Jeka tisine

subota, 19.08.2006.

PRIJATELJI???

Je li moguće ostati u prijateljskim odnosima s bivšom ljubavi nakon prekida???
21:52. Moj mobitel zvoni. Poruka. Od njega.
"Bok kako si prijateljice"
Točno tjedan dana nakon prekida. Danas bi nam bilo 8 tjedana da smo ostali skupa. Dogovorili smo se prošle subote da ostajemo prijatelji... Htjela bi to, zbilja bi to htjela. Ali prerano je još.
Ovog tjedna puno sam razmišljala. O svemu. O prethodnih 7 tjedana. Shvatila sam da sam učinila pravu stvar. Bila sam malo jadna prvih dana... Ali počela sam se oporavljati. Shvatila sam jednu stvar- ovo sve je bilo gotovo puno prije. Netko je tu farsu trebao prekinuti. Znam točan trenutak kad je bilo gotovo. Ja, sjedim u suzama na terasi u Pirovcu. Svako njegovo "Volim te" počinje zvučati prazno... Uvjeravam samu sebe- Athropo, ti ga voliš, ti mu vjeruješ... Ali je li tako??? I plačem... Njegov nedolazak na naš prvi susret. No, to mi je samo otvorilo oči... U jednom trenu sam shvatila. I rekla sam mu neka me ostavi ako ne misli ozbiljno sa mnom. Nije to učinio. Mogla sam ja. Zašto nisam??? Zašto sam čekala 3 tjedna??? Željela sam vjerovati da me voli. Da me netko može voljeti. Pa makar je i daleko... Borila sam se s vlastitim razumom. Koji točno znao što se događa. On me ne voli zbog toga što me ne poznaje. Nikad se nije potrudio upoznati me. Radije je napravio neku idealiziranu sliku mene u glavi i zaljubio se u nju. Ali to nisam bila ja. Nikad.
A ja... Zavoljela sam ga. I bilo mi je jako stalo do njega. Ali iz krivih razloga... Samo da ubijem tu prazninu, usamljenost i samoću... Ali, umjesto da sve to nestane, bilo je još gore. Toliko puta sam ga trebala uz sebe... A njega nije bilo... Dio moje ljubavi za njega već davno se počeo gubiti...
Možda je kriv način na koji je sve počelo... Ja sam trebala nekoga... Bilo koga... Da me voli. Da se brine za mene. A on je slučajno naišao baš u tom trenu.
Pitam se- da je bio netko drugi, bi li priča bila ista??? Nikad nismo imali ništa zajedničkog. Kada smo željeli razgovarati o nečemu, nismo imali o čemu... I nastajala je šutnja. Sve češće... Uvlačila se među nas. Jesam li ga voljela zbog njega kao osobe ili zato jer sam nekog morala???
Dva svijeta. Njegov, realan. Prizeman. I moj, negdje daleko u oblacima... Nije mogao shvatiti... Razumjeti... Ne, nije. Znala sam to...
On nije ni shvatio koliko smo puta bili u krizi. Koliko puta sam bila korak do toga da mu kažem "Zbogom". Koliko puta sam željela da sve prestane...
Čitam pjesme koje sam napisala dok sam bila s njim. Ironično. Uvjeravala sam samu sebe i sve druge da sam sretna. Zašto mi onda pjesme zvuče tako tužno???
Kad se iluzija razblinula nisam znala što dalje. Pa sam se držala svoje male varke... Jednom mi je moralo doći do svjesti da je između nas sve rečeno. Zapravo, da si više nemamo ništa za reći. Ni on meni. Ni ja njemu.
Jedne subotnje kišne večeri rekla sam da je gotovo... Priznala sam to i sebi i njemu. Sve je proteklo mirnije nego što sam očekivala. Prihvatio je to. Došlo je do tog dogovora o prijateljstvu...
Drama je uslijedila nakon toga. Bar s moje strane. Plakala sam, puno sam plakala... Uništavala sam sve stvari koje su me podsjećale na njega... Prisjećala se sretnijih vremena...
No ni za čim ne žalim. Ne žalim jer sam prekinula s njim. To je bilo ispravno. Ne volim laž i više nisam htjela živjeti u laži.
Ovaj tjedan... Prva tri dana bila su teška. Ali nakon toga... Život mi se počeo vraćati u normalu.
Možda je bilo lakše jer se nismo nikad sreli. Možda... Možda mi je pomogla spoznaja da je sve završilo puno prije. Ne znam. Ali idem dalje. Oporavljam se.
Ne znam je li on bio svjestan svega toga... Nisam ga nikad željela povrijediti... On to nikad nije zaslužio. On je dobar, pažljiv i strpljiv... I jednog dana će naći neku dragu curu koju će jako usrećiti. Ali to nikad neću biti ja. To nikad nisam bila ja, unatoč tome što sam željela vjerovati...
I žao mi je. Jako mi je žao zbog njega. Ako sam mu nanjela bol. Ali ja više nisam mogla...
Možda je to bilo sebično od mene... Ali došlo bi do prekida svejedno. I desio bi se u puno gorim okolnostima... I bilo bi nam samo gore. I meni i njemu...
I sad ga pitam kako je on. "Tako tako" kaže. Pitam ga dal se kod njega događa nešto. Pita me šta bi se to trebalo događati... I više mi ne želi odgovarati...
Kao da je očekivao da ću mu reći da sam pogriješila i da želim opet biti s njim. Ali kako opet??? Nakon svega??? Jedan dio mene još uvijek ga voli na neki moj ludi način... Ali shvaćam- mi nismo i nikad nećemo biti jedno za drugo. I sada sam opet sva jadna i preispitujem svoju odluku... Ali znam. Ne... Ovako je trebalo biti. Možda sve nikad nije trebalo ni početi...
I sad se pitam- kako da budemo prijatelji nakon svega??? Što bi si rekli???
Pitam se- je li moguće ostati u prijateljskim odnosima s bivšom ljubavi nakon prekida???

petak, 18.08.2006.

JEDNA PJESMA NA KOJOJ RADIM...

Naš zadatak, naša misija-
uhvatiti ljubav u riječi, stihove
meni je neispunjiva
jer ljubav, tek je stranac
nikad ispunjena želja
i još jedan moj strah…
ljubav… čežnja mnogih…
ali mojih nada više nema
i zato ne mogu
(ili ne želim)
pisati o ljubavi
ne želim je hvatati
ne više
prvi leptir u proljeće
nosi je na krilima
u dahu vjetra
osjećam je
svugdje oko sebe
ali u tamnici mog srca
više nije njen stan
možda nikad ni nije
bila ondje, možda
bio si u pravu nazvavši je
lažljivom i izdajničkom
imala sam snove
no vrijeme je buđenja
ljubav mi nikad nije
donijela ništa dobrog
ljubav je otrov
zamotan u šareni celofan
izgleda lijepo
ali gorčina i cijena koju plaćam
previsoka je
želim vjerovati
ali vrijeme je da odrastem
bio si u pravu-ljubavi nema
i čak i da želim
pisati o njoj, mom krvniku
o čemu bih pisala???
mene nitko nije volio
a ja sam gajila zablude
zato ne želim više hvatati ljubav
čak ni u stihove...

kažeš mi da se borim
da se ne predajem
a ja ne mogu više
previše sam bitaka prošla
a rat iznova gubim
za svakog svitanja
previše bilo je rana
preživjela sam, ali...
jedan dio mene
otišao je u nepovrat
u ime čega da se borim???
reci mi
u ime ljubavi???
ne. ljubav je laž.
puka izmišljotina...
bajka u koju sam vjerovala
priča za laku noć
to ime-ljubav
više mi ništa ne znači
bezvrijedno je
još jedan žuti list
u ranu jesen
prijeći ću preko njega
i nikad više neću pomisliti
koliko mi je nekad
to ime značilo...
ljubav... više je ne tražim
niti želim
u meni još uvijek postoji
dio koji vjeruje
no on nestaje, blijedi.
u ime čega da se borim???
hajde, kaži mi.
u ime ljubavi više ne...

svoje ratove uvijek sam
izborila sama
i nikad od nikog
nisam tražila pomoć...
ali evo, sada molim te
jer znaš što skrivam
u dubinama svoje duše
tu tminu i vječni mrak
i ti nosiš u sebi
ali znaš i za tračak svjetla
djelić zvjezdane prašine
slabašnu nadu...
ti znaš tisuće i tisuće riječi
pomozi mi
izmislimo novi naziv, novo ime
možda tad osjećaj postane pravi...
možda ovo što nosim
ponovo postane vrijedno borbe
izmislimo novo ime
da nosim ga na stjegovima
kada ću s novim jutrom
ponovo kretati u boj...

