Marketing
JOŠ JEDNO BUĐENJE...
Otvaram oči. Još jedno jutro kao i tisuću prije... Mičem deku koja mi je bila prevučena preko glave... Jutro??? Još nije počelo ni svitati. Promatram kako oblaci u polumraku poprimaju tek nježne naznake nečega što će se poslije razviti u plameno-narančaste i jarke crvene tonove. Prozor do kojeg spavam je pritvoren. Osjećam lagani jutarnji povjetarac. Buđenje na selu je na neki način toliko drukčije od buđenja u gradu... Čuje se kukurikanje i zvuk vjetra dok prolazi kroz polja kukuruza... Prepoznatljiv šum... Bude se i vrapci, čujem ih između grana voćaka ispod mog prozora. A ja osjećam samo umor. Po tisućiti put- samo umor, ništa više. I hladnoću u gležnjevima, budući da su mi stopala cijelu noć bila otkrivena, a noći, pa čak i one ljetne, su ovdje prilično svježe. Ustajem i tražim čarape po sobi. Ustajanje je toliko teško... Prvi pokušaj bio je bezuspješan... Prekinula ga je glavobolja i kucanje u sljepoočnicama. Iz drugog pokušaja dižem se s madraca na podu do prozora (tu spavam već 4 mjeseca). Sjedam na krevet (pravi krevet, onaj na kojemu ne spavam). Zatim se s mukom dižem i tražim čarape dok pokušavam preuzeti kontrolu nad svojim tijelom. Tražim čarape, i pronalazim ih u ormaru, uvijek imam par-dva za ovakve slučajeve, par čistih, bijelih, pamučnih čarapa. Opet sjedam na krevet i navlačim ih. Malo smiruju tu hladnoću, no ne i dovoljno da sasvim nestane. Tad prvi put gledam na sat. Još nekoliko minuta i bit će pet sati. Mislim si, zašto sam se, glupača, uopće probudila. Ne sjećam se ni kad sam zaspala... O svojim problemima s spavanjem već sam pisala... Još me muči nesanica... Mojem snu (ako se to i snom može nazivati jer ja skoro nikad ne sanjam, osim noćnih mora) obavezno prethodi par sati uzaludnog prevrtanja po krevetu, hodanja poput zombija po kući ili hipnotiziranog buljenja u nebo (zato i spavam do prozora). Jučer je bilo kao i inače. San nije došao lako. Samo, jučer mi je i otkazao internet, ne radi mi ni ovog jutra (mislim o tome kako moram reći bratu da to popravi), pa ne mogu na net... Promatram igru svjetla i sjene na ruži koju sam naslikala na jednom svom zidu. Sada se svjetlo počinje buditi. Ta borba dana i noći... Boje postaju sve svjetlije, a mene bole oči pa prestajem zuriti... Palim kompjutor, zapravo je na stand by, ja svoj komp nikad ne gasim. U winampu tražim nešto lagane glazbe. Idealna kombinacija- Balašević i Gibonni. Smanjujem ton na minimum, neću nikog probuditi. Zvuk vratiju ograde. Moja sestra dolazi doma s noćne smijene. Počinje novi dan. A što da radim do nekog razumnog vremena. Na mom radnom stolu nekoliko knjiga, uzimam jednu, Pod svjetlom mjeseca Deana Koontza i počinjem čitati na prilično slabom osvjetljenju. Moj vid u sjeni je bolji nego na svjetlu. Možda Ivan ima pravo, možda jesam vampirica. Tome u prilog ide i to što me sad, kad pogledam van kroz prozor, nezamislivo bole oči. Smirujem ih na hladnoj, plavo-sivo-ljubičastoj boji svojih zidova. Pa se vraćam knjigi. Čitam do izlaska sunca, zapravo, dok mi je to moguće, jer oči opet počinju zezati. Zatvaram knjigu. Pogledam se u zrcalo nasuprot krevetu. Osjećam se tako staro. Podočnjaci su mi i više nego vidljivi a frizura bi mi je takva kao da sam gurala prste u utičnicu. I blijeda sam, što je neuobičajeno, s obzirom na moju preplanulost, posljedicu nedavnog ljetovanja. Osjećam se polumrtvo. Tiho se spuštam niz stepenice u kupaonicu i umivam se. Dok se vraćam gore u sobu, noge su mi toliko teške... Nekako uspijevam... Malo slušam glazbu... Još svjetla ulazi u sobu. Vraćam se na madrac i prekrivam glavu dekom... I slušam još glazbe... Posve tiho, gotovo šaptom, Balašević pjeva o svojim tužnim ljubavima... Sklapam oči, ali ne spavam. Sanjarim. Moja zamjena za snove. Gubim se u svom malom, imaginarnom svijetu. Ne znam koliko dugo sam tako bila negdje daleko, ali potpuno svjesna svega što se događa oko mene. Moj pas je par puta zalajao. Tata je otišao na posao. Zatim se vratio, pa još jednom otišao (poslije sam doznala da je baki pozlilo pa ju je vodio u bolnicu). Nakon nekog vremena ponovo otvaram oči, malo odmornije. Još uvijek se osjećam umorno i staro, ali i glavobolja je malo popustila. Osam ujutro. Spuštam se niz stepenice u kuhinju i kuham si kavu. Mama je već budna i radi nešto po kući. Počinje novi dan...
Ovo je bio opis jednog mog buđenja.
Post je objavljen 01.08.2006. u 12:49 sati.