Jeka tisine

petak, 29.09.2006.

SRETNA??? SRETNIJA.

Ne znam mogu li vam opisati sve ono što sam osjećala u zadnjih par dana... Jer je jednostavno previše toga... Sve je to tako zbrkano i zbunjujuće... Ali ujedno, na neki način, lijepo i ugodno...
Od ove nedjelje kao da se cijeli moj svijet promjenio... Sve zahvaljujući jednoj posebnoj osobi... Sve se dogodilo bez nekog plana i namjere... Spontano. Mislim da nijedno od nas nije slutilo da ćemo osjećati ono što sad osjećamo... Jedan sastanak, više kao upoznavanje... Vrijeme radnje: jedna prekrasna jesenjska večer. Kulise- parkovi i stari dio grada baroka... Na pozornici on i ja... Zvijezde iznad nas, jedna od njih naša... Treba li nam išta više??? I još jedna večer ovog tjedna i malo, slatko iznenađenje...
Ne, neću vam sad sve opisivati... Jer koliko god se ja trudila, neću vam uspjeti dočarati koliko je sve zapravo bilo divno... Neke stvari se ne mogu prevesti u riječi... Jer, da mogu, ne bi bile ni upola tako prekrasne... Zapravo, i sad mi se sve čini tako nestvarno... Nevjerojatno... Svako malo moram se uvjeravati- to nije mašta, to nije san, stvarnost je- mene netko voli... I još bolje... I ja volim...
Znate kad sam rekla da ću staviti smješak na svoje lice... Isprva sam se morala truditi da ga održim... Istog dana on je ušao u moj život... I otad se smješim iskreno, iz dubine svoje duše... Smješim se i radujem svakom novom danu... Život mi se čini vedriji, smisleniji... Svijet ljepši... Neću reći da su moji problemi izbrisani... Nisu... Neke stvari još uvijek me muče... No sad je sve to lakše podnjeti... Lakše je prolaziti kroz svaki novi dan... Lakše se boriti... Lakše zapažam i ostajem zadivljena onim nevjerojatnim sitnicama u svijetu koji me okružuje... Kad prolazim tragovima naših koraka, gotovo malo hodoćašće kroz sva mjesta koja su nam važna... Mjesto gdje smo se upoznali... Maleni kutak uz park obrubljen cvijećem... Razigrani ples vode u fontani... Krećem dalje kroz park... Prolazim kraj mjesta gdje smo zagrljeni šetali... I gdje smo se ljubili... Korak po korak dolazim na drugi dio grada i u drugi parkić... Na šetalištu oko Starog grada... Penjem se stepenicu po stepenicu do bedema... Stajem na mjestu gdje smo se po prvi put poljubili... Gledam odsjaj sunca na krovovima grada ispod mene... Gledali smo u te krovove... I krećem dalje... Do naše male klupice... Poželim da je tu... Da me zagrli i da se izgubim u njegovom naručju... Da ponovo slušam kako mu kuca srce... Da ponovo osjetim njegove usne na svojima... Samo to želim, no... Je li to previše???
Smješim se dok čitam ove razbacane uspomene... Radujem se idućem susretu... I sve je odjednom ljepše... Kao da se svijet promjenio... Ne. Nije se svijet promjenio, znam. Ja sam se promjenila...
Odlučna sam da ću istjerati mrak iz sebe... Neće biti lako, jer godinama moja duša mu je stan... Neću više dopustiti samoj sebi da zaboravim sve ono magično u svijetu... Bez obzira na to što se s mojom novom ljubavi desilo... Neću više dozvoliti samoj sebi da padam u bezdan... Dvije noći prije ove moji mali demoni su se vratili... No, sad sam imala motiv za borbu... Bila sam loše, no nisam klonula jer... Lijepa sjećanja i početak jedne ljubavi držali su me... I bila sam oslabljena i umorna... Ali živjela sam... Nisam se vratila u ono sivilo i mrtvilo... I neću si to više dozvoliti...
Neću reći da je sad sve lako i ružičasto. Nije. No... Sretnija jesam... Nešto zbog moje male odluke da ću biti takva... No većim dijelom zbog toga što imam nekog u svom životu tko me usrećuje...
Dugo si nisam ovo dozvoljavala... Ja, vječna samotnjakinja... Ne želim tako više... I zbog toga ću si dopustiti jednu stvar- dopustit ću samoj sebi da volim... Ne onako kao što je bilo prije... Želim uistinu voljeti... Da, još uvijek se bojim boli. Razočaranja su bila tek nedavno... No, po prvi puta u životu imam nešto stvarno... I to ne želim izgubiti... Jesam li sad sretna??? Ne znam. No, u svakom slučaju, sretnija uistinu jesam...

nedjelja, 24.09.2006.

SUCH A PERFECT DAY...

Oh it's such a perfect day,
I'm glad I spent it with you.
Oh such a perfect day,
You just keep me hanging on,
You just keep me hanging on.

Neka ovaj dan nikad ne prestane... Neka se vrijeme zaustavi... Ne... Neka se vrati!!!
Teško da ću vam ikako moći opisati događaje iz današnjeg dana... Jer... Ponestaje mi riječi... Meni ponestaje riječi...
Prvi dio dana bio je proveden u prirodi... Lutanje u labirintu trsova... Smirenje jednog lijepog jesenjskog dana... Slatkoća grozdova na usnama i nježno milovanje vjetra... No istog dana okusila sam još nešto slađe i nježnije...
Zašto je noć morala pasti??? Zašto su zvijezde počele sjati na tamnom nebu??? Zašto??? Zašto je vrijeme počelo luđački bježati??? Ostavite me zamrznutu u onom trenu... Ostavite me zauvjek...
Jer s njim je lijepo, toplo i sigurno... Jer kad sam s njim ne želim pobjeći nikamo... Ostavite me... Vratite me u onaj tren...
I još uvijek osjećam svaki njegov poljubac, od onih ukradenih do onih uzvračenih... I još uvijek kao da me privija k sebi... Vratite mi vrijeme... Zašto ne mogu sanjati??? Jer, da mogu, u snu bi iznova vraćala sve te lijepe trenutke...
I... Sve me je tako preplavilo... Prvi pogled... On nosi crvenu ružu za mene, a i ja imam neki cvjetić koji sam pokupila negdje usput za njega... Do susreta je došlo na jednom od mojih omiljenih mjesta u gradu- kraj fontane uz glavni gradski park... I sve je bilo tako... U početku malo suzdržano... S obje strane, no više s moje... I negdje između razgovora o bojama fasade, mog brbljanja o povijesti grada i školskim glupostima, "pozitivnog beda" nešto se desilo... Negdje između prvog dodira i stiska ruke, prvog zagrljaja i prvog poljupca shvatila sam... Želim da vrijeme stane...
Je li shvatio koliko mi sve to znači??? I da su ovi poljupci koje mu dajem prvi nakon jako puno godina??? Shvaća li da ne želim otići... Ne želim otići nikada... Jer u njegovom zagrljaju kao da sam našla svoje mjesto...
Je li ovo što osjećam sad dio koji je nedostajao???
I strah me... Toliko me strah... Da ću opet biti povrijeđena ali još više da ću povrijediti njega...
Je li ovo ljubav??? Ne znam... Poznajemo se tako kratko... Ali u tih nekoliko dana smijala sam se toliko koliko nisam tjednima prije... Njegova pojava u mom životu poklapala se s trenom kad sam odlučila biti sretna... Možda je sve ovo sebično... Možda ga želim voljeti jer nekog moram... Pa što???
Vraćam u sjećanju njegove poljupce...
Zašto vrijeme mora biti tako okrutno??? Zašto nije stalo???

Oh it's such a perfect day,
I'm glad I spent it with you.
Oh such a perfect day,
You just keep me hanging on,
You just keep me hanging on.

Samo za tebe, Davide...

subota, 23.09.2006.

KORACI JESENI...

Tiho, gotovo pa na vršcima prstiju, Jesen se došuljala u moje malo selo... Nakon nekoliko kišnih i oblačnih dana, pojavila se u svom najljepšem ruhu i u punom sjaju... Prvi dan jeseni...
Veo magle s male riječice u blizini sve češće obavija polja i livade mog doma... No, sad to nije ona debela i tmurna, teška magluština, nego fino, svileno tkanje, nježno i krhko, nestalo s prvim zrakama sunca... Sad je vedar, sunčan dan, nebo je kristalno jasno... No koraci Jeseni osjećaju se posvuda... Prolazila je ovog jutra ovim putem i pozlatila sve što je taknula... Zlaćani kukuruzi i prvo žuto lišće na drveću u šumarcima i na voćkama... Jabuke se rumene... I ruže se kite najljepšim bojama... Grožđe je slatko, gotovo opojno... Stigla je rana jesen...
Stojim na terasi ovog jutra i upijam sve to... Boje, šare... Svježinu prvog jesenjeg jutra... I mirise razmočenog otpalog lišća... Sve miriše na Jesen...
Jesen... Mnogi uopće ne uočavaju da je došla... U gradu ta razlika gotovo da i nije primjetna... Osim što je hladnije... Samo kad prošetam gradskim parkom vidim njezinu prisutnost... No ovdje na selu... Ovdje se može osjetiti, skoro pa taknuti...
Znam da mnogi jesen povezuju s tmurnim danima i kišom, nebeskim suzama... Ovo je za mene jesen... Ovo raskošno, prekrasno, šareno doba... Znam da će kiše s vremenom izbrisati sve ove šare... Da će sve to izblijediti... No, i kišnu Jesen volim... Lokve na ulici, kapljice kiše i kišobrane koji cvjetaju na ulicama... Smirujuću pjesmu kiše... Šum vjetra kroz krošnje... U svemu ima nešto lijepo... Čemu se onda žaliti kad postoji tolika ljepota u svemu što nas okružuje??? Lakše je vidjeti ono ružno, lakše je žaliti se na plačljivo vrijeme i hladnoću... Lakše je ne vidjeti... Ne osjetiti... I ne požaliti jer nikad nemamo vremena za uživanje u tim prekrasnim stvarima... Ovaj svijet je žurba... I rijetki staju i usporavaju samo zato da bi otvorili oči i ugledali nešto predivno... Jer, kad bi stali, to bi ih začaralo... I nikad više ne bi bili isti... Nikad više ne bi uspjeli zatvoriti srce pred pravom ljepotom... I nikad više ne bi mogli smatrati betonsko sivilo lijepim...
Jesen je ovog jutra prošla mojim malim selom... Sve što je taknula, pozlatila je... A ja slijedim njezine korake i tragove... Slijedim korake jeseni...

petak, 22.09.2006.

IZGUBLJENA U VIRTUALNOM SVIJETU...

Dragi moji blogeri i blogerice... Smatrate li se izgubljenima u ovom virtualnom svijetu??? Da vam iskreno kažem, ja da... No, ja se svugdje osjećam izgubljeno... Ali... ali... Moje "stvarno" društvo je mišljenja da ovu malu blogosferu doživljavam prestvarno i preozbiljno... Možda...
Ovdje sam upoznala mnogo dragih ljudi, sklopila nova prijateljstva... Je li neko prijateljstvo manje prijateljstvo zato jer se ne odvija u "stvarnom" svijetu??? Ne... Neke ljude ovdje smatram svojim prijateljima... I stalo mi je do njih. Jesu li moji osjećaji manje stvarni zato što sam ih u stvarnosti ne poznajem???
Moje "stvarne" prijateljice misle da je ovo samo još jedan način na koji bježim, još jedna stvar kojom blokiram sve ono realno... Možda imaju pravo... Ovamo pribjegavam kad se osjećam loše... Ovdje se osjećam sigurno... Kao Athropa sam samopouzdanija, pametnija, jača... Athropa je druželjubivija od mirne i povučene, sramežljive Marine...
Zapravo, ne znam ni sama zašto ih razdvajam kao dvije osobnosti... Ja jesam i jedna i druga... Samo se ostvarujem na dva različita načina... Dok pišem, slobodnija sam i iskrenija... Nema strahova da ću reći nešto glupo, da ću biti ismijana, neprihvaćena ili odbijena... Dok u stvarnosti imam tisuću strahova... Čak i sa ljudima koje volim ne mogu biti ja do kraja... Postoje stvari koje nisam sposobna izreći i vjerojatno nikad neću imati tu sposobnost... No napisati... Riječi, pisane riječi moje su igračke... Njima mogu izraziti mnogo više... Bez potrebe za pretvaranjem i glumljenjem... Zapravo, ovdje napisane riječi možda su stvarnije od svih onih koje sam izrekla. Ovdje me nije strah reći što mislim ili osjećam...
Ne mogu reći da zamjeram svojim frendicama što mi to predbacuju... No rado bih da su mi sve to lijepo i pošteno rekle u lice, a ne šaputale i raspravljale u taji... Zbog toga se sad osjećam kao da sam dobila nož u leđa... Ne, nisam uvrijeđena... No povrijeđena jesam. Kao moje prijateljice, trebale bi prihvatiti i ovaj dio mene. Virtualnu Athropu.
Ovo je moj način komunikacije sa svijetom. Zašto to ne mogu prihvatiti??? Dok slušam njihove priče o subotnjim izlascima, nekim tamo dosadnim likovima, make-upu i shoppingu ne osjećam uvijek zanimanje... No čak i kad se čini da sam distancirana, slušam. A kad im ja počnem pričati o ovome, kažu da živim u zamišljenu svijetu... Žele da se vratim u ono što zovu "stvarnost"... A ja tamo nikad nisam bila i vjerojatno nikad neću. I kuda da se onda vratim??? Imam svoj mali stvaran život kojim vas neću dosađivati... I imam ovo o čemu pišem...
Zašto bilo što što nije fizičko i materijalno ne shvaćaju vrijednim i stvarnim??? A ja im ne mogu objasniti... Za vas, dragi moji blogeri i blogerice- doživljavate li me manje kao osobu zato jer me niste sreli u stvarnosti ??? Jesam li vam time manje stvarna???
Ne znam... Ne znam...
Doživljavam li ovaj virtualni svijet suviše ozbiljno???

utorak, 19.09.2006.