(još uvijek nedovršeno)

utorak, 15.08.2006.

SMIRENJE

Nakon nekoliko kišnih dana jutro me iznenadilo žutim trakovima svjetlosti. Sunce, konačno sunčan dan... I plavetnilo neba, bistro i jasno, bez ijednog oblačka... Prije nego što sam ustala, neko vrijeme sam zurila u to nebo. Nešto u njemu me zvalo... I ja sam znala kuda moram krenuti... Moj put malo su odgodile jutarnje obaveze i jedan napadaj žalosti... Jedna reportaža na TV-u i jedna stvar koja me podsjetila na događaje prethodnih dana... Ali takvih stvari iz dana u dan ima sve manje...
Danima se već skrivam zatvorena u svojoj maloj sobici, koja, mada je moje sigurno mjesto, moje utočite, jednostavno postala premala... U njoj je bilo previše crnih misli... Mada je na zidovima naslikano cvijeće i leptiri, to već dugo nije moje sretno mjesto, ne, to je moja tamnica... Ono na mojim zidovima su puke imitacije... Zaželjela sam se pravog cvijeća koje ima boje i miris i pravih leptira koje veselo lepršaju u svojoj tajanstvenoj igri... Prozori moje sobe su veliki, ali ipak premali da vidim, osjetim i doživim sve to... I tako sam krenula... Polagano. Nisam razmišljala... Jednostavno sam krenula. I odjednom sam se našla na polu-prašnjavom, polu-blatnom puteljku, začaranom labirintu usred polja kukuruza... Ali bila sam slobodna, nesputana i u sebi sam po prvi put nakon dugo vremena osjetila mrvicu sreće i zadovoljstva... Bila sam vani. Slobodna. Ovdje mi nitko ne može ništa... Svoje brige ostavila sam negdje... Nestale su. Rekla sam svojim tugama neka me ne proganjaju. Neka mi daju malo slobodnog vremena. I učinile su to. Bila sam slobodna.
I krenula sam tim putem, i preskakala sam lokve, pjevala glasno i smiješila se. Gledala u nebo, i nebo je gledalo u mene... Moj mali čupavi suputnik, moj psić Bobi veselo je trčkarao oko mene... Kao da je osjetio... I ja sam potrčala za njim... Utrkivali smo se... Ali ja sam malo teže održavala korak, pa sam usporila... Uz put cvjetalo je šareno, uglavnom žuto i ljubičasto divlje cvijeće... Brala sam ga... Mirisala. Boje mi se nikad nisu učinile šarenijima ni miris ljepšim. Ukrala sam jedan žuti suncokret... Zato jer mi se učinilo da mi se smiješi... Žao mi je, ali meni je taj smješak trebao više nego njegovu pravom vlasniku... Moj ukradeni smješak...
I našla sam se na prvom od mostova nad mojom malom riječicom... Voda je bila još mutna od kiše i sve je bilo zarašćeno u šaš, ali i u tomu je bilo neke ljepote. Jato vrabaca podiglo se iz jednog od polja...
Krenula sam nizvodno, prateći rijeku... Nisam žurila. Osjećala sam samu sebe kako dišem, disala sam i uživala u svakom dahu... Dopuštala sam laganom povjetarcu da mi se igra s kosom... I slušala njegov šum dok je prolazio kroz polja. Moj mali, veseli suputnik napuštao me pa se vraćao, goneći fazane i druge poljske životinje... Sreli smo i jednog divljeg zeca... Ponekad zimi na ove prostore dolutaju i srne u potrazi za hranom... Ali danas njih nismo vidjeli.
Ponekad bih mu se pridružila u njegovoj igri... Lovili smo leptire i trčali kroz visoku travu... Put nas je vodio preko drugog mosta, meni omiljenog, željezničkog. Prešli smo na prugu i ja sam hodala po tračnicama (to sam kao klinka voljela raditi) ili sišla i pokušavala stajati na svaki drugi željeznički prag...
Pronašli smo jednu malu livadicu gdje smo se odmorili... Bobi je veselo skakao okolo, a ja sam legla na zemlju, promatrala oblake i pričala mu na što me pojedini oblak podsjeća... S malo mašte nebo može biti prozor u druge svjetove... Skakavci su skakutali oko mene i čula sam cvrčke kako pjevaju... Sva ta ljepota... Samo za mene...
Nastavak puta vodio me u jednu od okolnih šuma. Njezina misterioznost i tišina... Odjek moga glasa među visokim drvećem... I tanke niti paučine koje su me vezale za taj prostor... Uspela sam se na jedno drvo, samo da vidim da li još uvijek posjedujem tu vještinu, skakala preko srušenih debala... Pronašla sam divlje kupine, njihov okus bio je kiseo zbog nedostatka sunca, no ipak su bile nešto najslađe što sam okusila u zadnjih par tjedana. Umrljala sam ruke njihovom bojom... I usne su mi također postale crveno-ljubičaste... I uživala sam u njima...
Prije odlaska posjetila sam jedno mjesto... Tragovima nekih prošlih vremena došla sam do jednog posebnog mjesta. Jednog drveta. Ožiljci na njemu skoro da su zacijelili, no još uvijek su vidljivi, mada je prošlo 6 godina od dana kada su nastali. Povratak kroz vrijeme. Dva para braće, tri dječaka i jedna djevojčica. Jedna ljetna večer, mrak i hladnoća već su se počeli uvlačiti u šumu i komarci su pomalo počeli zujati. Najstarijem od dječaka je skoro 12 pa se pravi važan svojim novim crvenim nožićem s drvenom drškom. Najmlađem od dječaka je 7 godina i želi doma. Djevojčici i posljednjem dječaku je 10 godina i opčinjeno gledaju što najstariji od njih radi. Urezuje u drvo, polagano, pedantno i oprezno jednu uspomenu pred kraj jednoga ljeta- dva prezimena i jednu godinu.
_ _ _ i _ _ _ _ _ _, 2000.
To ljeto bilo je nešto posebno, ali nakon njega svi su se udaljili. Sad pod prstima osjećam svaki urez i prisjećam se. Malo mi je žao drveta. Godinu kasnije shvatila sam što znači nositi ožiljak na sebi...
I vraćam se... Opet lagano, u šetnji, uživajući u ovom prekrasnom danu. Boje... Nebo... Miris sijena nakon kiše... Šum vjetra i cvrkut ptica. Pjesma cvrčaka.
Malo čupavo stvorenje koje me na cijelom putu pratilo zbilja se potrudilo da mi put učini zanimljivim. Svaki put kad bih se zamislila ili nisam htjela sudjelovati u njegovim igrama napravio bi neku glupost. Dva puta došao je pred mene sav u blatu. Treći put se zapleo u čičke. I tad bi došao pred mene s nekim veselim pogledom i nečim poput smjeha na licu... "Tako ti treba jer me zanemaruješ..." Ali kad bih ga prekorila kao da sam vidjela pokajnički izraz u njegovim očima... Pametan je moj psić...
Samo jednom sam osjetila žalost. Ne na odlasku, jer znala sam, ovo je moj dom i ovdje se uvijek mogu vratiti... Bila sam tu tisuću puta prije i vratit ću se još toliko i više...
Ne, rastužilo me to da nisam imala s kim djeliti tu ljepotu... I sreću. I tad sam stisnula u ruci svoj ukradeni smješak i pomislila: "Možda jednom..."...

ponedjeljak, 14.08.2006.

