Jeka tisine

četvrtak, 08.06.2006.

O TOME ZAŠTO MI JE IDEJA SUDBINE NEPRIHVATLJIVA (ILI JESMO LI SVI MI MARIONETE???)

Sudbina... Sudbina... Sudbina...
Što uopće ta Sudbina jest??? Ne sviđa mi se pojam sudbine... MIslim, vjerujem u smislenost. Ali u sudbinu??? Ta ideja mi je malčice neprihvatljiva. Zašto??? Zato što bi postojanje neke sudbine značilo i postojanje predodređenja. Sve u našem životu je unaprijed postavljeno... Određeno... Ne, ne sviđa mi se to... Volim ideju da sama upravljam svojim životom. Da mogu raditi što želim... Da mogu biti što želim... A ako je sve suđeno... Tada bih ja bila ono za što sam određena da budem... Bez obzira dal ja to želim ili ne... To mi se definitivno ne sviđa... Jer, gdje je tu sloboda??? Jer čemu onda sav trud u životu ako će ionako sve ispasti onako kako je to "suđeno"... Ne mogu prihvatiti ideju da sam tek marioneta u predstavi zvanoj život... Da netko ili nešto upravlja mojim životom... Ta ideja definitivno nije za mene... Ako je sve predodređeno, gdje je smisao u svemu??? Ako sam tek igračka Sudbine... Jesu li naši životi onda tek zabava za neku Višu Silu??? (Koja ionako upravlja svim našim postupcima i događajima u našem životu.) Ne, ja ne mogu biti marioneta... Ja ne želim biti marioneta...
Smisao? Da. Sudbina? Ne.
Danas je to proricanje sudbine tako popularno... Horoskopi u svakim dnevnim novinama... Moj za danas: Poboljšava mi se veza (ja sam sama), Merkur mi potiče razgovore (ja neki put imam napade šutnje npr. danas), komuniciranje (danas mi je došlo da se posvađam) i putovanja (još uvijek traje škola pa se ne mičem nikuda). Zdravlje mi je uglavnom dobro... (nigdje se ne spominje nesanica), ne bi mi škodila rutinska kontrola (ja ne idem na rutinske kontrole) ni malo više rekreacije (a kome nebi???) To je u biti to. Kakva prijevara!!!
Gatanje iz ruke, taloga kave ili graha... Mislim, nije mi sve to jasno... Kao prvo, što ako si ti u ruci izrežeš nove linije, onda si time mijenjaš sudbinu??? Ne volim talog u kavi, pa ga najčešće moje kave ni nemaju. A ne vidim kakve bi veze grah imao s mojom budućnosti...
I još tisuću i dvije metode!!!
Nisam praznovjerna pa ne vjerujem u ta abra-kadabra-hokus-pokus stvari... To je još samo način da se zavara one naivne... I na tomu zaradi...
Jednu od mojih frendica (Martinu) sve te stvari fasciniraju pa nam neki puta gata iz karta (onako bezveze, a karte su često one za belot, pa miješa karte, izvlači iz špila, a svaka od boja karte ima značenje- da, ne, možda, sigurno). Tako smo došli do veoma zanimljivih zaključaka... (Uz to potvrdili teoriju da je Adrian zapravo hrčak, ako karte tako kažu, tako mora da je; da jedan profesor brije noge i takve stvari. Proricale smo mi svašta...)
Malo se sad zezam... Ali ozbiljno rečeno, ne vjerujem u sve to. (Neki dan je trebal biti smak svijeta...) Ne vjerujem da ako vidiš broj 666 znači da budeš imal nesreću (jedni moji susjedi imaju taj broj na registraciji na autu i to na velikom, crnom, opakom, terencu.) Ne vjerujem da crni mačak koji ti prođe preko ceste znači nesreću (Imam crnu mačku koja se zove Mrcina, ali još je mala. Kad naraste, nosit će nesreću mnogima...). Ne vjerujem u petak 13. Ne vidim povezanost između dimnjačara i sreće. Jednostavno, nisam praznovjerna...
A sudbina??? Ta ideja me muči... Neke stvari mi se čine previše povezane da bi bile slučajnost... A ipak, ne mogu prihvatiti da ja ne upravljam svojim životom... Jednostavno ne mogu...
A možda ipak...

Netko to od gore vidi sve,
povlači te konce, igra se.
Postavi na svoje mjesto
svako dobro, a zlo još prije
sve vide oči sudbine...

ponedjeljak, 05.06.2006.

KRIK (OVO JE ZAPRAVO ODGOVOR NA PRETHODNI KOMENTAR OD MINISTRAGUBLJENJAVREMENA)