NOĆ...

Još jedna noć je preda mnom... Noć... Toliko sam već noći probdjela i toliko ih dobro poznajem... Gotovo da sam noćno stvorenje, sestra šišmišima i sovama... Noć... Kada sunce zađe, budi se neki drugi svijet... Jednako pun života kao i onaj dnevni... Samo što je ovaj puno nježniji i tiši... Gotovo krhak... Noću je svaki trag svjetlosti primjetljiviji i jači, a svaki zvuk stostruko glasniji... Upravo noću na vidjelo izlaze stvari koje za dana skrivamo... Noć pruža svoje okrilje... Dobar je prijatelj, tiho prošaptane tajne i prigušene suze ona neće otkriti nikomu... Zavit će ih svojim tamnim plaštem... Tako da ih nitko ne vidi i ne čuje... Noću je sve ono što osjećam jače, neometano bukom i tisućama drugih "dnevnih" stvari... Noću nemam kud pobjeći od same sebe. No to ionako ne želim više... Nema bježanja... Vrijeme je da se upoznam i prihvatim.
Noć... Tajnovita... Mistična...
Još jedna noć. Do zore još su sati... U međuvremenu... vladavina sjenki... Nisu sjene uvijek loše i zlonamjerne... No uvijek su tajanstvene... Tiho se šuljaju po mojoj sobi... Šutljive sjenke...
Još jedna noć... Bilo ih je na tisuće baš poput ove... No, ipak, u svakoj ima nešto posebno.
Ova... Jedna hladna, kišna noć tik pred početak jeseni... Jedinstvena... Sad, u ovom trenu nastaju neki neponovljivi snovi koji će izblijediti s prvom naznakom zore... Sad, u ovom trenu... Ljudi sanjaju...
Ova noć možda pruža zaklon nekim ljubavnicima... Ova noć možda je u znaku tajnovitih susreta...
Ova noć- još jedna pozornica života... Jer život ne prestaje noću... Samo dobiva drugu dimenziju... U snovima.
Snovi... Oduvjek su me fascinirali, možda zbog razloga jer se kod mene javljaju tako rijetko... Volim slušati priče ljudi koji govore o svojim snovima... Tako upoznajem njihove najskrivenije želje, osjećaje i strahove... Tako upoznajem njih...
A ja bdijem... Kao i tisuću noći prije... U svojoj maloj sobici, posve sama... Voljela bih da je netko tu... Da mi skrati ove duge sate... Čak i meni, navikloj na mrak, neki put je teško prolaziti kroz ove duge sate do zore... Već prisustvo drugog ljudskog bića... Pa makar uspavanog... Volim gledati ljude dok spavaju. Proučavam svaki njihov pokret, svaki dah... I zamišljam što sanjaju...
Moji snovi su budni. Maštarije... Mogu se javiti usred bijela dana, no isto tako im pribjegavam u kasne sate... Zapravo, svaki put kad zatrebam sigurno utočište... Tu je moja mašta.
Sanjarit ću i ove noći...
Ponovo... Kao i tisuću noći prije...
Dok će svi ostali sanjati... Sanjati pod velom ove prekrasne noći...

ponedjeljak, 18.09.2006.

WHAT A WONDERFUL WORLD

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world.



The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you.

I hear babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world.

Louis Armstrong

......................................................................................................

Znam da svi znate ovu pjesmu... To će odsad biti moja himna... Jer tražim ono lijepo u svijetu... Male stvari koje čine ovaj život i svijet tako prekrasnim... Da vam iskreno kažem, neće biti lako... Znam da se tuge šuljaju korak iza mene i da jedva čekaju da malo posustanem... I tada će me ponovo uvući u bezdan. Dati ću sve od sebe da ovog puta ne bude tako... Borit ću se protiv njih... Skupit ću sve svoje nade, sve moje male radosti, sve svoje snove... I borit ću se...
Jučer je smješak koji sam nosila postao tako težak... Jedan razgovor sa bivšom ljubavi i oči su mi zasjale... Suze su odlučile napustiti svoj stan i krenuti putem niz moje lice... No, nisam im to dozvolila. Nema više suza. Ne... Neću više tonuti u beznađe...
Umjesto toga, uskrisila sam neke drage uspomene u sjećanju, uživala u svemu onom što volim u ovom trenu i zamišljala neku sretniju budućnost... I bilo mi je lakše.
Ponovo sam pobjegla u maštu... Sanjala sam posve budna... Sanjala sam o sreći i ljubavi.
Danas opet odlazim u onaj veliki svijet vani, izvan granica mojih malih svemira... No, radujem se tomu... Onaj svijet vani može biti prekrasan... No često smo toliko zaokupljeni brigama da to ne vidimo... Kapljice zaostale nakon kiše na laticama ruža... Smješak meni dragih ljudi... Sigurnost jednog toplog zagrljaja... Prvo žuto jesenje lišće u parku... Okus zrelog grožđa i još zelenih jabuka... Miris magle na selu i njezin dodir... Kaplje kiše koje ispiru s mene sve ono tužno i mračno... Moje zvijezde...
Pronalazim milijune stvari kojima se radujem.
Ovaj svijet može biti predivan, shvatila sam. No takav može biti samo ako mu to dozvolimo...

nedjelja, 17.09.2006.

OD DANAS STAVLJAM SMJEŠAK...

Od danas stavljam smješak na ovo umorno lice, dosta mi je već tugaljivih izraza i izgubljenih pogleda. Dovoljno je bilo bezvolje i tuge. "Dosta!!!" kažem sama sebi. Rođena sam da se borim, a ne da dopuštam da me svaka sitnica pokosi... Mogu preživjeti dosta toga, zapravo, puno stvari sam već doživjela i preživjela. Možda sam izgubila poneki djelić sebe, možda sam bila ranjena i slomljena, no to definitivno nije razlog da se više skrivam i očajavam. Sad ću skupiti sve ono što je od mene ostalo u jednu cjelinu i početi ću živjeti, jer ovo zadnjih tjedana nije bio život... Od danas se radujem svakom novom jutru, iako možda nosi neke nove probleme... Od danas uživam u svakoj maloj sitnici kojom me ovaj život blagoslivlja... U svakom dahu, svakom otkucaju srca i svakoj misli... U svemu što vidim, svemu što čujem, osjetim, i najviše svemu što jesam. Od danas stavljam smješak na svoje lice, ako budem izgledala sretno, možda postanem sretna.
Ovo jutro me našlo zdrobljenu i umornu. Od dana sakrila sam se ispod sivog pokrivača... No, neću to više činiti... Nema više skrivanja. Nema više umora. Nema. Od danas postoji neka druga, jača ja.
Moja prijateljica podsjetila me na neka lijepa, no i na neka teška vremena koja smo preživjele zajedno. Podsjetila me da, ako želim, mogu rušiti svjetove i stvarati nove. Podsjetila me da postoje stvari zbog kojih je život lijep... I koje čine ovaj svijet lijepim... Stvari koje propuštam jer ne dopuštam sebi da živim i da budem dio ovog svijeta. Ne želim više tako. Ne želim više...
Ne želim više sivilo, očaj, neuklapanje i suze na mom jastuku. Ne želim više biti sama za sebe, sama sebi dovoljna. Želim živjeti, želim voljeti... Želim... želim...
Znam, neće biti lako. Toliko sam dugo tonula da pravu sreću gotovo i ne poznajem... No stavljam smješak, to je prvi korak... Zaboravljam sve loše što je bilo. Mičem mračne misli iz moje glave...
Radujem se... Radujem se novom sutra...
Učim kako opet voljeti samu sebe, jer to je preduvjet da mogu voljeti druge. Znam da sam nesavršena i manjkava... Znam da imam previše mana. Na tome ću poraditi.
Gledam svoj odraz u zrcalu. To sam, dakle, ja. To su crte mog lica i linije mog tijela... Postoje stvari koje mi se ne sviđaju, no ne postoji nijedna stvar koju bih mijenjala... Na taj odraz ću se morati priviknuti... Sve dok i njega ne zavolim...
I danas mi se sviđa moje ime... Za sve one koji to ne znaju, zovem se Marina. Slušam pjesmu po kojoj sam dobila ime... Tu pjesmu nisam baš previše voljela, iako je pjeva moj omiljeni pjevač (Balašević). No danas... Danas obožavam tu pjesmu. Tužna je i srcedrapreljna... No ipak je volim.
Danas prihvaćam svoja ograničenja i ne opterećujem se više zbog njih. Danas okrećem pogled prema onom velikom svijetu vani. Dugo će trebati vremena i mnogo truda da ponovo postanem dio njega, no to je ono što želim.
Danas živim.
Nekad davno znala sam što znači "sreća". Vrijeme je da to ponovo naučim... Zato, dragi moji prijatelji, stavljam smješak na svoje lice...
Jedan smješak... Za sve vas... :-)

subota, 16.09.2006.

JOŠ JEDNOM GLEDAM U KIŠU...

Ovog jutra... U školi... Još jednom gledam u kišu... Još jednom bježim... Bježim... Bježim od svih oko sebe, bježim od sebe same, bježim... Sjedim na otvorenom prozoru moje matične učionice i gledam kako se kapi kiše stapaju sa zemljom... Šareni kišobrani cvjetaju vani na ulici u najraznovrsnijim bojama. Ostajem sama. Tu i tamo koja kapljica me takne i na tom mjestu ostavlja mokar trag... Sama sam u toj ogromnoj prostoriji. Hladnoća dolazi kroz prozor, ali struji i kroz mene... Nije mi do druženja, nije mi do čavrljanja i lažnog smijeha. U ruci držim svoju bilježnicu za šaranje i tehničku olovku. U prostoriju ulaze moji suučenici i suučenice, a ja još uvijek sjedim na prozoru i pogledom pratim te male nebeske suze, krugove koje crtaju kad taknu neku lokvu i rascvjetane šarene kišobrane. Nebo je sivo... U njemu vidim samo sivilo... I ništa više. Ruka se pomiče po papiru... IPrije nego što postajem toga svjesna, već je ispisan riječima... Do mene dolaze moje kolegice i razgovaraju... Ali njihovi glasovi meni su tek daleka žuborenja dok hipnotizirano zurim kroz prozor... Ne želim se uključivati u razgovor jer o temama o kojim razgovaraju nemam što reći. Modu ne pratim. Ne šminkam se. Ne zanimaju me neki tamo likovi iz škole. Ne izlazim na dobro poznata mjesta. A i... Nemam im ni što reći općenito. Svaki put kad pokušam osjećam se još gore, nerazumljivije i usamljenije. Tu i tamo im kažem neku rečenicu... Zatim se zagledam u stranicu koju sam ispisala. Na njoj stoji:

Gledam kako dolaze
i prolaze
ja nisam jedna od njih
ja sam prikaza
promatrač sa strane
gledaju me, ali ne vide
slušaju, a ne čuju
za njih tek sam blijeda sjena
moje riječi tek su im jeka
nestvarna sam
i promatram ih negdje izvana
proučavam taj njihov svijet
vidim ono što ne primjećuju
i znam ono što ne mogu shvatiti
no oni... oni me zbunjuju
ne razumijem ih
stranci smo iz dva različita svijeta
gledaju me kako dolazim i prolazim
gledaju i proučavaju
no ne vide
vide kroza me
kao kroz prikazu...