TRAŽIM SE...

Dosta mi je već umora i tuge. Dosta mi je tjeskobe. Dosta mi je svađa. I dosta mi je osjećaja krivnje. Bilo je dovoljno!!! U zadnja tri dana stalno neke krize u mom životu... Kao da se sve što taknem raspada. Kao da je moj pogled sličan onomu Gorgone Meduze... Pretvara sve u kamen. I ja više ne mogu ovako... Bilo je dosta. Nema više žalosti, nema više suza, nema više bijesa... Želim mir, samo mir. Ništa više. Samo to. Pronaći mir, to je moj idući zadatak. Mir??? U ovom velikom i bučnom svijetu u kojem od početka ljudskog postojanja bjesne nemiri i ratovi??? U ovom vremenu užurbanosti i vječnog kretanja??? Ne. Ne tražim mir u ovom svijetu ni u ovom vremenu. Tražim mir na mjestu gdje je manja vjerojatnost da ću ga naći-tražim mir u sebi. Zadnjih dana prate me razni prevrati i nemiri... Život mi se okrenuo naglavačke. Sve je bilo tako besmisleno, zbunjujuće... I ja sam se ponašala sukladno tome. Moji postupci nisu baš bili previše suvisli. Učinila sam nekoliko stvari zbog kojih žalim... I učinila sam nekoliko stvari koje sam morala. Kraj cijele priče s Ivanom... Tu ne žalim ni za čim... Nedostaje mi, to da. U nekoliko navrata uhvatila sam samu sebe kako gledam na mobitel i iščekujem nešto. Njegovu poruku. Možda ovo zvuči glupo, jer ja sam bila ta koja je predložila kraj... I tako je moralo biti. Zapravo, gotovo je bilo prije jako puno vremena, ja sam samo rekla ono što smo oboje znali i ono što smo trebali prihvatiti. Kraj. Sad osjećam neko olakšanje. Nismo zavrijedili to mučenje, ni on, ni ja. Ovako ćemo oboje lakše krenuti dalje sa svojim životima koji su ionako kretali u dva posve različita smjera. U jednom trenu našli smo se na istom mjestu i u istom vremenu. Na tren sam mogla biti dio njegovog života. I on moga. Ali taj tren je prošao. I sada je vrijeme da idemo dalje.
Ono za čim žalim je to što sam se nakon toga uplela u nekoliko konflikata, zapravo bez nekog dobrog razloga... Jednostavno, bila sam nepromišljena i bezosjećajna. Ispričavam se svima koje sam možda povrijedila. Opravdanje za takvo ponašanje ne postoji.
Ali, shvatila sam još jednu, veoma važnu stvar: ja nisam samo u konfliktu s cijelim svijetom i svima oko sebe; ja sam u sukobu sama sa sobom. I prije nego što se pomirim sa svima, moram pronaći način kako da sredim odnos prema samoj sebi... Istini za volju, često samoj sebi nisam draga. Ne volim se baš previše. I nemam baš nekog samopouzdanja. I još k svemu tomu nemam pojma tko sam ja zapravo. Tko sam??? Mogu ja ponavljati samoj sebi svoje ime i prezime kao odgovor na to pitanje ali to ne znači ništa. Dvije riječi. Sve ukupno, devet slova. I to je to. Tu bi se trebao kriti moj identitet???
Stvari koje volim. Niz mojih (dobrih i loših) navika. Moja djela. Moji postupci. Moje misli. Moji planovi. Moje riječi. Moja uvjerenja i zablude. Moje strasti i moje ljubavi. Jesam li to ja???
Ima dana kada ne znam što volim, a što ne. Znam, zvuči smiješno, ali kod mene zbilja sve zavisi. Prvenstveno o mom raspoloženju. Kontradiktorna sam. Proturječim samoj sebi.
Da biste voljeli nekoga trebate tu osobu poznavati. Ja sebe ne volim zato što se ne poznajem. Ne dovoljno. Zbog svega toga dala sam sebi jedan mali zadatak- naći samu sebe. Upoznati se. Naći se u nizu naizgled banalnih sitnica. I pronaći svoje mjesto pod suncem. To je odsad moj zadatak. I možda na kraju i koncu svoje potrage nađem ono što sad želim više od svega-možda nađem mir.

nedjelja, 13.08.2006.

"BUDI JAKA..."

