Jeka tisine
utorak, 01.08.2006.
JOŠ JEDNO BUĐENJE...
Otvaram oči. Još jedno jutro kao i tisuću prije... Mičem deku koja mi je bila prevučena preko glave... Jutro??? Još nije počelo ni svitati. Promatram kako oblaci u polumraku poprimaju tek nježne naznake nečega što će se poslije razviti u plameno-narančaste i jarke crvene tonove. Prozor do kojeg spavam je pritvoren. Osjećam lagani jutarnji povjetarac. Buđenje na selu je na neki način toliko drukčije od buđenja u gradu... Čuje se kukurikanje i zvuk vjetra dok prolazi kroz polja kukuruza... Prepoznatljiv šum... Bude se i vrapci, čujem ih između grana voćaka ispod mog prozora. A ja osjećam samo umor. Po tisućiti put- samo umor, ništa više. I hladnoću u gležnjevima, budući da su mi stopala cijelu noć bila otkrivena, a noći, pa čak i one ljetne, su ovdje prilično svježe. Ustajem i tražim čarape po sobi. Ustajanje je toliko teško... Prvi pokušaj bio je bezuspješan... Prekinula ga je glavobolja i kucanje u sljepoočnicama. Iz drugog pokušaja dižem se s madraca na podu do prozora (tu spavam već 4 mjeseca). Sjedam na krevet (pravi krevet, onaj na kojemu ne spavam). Zatim se s mukom dižem i tražim čarape dok pokušavam preuzeti kontrolu nad svojim tijelom. Tražim čarape, i pronalazim ih u ormaru, uvijek imam par-dva za ovakve slučajeve, par čistih, bijelih, pamučnih čarapa. Opet sjedam na krevet i navlačim ih. Malo smiruju tu hladnoću, no ne i dovoljno da sasvim nestane. Tad prvi put gledam na sat. Još nekoliko minuta i bit će pet sati. Mislim si, zašto sam se, glupača, uopće probudila. Ne sjećam se ni kad sam zaspala... O svojim problemima s spavanjem već sam pisala... Još me muči nesanica... Mojem snu (ako se to i snom može nazivati jer ja skoro nikad ne sanjam, osim noćnih mora) obavezno prethodi par sati uzaludnog prevrtanja po krevetu, hodanja poput zombija po kući ili hipnotiziranog buljenja u nebo (zato i spavam do prozora). Jučer je bilo kao i inače. San nije došao lako. Samo, jučer mi je i otkazao internet, ne radi mi ni ovog jutra (mislim o tome kako moram reći bratu da to popravi), pa ne mogu na net... Promatram igru svjetla i sjene na ruži koju sam naslikala na jednom svom zidu. Sada se svjetlo počinje buditi. Ta borba dana i noći... Boje postaju sve svjetlije, a mene bole oči pa prestajem zuriti... Palim kompjutor, zapravo je na stand by, ja svoj komp nikad ne gasim. U winampu tražim nešto lagane glazbe. Idealna kombinacija- Balašević i Gibonni. Smanjujem ton na minimum, neću nikog probuditi. Zvuk vratiju ograde. Moja sestra dolazi doma s noćne smijene. Počinje novi dan. A što da radim do nekog razumnog vremena. Na mom radnom stolu nekoliko knjiga, uzimam jednu, Pod svjetlom mjeseca Deana Koontza i počinjem čitati na prilično slabom osvjetljenju. Moj vid u sjeni je bolji nego na svjetlu. Možda Ivan ima pravo, možda jesam vampirica. Tome u prilog ide i to što me sad, kad pogledam van kroz prozor, nezamislivo bole oči. Smirujem ih na hladnoj, plavo-sivo-ljubičastoj boji svojih zidova. Pa se vraćam knjigi. Čitam do izlaska sunca, zapravo, dok mi je to moguće, jer oči opet počinju zezati. Zatvaram knjigu. Pogledam se u zrcalo nasuprot krevetu. Osjećam se tako staro. Podočnjaci su mi i više nego vidljivi a frizura bi mi je takva kao da sam gurala prste u utičnicu. I blijeda sam, što je neuobičajeno, s obzirom na moju preplanulost, posljedicu nedavnog ljetovanja. Osjećam se polumrtvo. Tiho se spuštam niz stepenice u kupaonicu i umivam se. Dok se vraćam gore u sobu, noge su mi toliko teške... Nekako uspijevam... Malo slušam glazbu... Još svjetla ulazi u sobu. Vraćam se na madrac i prekrivam glavu dekom... I slušam još glazbe... Posve tiho, gotovo šaptom, Balašević pjeva o svojim tužnim ljubavima... Sklapam oči, ali ne spavam. Sanjarim. Moja zamjena za snove. Gubim se u svom malom, imaginarnom svijetu. Ne znam koliko dugo sam tako bila negdje daleko, ali potpuno svjesna svega što se događa oko mene. Moj pas je par puta zalajao. Tata je otišao na posao. Zatim se vratio, pa još jednom otišao (poslije sam doznala da je baki pozlilo pa ju je vodio u bolnicu). Nakon nekog vremena ponovo otvaram oči, malo odmornije. Još uvijek se osjećam umorno i staro, ali i glavobolja je malo popustila. Osam ujutro. Spuštam se niz stepenice u kuhinju i kuham si kavu. Mama je već budna i radi nešto po kući. Počinje novi dan...
Ovo je bio opis jednog mog buđenja.
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.