Tada se počinjem uistinu i osjećati kao prikaza... Duh. Pitam se jesam li uopće stvarna... Ja nisam dio ove cjeline... Nisam... Želim li to i biti??? Ne znam.
Ne možemo razgovarati jer sve što kažem najčešće je pogrešno protumačeno.
Ima li više smisla i truditi se??? Ipak, ne mogu dopustiti ovoj tuzi da me potopi...
Ondje vani postoje stvari i ljudi koje volim. A ja sam se ponovo sakrila unutar ova 4 zida. Večer mi nije bila loša, no čim sam se malo udaljila neka sjeta ponovo se prišuljala... I više me ne pušta.
Otvaram vrata terase i gledam kroz njih. Žuta svjetlost ulične rasvjete. Jedna od prvih jesenjskih magli... Osjećam je u porama svog lica dok stojim vani i gledam u mračno, tmurno nebo... Sjajne kapljice koje su zaostale na listovima jabuka presijavaju se na toj svjetlosti... S nekom tugom gledam u taj prizor... Kiša je stala. Kad će mene već jednom napustiti sivi oblaci???

ATHROPINE ŠKRABOTINE

Ako me čitate malo duže, znate da, uz to što pišem, i crtam... Pa, evo vam nekoliko (novijih) crteža... Znam da su malo mračni, ali što si ja tu mogu... Ne umišljam si da sam nekakva umjetnica...
Evo...


Ovaj se zove Čovjek u žutoj kabanici... Nisam mu ja dala ime, nego moja moja frendica Julček... Ona voli žutu boju...


Znam da je morbidno... Ali zbog toga nikad ne crtam lica u ovakvim scenama... Crtež nastao na jednom satu engleskog dok smo se igrali vješala.


Svjetionik... Scena iz jednog mog sna. Inače se ne sjećam snova, no nedavno sam iz nekog nepoznatog razloga sanjala (upravo ovaj) svjetionik...


Još jedna morbidna scena... Zapravo prizor iz jedne priče... Opet bez lica.


Ovo vam je moj raspored sati... Inspiriran slikom leptirića koja je gore na ovom blogu... Dosta su slični, no ne i identični jer sam crtala po sjećanju.

petak, 15.09.2006.

OPROSTITE MI ŠTO SAM IZGUBLJENA DUŠA...

Oprostite mi što sam izgubljena duša... Jer je ništavilo jedino što poznajem, a bezdan moj dom... Oprostite mi što se i ne pokušavam naći, tražila sam se, tražila i u svakoj toj potrazi gubila djelić nade da ću ikad više biti potpuna. Ova mrvica koja mi je ostala slaba je, tek tanka nit koja me drži... Izgubim li je, izgubljena sam zauvjek. Oprostite mi što sam izgubljena duša.
I kad čitate ove puste riječi, čitate varke... Riječi možda jesu moje igračke, ali one nikad, nikad neće biti dovoljne da izrazim ono što je u meni. Ne postoji način da vam objasnim ili opišem... Ne, ne postoje takve riječi... Ono što čitate blijedo je, prazno i ogoljeno... Koliko god pokušavala, nikad se neću uspjeti izraziti do kraja...
Oprostite mi jer sam odmalena zagledana u nebo, jer sam težila imaginarnim stvarima poput dobrote, ljepote i ljubavi... Jer sam željela te moje budne snove...
Možda sam težila iluzijama... Idealima. Možda... Možda nikad nisam bila spremna za ono stvarno, pa sam zauvjek nestala gubeći se u mašti.
Oprostite mi jer nisam poput svih ostalih, jer ovo vrijeme nije moje vrijeme, ovaj svijet nije moj svijet i ovaj život nije moj život...
Oprostite mi jer ne znam više tko sam, ni što želim, a još manje kojim putem da krenem... Oprostite mi jer moje želje više ne postoje i jer dopuštam tami da me povuče u sebe... Oprostite mi jer je moje mjesto "negdje daleko" i moje vrijeme "bezvremenost".
Ako možete, oprostite mi sad, jer ja nisam sigurna mogu li oprostiti sama sebi. Oprostite mi jer sam tek jedna izgubljena duša...

četvrtak, 14.09.2006.

ZABORAV...

Zaboravljam... Zaboravljam... Toliko sam stvari zaboravila!!! Tražim u svom sjećanju neka davno izgubljena vremena... No njih ni ondje više nema. Ostaje mi samo nekoliko slika u magli... Isprekidani filmovi... Zaboravila sam!!! Toliko stvari sam zaboravila!!!
Gledala sam neki dan slike iz moje osnovne škole... I... Imena blijede... Neke stvari sam svjesno zaboravila jer ih se više ne želim sjećati... No, izgubila sam i mnogo lijepih i dragih trenutaka.
Nekad davno. Aca i ja. Dvije najbolje prijateljice. Često odemo na kavu i satima razgovaramo... I ona me podsjeti na neke stvari... 12 godina već moja prijateljica. Jedna od rijetkih ljudi kojima bih bez razmišljanja povjerila život. Jedna od rijetkih ljudi koji znaju većinu mojih tajni i koji me mogu prihvatiti onakvu kakva ustvari jesam. Pred njom ne moram dizati zidove jer ionako zna što je iza njih. 12 godina bila je više od prijateljice... Dijelila je sa mnom moje sreće i tuge. Mlatila ljude umjesto mene i učila me kako se tući. Ja sam zauzvrat pisala njene zadaće i referate. I znam je dovoljno da je jednim pogledom mogu iživcirati... I znam da se smije u snu. Tisuću puta me spriječila da učinim neku glupost... Postoji jedno obećanje- umrijet ćemo iste sekunde.
Ove nedjelje... Malo smo šetale mojim krajem... Korak za korakom po prugi, riječ po riječ i ja sam postala svjesna... Koliko sam stvari zaboravila...
Negdje duboko izranjaju sad već tako daleke slike- nas dvije vraćamo se iz škole. Sjaj uličnih svjetiljki... I jedan strašan, za prazan dio bez ikakvog osvjetljenja... Obje se bojimo, ali nijedna to neće priznati. Često smo pjevale... Plavi orkestar... Kad si sam, druže moj...
Kroz kakve smo sve dogodovštine prošle zajedno... Aca koja se stalno tukla s dječacima... (Ja sam bila nešto mirnija.) Aca i ja protiv Kvočkica, dvije vječne autsajderice... Svi Sveti i naše šetnjice po grobljima... I Pula, nikad neću zaboraviti Pulu, mada su mi sad već neke stvari mutne... I naši veliki planovi za budućnost.
No, ipak, zaborav je već pao... I ne mogu se sjetiti trena kad smo se upoznale... Ni onog fragmenta vremena u kojem smo postale prijateljice.
No ono što nikad neću zaboraviti... Način na koji jedna drugoj pijemo živce (naš način komunikacije). Način na koji me zna i kad me ne gnjavi sa suvišnim pitanjima dok vidi da sam jadna. Neću zaboraviti da je uvijek bila uz mene... Čak i kad sam je držala na distanci i kad je nisam puštala blizu sebi.
Dvanaesta godina... Pojedinih trenutaka više nema... Uzeo ih je zaborav... No, neke stvari se unatoč svemu ne zaboravljaju...

srijeda, 13.09.2006.

OVO NIJE MOJE VRIJEME...

Sjedim za svojim računalom kao i tisuću večeri prije... Prsti na tipkovnici, neka lagana glazba u podlozi... Promatram kako se na zaslonu nekom čarolijom stvaraju nove i nove riječi...
Danas su me misli odvele... Daleko u neka davno minula vremena. I tad shvatih- rođena sam prekasno... Vrijeme ljudi poput mene je prošlo.
Ovo vrijeme nije moje vrijeme. Nekako je hladno i užurbano... Prazno i bezdušno. Vrijeme kad su sve tajne prirode otkrivene, kad su mjesta koja nismo oskvrnuli rijetka... Vrijeme nemira. Uvijek neke krize, prijete nam razne pošasti, a mozgove nam ispiru blještavim stvarčicama i novostima iz svijeta hollywoodskog glamura... Gledam sve to i shvaćam... Ovo nikad nije bilo i nikad neće biti moje vrijeme.
Žurba, žurba, žurba... Svi su tako zauzeti, zaposleni.
Ovo vrijeme ne poštuje ljude.
I samu sebe ponekad uhvatim kako žurim, žurim... Jer ovo vrijeme je nemilosrdno i prolazi sve brže i brže... Zatim samoj sebi kažem da usporim. Ne želim jednog dana postati svjesna da mi je čitav život bio samo jurnjava bez ikakva smisla i bez ikakve ljepote.
I usporavam... Pogled okrećem nebu... Koliko puta propuštamo prekrasne stvari samo zato jer dopuštamo da nas ponese ludi ritam ovog vremena???
Danas sam uhvatila jedan savršen zalazak sunca... Na povratku iz škole, nakon naporne noći i dugog dana... Ostavio me bez riječi... Savršen, žarki krug, svojim je posljednjim snagama obojio nebo u plameno-crvenu i jarko-narančastu... Gledala sam ga kako se skriva i nestaje u sjeni jednog brežuljka negdje daleko, daleko... Volim zalaske i izlaske sunca... Uvijek me iznova očaraju... Zapravo, volim svu prirodu i uživam u njoj... Ovih dana sve jače osjećam prisutnost Jeseni... Veo magle sve češće skriva polja i šume u okolici... Još malo i dotaći će moje malo selo...
I uskoro bit će prva berba grožđa... U mislima su mi još uvijek slike iz svih prošlih berbi- puni, veliki grozdovi, njihov slatki okus, crvenkasto-ljubičasto-zeleno lišće... Odsjaj sunca na kapima rose na travi između redova... Zvuk klopoca koji odzvanja među brežuljcima... Datumi koje sam ispisala na našoj maloj klijeti... Za svaki posjet- jedan datum. Neki su već izbrisani...
Tu vrijeme staje. Vrijeme nije bitno. Nema žurbe. Nema ničega... Vrijeme prestaje... Godišnja doba prolaze, svako sa svojim ukrasima i ljepotama, no vremena nema.
Malo je mjesta gdje mogu naći mir, a ovo je jedno od takvih... I dok lutam poljima i šumarcima svog doma... Daleko od buke, asfalta i smoga... Vrijeme staje. Bar tako želim vjerovati, iako znam da i tu okrutno brzo prolazi... Sve se mijenja, sve postaje drukčije... Sve je više sivih, betonskih prostora...
Da iskreno kažem, voljela bih živjeti u prošlosti, u nekom drugom vremenu... Postoje stvari iz suvremenog svijeta za koje sam vezana, ali mogla bih bez njih...
Nedostajala bi mi ova moja tipkovnica... Možda i moj mobitel... Ali inače... Željela bih živjeti u nekom smirenijem vremenu... No, svaka vremenska epoha ima svoje probleme... Ne zavaravam se da je u prošlosti sve bilo bolje i ljepše... Samo, ovaj životni ritam...
Možda ne postoji vrijeme za ljude poput mene... Možda... Možda nikad nije ni postojalo... No ovo vrijeme je jedino koje poznajem... I koliko god ja to teško prihvaćala, ono prolazi...

utorak, 12.09.2006.

BOJIM SE...

