Zaboravljam... Zaboravljam... Toliko sam stvari zaboravila!!! Tražim u svom sjećanju neka davno izgubljena vremena... No njih ni ondje više nema. Ostaje mi samo nekoliko slika u magli... Isprekidani filmovi... Zaboravila sam!!! Toliko stvari sam zaboravila!!!
Gledala sam neki dan slike iz moje osnovne škole... I... Imena blijede... Neke stvari sam svjesno zaboravila jer ih se više ne želim sjećati... No, izgubila sam i mnogo lijepih i dragih trenutaka.
Nekad davno. Aca i ja. Dvije najbolje prijateljice. Često odemo na kavu i satima razgovaramo... I ona me podsjeti na neke stvari... 12 godina već moja prijateljica. Jedna od rijetkih ljudi kojima bih bez razmišljanja povjerila život. Jedna od rijetkih ljudi koji znaju većinu mojih tajni i koji me mogu prihvatiti onakvu kakva ustvari jesam. Pred njom ne moram dizati zidove jer ionako zna što je iza njih. 12 godina bila je više od prijateljice... Dijelila je sa mnom moje sreće i tuge. Mlatila ljude umjesto mene i učila me kako se tući. Ja sam zauzvrat pisala njene zadaće i referate. I znam je dovoljno da je jednim pogledom mogu iživcirati... I znam da se smije u snu. Tisuću puta me spriječila da učinim neku glupost... Postoji jedno obećanje- umrijet ćemo iste sekunde.
Ove nedjelje... Malo smo šetale mojim krajem... Korak za korakom po prugi, riječ po riječ i ja sam postala svjesna... Koliko sam stvari zaboravila...
Negdje duboko izranjaju sad već tako daleke slike- nas dvije vraćamo se iz škole. Sjaj uličnih svjetiljki... I jedan strašan, za prazan dio bez ikakvog osvjetljenja... Obje se bojimo, ali nijedna to neće priznati. Često smo pjevale... Plavi orkestar... Kad si sam, druže moj...
Kroz kakve smo sve dogodovštine prošle zajedno... Aca koja se stalno tukla s dječacima... (Ja sam bila nešto mirnija.) Aca i ja protiv Kvočkica, dvije vječne autsajderice... Svi Sveti i naše šetnjice po grobljima... I Pula, nikad neću zaboraviti Pulu, mada su mi sad već neke stvari mutne... I naši veliki planovi za budućnost.
No, ipak, zaborav je već pao... I ne mogu se sjetiti trena kad smo se upoznale... Ni onog fragmenta vremena u kojem smo postale prijateljice.
No ono što nikad neću zaboraviti... Način na koji jedna drugoj pijemo živce (naš način komunikacije). Način na koji me zna i kad me ne gnjavi sa suvišnim pitanjima dok vidi da sam jadna. Neću zaboraviti da je uvijek bila uz mene... Čak i kad sam je držala na distanci i kad je nisam puštala blizu sebi.
Dvanaesta godina... Pojedinih trenutaka više nema... Uzeo ih je zaborav... No, neke stvari se unatoč svemu ne zaboravljaju...
Post je objavljen 14.09.2006. u 23:31 sati.