"Mislila sam da si jaka osoba." rekla mi je. Poznaje me već dvije godine, iz škole, a pod nekim satovima smo čak i djelile klupu. Mislila je ona svašta, imala je uvjerenja, ona uvijek ima uvjerenja... Ja više volim ideje jer se lako mogu preoblikovati, mijenjati i razvijati. No ona je imala uvjerenje. Još jedno. Bila je to zabluda. Ne u potpunosti, ali... Uvijek se trudila razumjeti me... To često nisam znala cjeniti. Trudila sam se i ja razumjeti nju. Nije mi baš išlo, pa sam odlučila prihvatiti. To je ona, jednostavno ona. Ponekad sam joj dizala tlak, ispitujući je o temama za koje sam znala da je osjetljiva... Željela sam vidjeti onaj dio nje koji nikad ne pokazuje. Borila se za svoje stavove... Ona nije poput mene... Kod mene je sve relativno. Sve zavisi. Ja, sanjarka zagledana u zvijezde, zagubljena u svojim mislima... I ona... S obje noge čvrsto na zemlji. Ona uvijek zna što treba učiniti. Za razliku od mene, koja postavljam bezbroj pitanja... Mene, koja uvijek sve upropastim... Mene, osobe koja s vremenom uništi sve što voli...
Počela je čitati ovaj blog da bi me bolje upoznala. Sad je valjda shvatila. Ljudi nisu uvijek onakvi kakvima se čine. Mirna i povučena, takvu me poznaje. Vidjela me i u drugim stanjima. Vidjela je moj smijeh, moju uznemirenost, moju uzrujanost, moju oduševljenost, moju tugu... Ali nikad joj nisam dozvolila da vidi moje suze... Ne, njih su samo rijetki od mojih prijatelja vidjeli. Dopuštala sam joj da misli da sam... Ne znam što je zapravo mislila o meni. No, sad shvaća, mislila je pogrešno.
"Shvatila sam da nisi jaka ali da ne činiš ništa da se promjeniš." stajalo je u jednoj SMS poruci na mojem mobitelu. Mijenjati me??? Želi li to??? Učiniti me posve drukčijom osobom??? Uvijek mi govori kako bih se trebala promjeniti. Postati bolja. A ja trebam vremena. Promjene se ne događaju kroz noć. Osobito ne tako velike. Želi mi pomoći. A ja sam previše ponosna i pomoć ne želim prihvatiti. Ničiju. Prijateljica i volim je i uvijek ću biti uz nju ako me bude zatrebala, ali ne mogu prihvatiti njezinu pomoć. Ali ne mogu više ni izigravati da je sa mnom sve u redu.
"Nemoj se uništavati..."
Tek sad si shvatila??? Uništavam se ja već dugo... I pred tvojim očima... U ove dvije godine koliko me poznaješ. Pred tvojim očima... Nisi to vidjela, zar ne??? Nisi se zapitala kuda u sebi odlazim svaki put kad se izoliram od svih vas??? Ne, nisi...
Ne želim od nje razumjevanje. Pokušava to već dvije godine. I ne uspjeva joj. Divna je prijateljica, jedna od najboljih, moram priznati. Takve treba tražiti. Ali, što se više trudi, to manje stvari može shvatiti. Rekla je da odustaje danas. Razljutila sam je. Bila sam egoist. Opet. Rekla je da me ne želi više razumjeti. Jesam li to ikad od nje i tražila??? Ne.
Bilo bi dovoljno da si me samo prihvatila. Onakvu kakva jesam. A ti znaš najbolje od svih, imam mana, imam ih toliko... Previše...
Sad će reći da ako sam svjesna svojih mana da bih se trebala potruditi i riješiti ih se. Da, ona bi rekla nešto takvog... A ja ne mogu. Ne mogu odmah postati drukčija. Želim biti bolja, zbilja želim. Ali ja nisam ona... I svoje male mane zadržavam... Bojim se, ako ih izgubim, izgubit ću još jedan djelić sebe. Gubim se već dugo. Komadić po komadić.
Nije shvatila nešto. Da sam se počela tražiti. Da sam počela izbacivati ono negativno iz sebe. Da sam počela skupljati sve te komadiće sebe u jednu cjelinu. Mozaik. Za neke djelove još uvijek nisam pronašla njihovo mjesto. Možda će slika koja će nastati na kraju biti lijepa.. Možda ne... Ali bit ću to ja.
Uvijek me pita dal bih radije da mi govori ono što želim čuti. Ne. Nikako. Ali, ona i ne zna što ja želim. Jer ni ja sama ne znam što želim.
I sad me pita za razlog iz kojega sam prekinula vezu s Ivanom. Nikad je nije odobravala. Dijelom zbog načina na koji smo se upoznali (dijelom zbog toga što je on 5 godina stariji). Ne shvaća...
Ona je staromodna. Upoznavanje ljudi preko interneta joj je ludost. A tek ljubav... I ona je konzervativna. Ježi se kad joj kažem da ne vjerujem u brak.
Ali ona je jedna od mojih najboljih prijateljica i ne smijem je izgubiti. Ne ovako. I ne sad. Pod dojmom svih stvari koje su se nedavno događale rekla sam neke ružne riječi. Previše je svega bilo... I sve je provalilo iz mene.
Oprosti mi. Znam da sam bila grozna. Nisi to zaslužila... Na tebi sam iskalila bijes koji se već dugo skupljao u meni. Nije bila tvoja krivnja. Oprosti.
Sad ćemo morati smisliti kako dalje. Jer, kao moja prijateljica, želim da me poznaje. Ne treba opravdavati moje postupke, jer znam da neće. Ono što ponekad radim je besmisleno, neshvatljivo ili jednostavno glupo. Ali ja to ni ne želim... Želim samo da me upozna. Prvo ću trebati vremena da upoznam samu sebe. Ali nakon toga, želim da vidi kakva sam zapravo osoba. Ne neku varku. Ne neku iluziju. Ne masku koju nosim. Mene.
Evo, ne mogu ti reći ništa više... Nemoj odustati od mene... Molim te. Znam da ti neke stvari koje sam učinila zvuče sulude i da ne shvaćaš... Ali vjeruj mi. Vjeruj. I oprosti mi.

četvrtak, 10.08.2006.

KAD IMAGINARNO POSTANE STVARNIJE OD REALNOG...

Kad vam ono imaginarno, ono što ste stvorili u svojoj mašti postane stvarnije od stvarnog, realnog svijeta moći ćete naslutiti kakav život ova sanjarka živi... Kad pustite svojoj imaginaciji da bude slobodna, da živi, možda shvatite gdje se ja u ovom trenu nalazim... U stvarnosti u jednoj maloj (ali meni najmilijoj) sobici za tipkovnicom računala... U mašti... u mašti lebdim negdje daleko, posve nesputana, slobodna... U mašti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kad... U mašti... Negdje daleko... U nekom drugom vremenu... Jer, ovo nije ni vrijeme ni mjesto za mene. Nekako to osjećam... Taj osjećaj stalno je prisutan... Nije ovo vrijeme sanjara... Ne. Svijet je ponekad bešćutan i okrutan, ne nudi nikakvo utočište ranjenim dušama poput moje... Stvaran svijet je opasan, stvaran svijet je bezosjećajan i stvaran svijet je siv... Ima i u njemu prekrasnih stvari, i u njemu ponekad zagledam one boje koje vidim u mašti i neizmjerne ljepote koje toliko puta ostanu sakrivene... Jer, ovaj svijet, stvaran svijet traži brzinu. U stvarnosti svi žure nekud, svi imaju posla... I zaboravljaju... Zaboravljaju pogledati oko sebe. I shvatiti koliko su zapravo blagoslovljeni samim svojim postojanjem. Ljudi što više stare to više gube tu sposobnost... Da se zagledaju u nebo i da vide nešto više od hrpe plave boje i nekoliko oblaka. Da shvate da im je otvoren prozor u neke druge svjetove... Da vide nešto više... Više od prazne, fizičke pozadine. Da vide božansku iskru u svim postojećim stvarima. I, najviše, u sebi. Ljudi sve više zaboravljaju... Zaboravljaju... Jer muče ih stvarni problemi... Egzistencija. Borba za život svakog novog dana iznova. Sivi oblaci... Žurba, previše žurbe... Kažu da je životni ritam zadnjih desetljeća ubrzao. Ritam??? Ne, nema ritma. Nema sklada. Nema harmonije. Samo žurba, žurba, žurba... Jer, svatko tko ne žuri, bit će zgažen. Nije ovo vrijeme za sanjare. Ljudi previše vole ono materijalno da bi uopće pomislili da postoji nešto više od toga. Uništavaju sve ono lijepo jer zapravo ne mogu vidjeti ljepotu. Slijepi su, zaslijepljeni... Ne mogu ili ne žele vidjeti sve ono što propuštaju. Radije to unište. Da oni ne vide što je zapravo ljepota. I da drugi ne vide što je zapravo ljepota. Ljepota... Još uvijek koriste tu riječ... No sad je toliko okaljana, toliko su je učinili komercijalnom... Ljepota... Je li ono što toliko propagiraju zapravo ljepota. Ja je ne vidim. Vidim nešto... Umjetno... Kada je sve prirodno postalo suvišno??? Pitam se... Oduvjek smo prilagođavali prirodu sebi, no kad smo zaključili da nam ono iz čega smo iznikli više nije potrebno??? Rijetka su mjesta ostala netaknuta ljudskom rukom... Sačuvana. Neuništena. No pitanje je, koliko dugo. Ljudi traže novu planetu za život... Jer, ovu su toliko izranili da će ih još samo kratko vrijeme moći nositi u njedrima. Uništili... Je li nam to svima u krvi??? Ta potreba da uništimo... Gledam što se događa u svijetu... Toliko je mržnje!!! Na svakom koraku... Može je se osjetiti u zraku. Opipljiva je, gotovo materijalna. Nije ovo vrijeme sanjara. Zato ponekad napuštam ovaj svijet. Stvaram neka nova, sigurnija, ljepša mjesta. Ipak, ne odustajem od ovog svijeta oko mene. Još uvijek tražim u njemu onu pravu ljepotu... Ponekad i ja zaboravim... Ponekad dopustim da me ova žurba ponese i da mi blještave stvarčice isperu mozak... A onda se sjetim... Sjetim se svega. Moje male misije.
Stvarno??? Što je uopće stvarno??? Svijet je onakav kakvim ga vidimo, kakvim ga percipiramo. Moj svijet... Ne želim da bude prazan i besosjećajan... Ne, moj svijet ne smije biti takav... Zbog toga bježim, ne stalno, nego kad ne mogu podnijeti hladnoću i bezdušnost koju vidim... Zamišljam neka sigurnija, toplija mjesta. Zamišljam... I pokušavam barem malo utjecati na onaj mali svemir oko sebe. Učiniti taj prostor ljepšim. Boljim. Nekad mi dođe da odustanem. Neki put dozvolim očaju da me povuče na dno... Ali borim se.
Sanjari... Postojali su kroz cijelu ljudsku povijest. Sanjari... Neki puta smatrani luđacima, prezreni zbog svojih ideja. A neki puta ljudi koji su zbog svojih snova bili veličani.
Ljudi s snovima, vizijama... Nadam se da ću jednoga dana smoći snage i ostvariti svoje snove... Svoje vizije... Jer, možda ovo nije vrijeme za sanjare. Ali ovom vremenu su sanjari potrebni...

srijeda, 09.08.2006.