Bojim se... Bojim se zaspati... Noćas ću bdjeti što duže jer... Strah me. Strah me onog što me čeka i što vreba u mojim snovima. Očekuje me... Strpljenjem pauka iščekuje da njegov plijen uleti u mreže koje je postavio... Još jedna noćna mora, još jedan zloduh koji me proganja. Trebala sam se naviknuti dosad... Ali ne... Nisam. I prošle noći... Željela sam lijepe snove, zaspala sam, no... Ono što me dočekalo kad sam utonula duboko u neke druge svjetove nije bilo lijepo. Bilo je... Ne postoje riječi za to.
I kao što se mrak uvukao u svaki kutak moje male sobe, osjećam kako se uvlači i u mene... Od mraka se ne može pobjeći. I ne može se pobjeći od onog što se skriva u mraku... Skriva se i promatra. Očekuje tren kad ću podleći umoru i klonuti... I tada... Tada će me naći i...
Uvijek ista noćna mora. I uvijek isti osjećaj. Slabost. Nemoć. Paraliziranost. Uvijek ista priča... Godinama već... Prvi put sam je doživjela, okusila... I otad se s vremena na vrijeme javi... Svakog puta sve gora i gora... Svakog puta sve okrutnija i okrutnija... Bujna mašta nije uvijek dobra stvar... Postoje nevjerojatne stvari koje mogu zamisliti s tolikom lakoćom... No, ta ista mašta uspijeva rekonstruirati jedno grozno iskustvo u najsitnije detalje... Kad govorim ljudima sjećam li se samog događaja, kažem da. I mogu opisati točno što se sve događalo. Lažem. Sjećam se mutnih djelića koje nikako ne mogu povezati... Možda sam se prisilila da zaboravim, možda sam potisnula sve... No s vremena na vrijeme, svakih nekoliko tjedana, sve ionako proživim ponovno. I tada se sjećam svega...
Moje noćne more ostavljaju me uništenu, smrvljenu... Nasukanu na novom jutru, preumornu da krenem dalje, preumornu da živim svoj mali život... Kroz dan uspijevam sve nekako staviti po strani, ali kad se spusti noć... I nastane mrak... Uzaludno je bježati... Ono što me traži pronalazi me.
Šulja se, no ja ipak čujem korake... Ne želim zapati, ne, ali dan je bio dug... I već lagano tonem...
A znam... Zatvaram oči... I već se javljaju poznate slike- bijelo svjetlo, umirujuće riječi... Krvopije u bijelim kutama koje žele izrezati moju dušu. I ja se opirem i vrištim bez glasa i borim se ali... Ne mogu se micati... Ne... Molim ih da me puste na miru, no u očima im vidim... Oni nikad neće prestati... Progonit će me... Sve dok ne umrem... Možete li u snu osjećati bol??? Nekad davno u mom sjećanju ostala je i iznova se budi... I javlja se... I ja je opet osjećam, fantomsku bol otprije nekoliko godina.
I ponovo osjećam suze kako mi klize niz lice.
U jednom trenu se budim... Brišem suze, i neko vrijeme samo bespomoćno ležim... Zatim palim svjetlo i gledam se dugo u zrcalu... Moj znak... Moje prokletstvo još uvijek je tu... Dokaz da je sve bilo stvarno, da se sve dogodilo u stvarnosti...
I tako već godinama... Evo, još malo pa će biti peta godišnjica... A ja još uvijek sve proživljavam iznova i iznova... Da nema noćnih mora, zaboravila bih... Ožiljak je skoro pa izbrisan. Nitko se više i ne sjeća što je to bilo... I ja zaboravim... I onda se moji demoni ušuljaju u san i podsjete me.
Sjedim na rubu svog kreveta u plavoj pamučnoj pidžami... U krilu mi je tipkovnica i pišem o svemu onom što bih najradije zaboravila. Bojim se zaspati noćas. A previše sam ponosna da zamolim nekog da ostane uz mene... Jer svi ostali misle da pretjerujem i nitko ne razumije... A i... Postoje stvari koje ne znam opisati... Bojim se, ali hrabrost nije odsustvo straha, nego način na koji se nosimo s njim. A ja ne želim biti kukavica. I sada ću ugasiti svoje računalo, pokriti se, pomoliti prije spavanja i sklopiti oči... Možda me pronađu... Moji mali demoni. No polako jačam... I spremna sam se boriti.

ponedjeljak, 11.09.2006.

I OPET SE GUBIM U SVIJETU MAŠTE...

Prošao je još jedan dan... Još jednom... Gubim se... Kada sve postane prenaporno i preteško... Kada shvatim koliko je zapravo bezbojno sve oko mene... Kada me umor svlada... Spas nalazim u nekim dalekim, šarenim svjetovima... Gubim se... U svijetu mašte.
Lebdim na tren, zaboravljam sve brige... Ostavljam iza sebe sve ono što me ovih dana mučilo... Sve ono što me progonilo...
Zatvaram oči i nestajem.
I osjećam se sigurno. Zaštićeno... Ovdje nitko ne može do mene... Ovdje me nitko ne može povrijediti... Ni nauditi mi... Negdje daleko od svega... I daleko od svih.
U magli nestaju neki tmurni, sivi putevi i hladne sobe... Nestaju mrzovoljna lica i ružne riječi... Sve to blijedi... Polako se briše... Zaboravljam...
Ne postoji više ništa što bi me vezalo uz ovo tužno mjesto... Uz ovu moju malu tamnicu ispunjenu neispunjivim željama... Ne postoje više obaveze... Ne postoji odgovornost... Nema više sutra. Jedino stvarno je ovaj tren. Sad. I neko zamišljeno "ovdje", neko sretnije mjesto... I neka sretnija ja.
Nema više tuga... Ne noćas... Bilo ih je previše. I ostavljam žaljenje po strani... Čemu trošiti ovo dragocjeno vrijeme na takve stvari???
Noćas sam našla mir... Nakon jednog dugog dana... Smirila sam oluje koje su bjesnjele u meni. Sve se stišalo i sad... Čujem samo tihu glazbu i otkucaje vlastitog srca...
Noćas sam našla mir, a jednom ću naći i sreću... Jednom... Jednog dana neću više trebati bježati od onog ogromnog svijeta vani... Jednom ću mu otvoriti svoju dušu... I osjećat ću se kao stanovnica ovog malog, plavog planeta, a ne kao strankinja, lutalica koja nikud ne pripada.
I ispunit ću svoje male željice... Ne tražim puno... Tražim tek... Mrvicu sreće. Malo onog pravog sna...
Možda nešto malo i ljubavi... I da me tmurni oblaci konačno prestanu pratiti... To priželjkujem... A ostalo će doći samo od sebe.
Ali... Vrijeme je da se spustim na zemlju. Postoji novo sutra s novim brigama i odgovornostima... Postoji neki tužan svijet... Koji nije uvijek onako lijep kako bih htjela vjerovati... Postoje ljudi koji nemaju nimalo dobrote u svom srcu... I sive staze koje moram prijeći...
Postoji novo sutra... No to novo sutra nova je prilika da budem sretna... Da uživam u malim stvarima i u njima nađem tu mrvicu sreće... Još malo i idem na počinak... Možda uhvatim nešto onog pravog sna... I možda baš sutra uhvatim nešto ljubavi, ljepote i dobrote u svijetu... Možda sutra sunce zamjeni moje tmurne oblake...
Tko zna... Mada sam svjesna da sam se posve izgubila... u svijetu mašte.

nedjelja, 10.09.2006.

O NEČEMU ŠTO SE ZOVE "LJUBAV"...

Noćas sam razmišljala o ljubavi... Ako postoji išta takvog... Povod: izjava mog bivšeg dragog da me još voli. I... To me nekako pogodilo. Prošla su 4 tjedna od prekida...
I reći ću vam sad što sam radila ove noći. Izašla sam van na terasu, sjela i gledala u titravi sjaj zvijezda i jasno svjetlo punog mjeseca... I reći ću vam što sam osjetila. Hladnoću. Ne mislim na fizički osjet hladnoće, mada je i toga bilo. Noć je bila vedra i svježa i hladan dodir poda moje terase i svježinu zraka osjetila sam i preko velike sive deke kojom sam bila ogrnuta i preko lagane bijele spavačice koju sam nosila... Bila je to neka unutarnja hladnoća... Nešto hladnije od bilo kakve zime...
Sada već sviće i nebo se kiti bojama bisera, sjene su počele uzmicati pred svjetlosti, a ja nisam uspjela doći do bilo kakvog zaključka.
Prva reakcija na sve bila je nostalgija. Znate, ona sjeta koja se jednostavno prišulja i nikako da je se riješite... Nostalgija za sretnijim vremenima.
No, čim sam otvorila svoje sjećanje... I pokušala u njemu vratiti vrijeme... Shvatila sam- nije sve bilo tako lijepo kao što bih željela vjerovati... Imam sklonost idealiziranju ponekad...
I odjednom mi misao pobjegne na sve one koje sam voljela. Svaki put bih završila slomljena srca... Teško mi se zaljubiti... To kod mene traje... Postoje zidine oko mog srca... I zbog toga... Teško mi je zavoljeti nekog.
Nikad nisam sanjala prinčeve na bijelim konjima i viteze u sjajnim oklopima... Nikad nisam slinila po slikama i posterima nekih tamo glumaca i pjevača... Ali maštala o ljubavi jesam. O onoj pravoj.
Možda je sve to samo izmišljotina, ta ljubav... Ali... Bila sam naivna i smatrala je silom koja spaja svemire, pokreće apsolutno sve na svijetu, ispunjava i upotpunjuje ljudsku dušu... Bila je to samo bajka... Još jedan moj budan san.
I... Bila je nešto što mi je trebalo jer... Često sam se osjećala usamljeno i nevoljeno. Zbog toga sam se i upustila u tu cijelu priču... Kad sam upoznala Ivana, bila sam u groznom stanju. Recimo, negdje na rubu živčanog sloma. I sve to mi je trebalo da preživim... Na njega sam usmjerila svu moju pažnju da zaboravim sve ostale probleme. Neko vrijeme je uspjevalo. Ali ne može se dovjeka bježati i skrivati... Kada su me moji mali demoni ponovo pronašli njega nije bilo uz mene... On je bio dalek, ne samo tijelom, nego i duhom. Nakon nekog vremena... Kad mi je govorio da me voli... Trebala sam se uvjeravati da je tako. I nakon najgoreg tjedna u mom životu... Kada sam propala u najdublju tugu, a utjehu od njega opet nisam mogla očekivati rekla sam mu... I to je bio kraj.
Prošla su 4 tjedna... Oporavljam se i za njega sam zadržala još uvijek nekoliko sjećanja i nekoliko osjećaja. Onih najljepših.
Ali ne mogu mu se vratiti jer nisam bila sretna. Naša dva svijeta bila su nespojiva... Voljela sam ga iz krivih razloga. Da ubijem usamljenost i prazninu. Volio me iz krivih razloga. Zato jer je morao nekoga voljeti.
Zora sviće... Još jedan izlazak sunca, još jedno jutro koje sam dočekala...
I opet pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Ne sanjam prinčeve na bijelim konjima i plavokose ljepotane. Sve mi se to čini nekako ispraznim.
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde...
Ima u meni nekih romantičarskih shvaćanja... Baš to radimo iz književnosti. Ja sam jedan od onih tragičnih likova koji daju sve u ime ljubavi a nikad je nisu upoznali... Koji vole i pate i čeznu za nečim što je nemoguće i nepostojeće...
I... Znam da ovom izjavom gubim pravo da zezam svoje frendice Doru i Josipu... Ali mijenjala bih sve prinčeve na bijelim konjima ovog svijeta za jednog Cyrana de Bergeraca. (Bez brige, Josipa, ne tvojeg.)
Nekako me fascinirao taj lik... Ovog proljeća bila sam na toj predstavi... Većina moih frendica dosađivala se nasmrt, ali ja... Bila je to priča o odvažnosti, hrabrosti, plemenitosti i pravoj, nesebičnoj ljubavi...
I sad, izmorena tijela i duše, sanjam o svom Cyranu... Još uvijek mu ne mogu vidjeti lice... Još uvijek ne znam tko je on... Ali vjerujem da postoji ondje negdje vani... I da zna da i ja postojim... Ali to su samo snovi... Snovi...

subota, 09.09.2006.

NEKI NOVI KLINCI...

