola i ode.
SELJAKLUK!
Naravno da pravila stvorena prije trideset godina ne mogu biti nešto zapisano u kamenu. Da nam je netko npr. tada rekao da postoji neki drugi kavijar osim od riblje ikre, zavrtili bi prst u visini sljepoočnice i u nevjerici trznuli glavom u njegovu smjeru. Sve se mijenja.
Ali...
Pristojnost, urednost i fina sofisticirana, a ujedno ležerna komunikacija konobara odraz je poštivanja gosta, objekta u kojem radi, hrane iznesene na stol i u konačnici profesije same.
Oduvijek.
Zauvijek.
< | kolovoz, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!