BEZ ANALIZE...

U zadnje vrijeme ljudi oko mene iskazuju potrebu da me analiziraju. Da traže ono skriveno iza mojih riječi, djela i ponašanja. Da uđu u dubine mojeg uma i podsvjesti i tamo doznaju moje najskrivenije tajne. Da doznaju što me muči i progoni. Da saznaju što me pokreće. I kako uopće funkcionira ova spravica što je nazivam svojim umom, kako se okreću kotačići u ovom mehanizmu i što me dovodi do kolapsa. Pokušavaju sve to raščlaniti, srediti, organizirati, a potom svesti na niz jednostavnih činjenica. Uklopiti me u neku shemu. Svesti cijelu moju osobnost na nekoliko riječi ili neke otrcane fraze koja bi trebala pojasniti moje psihološko stanje. Sažeti cijelu mene u jednu riječ. Samotnjakinja. Usamljenica. Drukčija. Jedna riječ može govoriti tako puno, no ne može obuhvatiti cijelu ljudsku ličnost. Bogatstvo našeg riječnika nije dovoljno da opišemo najjednostavniji od naših osjećaja, a kamoli da njime obuhvatimo cijelu ljudsku osobu. Zato, molim vas lijepo, ne želim analize.
Otvaram se svijetu, polagano ali sigurno. Ovaj blog je posljedica toga, tek blijedi pokušaj, tek nastojanje da izrazim samu sebe. Ipak, stvari o kojima ovdje pišem ponekad dolaze s dna mog srca. Ovdje ostavljam djeliće svoje duše, izložene, ranjive, neskrivene. No, nisam spremna još pokazati, izreći i napisati sve... Ponekad... Ponekad bih željela da to mogu. Izliti cijelu svoju dušu i ono što je sačinjava iz svoje osobe. Izložiti je i reći: evo, ovo sam ja. Ali nisam na to spremna. Ne još... Nakon toliko godina skrivanja iza svojih zidova i smišljanja obrambenih mehanizama, ponovo se otkriti svijetu neopisivo je teško. U stvarnosti mi je teško i pokazati svoje emocije- ja se rijetko smijem i plačem, rijetko pokazujem koliko mi je zapravo stalo do nečega, nisam u stanju ni najmilijima reći koliko ih volim. I tako se pravim hladna. Mirna. Povučena. Poput mirne površine oceana ispod koje se kriju grebeni i virovi. Jer, ako bih se nekom otkrila, nestalo bi ove maske, ove fasade koju svakog dana nosim u svijet. Ja. Jaka. Hrabra. Pametna. Perspektivna. Ono što zapravo ne želim pokazati je koliko sam zapravo uplašena i krhka. Ne želim pokazati koliko me zapravo lako uništiti. Koliko sam zapravo ranjiva. Jer, da se otkrijem, vjerojatno bih bila prezrena. Ljudi bi me prozrli, spoznali i uvidjeli koliko sam zapravo ništavna. Zato držim ljude na određenoj distanci. Čak i svoje prijatelje... Kompliciram, izmišljam tisuće razloga zbog kojih bih ih trebala držati dalje od sebe. Zapravo postoji jedan- bojim se da će, kad uspiju progledati kroz sve barijere koje sam im postavila i sve moje slojeve vidjeti ono što ne želim da vide- jedno malo, uplašeno biće kojemu je iznad svega potrebna ljubav i pažnja.
Ne volim se osjećati izloženo. Ranjivo. Ipak, ovdje i sad, dok pišem ove riječi, to i jesam. Izlažem samu sebe svima koji ovo čitaju. Nedavno sam vam rekla da vam nudim svoje riječi. Zapravo, u njima vam darujem mnogo više od toga... Možete ih prihvatiti ili odbiti. No, molim vas, nemojte još pokušavati ih raščlaniti, analizirati i pomno secirati svaku moju misao. Za mene je to još uvijek previše bolno. Možda jednog dana... Ionako, malo po malo, ovdje ću napisati sve. Doslovno. I ako budete imali malo strpljenja, doznat ćete sve na vrijeme.
Nekad sam voljela analizirati slike. Prva stvar koju sam zapamtila na satovima likovnog bila je da je svaka slika zapravo poruka. Kroz analizu, uspoređujući kompoziciju, boju, perspektivu, liniju i još puno stvari pokušavala sam naći tu poruku koju je umjetnik ostavio. Analiza ponekad ogoli stvari. Jer, rastavljajući slike do njihovog posljednjeg dijela, negdje sam zaboravila vidjeti njihovu ljepotu. Svodila sam ih na niz činjenica koje sam potom tumačila. Sređivala. Kasnije sam shvatila koliko sam zapravo bila u krivu. Ponekad je dobro samo naivno prihvatiti ono ispred sebe i uživati u tome. Vidjeti ljepotu u svemu.
Zato vas molim, ako vam se uistinu sviđaju moje riječi i ako u njima vidite imalo ljepote, nemojte tražiti duhove iza njih. Prihvatite ih... I uživajte u njima...

utorak, 08.08.2006.

BEZ RIJEČI...

nedjelja, 06.08.2006.

ŠTO JE ZAPRAVO POTREBNO ZA SREĆU???

Danas sam se malo zamislila o tom pitanju. Sreći. Što je ta sreća uopće. I što je zapravo potrebno za sreću.
Sreća mi je ponekad tako apstraktan pojam. Nešto tako daleko. Nešto što ne mogu definirati. Jedno znam: sreća je nešto posve subjektivno, ne postoje dvije osobe na ovoj planeti koje sreću doživljavaju posve jednako. Nekome je sreća dobitak na lutriji, a nekome dan proveden u miru i tišini. Sreća... Nisam baš kvalificirana za raspravljanje o sreći jer se ne bih nazvala najsretnijom osobom na svijetu. Zapravo, većinu vremena sam u nekom tmurnom raspoloženju. A čak i moji prijatelji se začude kad se smiješim. Zašto sam takva??? Ne znam. Nekako mi se teško probiti kroz ove sive oblake u meni. Previše brinem zbog zapravo glupih stvari. Previše si sve uzimam k srcu. Sve me može toliko lako povrijediti... Strah od razočaranja. Strah da će nešto poći krivo. (Samo zato jer sam ja u pitanju.) Općenito- pesimizam.
I tako se ja ne mogu uopće uživjeti u nešto što bi me moglo usrećiti. Ne mogu se jednostavno prepustiti. Ne, jer koče me negativne misli i brige i strahovi...