Osvanuo je još jedan lijep sunčan dan pred kraj ljeta... Gotovo da je jesen i šare su se vratile u moje malo selo... Kukuruzi žute, jabuke se crvene, grožđe ispred moje kuće zreli... Nebo je plavo i jasno, puše tek lagani povjetarac...
Sjedim na prečki ograde svog malog balkona i promatram... Čujem graju... Dječji glasovi u veseloj igri... Ulicama i poljima mog sela sada vladaju neki novi klinci.
Kada sam bila mala, nisam bila ni svjesna koliko vrijeme brzo prolazi... Živjela sam u svom malom, začaranom svijetu... Nesvjesna da postoji nešto poput briga i tuga... Nesvjesna da ondje vani postoji još jedan svijet, koji je međutim, mnogo veći i brži, uzbudljiviji, ali istodobno i opasniji i hladniji. Odrasla sam u prilično zaštićenoj, maloj sredini. Jedno od onih mjesta gdje svi poznaju svakoga... Moje malo selo, tek kilometar u cijeloj dužini, sa 4-5 ulica, broji manje od sto duša. Imamo mali dućan u centru, igralište zvano Graba (u prijevodu: rupa), malenu rijeku Plitvicu i polja sve okolo. Grad je u blizini, tek 7-8 kilometara udaljen, no ovo je još uvijek selo i mnogi žive od poljoprivrede. Tu sam odrasla... Verući se po stablima, trćeći po livadama, lutajući poljima... Tu je moj dom.
I poznajem svaki prašnjavi poljski puteljak, svako drvo u šumarku, znam gdje cvjetaju prve visibabe i zvončići i još uvijek ih idem tražiti svakog ranog proljeća, znam gdje ima kupina, divljih trešnji i šumskih jagoda kojima se volim sladiti... I gdje su ivančice koje berem s kumicom Ivančicom svakog svibnja... To vrijeme (dok cvjetaju) obilježava jednu godinu više našeg poznanja.
Volim svoju malu rijeku koja je zapravo veličine potoka i svaki most na njoj. U nekom davnom vremenu svako ljeto sam s bratom i susjedima tu išla pecati... Budili smo se već kad je sunce tek lagano zarumenjelo nebo, i kad su zadnje zvijezde počele napuštati nebo... Oboružani drvenim štapovima za pecanje i beskonačnim strpljenjem... Ponekad smo ulovili nešto, nekad nismo, ali najčešće smo svoj ulov puštali...
Moja mala Plitvica... Zimi se ponekad smrzne i još uvijek idem klizati po njenoj površini... Led, naizgled krhak, proziran poput stakla otkriva da rijeka ispod njega još uvijek teče... Vidim kako vodene biljke plešu u struji... Površina rijeke pretvara se u ledenu stazu obrubljenu šašem i trstikom... Uz obale led je nešto deblji, neprozirniji, poput čipke koju je isplela Zima, prekrasni vitraži nalik paukovim mrežama, tako divni i tako krhki... I ja hodam po ledu i kližem... Nije me strah da ću propasti (a to mi se dogodilo i više nego nekoliko puta) jer uživam u tomu svemu...
Moja omiljena mjesta bila su dva šumarka- Lug i Jaušine... Tu sam se mogla penjati po stablima i brati cvijeće... I lutati, lutati, lutati...
U drvoredu pored moje kuće dva susjeda, moj brat i ja imali smo tajnu kućicu sakrivenu vrbinim granama... To je bilo naše mjesto... Zapravo, nije to bila prava kućica... Od grana smo radili zaklon da nas nitko ne vidi, napravili puteljke od malenih stupića i drvenu ljuljačku od špage i grane...
Nije bilo livade koju nismo pregazili... Nije bilo staze kojom nismo prošli...
I sad... Odrastamo. Svi smo se udaljili... Moj brat je sad maturant i uskoro će navršiti 18. Rijetko se družimo. Sve se svodi na ovo- pijemo zajedno pivu i gledamo crtiće. Susjede, Nikolu i Vedrana ponekad sretnem. Porazgovaramo... Ali... Sve je teže naći neku temu. Daleki smo. Stranci.
I... Ponekad se začudim kad se pogledam u zrcalu. Izgledam starije, svi mi to govore. Ali meni još nekad ne ide u glavu. To sam ja???
I trudim se biti ozbiljna i odgovorna. Odrasla.
No nađe se poneki tren u kojem posve podjetinjim. Kad pazim malog bratića i sestričnu, primjerice... Kada ih nosim pinčeka lončeka i vrtim ih... I kad se smijemo. I kad ih učim kako se penjati po stablima... I kad se kartamo. Volim biti s djecom jer tada mogu biti dijete.
No... I oni rastu. Brzo. Vjerojatno to nisu zamjetili. Vrijeme im prolazi... I prije nego što toga postanu svjesni... djetinjstvo će proći... Sestrična Timčica ide u 3. osnovne. Pametna je i ima sve petice. Domi, bratić ima 5 godina i iduće jeseni će u vrtić... Velemajstor je u beli...
A ja... Ja sam korak do te famozne brojke 18. Još godinu i pol. Ujedno i želim i ne želim odrasti... Želim jer hoću biti odgovorna sama za sebe. Slobodna.
Ne želim jer... Svakom novom godinom i svakom sviječicom više na rođendanskoj torti imam i sve više briga... Što više prolazi vrijeme sve je teže naći sreću...
I sad sjedim na prečki na terasi balkona. Čujem graju... Gledam... Nekoliko dječaka iz susjedstva vozi se okolo na biciklima... Smiju se i zabavljaju... Neki novi klinci u mom malom selu... Neka uživaju u ovom vremenu koje imaju... Jer sve prolazi. Sve teče, sve se mijenja...

četvrtak, 07.09.2006.

ŠTO SAM RADILA OVOG LJETA...

Malo si gledam blog i vidim... Ma ispada da sam stalno žalosna ili nesretna.
Nije istina.
Ponekad poludim i onda se događaju... razne zanimljive stvari...
Pa... Da vidite da to mogu i ja...
Evo vam par slika...
Vrijeme radnje: ovo ljeto (negdje između 20. i 30.7.)
Mjesto radnje: Pirovac, jedan zaljev u kojem se nalazi ljekovito blato.
Glavni likovi: moja frendica Vida iliti Indiana Jones (crni kupaći), njen mali brat Franjo Josip aka Derište Franc Joža i moja malenkost, Athropa tada zvana još i Ježić Janko (crveni kupaći)...
Ostalo vidite...


Ovo smo Vida i ja... Malo smo blatne... hehehe
........................................................................................................


Vida i Derište... :-) :-) :-)
........................................................................................................


Malo smo glumile bodybuilderice... LOL
........................................................................................................


Pa smo odmjerile svoje snage u karateu...
........................................................................................................

Imam još par slikica, ali nisu ni izbliza ovako lude...
Dok sam ovo vidjela skoro sam crkla od smijeha...
Ono, ovo sam ja??? Ma nemoguće!!!

.......................................................................................................
ČEGA SE SVE SJEĆAM??? pisano 8.9.2006. u 20:20

Prije nekoliko dana zapitala me Vida čega se sve sjećam s našeg ljetovanja... Isprva sam ostala malo zbunjena. Oklijevala sam s odgovorom... Sve se to činilo tako daleko, u nekom drugom životu... A ipak... Prošao je tek mjesec i pol. A ja već... Pomalo zaboravljam.
Zamolila me da pišem o tome... Ne znam zašto to već nisam učinila dok sam se vratila. Zaokupljale su me druge stvari. Nije da sad nisam željela pisati o tome (djelove tog ljetovanja utkala sam u svoju priču), no ne mogu reći da sam i htjela. Ne volim baš pisati o događajima... No... Kad sam shvatila da se neki djelići tih dana gube u magli zaborava, odlučila sam sve ovjekovječiti... Ovako.
Prva stvar koje se sjetim kad pomislim su krijesnice... Naše krijesnice... Nisu to bile prave krijesnice... Ne... Zadnje moje večeri u Pirovcu moja draga prijateljica i ja otišle smo na noćno kupanje... Na našu uobičajenu plažu... I ta večer bila je jedna od najposebnijih u životu...
Sjećam se mraka, no ne onog prijetećeg, nego ugodnog okrilja noći... Sjećam se zvijezda visoko nad nama. Sjećam se dviju djevojaka na usamljenom molu... Jedna od njih se iskrala...
I kao da u svojem sjećanju mogu rekonstruirati kakav je bio dodir mora... Voda nije bila hladna... Mlaka... Iznenađujuće ugodna... I mrak oko nas, tek svjetla jednog hotela... Zvijezde... Tajanstveno svjetlo koje smo svae večeri gledale... I... S plaže do hotela plivale su malene, zapaljene sviječice...
No... I još nešto magičnije od toga. Svaki naš pokret u mraku vode ostavljao je trag... Maleni, svjetlucavi mjehurići bili su svjetloplave boje... Nazvale smo ih svojim krijesnicama, a one su nas pratile... Posvuda.
S terase gore spomenutog hotela svirala je glazba... Pjevale smo nešto malo... I just called to say I love you. Sjećam se te pjesme.
I dva Nijemca na drugom molu koji su nas začuđeno gledali... Zezala sam Vidu zbog njih.
Te iste večeri, još uvijek slane, krenule smo u grad. Kupile smo posve jednake ukrase od školjki, koji su nam se odmah svidjeli... I sad kad pogledam u svoj, sjetim se nje...
Kasnije smo prostrle ručnik uz obalu, legle i razgovarale, kao što smo to činile svake večeri... Razgovarale smo o raznim stvarima... Neka mišljenja smo dijelile, oko nekih stvari se nismo slagale, ali ipak, mogle smo pričati o bilo čemu...
To je bila zadnja moja večer u Pirovcu.
Prethodnog dana išle smo u blato, gdje su i nastale ove snimke.
To je bilo ludilo... Planirale smo to danima, nagovarale svoje da nas puste, pokušavale dobiti prijevoz...
I, naposljetku, uspjelo nam je.
Bio je vruć dan... Sunce je okrutno pržilo... U sjećanju mi je ostala vrelina asfalta dok sam pješačila do mjesta gdje je bila ona. Njezini su nas vozili autom. Sa mnom i Vidom išao je i njen mali brat.
Prepucavali smo se stalno... On me prozvao Ježić Janko jer sam stalno bila raščupana, na što sam ja uzvračala da je on Derište Franc Joža. Vidu je prozvao Indiana Jones, iz meni nepoznatih razloga... Kako je to stvorenje brbljavo!!! Većinu vremena lupeta gluposti, no i to može biti pozitivno. Barem nam nikad nije bilo dosadno.
Mjesto na kojemu smo bili je prilično izolirano, sakriveno, gotovo skrovito...
Prvo smo otišli malo na plivanje... Cijeli zaljev u kojemu je blato je zapravo prilično plitak, u nekim djelovima meni ni do koljena. Većina dna bila je prekrivena nekim biljkama, morskom travom ili nečim. Škakljala je na dodir. Preplivali smo od jedne do druge obale... Malo sam skupljali školjke za Vidu, jer ona voli raditi lančiće i druge zanimljive stvari od njih. Budući da je cijeli taj zaljev plitak, voda je bila jako topla... Uz mjesto gdje je blato postojalo je jedno mjesto na kojemu je temperatura vode bila čak i nešto viša... Zanimljiv je taj osjećaj... Kada uđeš u taj topli dio... Ugodan...
Nakon što smo se vratili do prve obale, krenuli smo u potragu za blatom... Ali, budući da ga nismo imali u čemu nositi "posudili" smo nečije tuđe vrečice. Derište je negdje našlo i šampone.
Potraga za najkvalitetnijim i najboljim blatom... Raskopali smo skoro cijeli zaljev. Bilo je zabavno roniti to van s dna... Moram reći da je to blato sumporno, pa nema baš najugodniji miris kad je u većim količinama. Osjećaj pod prstima je gnjecav, žitka masa... Mrvice korijena vodenog bilja, kamenčići i školjkice.
Nakon što smo našle najbolje blato, vratile smo se na obalu, gdje je uslijedilo mazanje. E, tu je bilo smijeha... Prvo sam bacila nešto blata na Derište... Ono, kao grudanje. Zatim smo se svi lijepo namazali. Sve to je bilo popračeno grimasama i smijehom... Da vam mogu odvrtjeti te prizore!!! No oni sad postoje samo u sjećanju... Blato je bilo malo hladno... No nije bio loš osjećaj... Kamenčići i školjkice su malo žuljali.
Malo po malo postajali smo sve crnji i crnji...
Nakon toga smo se malo slikali... Vidite neke slike. Te su mi najsmješnije... Nisam nekako ispala, ali nema veze.
Poslije smo šetali uz obalu i još malo skupljali školjke, kojih je zaista bilo puno.
Blato se pomalo sušilo i počelo je peckati...
Uslijedilo je kupanje... Djelovi blata su se lako sprali, a neke sam jedva skinula...
Pomoću sapunice šampona oblikovala sam kosu u irokezu... Na to je bilo smijeha...
Vida i ja smo se odlučile još jednom vratiti do druge obale po još školjaka... Derište je ostalo...
Toliko smo se zabavljali da nismo ni primijetili da su došli tamni oblaci... Počelo je sijevati i grmjeti... Nebo je postalo daleko, hladno i prijeteće. No ja sam ostala fascinirana tim svjetlim tragovima na nebu... Takve stvari me uvijek oduševe, iako sam svjesna opasnosti... Derište nas je dozivalo sa suprotne obale. Sakupile smo još nekoliko školjaka i otpilvale prema njemu.
Brzo smo se presvukli i krenuli. No tad... Za savršen kraj... Vrijeme se smirilo i nebo nam je podarilo jedan prekrasan prizor... Boje... Grimizne, crvene i narančaste, pomiješane s plavom, ljubičastom i sivom... Igrale su se na oblacima... Stvarale nešto... Prekrasno.
Na povratku pala je tu i tamo neka kaplja kiše, ali ništa ozbiljno.
Jedan lijep dan...
Kasnije te večeri Vida i ja krenule smo u jednu od svojih uobičajenih večernjih šetnji... Te naše večernje šetnje... Često bi sjele na klupicu ili legle na neki mol i pričale i pričale... Gotovo da opet mogu osjetiti kamenčiće, pijesak i sol poda mnom...
Gledale smo u zvijezde iznad nas i već spomenuto tajanstveno svjetlo... Smišljale lude teorije što bi to svjetlo moglo biti...
Zajedno smo išle i na kupanje. Vida je uvijek nosila zelene, smiješne naočale za vodu... Derište ih je nazvalo "konjskim". Svako malo Vida je izlazila van pod tuš... Puno smo plivale, voljele smo ići iza crte koja je određivala dokud seže plaža hotela. Skakale smo u vodu, ona na glavu, ja bombe... Kad smo se umorile, izlazile smo van i kartale tabulu.
Većinu vremena Derište je bio s nama, i naravno, brbljao.
Jednom smo ga poslale na nudističku plažu u blizini...
I... Toliko bih stvari još mogla napisati...
Ali... Ne mogu ih riječima definirati.
Koliko je to bilo lijepo ljetovanje i koliko sam se više zbližila s Vidom. Koliko smo postale bolje frendice...
Joj, neću ništa zaboraviti... Toliko mi stvari sad dolazi do sjećanja... Naviru...
I... Bila sam sretna tad. Iako me tih dana moj dragi iznevjerio pa nije došao, a trebali smo se sresti, i iako sam patila i plakala zbog njega, i iako je upravo tada bio početak kraja te naše veze, tih 10 dana želim pamtiti po onome najboljem i najljepšem. Po jednom prijateljstvu.

srijeda, 06.09.2006.

