Jeka tisine

subota, 15.07.2006.

ZVIJEZDE...

Danas sam ponovo uprla pogled u noćno nebo... Posve slučajno... Čitala sam jednu knjigu (KIng: Godišnja doba) i čekala da se moj dragi logira na Iskon (nije mogao, morao je raditi) kad u moju sobu uleti skakavac... Onaj veliki zeleni kojega zovu kobilica... I smjesti se ravno na sredinu naslikane ruže na jednom zidu moje sobe... Uzmem knjigu i u nju stavim skakavca na sredinu i iznesem ga van na terasu... I onda mi u ovoj, pomalo hladnoj ljetnoj noći nešto zarobi pogled... Zvijezde...
Iako je prilično oblačno, na par mjesta oblaci su se razišli i stvorili rupe kroz koje sam gledala ta čudesna svjetla negdje u daljini... Prije mi je to bila navika svake večeri, ali u zadnje vrijeme... Reći ću: toliko sam zaokupljena sobom, svojom novom ljubavi i sanjarenjem da sam skoro zaboravila na sve ono lijepo i dobro oko mene... Zaboravila sam na svoje zvijezde... Kako sam mogla zaboraviti!!! Moje prijateljice, koje sam promatrala toliko noći... Još uvijek im se divim... Zvijezdama, tako dalekim i nedostižnim... Iako, ponekad mi se zbog te daljine čine tako hladne... Smiješno, ali čine mi se toliko ravnodušne.. Zvijezde nije briga što se ispod njih događa... One su samo ondje negdje daleko... Zapravo, njihova svjetlost je tamo negdje daleko... Jer ona svijetla točkica na nebu koju u ovom trenu gledam možda je već tisućama godina ugasla... Mrtva... Ipak, dok gledam u zvijezde, i njihov životni vijek uspoređujem s svojim, shvaćam koliko su dugovječne... Zvijezde... Kako da se ne osjećam malo, slabo, krhko i prolazno ispod njih??? I pitam se koliko ljudi sad, u ovom trenu gleda u te iste zvijezde... I razmišlja o istome... I koliko je ljudi u prošlosti to činilo??? Koliko ljudi, pogleda uprtih u zvijezde??? One su oduvijek fascinirale pjesnike, slikare, znanstvenike, ali i obične ljude... Inspirirale...
Mene pogled u njih smiruje... Ponekad me ispune strahopoštovanjem... Ponekad tjeskobom... Ali uvijek, baš uvijek mi daju mir...
I tako još jednom hvatam samu sebe kako budna sanjam ispod tih zvijezda... Čak me ni njihova ljepota ne može vratiti iz mojih sanjarenja... Dok oblaci polako dolaze i zaklanjaju ih... A ja još uvijek gledam u nebo... Sada na njemu više ništa ne mogu razlučiti... Ipak, znam što se iza tih oblaka krije... Tisuće zvijezda... Tisuće novih svjetova...
Ipak, tako, gledajući u njih uvijek se osjetim usamljeno... Više nisam usamljena... Ali ipak, u ovoj noći i tišini osjećam se kao da na svijetu nema nikog drugog... Osjećam se samo... I osjećam se malo...

Sjećam se pjesme Antuna Branka Šimića... Opomena... Čitala sam je nekad davno, još u osnovnoj... Iako moje pamćenje baš i nije nešto, sad sam je se sjetila... (U zadnje vrijeme imam nevjerojatan afinitet prema poeziji, iako sam više osoba za prozu...):

Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!



Ne želim biti malena ispod zvijezda... I ne želim ni za čim žaliti kad dođe moje vrijeme... Pod zvijezdama u tom miru i tišini osjećam tako smrtno... Krhko... Kratkovječno...
Ipak su prekrasne... Tako daleke... Možda su zbog daljine tako privlačne... Sunce je zvijezda, ali nikad mi nije djelovalo tako mistično poput neke od najslabijih točkica u mraku kojima sam posvećivala svoju pažnju... Zvijezde su varljive... Možda je ta mala točkica zapravo veća od desetak Sunca ali je tako daleko... Možda je više ni nema... I zvijezde umiru... I zvijezde su smrtne...

ponedjeljak, 10.07.2006.

O POEU, SAMOĆI I SNU...

Čitam Poea. I izdeprimirao me... I to jako... Možda zato jer sam porepoznala samu sebe u nekim njegovim pjesmama... Taj osjećaj... Usamljenost... Nerazumjevanje... Samoća... Izoliranost... Tuga... Depresija... Mislim da je svatko to bar jednom osjetio... Zbilja je fascinantan... I njegov život i njegova djela... Kad piše o onom trenutku između sna i jave, ja taj trenutak prepoznajem... Mora da je i njega mučila nesanica... I kad piše o noći... I smrti... Zbilja me fascinira...
Ali mislim da njegove pjesme govore bolje od mojih riječi, pa ću ovdje staviti moje najdraže...

SAN U SNU
Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj-
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al ako iščezla je nada
Danju, il noću, bilo kada,
U snoviđenju, il bez toga,
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
Valova što u obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je! al gle kako
Curi mi u dubinu svako
Dok plačem tako- dok plačem tako!
Zar jači stisak ove kože
Ne može ih zadržat, BOže?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu?


..........................................................


SAM
Od djetinjstva ja ne bjeh kao
drugi- ja gledat nisam znao
Ko drugi - duša nije htjela
Strasti iz skupnog primat vrela-
Iz istog vrutka nisam jad
Pio- u istom tonu mlad
Budio nisam srca plam-
I sve što voljeh- voljeh sam-
Tad se- u djetinjstvu- u zori
Burnog života moga- stvori
U bezdnu dobra ili zla
Tajna što još me mami sva-
U bujici što se pjeni-
Na crvenoj gorskoj stijeni-
Na suncu što kupa svojom
Jesenskom me zlatnom bojom-
U munji što nebo prene
I proleti pokraj mene-
U oluji, groma rici-
U oblaku što po slici
Za me (nasred neba plavog)
Liči na demona pravog...

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.