Jeka tisine
četvrtak, 14.09.2006.
ZABORAV...
Zaboravljam... Zaboravljam... Toliko sam stvari zaboravila!!! Tražim u svom sjećanju neka davno izgubljena vremena... No njih ni ondje više nema. Ostaje mi samo nekoliko slika u magli... Isprekidani filmovi... Zaboravila sam!!! Toliko stvari sam zaboravila!!!
Gledala sam neki dan slike iz moje osnovne škole... I... Imena blijede... Neke stvari sam svjesno zaboravila jer ih se više ne želim sjećati... No, izgubila sam i mnogo lijepih i dragih trenutaka.
Nekad davno. Aca i ja. Dvije najbolje prijateljice. Često odemo na kavu i satima razgovaramo... I ona me podsjeti na neke stvari... 12 godina već moja prijateljica. Jedna od rijetkih ljudi kojima bih bez razmišljanja povjerila život. Jedna od rijetkih ljudi koji znaju većinu mojih tajni i koji me mogu prihvatiti onakvu kakva ustvari jesam. Pred njom ne moram dizati zidove jer ionako zna što je iza njih. 12 godina bila je više od prijateljice... Dijelila je sa mnom moje sreće i tuge. Mlatila ljude umjesto mene i učila me kako se tući. Ja sam zauzvrat pisala njene zadaće i referate. I znam je dovoljno da je jednim pogledom mogu iživcirati... I znam da se smije u snu. Tisuću puta me spriječila da učinim neku glupost... Postoji jedno obećanje- umrijet ćemo iste sekunde.
Ove nedjelje... Malo smo šetale mojim krajem... Korak za korakom po prugi, riječ po riječ i ja sam postala svjesna... Koliko sam stvari zaboravila...
Negdje duboko izranjaju sad već tako daleke slike- nas dvije vraćamo se iz škole. Sjaj uličnih svjetiljki... I jedan strašan, za prazan dio bez ikakvog osvjetljenja... Obje se bojimo, ali nijedna to neće priznati. Često smo pjevale... Plavi orkestar... Kad si sam, druže moj...
Kroz kakve smo sve dogodovštine prošle zajedno... Aca koja se stalno tukla s dječacima... (Ja sam bila nešto mirnija.) Aca i ja protiv Kvočkica, dvije vječne autsajderice... Svi Sveti i naše šetnjice po grobljima... I Pula, nikad neću zaboraviti Pulu, mada su mi sad već neke stvari mutne... I naši veliki planovi za budućnost.
No, ipak, zaborav je već pao... I ne mogu se sjetiti trena kad smo se upoznale... Ni onog fragmenta vremena u kojem smo postale prijateljice.
No ono što nikad neću zaboraviti... Način na koji jedna drugoj pijemo živce (naš način komunikacije). Način na koji me zna i kad me ne gnjavi sa suvišnim pitanjima dok vidi da sam jadna. Neću zaboraviti da je uvijek bila uz mene... Čak i kad sam je držala na distanci i kad je nisam puštala blizu sebi.
Dvanaesta godina... Pojedinih trenutaka više nema... Uzeo ih je zaborav... No, neke stvari se unatoč svemu ne zaboravljaju...
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.