OVO SAM JA...

Moram početi pisati nešto besmisleno... I plitko... Bez previše promišljanja... Kažu mi ljudi da, kad čitaju moj blog imaju dojam da piše netko stariji...
Imam 16 godina, a uopće se ne osjećam kao tinejdžerica. Ne volim sve što vole mladi. Ne volim one časopise za mlade, a još manje tinejdžerske serijice... O šminkanju pojma nemam. Kod mene se sve to svodi na trunčicu sjajila i ništa više... Ne pratim modu. Većinu vremena sam u trapericama i tenisicama jer se tako ugodno osjećam. Ne držim nikakve djete i prezirem riječ "light".
Ne izlazim često. Izbjegavam velika društva i "lude tulume". Ne upuštam se u barenja s likovima koje sam upoznala prije 5 minuta...
Nemam dečka. Ako se ne računa ovo s Ivanom, što je bilo na daljinu, nikad nisam ni imala pravu vezu.
"Zavođenje" mi je strani pojam.
A da i iskreno kažem, nemam baš previše volje jurcati okolo za nekim tamo tipovima koji možda jesu zgodni, ali su umišljeni i prazni...
Imam lude ideje o "srodnoj duši"... Ako netko takav postoji za mene... Netko tko će me bezuvjetno voljeti i netko kome ću ja tu ljubav uzvratiti.
I koliko god da se ja tome opirala svim svojim razumom, u duši sam beznadna romantičarka. Ne mislim tu na komercijalne gluposti koje danas prolaze pod "romantiku"... Nego na nešto dublje i iskrenije. No, sve to se svodi samo na sanjarenje jer sam se rijetko usudila priznati nekom koliko mi je zapravo stalo.
Užasno sam sramežljiva. Zatvorena. Ponekad i nedruštvena. Ne kažem da sam uvijek takva, imam i ja svojih svjetlih trenutaka...
Mrzim biti u centru pažnje. I zato se pritajim negdje sa strane i promatram...

I zbog svega toga... Ne mogu vam pisati o svome pravom životu. O onome čime se bavim svaki dan i što mi se sve događa. Jer vam tu nemam o čemu pisati...

Možda jesam čudakinja. Pa što??? Ipak sam to ja... Barem ne pokušavam biti nešto što nisam. Ne oponašam nikoga. Zapravo, trudim se biti što više različita od nekih određenih ljudi... Jer sam se zaklela samoj sebi da nikad, nikad, nikad neću biti poput njih... Ovo sam ja.
Oduševljavaju me male stvari. Ljepotu pronalazim u tisućama sitnica od kojih neke možda i nisu baš lijepe po estetskim načelima. Volim neobičnost i nesavršenost. Anomalije i iznimke od pravila.
Vjerujem u kaos. Inače, to je (baš ironično!!!) najstabilnije stanje u prirodi...
Anarhistica sam. Ne volim nikakvu vlast ni autoritete.
Vjerujem, to da... Ali moja vjera je stvar mene i Boga i nikog drugog... Vjera mi je potrebna da uopće izdržim kad mi se sve što se događa učini besmislenim.

Emocionalno sam nestabilna. To zna svatko tko je samo malo pogledao ovaj blog.
Lako me uzrujati i povrijediti.
Često pretjerujem i radim scene.
Ponekad sam previše iskrena... Ne volim laži... Znam da lijepe laži nekad bolje zvuče... Ali ja ih nemam navike izgovarati. Ljudi od mene dobivaju ružnu istinu. Previše puta sam zbog toga upadala u svađe...
Ne volim laskanje, ulizivanje i isprazne komplimente.

Neke ideje koje imam (a imam puno ideja) ne zvuče previše normalno i suvislo...
Nekad sam mračna... I smrt me na neki način fascinira.
Muči me nesanica. Zbog toga sam stalno neka potučena-umorna.

Lako gubim interes.

Tjeskobna sam. Često zapadam u stanja bezvoljnosti.

I nemam pojma zašto ovo uopće čitate!!! Neću vam sad nabacivati neke kičaste fraze i velike riječi... Ne... Jer... Pišem samo ono što mislim i osjećam. Volim stajati iza svake riječi koju napišem...
Ovo je moja psihoterapija. Ispucavanje. Kad ono što osjećam postane preteško da to više nosim... Postoji ovaj blog...
Moj mali kutak u ovoj blogosferi.
Slovo po slovo, riječ po riječ... I... Dobivate ovo...
No, iza svega što čitate stoji nešto stvarno, proživljeno...
Sad sam malo dramatična, zar ne??? Dragi moji, to sam vam ja...

ponedjeljak, 04.09.2006.

U JEDNOM TREPTAJU OKA...

Upisala sam se danas u treći razred... I nekako... Ne znam. Osjećam se malo izgubljeno... Te tri godine od trenutka kad sam prvi puta kročila kroz prag moje škole prošle su... Prebrzo. Munjevito. U jednom treptaju oka. Bilo je lijepih i ne tako lijepih trenutaka... Lijepe pokušavam zauvjek zadržati u sjećanju. Ove druge zaboravljam.
Početak je bio težak... Bila sam tek jedna povučena djevojka iz jednog malog sela u posve novoj sredini i s posve novim ljudima... Sve je bilo veliko, novo i zastrašujuće. No, ubrzo... Upoznala sam nekoliko divnih ljudi koje danas nazivam svojim prijateljima i prijateljicama. A sve kao da se desilo prije tren ili dva... U jednom treptaju oka dogodilo se toliko stvari... I evo me sad... Ponovo prolazim kroz taj isti prag. Tri godine starija. I miljama daleko od te djevojke... Bar tako želim vjerovati. No, što se zapravo promjenilo??? Nekoliko sam godina starija, nekoliko kilograma lakša i viša za par centimetara. Kosa je zamjetno kraća. Ali... Jesam li se ja promijenila u dubini svoje duše???
Oduvjek sam bila pomalo autsajderica. Pomalo??? Zapravo, puno više od toga. Nikad se nikud nisam uklapala. Nigdje nisam mogla naći svoje mjesto pod suncem. U osnovnoj sam imala samo jednu prijateljicu. Pravu. Najbolju. I osim nje, gotovo se s nikim nisam ni družila.
Teško mi je upoznavati nove ljude. U novim sredinama ne osjećam se ugodno. Još uvijek.
Oduvjek sam bila nešto drukčija. I zbog toga sam se često morala boriti s onima koji su smatrali da bih se trebala prilagoditi, promjeniti i postati poput njih... Zvali su me nenormalnom. Mislili su da ne znam što govore iza mojih leđa... A znala sam. I... Boljelo me. I čak i kad sam pokušavala biti normalnija, nikad mi to nije uspjevalo. A željela sam... Uklopiti se. Ali nisam mogla.
Nakon jednog nemilog događaja počela sam se još više povlačiti u sebe. Stvorila sam nove svjetove u svojoj glavi... Samo da pobjegnem od stvarnosti...
I priznati ću sad, još uvijek bježim.
Nekim čudom, stekla sam nove prijatelje. Većinom prijateljice. Ne znam kako... Ali jesam. No... Danas dok sam ljudima koje nazivam svojom ekipom sjedila na kavi... Osjećala sam se tako daleko od njih. I tada sam pribjegla jednoj od stvari koje radim uvijek kada pokušavam pobjeći... Uzela sam olovku. Blokić. I crtala. Jednostavno sam se distancirala. Jedna od boljih prijateljica je to primijetila. Zamjerala mi je to... Ali kako da ja njoj objasnim da mi je jednostavno postalo svega previše i da mi je društvo oko mene postalo preveliko???
I jučer, na zadnoj večeri Špancirfesta... Sa mnom je bilo 5 osoba. Oko mene tisuće ljudi. Jesam se zabavila. Ali u jednom trenu je došao neki osjećaj usamljenosti kojega se nikako nisam mogla riješiti. Osjećala sam se (i danas i jučer) kao da mi s njima nije mjesto. Prijateljice su mi. I volim ih sve. Ali jedino što znam je biti sama... I znam da im je neshvatljiv ovaj osjećaj... A ja im ne mogu objasniti... Ne znam... Ne postoje riječi kojima bih im to opisala...
Možda je to opet samo strah od neprihvaćanja i odbijanja. Možda su me godine usamljeništva učinile nesposobnom da funkcioniram u društvu.
Da ne govorim kako se osjećam u svom razredu koji sada sadrži 32 učenika. Uvijek imam knjigu u torbi. Volim čitati, no nije to razlog... Razlog je da, kada čitam, nitko mi se ne može približiti... Tako sve držim podalje od sebe. I kad crtam... Blokiram. Još uvijek.
I trudim se i trudim otvoriti se, ali to je toliko prokleto teško... U dubini moje duše još uvijek čuči jedna malena, prezrena djevojčica koja ne želi nikad više nikom dozvoliti da je povrijedi.
Jesam li se promjenila???
Prolazim kroz prag moje škole... Nekoliko godina starija. Više uopće nisam nalik djevojci otprije tri godine. Imam svoje društvo. Šačicu ljudi koje volim i do kojih mi je stalo... Ali u sebi... Još uvijek... Ponekad mogu naći svoje mjesto s njima i uz njih. No... Još uvijek ih na nekoj razini držim na distanci. Vjerojatno to i znaju... Žao mi je zbog toga. I nadam se da ću jednog dana uspjeti srušiti sve te moje zidove... Trudim se... Zbilja se trudim. I nadam se da će, unatoč svemu, ostati još dvije godine uz mene. Da doživimo još lijepih stvari. One ružne ćemo zaboraviti... I da ću jednog dana moći reći: "Ovo je moje društvo. Ovdje pripadam.". Želim to prije nego se rastanemo i prije nego svaka krene svojim životnim putem... A to vrijeme će doći... U još jednom treptaju oka...

subota, 02.09.2006.

ATHROPA SE VRATILA...

Dragi moji…

To što ovih dana nisam bila na blogu ne znači da sam prestala pisati… Ne… Evo, ako ikoga zanima, ovdje možete pročitati što sam sve radila, što sam mislila i što me zaokupljalo sve ovo vrijeme dok me nije bilo… (pisano u intervalu od 25.8.-1.9.)