Sreća... Nekad mi je bilo potrebno tako malo... Sjećam se jedne mršave djevojčice na BMX-u koju je svaka sitnica mogla dovesti do ushita. Voljela je drveće i penjati se po njemu. Voljela je zuriti u oblake i pronalaziti u njima nove i nove oblike. Voljela se izgubiti nekamo posve sama i izmišljati da je u nekoj začaranoj zemlji. Voljela gledati kako vlakovi prolaze i odlaze...
Neki dan sam opet doživjela nešto u čemu bi ona uživala. Sjedila sam s kumicom ispod željezničkog mosta i razgovarala. U tom trenutku iznad nas je prošao vlak. Znam da zvuči bezveze, ali ima nešto magično u tome. Taj doživljaj... Sve traje samo par sekundi. Prvo što se osjeti neka naelektriziranost u zraku. Počinje zujanje... Sam vlak se još ne čuje, samo to zujanje u kombinaciji s žuborenjam vode ispod mosta. Zatim se poočinju čuti kotači. Tam-tam tam-tam tam-tam... U hipnotizirajućem ritmu. Tam-tam tam-tam tam-tam... Što je vlak bliže, ako se pozorno sluša, čuje se i zvuk kamenja koje vlak nosi... Uvijek ih nekoliko pomakne... Kotrljaju se u toj struji. Sve to pridonosi harmoniji... Vlak je sad blizu. Sklapam oči. Buka postaje sve glasnija, ali meni ipak skladna. Zujanje postaje tako glasno da više i ne čujem ritam kotača... U tom trenu prolazi. Osjećam struju zraka koju nosi sa sobom. I prolazi... Zujanje se smiruje... I ritam postaje sve dalji i tiši... Tam-tam tam-tam tam-tam...
Smiješno, ali u tom trenu sam se osjećala tako živo... Osjećala sam kako mi srce opet titra... Opet sam mogla naći neku sitnicu koja bi me ponovo natjerala u smijeh... Kao da se u tom jednom trenu oživjelo cijelo moje djetinjstvo. Izula sam tenisice i bosa skakala od kamena do kamena preko rijeke. Mala djevojčica... Zaboravila sam na sve one gluposti kojima se inače zamaram... Toliko mi je bilo potrebno. Samo jedan mali podsjetnik.
A onda se sve ugasilo.
Sjene i oblaci ponovo su došli i zamračili sve...
Dala bi sve da sam opet dijete. Da zaboravim sve brige. Da se mogu opet radovati svakoj maloj sitnici. Da prestanem brinuti. Samo da prestanem brinuti.
Odrastam. Sve je više briga, sve je više strahova. Sve je više odgovornosti. Shvaćam- nije sve lijepo i super. Ništa nije crno-bijelo, uglavnom je sve negdje u sredini. Ne postoje pozitivci bez mane, ali ni negativci bez duše... Sve su to ljudi, samo mali, slabi ljudi s svojim malim životima i svojim malim brigama i problemima. I ja među njima, jedna od miljarde njih. Po ničemu posebna. Samo ja. Tješim se svojim riječima i mislima, ali na kraju uvijek ispada isto.
Bojim se da ću jednoga dana postati jedna ispijena, nemaštovita osoba koja zapravo mrzi svoj život i sve u njemu. Ponekad nisam daleko od toga. A ponekad... Ponekad uspijem oživiti onu curicu koja se zbilja znala zabavljati. Ponekad uspijem naći svoje male radosti u svijetu. Sitnice. Ali ipak, moje male sreće.

petak, 04.08.2006.

NUDIM VAM SVOJE RIJEČI

Vidim, počela sam dobivati svoje prve redovite čitatelje. Hvala svima onima koji me čitaju i komentiraju. To mi zbilja puno znači. Jer, ja čitaocu mogu ponuditi samo svoje riječi. Ništa više. Nikakva senzacija. Nikakav eksplozivan, razvikan doživljaj. Samo ispovjesti jedne izmučene duše. Samo to. Dajem vam uvid u sve ono što osjećam ili mislim. Dajem vam uvid u najveće dubine svoga srca. Dajem vam svoje tuge. Svoje sreće. Svoje strahove. Svoje ljubavi. Dajem vam fragmente svoje osobe. Dajem vam ono što mi neizrecivo puno znači-dajem vam svoje riječi.
Svatko tko je malo prolistao ovaj blog već je shvatio o čemu ja pišem. Osim svoje pričice, koja je više fikcija, makar i u njoj ima stanovitih autobiografskih elemenata, uglavnom pišem o stvarima koje su mi bitne i koje me zanimaju, svojim mislima i osjećajima, trudeći se izbjegavati neke velike, naizgled senzacionalne teme. Nije mi do toga. Ne želim raspravljati o velikim problemima svijeta. Zapravo, ne želim još o tome. Ionako, ovaj svijet oko mene i nije onaj u kojem živim. Moj svijet je malčice drugačiji, shvatiti će to svatko tko malo pogleda ovaj blog. Ne želim o stvarnosti jer ne živim u stvarnosti.
Tako, ovaj blog je odraz mog psihičkog stanja. Moji postovi su slike mene u određenom trenutku i u određenom raspoloženju. Možda sam ponekad patetična, suviše sentimentalna i naporna. Oprostite mi zbog toga. Ali to sam jednostavno ja.
Hvala vam jer vi ne morate biti tu. Dok ja... Ja sam vezana uz svoju tipkovnicu, prokleta jer jednostavno moram pisati. To me drži. Toliko je stvari koje želim reći!!! Ponekad imam osjećaj da ću eksplodirati ne budem li pisala o nečemu. U stvarnosti šutljiva i povučena, nekako se moram i ja izraziti. Tomu služi ovaj blog. Na neki način moja psihoterapija.
Cjenim svaku osobu koja ima strpljenja čitati ovo... Znam da to neki put nije lako. Znam... Znam da sam ponekad i dosadna i u raznim ne baš lijepim raspoloženjima. Znam da sam cmizdrava dok sam žalosna. Da sam sladunjava dok sam zaljubljena. Da postoji i dosta mraka u meni. I da nekad prelazim iz krajnosti u krajnost. Jednostavno sam takva, ispričavam se zbog toga.
Hvala vam još jednom svima. Hvala ti, čitaoče jer uzimaš ove riječi koje ti nudim. Jer u njima dajem ti dio sebe. Ako moje riječi ostave bilo kakvi utisak na tebe, ili ako porazmisliš malo o njima, ja sam postigla svoj cilj.
Nudim vam svoje riječi, svakome tko posjeti ovaj blog. Osjećajte se dobrodošli u mojem svijetu. A budući da su ove ispovjesti došle iz dna moga srca, svakog onog tko moje riječi prihvati smatram svojim prijateljem.
Nudim vam svoje riječi, prijatelji moji...

četvrtak, 03.08.2006.