...............................................................................................................................
„ŠPANCIRFEST JE OTPRTI!!!“ (pisano 25.08.2006. u 23:32)
Prvi dan Špancirfesta, a ja već u kazni… O tomu ćemo poslije…
„Hajmo u Varaždin, jer tamo cvate ružmarin…“
Obavezno uzeti sa sobom- udobnu obuću… Zašto??? POČEO JE ŠPANCIRFEST!!! ili festival uličnih šetača u mom gradu…
Pa, prošetajte sa mnom…
Nisam ni namjeravala na otvorenje, ali eto, dogodilo se… Boljela me glava… Pa sam popila kavicu, malo živnula i odoh ja… Malo se šetati… Obuvam svoje najdraže plave tenisice i oblačim najudobnije traperice (ipak se za španciranje moram ugodno osjećati) i spremna sam… Dobro, malo sam se i sredila… Majica koja mi dovoljno dobro stoji da su se seoski kreteni zagledali u mene dok sam prolazila… Mrvica sjajila na usne… I to je to… Nije mi do hvatanja komada… (Za razliku od jedne moje frendice koja je stalno tražila pogledom- doduše, jednog posve određenog…) Ove godine hvatam dojmove…. I prve se večeri vraćam prepuna njih…
Prva stvar bila je doći do grada… Ja nisam Varaždinka… Živim u jednom malom selu nekoliko kilometara od grada… To znači- prije šetnjice mala vožnjica od 7-8 kilometara na biciklu…
Moja pratnja- dvije jako dobre frendice- blizanke Dora i Josipa te njihova mala sestrica Mihaela… Sve tri lagano otkačene… Ali to je dobro… U dobrom društvu se osjećam dobro…
Unatoč gužvi… Grad je prepun, toliko ljudi… Odredište: Starac iliti Stari grad, utvrda u blizini centra, ujedno i omiljeno okupljalište mladih moje generacije, zbog izoliranosti (unatoč tomu što je u centru) i obilja skrovitih mjesta… Mjesto idealno za mlade zaljubljenike i skupine polupijanih srednjoškolaca… No danas- srce mog grada…



Tisuće Varaždinaca i ljudi iz okolice, turista i slučajnih prolaznika sjatilo se na bedeme… Čekaju onaj tren… Kada će ovo ludilo početi…
Moram priznati da je početak bio malčice dosadan… Neki folkloraši iz Poljske su svirali i plesali na bini, a ja i moje pratilje smo smišljale kako da ih maknemo otud (zamišljamo minobacače, katapulte i slične stvarčice)… Što si mogu kad ne volim baš folklor!!! A imala sam i dosta istomišljenika (iz publike oko mene se čulo: „Nemojte im pljeskati, samo budu duže ostali…“)… A prokleti Poljaci zbilja nikako da se maknu… Mogu reći da sam skoro poludjela čekajući onaj tren… Kad su se na bini pojavile službene osobe- gradski notar i sva njegova pratnja te naš gradonačelnik osjetila sam neizrecivo olakšanje… Cijela ceremonija je bila zapravo duhovito smišljena… Kratka (hvala Bogu)… I uz uzvik tisuću ljudi okupljenih „Špancirfest je otprti!!!“ počeli su vatrometi… To sam zapravo došla vidjeti… Priznajem, možda sam malo piromanka… Volim se igrati s vatrom… I ona u bilo kakvom obliku izaziva u meni oduševljenje… A tek vatrometi!!! Magični plameni cvjetovi na nebu… Tko bi odolio!!! Gledam… Zadivljeno… I želim poletjeti u nebo i loviti iskre koje nastaju… Zvijezde iznad mene… Lokacija je savršena… Točno iznad stare utvrde koja utjelovljuje povijesni identitet mog grada… Gledam iskre u čarobnoj igri… Šare… Boje… Tragovi dima šaraju nebo… I svjetla… To je magija.
Eh, da je još uz mene bila prava osoba… Netko… Da zagrljeni gledamo tu čaroliju i divimo se… Odmahujem glavom. Tek sam izašla iz jedne veze… On nije bio „onaj pravi“. Sve više sumnjam da i postoji taj netko za mene…
Usredotočujem se opet na svjetla na nebu… Ali ovaj put postoji i ta neka sjeta… Čežnja.
Nakon vatrometa odvela sam Josipu na malo kulturnog uzdignuća… Jedan od programa koji me zanimao od početka bio je Komedijafest… U galeriji palače Sermage… Otprije me zanima kazalište… Dosta ga posjećujem… Ima nešto… U tim daskama koje život znače…
Imale smo sreće, jako puno sreće… Budući da nismo kupile karte prije, bile smo jedne od zadnjih koje su uspjele nabaviti ih neposredno prije predstave… Večeras je to bila jedna mala komedijica koja se zove Skupština i to njezina stota jubilarna izvedba… Smijale smo se do suza, i Josipa i ja… Ljubo Kerekeš (inače glumac varaždinskog HNK) u ulozi cigana Oršoša… Urnebes… Umirale smo od smijeha na svaku gestu i repliku… Zadivljujuće je to kako jednom kretnjom ili izrazom lica (a još više duhovitim dosjetkama) može natjerati čovjeka da se smije do boli…
Smijeh… smijem se od srca… iz dubine svoje osobe… Ovo mi je trebalo. Još kako… (Oni koji me čitaju nešto duže to i znaju…) Tijelo mi dršće od provala smijeha, brišem suze, stavljam ruku na usta da prikrijem svoje cerenje… I osjećam radost…
Katarza… Doista se osjećam pročišćeno od svih mojih žalosti, tuga i briga… Zaboravljam… I jednostavno se smijem… Zabavljam se.
Noć je vedra i prilično hladna… Tu i tamo pogled mi opet bježi zvijezdama…
Kad sam se vraćala doma prekršila sam limit za nekih 45 minuta (bila sam dogovorena s svojima da se nađemo u gradu) zbog predstave… Zamislite, nisam ni piće u gradu popila… Nije bilo vremena… Nisam stigla ni štandove pogledati… Budem sutra… Ako me budu pustili, naravno. Prvo što mi je stara rekla dok me vidjela da dolazim je da sutra nema izlaza… Ili ipak… A vidjet ćemo…

...............................................................................................................................
NEKOLIKO ŠPANCERAJA PO GRADU… (26.8.-28.8.)
Ovih dana nije se događalo ništa toliko interesantno, ali… Ipak ću napisati nešto… Nešto malo sam šetala… (Makar ne toliko koliko sam željela, planove mi je malo poremetila kiša.) Nekad sama, nekad s prijateljicama… Tu i tamo uhvatila sam neki ulični program ili predstavu… Uživala u glazbi uličnih svirača…
Kad sam išla s frendicama više smo žurile i razgovarale, ili pak smo išle na kavu u naš omiljeni kafić…
Zato više volim šetati sama. I tako sam otišla u grad bez ikakvog društva… Uzela nešto vremena. Bez žurbe. Bez ičega što bi me ometalo. I krenula… Onako, lagana šetnjica… Gledala sam sve oko sebe, divila se šarenilu i raskoši mog grada…
Stare, povijesne ulice ispunjene su raznim štandovima na kojima se mogu naći najraznovrsnije sitnice koje su (više-manje) povezane s poviješću i starim zanatima mog grada… Dobro, neki su čista komercijala, što baš ne volim… Ali neki… Štandovi s starinama i antikvitetima… Neobičnim nakitom… (Iako nikakav nakit ne nosim…) Naravno da sam zastala i na štandu s tradicionalnim jelima. Poslije i kod medičara… Slaba sam na medenjake… Stari verglaš je svirao jednu od dobro poznatih melodija svakom varaždincu… (Već tri dana jašem ja z Varaždina…) Negdje nešto dalje, svirao je i jedan ulični glazbenik s harmonikom… A ja sam hodala usred toga svega i jednostavno promatrala. Upijala.
Moram priznati da mi je jedna ulica najdraža. Zbog toga nikad ne idem u nju s društvom, želim sadržaju te ulice darovati nepodijeljenu pažnju… Uska ulica. Sadržaj: slike… Umjetnost me interesira u bilo kojem obliku… No slikarstvo… Na to sam oduvijek bila slaba. Ponekad mogu u neku sliku buljiti satima. Nekad analiziram. Tražim poruku. Smisao. A neki put samo uživam u ljepoti podastrtoj preda mnom. Ponekad analiza upropasti sve. One najljepše stvari u životu je bolje prihvatiti, diviti im se, uživati u njima, ali bez previše pitanja…
Dakle, slike… Prolazim kroz tu ulicu… A ondje šarenilo… Sve moguće tehnike… Akvareli… Ulja na platnu… Ulja na staklu… Olovka… Sve i svašta. Razne teme. Krajolici… Portreti… Mrtve prirode… A ja prolazim… Kakvo je samo umijeće trebalo da nastanu neke od tih umjetnina!!! Jedan slikar radi na ulici… Slika mrtvu prirodu… Gledam ga kako miješa boje i kako nekom magijom prenosi ono ispred njega na prazno, bijelo platno…
Ponekad sanjam da bih i ja mogla imati takav život… Napustiti sve obaveze koje me čekaju… I crtati (moja tehnika je olovka)… Crtati ono što vidim. I ono što osjećam… Nažalost, nemam ni dovoljno talenta ni hrabrosti za nešto takvog… Ali ponekad sanjarim…
Prolazim dalje… Starim ulicama… Pitam se koliko se generacija ljudi prije mene kretalo ovim putem… Šetalo. Poput mene… Povijest mog grada može se vidjeti na svakom koraku… Palače u stilu baroka i rokokoa… Crkve… Stare kuće… Koliko je ljudi proživjelo svoje živote u njima… Tih ljudi više nema… Ali svjedoci na neka davna vremena ostali su…
U mojim mislima me prekida buka… Još jedan od uličnih programa… No ne želim prilaziti jer… Jednostavno, previše je ljudi… Danas izbjegavam gužve. Pa odlazim kroz glavni gradski trg pa kroz dobro mi poznatu ulicu (onu u kojoj mi je škola) do mira gradskog parka… Ondje se zadržavam nešto duže. Mir i tišina mi gode… Smiruju me…
Oblačno je, ali ipak, dan je lijep… Jedan dan tik pred kraj ljeta… Osjećam kako jesen dolazi… Joj, još malo i počinje mi nastava… Koliko je s nestrpljenjem očekujem, toliko bih i da nikad ne dođe…

...............................................................................................................................
PAR KONCERATA i BIVŠE LJUBAVI (pisano 30.8.2006. u 00:47)
Jedan večernji izlazak s društvom i dva koncerta… Prvi grupe Meritas… (Zbilja su zakon.) Drugi Massimov. (Ima nevjerojatan glas…) Jedan neposredno nakon drugoga… Sa mnom su bile Dora, Josipa i Sunčana… Oba koncerta su bila dobra… Zapravo, i više od toga… Zabavila sam se… Malo sam pjevala, malo se derala iz sveg glasa, malo zezala… I tako… Ponašala sam se kao tipična tinejdžerica… I ja to znam. Ponekad…
Ali… ali…
Sve je bilo u redu dok nije netko naišao. Ne vjerujem da je netko čitao baš prve tekstove… U biti, da sve malo sažmem, prije 1 godinu postala sam zaluđena jednim maturantom koji me baš i nije primjećivao… Nisam čak bila ni zaljubljena u njega. Željela sam vjerovati da jesam. Ali ne. Tek sad kad sam ga ponovo vidjela shvatila sam to… Zanimao me, to da. Ali samo zbog toga jer je bio najbolji u jednom od mojih područja (moji znanstveni interesi…)… Ali nešto mi je kod njega uvijek smetalo… On je tako hladan. Na sve. Uopće ga ništa ne oduševljava… Gledam ga… (Čak ne nosi jednu od svojih karakterističnih kariranih košuljica, ali mu je zato duga kosa svezana na uobičajen način…) I ne shvaćam što sam vidjela u njemu. 3 mjeseca nisam ga se sjetila... U tom razdoblju započela sam vezu na daljinu s Ivanom i prekinula istu… (Cijelu priču, ako ste me i prije čitali, znate. Ivana JESAM voljela, na neki svoj ludi način… No ne onoliko koliko je bilo potrebno da ostanemo zajedno.) I sad se pitam što je to zapravo bilo. Neki dan sam mu poslala poruku da mi je žao ako sam bila bezosjećajna i neka mi oprosti zbog toga. Jesam li to trebala učiniti??? Ne znam. U tome trenu činilo mi se da sam morala… Nikad ga nisam željela povrijediti… Nije on kriv jer sam ja… ovakva kakva jesam.
Malo sam analizirala samu sebe. Ne činim to baš često… Zbog toga što su moje analize gotovo uvijek točne… I zaključila sam sljedeće- nisam sigurna jesam li IKOGA voljela onoliko koliko sam mogla… Nikoga nisam voljela punim kapacitetom svog srca jer si to nikad nisam dozvoljavala. Moj obrambeni mehanizam je jednostavno previše učinkovit da bi dozvolio nešto takvog… Uvijek sam birala one nedostupne, izgubljene slučajeve… Potom bi se uvjerila da ih volim. I u trenu kad bi nešto postalo moguće, kad bi postojala mogućnost da me ta osoba zavoli i da ja ljubav uzvratim, izgubila bih interes ili maknula tu osobu iz svog života po hitnom postupku. Strah da ću biti povrijeđena je u bazi svega, čini mi se. I evo, to je zapravo razlog mojeg nedavnog prekida.
I više ne želim tako… Morat ću malo poraditi na svojoj (ne)mogućnosti emocionalnog vezanja…
Sad sam se malo udaljila od teme španciranja i koncerata… Opet sam u kazni, samo to ću još napisati…

...............................................................................................................................
STANJE OPĆE BEZVOLJE (30.8.-31.8.)