VELIKO SPREMANJE DUŠE

Sivilo današnjeg dana savršeno se poklapa s sivilom u meni. Ravnodušje... Jednostavno, umrtvljenost. Bolje je tako. Uvijek je tako nakon što se izvučem iz mračnih misli... Trebam neku dekompresiju prije nego što opet mogu osjećati sreću. Ne znam hoće li čitaoc ovo shvatiti. Objasniti ću primjerom. Kad ronioci idu jako, jako u dubinu, pa izranjaju, moraju se lagano kretati prema površini jer bi im prenaglim širenjem zraka prsnula pluća. Jučer sam bila jako duboko. Izranjam. Polagano. Trudim se biti sporija od mjehurića zraka koje ispuhujem. A ipak, čini mi se da opet idem prenaglo. Samo, meni neće stradati pluća. Ne. Meni će eksplodirati srce. Zbog toga je bolje da danas ostavim osjećaje na miru... Ako im dozvolim da se ponovo previše prošire i da me potpuno obuzmu, zbilja ću prsnuti poput balona...
Željela bih zahvaliti svima onima koji su jučer bili uz mene. Hvala.
Danas neću pisati stihove. Ne mogu.
Ni priču. Zaplet imam u glavi već par dana, ali nikako da ga izvučem iz nje.
Danas... A ne znam.
Danas tražim samu sebe. Raskopala sam cijelu sobu tražeći ono nešto. Moje stvarčice. Sitnice. Počela sam s ormarima. Izbacila sam sve van. Kad kažem sve, mislim apsolutno SVE. A moji ormari ne služe samo za spremanje odjeće. U njima se zapravo nalazi najveći dio mojih gluposti. Uredno raspoređen u kartonske kutije- dame i gospodo, život jedne Athrope. Knjige, diplome iz natjecanja, scenarij onog filma što ga je moje društvo snimalo (nikad dovršen...), šarene razglednice i pisma, slike dragih osoba, slike mog bivšeg (ne baš dragog) razreda, pisamca poslana pod satovima, porukice od Valentinova, rođendanske čestitke, par totalno išaranih fotokopija periodnog sustava elemenata, moji crteži i skice, komad ivera (podsjetnik na jedan jesenjski dan), nekoliko školjka i kamena s plaže, moje plišane lutke uredno pospremnjene u plastičnu vrečicu, ja ih ne smijem pokazivati, velika sam cura, a opet, nisam ih se spremna odreći, molitvenik, novi zavjet i jedna knjiga o vjeri (i svoju sam vjeru uredno spremila u ormar), slike što sam ih skinula sa zidova, još uvijek u okvirima, jedna plava podvezica, jedan kalendar s davno prošlim datumima...
Moje male stvarčice. To sam sve ja. U svakom od tih predmeta ostavila sam djelić svoje duše.
Zatim, moja garderoba. Volim se osjećati komotno u onom što nosim- puno traperica, većina širokih, trenirke, jako puno majica, kaputi (radije nosim kaput nego jaknu), par suknji u romantičarskom stilu, par haljini (većina jednostavnog kroja- ionako ih rijetko nosim). Ali, gledajući u sve to, shvatih da prevladava jedna boja-crna.
Danas sam dobila jedan mail. U mailu pjesmu (The Smiths: Unloveable) . Čitala sam stihove i našla sebe. Evo je:

I know I'm unloveable
You don't have to tell me
I don't have much in my life
But take it - it's yours
I don't have much in my life
But take it - it's yours
Oh ...

I know I'm unloveable
You don't have to tell me
Oh, message received
Loud and clear
Loud and clear
I don't have much in my life
But take it - it's yours

I know I'm unloveable
You don't have to tell me
For message received
Loud and clear
Loud and clear
Message received
I don't have much in my life
But take it - it's yours

I wear Black on the outside
'Cause Black is how I feel on the inside
I wear Black on the outside
'Cause Black is how I feel on the inside

And if I seem a little strange
Well, that's because I am
If I seem a little strange
That's because I am

But I know that you would like me
If only you could see me
If only you could meet me

Oh ...
I don't have much in my life
But take it - it's yours
I don't have much in my life
But take it - it's yours
Mmm ...
Oh ...

Crno. 90% odjeće koju sam kupila u zadnje vrijeme bilo je tamno, većinom crno. Na more (!!!) nosila sam čak 6 crnih majica. Vrućina, crno apsorbira svjetlost, a ja se svejedno u crnom...
Je li takva moja duša??? Crna???

Duša. Što je to uopće duša???
Znam da ne izgleda ovako:


Duša... Besmrtna. Može li itko definirati dušu??? Ja ne mogu. Nisam sposobna.
Za neke ljude se govori da su bezdušni. Kako su oni izgubili svoju dušu???
Kako je to bilo moguće???
Ne znam...
Ja svoju ne želim izgubiti. Znam da je trenutno malo ranjena i slaba, skriva se i boji, mala je i slabašna, ali još uvijek je tu. Unatoč sivilu, još uvijek je osjećam.
Nalazi se u meni, oko mene i u svemu što stvaram, volim, posjedujem.
Moja duša vidi se u tim mojim stvarčicama.
Nakon što sam sve opet lijepo uredno rasporedila u kartonske kutije (spremila djeliće sebe) zamislila sam se. Ovo je bilo nešto kao veliko spremanje moje sobe i mojih stvari.
A kako napraviti veliko spremanje duše??? Mojoj bi dobro došlo.
Ako itko zna odgovor, neka mi javi.

srijeda, 02.08.2006.

KREATIVNA BLOKADA U KOMBINACIJI S DEPRESIJOM

Ne mogu opisati stanje u kojemu se trenutno nalazim. Inače mi nikad ne ponestaje riječi... Danas... Kao da se sve oko mene ruši. Kao da se sve što taknem raspada.
Ujutro sam slučajno otvorila jedna pogrešna vrata u sebi. Nešto što sam potiskivala jednostavno predugo. Duga je to priča... A ja više ne mogu izdržati sve to u sebi. Toliko toga se skupilo... Prije tjedan dana jedna moja prijateljica upitala me nešto. Upitala me dal nikad ne poželim biti kao svi normalni ljudi. Brzo se ispričala, ja sam se pretvarala da je sve u redu... Nije bilo u redu... Normalno... Biti normalna. Nekad davno valjda sam i bila takva. Prošlo je toliko vremena od toga... Najgore od svega bilo je da joj nisam mogla odgovoriti ništa. Jer nisam znala što da joj odgovorim. Da želim??? Nisam baš sigurna u to. Uvijek kad sam se trudila uklopiti nekamo, nije mi baš išlo. Da ne želim??? Svi mi se želimo osjećati kao dio cjeline. Ponekad i ja. Željela sam joj nešto reći. Ali nisam. Zaustavila sam riječi na vrijeme.
Znate li onaj osjećaj kad imate potrebu nešto razbiti??? Uništiti???
Destrukcija smiruje.
Ali čini mi se da već predugo uništavam samu sebe.
Ovo sam napisala ujutro. Neću staviti punu verziju. Neki djelovi su preosobni. Pitam se zašto sam uopće i išla u cijelu tu priču... Zašto sam opet budila duhove???

OBILJEŽENA
tek danas sam shvatila
koliko dugo već živim u sjeni
odbrojavam- peta godina
dan uoči svih svetih
otad se skrivam-obilježena
toliko dugo već lažem sebi
i svima oko mene kad pitaju
jesam li u redu i što je sa mnom
toliko sam već dobra u tome
više se i ne zapitaju je li istina
nasmiješim se, kažem: ok je
samo da me puste na miru
ne primjećuju- izbjegavam pogled
ne želim da vide što je u njemu
pet godina- toliko sam prokleta
toliko u ovom polu-životu
toliko dugo skrivanja u sjeni
izbjegavanja zrcala- vampirica sam
no ono čime se hranim nije tuđa
nego samo moja vlastita bol
pet godina skrivanja, postala sam
gotovo neprimjetna, kamufliram se
pet godina buđenja u trzaju
pet godina osjećam hladan čelik
na mom vratu- fantomska bol
trebali su me spasiti, no pitam se
je li i bilo tako, jesu li uspjeli
jer pet godina već propadam u sebi
jesu li me oni zapravo ubili
vampiri u bijelim kutama, jesu li
ja još uvijek sanjam, ne, nije to san
ja još uvijek vidim bijelo svjetlo
njihova lica sakrivena iza maski
njihovi glasovi odzvanjaju u glavi
i još uvijek osjećam kako režu
djeliće mene, još uvijek ista bol
vrištim neka prestanu, nema glasa
nije ga bilo ni onog dana, sve je isto
vrtim se u krug već pet godina
pitam se jesu li mi oni izrezali dušu
već pet godina kao da je nemam
jutro nakon toga, još za zore
vidjela sam svoj ožiljak, svoj znak
nosim ga sad toliko dugo
ponovo vrisak zaustavljen u grlu
pet godina znatiželjnih pitanja
što je to bilo, i što to jest
pet godina priča iza mojih leđa
pet godina- napustila sam sve
što volim, ovaj svijet, sakrila se
prije pet godina-samo da preživim
(iako se pitam je li ovo život)
toliko dugo živim u sjeni da ne znam
više što znači svjetlost, dan
toliko dugo se skrivam da više
ne znam tko sam ja zapravo
ožiljci blijede, i ovaj je, no ja ga još
uvijek osjećam, tu je, urezan
drugima je gotovo skriven, no ja
još uvijek ne mogu podnijeti
kad me netko gleda, ne mogu ni
gledati sebe- ja vidim čudovište
ne mogu podnijeti kad netko kaže
da sam lijepa, to zvuči tako lažno
prisiljavam se pogledati u zrcalo
promatram svoj blijedi znak
prelazim prstima- sad po blijedoj crti
izgleda poput poljupca, ljubavničkog ugriza
za mene- poput ugriza Smrti


.......................................................................................

Prvo sam mislila izbrisati ovu pjesmu... Krenula sam. Nisam mogla. To je prvi put da progovaram o tome kako se osjećam zbog svega toga. Prije sam ljudima govorila jednu standardnu verziju o kojoj nisam ni razmišljala. Automatski. Samo riječi.
Sada su vrata otvorena. Moji mali demoni lete oko mene.

A sad pišem još jednu:

SVIJEĆA ZA MENE
umrla sam onog jutra
ne moje tijelo
već moja duša
umrla je naivnost
vjera u svijet
optimizam
jedna vesela djevojčica
sklopila je oči
probudila se kao netko drugi
ne, kao nešto drugo
nešto mračno
nestala je
izblijedila
ostalo je samo ovo
blijeda sjena
zombi
moje postojanje
više nema smisla
bila je dijete
no, otvorila je oči
svijet nije savršen
nisu svi ljudi dobri
život je patnja
shvatila je
u jednoj noći
bilo je previše toga
previše agonije
umrla je
probudila se
kao ja
na dan svih svetih
te noći
na prozoru za nju sam
upalila svijeću


..................................................................................

Ovdje stajem. Ne želim još o nekim stvarima. Previše je mraka u meni. Tražim svjetlo. Tražim neki smisao...

utorak, 01.08.2006.

JOŠ JEDNO BUĐENJE...

Otvaram oči. Još jedno jutro kao i tisuću prije... Mičem deku koja mi je bila prevučena preko glave... Jutro??? Još nije počelo ni svitati. Promatram kako oblaci u polumraku poprimaju tek nježne naznake nečega što će se poslije razviti u plameno-narančaste i jarke crvene tonove. Prozor do kojeg spavam je pritvoren. Osjećam lagani jutarnji povjetarac. Buđenje na selu je na neki način toliko drukčije od buđenja u gradu... Čuje se kukurikanje i zvuk vjetra dok prolazi kroz polja kukuruza... Prepoznatljiv šum... Bude se i vrapci, čujem ih između grana voćaka ispod mog prozora. A ja osjećam samo umor. Po tisućiti put- samo umor, ništa više. I hladnoću u gležnjevima, budući da su mi stopala cijelu noć bila otkrivena, a noći, pa čak i one ljetne, su ovdje prilično svježe. Ustajem i tražim čarape po sobi. Ustajanje je toliko teško... Prvi pokušaj bio je bezuspješan... Prekinula ga je glavobolja i kucanje u sljepoočnicama. Iz drugog pokušaja dižem se s madraca na podu do prozora (tu spavam već 4 mjeseca). Sjedam na krevet (pravi krevet, onaj na kojemu ne spavam). Zatim se s mukom dižem i tražim čarape dok pokušavam preuzeti kontrolu nad svojim tijelom. Tražim čarape, i pronalazim ih u ormaru, uvijek imam par-dva za ovakve slučajeve, par čistih, bijelih, pamučnih čarapa. Opet sjedam na krevet i navlačim ih. Malo smiruju tu hladnoću, no ne i dovoljno da sasvim nestane. Tad prvi put gledam na sat. Još nekoliko minuta i bit će pet sati. Mislim si, zašto sam se, glupača, uopće probudila. Ne sjećam se ni kad sam zaspala... O svojim problemima s spavanjem već sam pisala... Još me muči nesanica... Mojem snu (ako se to i snom može nazivati jer ja skoro nikad ne sanjam, osim noćnih mora) obavezno prethodi par sati uzaludnog prevrtanja po krevetu, hodanja poput zombija po kući ili hipnotiziranog buljenja u nebo (zato i spavam do prozora). Jučer je bilo kao i inače. San nije došao lako. Samo, jučer mi je i otkazao internet, ne radi mi ni ovog jutra (mislim o tome kako moram reći bratu da to popravi), pa ne mogu na net... Promatram igru svjetla i sjene na ruži koju sam naslikala na jednom svom zidu. Sada se svjetlo počinje buditi. Ta borba dana i noći... Boje postaju sve svjetlije, a mene bole oči pa prestajem zuriti... Palim kompjutor, zapravo je na stand by, ja svoj komp nikad ne gasim. U winampu tražim nešto lagane glazbe. Idealna kombinacija- Balašević i Gibonni. Smanjujem ton na minimum, neću nikog probuditi. Zvuk vratiju ograde. Moja sestra dolazi doma s noćne smijene. Počinje novi dan. A što da radim do nekog razumnog vremena. Na mom radnom stolu nekoliko knjiga, uzimam jednu, Pod svjetlom mjeseca Deana Koontza i počinjem čitati na prilično slabom osvjetljenju. Moj vid u sjeni je bolji nego na svjetlu. Možda Ivan ima pravo, možda jesam vampirica. Tome u prilog ide i to što me sad, kad pogledam van kroz prozor, nezamislivo bole oči. Smirujem ih na hladnoj, plavo-sivo-ljubičastoj boji svojih zidova. Pa se vraćam knjigi. Čitam do izlaska sunca, zapravo, dok mi je to moguće, jer oči opet počinju zezati. Zatvaram knjigu. Pogledam se u zrcalo nasuprot krevetu. Osjećam se tako staro. Podočnjaci su mi i više nego vidljivi a frizura bi mi je takva kao da sam gurala prste u utičnicu. I blijeda sam, što je neuobičajeno, s obzirom na moju preplanulost, posljedicu nedavnog ljetovanja. Osjećam se polumrtvo. Tiho se spuštam niz stepenice u kupaonicu i umivam se. Dok se vraćam gore u sobu, noge su mi toliko teške... Nekako uspijevam... Malo slušam glazbu... Još svjetla ulazi u sobu. Vraćam se na madrac i prekrivam glavu dekom... I slušam još glazbe... Posve tiho, gotovo šaptom, Balašević pjeva o svojim tužnim ljubavima... Sklapam oči, ali ne spavam. Sanjarim. Moja zamjena za snove. Gubim se u svom malom, imaginarnom svijetu. Ne znam koliko dugo sam tako bila negdje daleko, ali potpuno svjesna svega što se događa oko mene. Moj pas je par puta zalajao. Tata je otišao na posao. Zatim se vratio, pa još jednom otišao (poslije sam doznala da je baki pozlilo pa ju je vodio u bolnicu). Nakon nekog vremena ponovo otvaram oči, malo odmornije. Još uvijek se osjećam umorno i staro, ali i glavobolja je malo popustila. Osam ujutro. Spuštam se niz stepenice u kuhinju i kuham si kavu. Mama je već budna i radi nešto po kući. Počinje novi dan...

Ovo je bio opis jednog mog buđenja.

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.