Ne znam kako i zašto, ali opet sam u fazi sivila… I sve, apsolutno sve mi je ravno… Još jednom (kao bezbroj puta prije ovog ljeta) sam se zatvorila u svoju sobu… Prekrila se dekom i jednostavno sakrila od čitavog svijeta što me čeka vani… Ovdje se osjećam sigurno. Ovo je moj mali svemir… Kada vanjski svijet postane prevelik i prebučan, ovo je moje utočište… Puštam si neku laganu glazbu (kombinacija Balaševića, Gibonnija i nešto malo Parnog Valjka…)… I osjećam se umorno… Vani su sivi oblaci… I u meni… Jesen dolazi, gotovo da čujem svaki njen korak… Bojim se da neće doći ona zlatna, bajna i raskošna jesen, nego ona bezbojna i bezlična… Još malo i vračam se u svoju staru dobru školsku klupu… Pitam se jesu li igdje ostali moji tragovi, moji mali crteži, oznake da sam bila ondje… Da sam postojala kao jedna od tisuća i tisuća koji su prošli kroz moju školu… I… Jednom ću biti zaboravljena. Od svih… Prije tjedan dana imala sam taj razgovor s nekim… Rekla sam da se ne bojim zaborava… Je li to bila istina??? Nisam baš sigurna. Nisam toliko zanimljiva i nezaboravna da bi me se trebalo pamtiti… Nisam osoba koju se pamti… Lako me prepoznati, jer se uvijek malo izdvajam… (Danas su mi vlastiti roditelji rekli da sam čudna.) Ali zapamtiti me… Malo teže. Osobito u stvarnosti… Prema ljudima koje ne poznajem sam zatvorena i nekomunikativna. To znači da u nepoznatoj okolini i s nepoznatim ljudima mogu proći dani a da ja ne progovorim ni riječ… Izdvojim se… Izoliram.
I jedino po čemu mogu biti zapamćena je to što sam bila daleka… U nekom drugom svijetu… Ne volim velika društva. Moram priznati da se ponekad i u svojoj ekipi osjećam neugodno… Previše nas je. Osam (Julija, Dora, Vida, Josipa, Svjetlana, Mateja, Martina i ja). Cure su zakon. Sve. Ali ja sam osoba za jedan na jedan. Dvije-tri osobe u svojem društvu mogu podnijeti… Ali više od toga… Ne znam jesu li to moje prijateljice shvatile… Izvan tog društva imam samo još dvije frendice… Acu, najstariju moju frendicu koja više od desetljeća trpi moje gluposti… I moju kumicu Ivančicu…
I unatoč tomu što mi društvo baš i nije malo, većinu vremena provodim sama. Vlastitim izborom. Samotnjakinja sam otkad znam za sebe i takva ću vjerojatno ostati dok ne umrem. Mir je ono što mi najviše treba… Tišina… Ne volim buku i gužvu… Jedan od razloga zbog kojih rijetko izlazim…
Spas nalazim u knjigama… I svojoj mašti…
Sada i u blogu…
I kad pišem sam slobodnija… Otvorenija… Iskrenija… Kad pišem ja sam prava ja… Nemam potrebu kamuflirati se i praviti se da sam nešto što nisam. Nemam potrebu navlačiti jednu od maski koje svakodnevno nosim u svijet… Ovo sam ja. Ovo što upravo čitate… Vjerovali ili ne, vi koji ovo čitate poznajete me bolje od nekih ljudi koji me znaju godinama…
Kada sam sretna, s vama dijelim svoju sreću. Kada sam tužna, dajem vam da vidite moju žalost… A kad sam bezvoljna, kao danas… Dobivate bezvoljnost…
A danas sam zbilja takva… Gotovo toliko da sam razmišljala da uopće ne ustanem iz kreveta… Nisam mogla naći razlog… Cijeli dan se vučem okolo u istoj odjeći u kojoj „spavam“ (jer me nesanica još uvijek muči)- crnoj širokoj trenirci i još široj crnoj pamučnoj majici… I podočnjaci su izbili na vidjelo… Pokušavam smanjiti malo kavu, svela sam se na jednu dnevno jer znam da ću, kad mi počne nastava, udvostručiti ili utrostručiti dozu… Moji su doznali da ne spavam… Samo ne znaju koliko često…
Možda mi treba samo malo sna za bolje raspoloženje…
Ali sumnjam da bi i to funkcioniralo… Kad sam ovakva, ništa me ne veseli… Našla sam neki dan u knjižnici jednu jako dobro knjigu (još uvijek sam na Koontzu, knjiga se zove „Odd Thomas“)… Ima ubitačan kraj… Potresan… I jednostavno sam se bezveze rasplakala zbog obične knjige… Nekad se zbilja previše uživim… Poistovjetim.
Ali da sam danas čitala taj isti kraj… Ne bi bilo nikakve reakcije. Rekla bi da je knjiga dobra i sve, ali ne bih pokazivala nikakve emocije… Raspoloženje mi je poput vlakića smrti… Čas me nešto oduševi toliko da sam negdje u neizrecivim visinama… Trenutak kasnije slijedi pad. I to jako, jako duboko. A danas… Na ravnici sam… I sve je tako bezbojno i prazno. A ja sam iznutra toliko šuplja da gotovo mogu čuti jeku… Odsustvo bilo čega… Emocionalni vakum.
Nije ovo depresija… Nisam žalosna. Ali ne mogu reći ni da sam sretna. Jer nisam.
I… Ne želim ništa. Nema želja. Nema nada. Nema snova.
Želim samo biti sama i da me svi ostave na miru…
Samo to…
Ne znam zašto ovo pišem… Možda ako ovo podijelim s nekim bude lakše… Možda istjeram ovo sivilo iz sebe… Jer, ovo me guši… Ako ovako nastavim (a sve češće sam ovakva) pretvorit ću se u biljku.
Ne želim da me se spasi… Ne vjerujem da će netko samo mahnuti čarobnim štapićem i da ću od toga odmah biti bolje… Da ću se opet osjećati ispunjeno… Dovoljno sam stara da znam da to tako ne funkcionira…
Izvući se moram sama… Ma, uvijek sam se izvlačila sama… I sad moram…
Sutra je novi dan. Znam da je život kratak i da je glupo ovako gubiti to dragocjeno vrijeme koje imam… Ali sad mi je ovo na neki način potrebno…
Možda sutra opet oživim… Ove faze nikad ne traju baš predugo… Ipak, osjećaj nepotpunosti me prati čak i u trenu kad sam najsretnija…
Gdje li je taj dio koji nedostaje???

...............................................................................................................................
JOŠ MALO I… (pisano 1.9.2006. u 13:17)
Još malo i ovim praznicima je kraj… Danas ujutro sam bila na kavi s Julček i kaže mi ona: „Danas je zadnji dan.“. Vikend ne smatra praznicima… Na što li sam potrošila ova tri mjeseca???
Od ponedjeljka više nisam samo Athropa… Od ponedjeljka sam _ _ _ _ _ _ _ _ _, učenica trećeg razreda Prve varaždinske gimnazije… Smjer: opći. U prijevodu: izgubljena duša. Još jedna od onih koji su željeli odgoditi onu važnu odluku (što će u životu biti) za nekoliko godina… Imala sam dovoljno sreće i dovoljno dobre ocjene da upadnem… Održavam se ovdje… I više nego dobro… Moj prosjek u prvom razredu bio je 4.86, u drugom 4.94… Iako se ne smatram štrebericom i ne učim koliko bih trebala… Izvlačim se na kreativnost i matematičku logiku… Volim učiti nove stvari… Ali štreberaj ne volim. To ne.
I… Nemam pojma kud ću dalje… Nemam pojma kako bi moj život za par godina trebao izgledati. Izgubljena duša… Postoji službena verzija priče koju govorim ljudima da me puste na miru. A ta je: Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, smjer: kemija. Ali… Nisam baš sigurna da to doista želim… To je tek toliko da umirim svoje doma… Znam da je obrazovanje važno. Svjesna sam toga. I fakultet je ono što želim. Ali… Koji???
Imam puno različitih interesa. Zanimam se za umjetnost, kulturu, pisanje, ali sam jednako dobra i jednako me zanimaju prirodne znanosti (matematika i kemija, fiziku prezirem iz dna duše). Još dvije godine i morat ću donijeti odluku… Reći: „Ovo želim biti u životu. Ovo je moja budućnost.“. Ali kako??? Oduvijek sam imala problema s velikim odlukama. Zapravo i s malima… A ovo je jako važno… O toj jednoj odluci će mi ovisiti ostatak života…
Studirati mislim. Znam to još od nižih razreda osnovne. Želim biti obrazovana i pametna… Danas je to veoma važno… Sve je u znanju… Informacijama… Vidjela sam alternativu koja mi se nudi… Nitko u mojoj obitelji još nema fakultet… Ne želim čitav život biti šljakerica… I neću to biti. I ne želim ovisiti o nikomu. Želim biti što više samostalna… Slobodna.
Ne čeznem za novcem ili slavom… Nisam nikakav materijalist… Ne volim biti u centru pažnje… Ali situirana bih željela biti… I htjela bih učiniti nešto po čemu ću biti zapamćena… Želim pridonijeti napretku… Želim učiniti nešto revolucionarno… Ostaviti trag na ovom svijetu… Znak da sam postojala. I da sam učinila nešto značajno… A ne samo prošetala kroz ovaj život… Malena i beznačajna…
Ponekad gledam ljude u mom razredu. I mojoj školi. Svi odreda mladi i perspektivni, svijetle budućnosti… Zovu nas budućim intelektualcima… Učimo stvari koje nam vjerojatno nikad neće trebati, ali ih je dobro znati… Toliko da se možemo praviti važni u društvu… Imamo znanje, no znanje koje u svakodnevnom životu teško možemo koristiti… Ništa konkretnog. Ništa određenog… Hrpa informacija… Koje su ponekad potpuno beskorisne…
Čak i kad završim srednju, ja neću imati neko zanimanje i zanat… Ove 4 godine su samo pripreme za ono pravo. A to je fakultet.
I tako se trudim i trudim, gradim svoju budućnost, težim nečemu a uopće ne znam što je to…
Izgubljena duša… Zajedno s tisućama mojih kolega gimnazijalaca diljem cijele zemlje…
Mnogi od nas neće uspjeti… Vidjela sam već to… Mnogi su se slomili i odustali… Ponekad sam i ja mislila da više ne mogu dalje… Vidjela sam one kojima je jednostavno prestalo biti stalo… Maleni postotak nas na kraju će postati ono što bi trebali biti…
Kad se sjetim prošle školske godine… Bilo je teško… Ponekad mislim da su svi bolji i pametniji od mene… A idem u razred s jako puno pametnih ljudi… Biti najbolji-to je težnja. A meni se čini da nikad neću biti dovoljno…
Imam malih problema s pamćenjem… Nisam sposobna naučiti neke definicije napamet i ne mogu reproducirati od riječi do riječi ono što sam učila iz knjiga… Mnogi to mogu… Zavidim im nekad. Zato se trudim učiti s razumijevanjem… Često improviziram… I u dosta slučajeva se izvučem… Trudim se razmišljati o svemu što radimo u školi… Tako je, kažu, najbolje… Ali nastavnici (neki) vole dobivati odgovore naučene napamet… Nekad mi se čini da nas samo zatrpavaju novim i novim podacima, jer program je težak i program je opširan, a vremena i sati malo. Teško je to pohvatati a još teže shvatiti sve to…
Selekcija. Uspijevaju najbolji i najpametniji.
Imam osjećaj da će mi ponekad mozak izgorjeti… Previše je svega… Jednostavno previše…
I imam komplekse kad se uspoređujem s drugima. Jako puno kompleksa.
Bojim se neuspjeha… Svaka loša ocjena može me izbaciti iz takta… I tada se pitam želim li uopće tako dalje.
Ali ja sam birala ovakvu budućnost i znala sam da neće biti lako… I ja se moram boriti i ustrajati… Ništa u životu nije lako…
Znam da mi je vjerojatno lakše od nekih mojih vršnjaka koji su već sad maturanti i koji će iduće godine već imati posao… Svatko nosi svoj teret…
I ne žalim ni za čim… Nikad nisam ni pomislila da bi mi bilo bolje da sam u nekoj drugoj školi… Ovo mjesto izgubljenih duša… moje je mjesto.
Ali odluku ću polako morati donijeti. Što prije… Jer, još malo i… Vrijeme će isteći…

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.