Ministargubljenjavremena je u jednom od komentara na moj prethodni post izjavio da slika "Krik" Edvarda Muncha "proročanski gleda u budućnost ljudske rase punu tjeskobe"... Mislim da je to za jednog osamnaestogodišnjaka jedan jako negativan način razmišljanja... Moram reći da se ne slažem s njim... Možda djelomice, no definitivno ne u potpunosti...
Možda jesam naivna i mlada i ne znam puno stvari o životu, ali definitivno ne mogu prihvatiti da je budućnost ljudskog roda takva... Mislim, gledam u tu sliku... I vidim jednostavno užas... I ništa više... Jedno prazno, bezoblično lice koje vrišti... Budućnost ljudskog roda jednostavno ne može biti takva. Ili ipak?
Ovo će zvučati neobično, ali kad gledam u tu sliku (a upravo gledam) mogu čuti taj krik... U glavi... Mogu čuti taj glas, bezobličan poput lica osobe koja vrišti... Čujem samo užas... I ništa više... Sve ono što je to biće bilo i sve ono drugo što je osjećalo ili mislilo nestalo je... Ostao je samo užas... Čisti užas... Jeza... I ništa više... Ne, ne mogu zamisliti takvu budućnost. Ne mogu prihvatiti takvu budućnost...
Ali toliko ljudi i danas VRIŠTI... Toliko je ljudi poput ove osobe... Užasnuto... Prestrašeno... Jednostavno vrište... Bespomoćno... Svatko od nas je barem jednom u životu bio u situaciji (ili će biti) kad je u jednom trenutku jedino što je preostalo jest vrištati... Vrištati jer ne možemo ništa drugo... Vrištati jer je to jedini način kojim bi mogli opisati stanje u kojem se nalazimo... Jednostavno vrištati...
Pa tako mislim na one koji danas vrište... Vrište zbog boli, gladi, žeđi, no ne samo zbog toga... Vrište iz zabrinutosti, vrište jer ne znaju što bi dalje... Vrište zbog mržnje, vrište zbog ratova... Vrište zbog toga što su im naudili drugi ljudi...
Budućnost? Ministre, Krik je sadašnjost, Krik je u ovom trenu... Krik nije nikakva budućnost, nije SF, nije nešto neizrecivo daleko... Krik je tu... Sad... Posvuda...
A ljudi su vrištali i dugo vremena prije... Mržnja i bol prate povijest ljudskog roda od prvih dana... Mržnja dovodi do boli... Bol dovodi do krika... Krik je oduvijek bio tu da izrazi bol... Da izrazi užas... Pa tako je krik i prošlost ljudskog roda... Danas se čini da je na svijetu više boli i užasa, možda i jest tako... Jer smo razvojem svoje inteligencije i tehnologije naučili divne nove načine kojima možemo drugim ljudima nanjeti bol... Izazvati užas... Sve što smo izumili, iskoristili smo za uništenje...
Pa, smatram li sad, nakon nešto promišljanja da će Krik biti i budućnost ljudskog roda? DA, moram priznati da hoće. Bio je tu u prošlosti, tu je u sadašnjosti i definitivno će ga biti u budućnosti... Bojim se da ćemo svi mi u budućnosti jako vrištati... Jer, tehnologija i dalje napreduje, ljudi i dalje mrze... Jednog dana uništit ćemo sami sebe... Samo je pitanje KADA.
Nemam više iluzija tipa "mi možemo popraviti svijet ako se svi potrudimo". Zato jer se NEĆE SVI POTRUDITI. Ovo društvo je egoistično i nikoga nije briga za one koji pate. Čast iznimkama, ali gotovo nikog nije briga za one koji vrište pod uvijetom da oni nisu ti koji u tom trenu pate...
I sad opet gledam u tu sliku i uočavam tri mala detalja: prvi je komplementarni odnos na slici. Velika ploha narančaste i velika ploha plave spajaju se. Crvene i zelene crte kao nebo i oblaci... Velik otok žute i ljubičasta voda iznad nje. Jedna od prvih stvari koje sam naučila o boji je da komplementarni odnos znači SKLAD. Neobično. Sklad usred takve slike??? A ovdje i postoje sva tri komplementarna odnosa (plavo-narančasto, žuto-ljubičasto, crveno-zeleno)...
Druga stvar je kompozicija. Koja je složena. Očiti zlatni rez. Gornji, manji pravokutnik jarkih boja (crvene i narančaste) koji je tematski nevažan. I donji, tamniji dio, u kojemu je skoncentrirana sva radnja, prisutne su manje plohe boje. Pomak glavne teme od središta slike prema dolje. Definitivno se radi o zlatnom rezu. A sad, zlatni rez opet znači SKLAD.
Treća stvar na slici je naslikan par ljudi koji šeta kao da se ništa i ne događa. Ne dolaze u pomoć osobi koja vrišti. Mirno šetaju.
E, sad ću reći što ja mislim da je autor želio reći. Sklad koji čitam iz kompozicije i boje ovdje je prisutan jer je autor znao da ljudi vrište od pamtivjeka i da će vrištati do Sudnjeg Dana. Jednostavno, to je činjenično stanje. I to mi nemožemo zaustaviti. Možemo pomoći pojedincima da ne vrište, ali milijuni i milijuni će i dalje vrištati. I tako je to vrištanje dio ravnoteže svijeta. Par ljudi koji se šeće predstavlja nas, ostale egoiste, koji trenutno ne vrište (ali jednog će dana vrištati i trebati nečiju pomoč) ali ne dolaze osobi koja pati u pomoč. To je njegova slika svijeta. Postoje oni koji pate i oni koji ne pate. Oni koji ne pate (večina) ne žele ni misliti o patnji, a kamoli pa pomoći onima koji pate. Tako je već tisućljećima i tako će biti još tisućljećima.
I tako se vračam na sve nas, ministre. Svi smo mi vrištali, svi ćemo mi vrištati, ali u međuvremenu dok ne vrištimo ne mislimo na one koji u ovom trenutku vrište. Mi smo oni koji šetaju... Kao da se ništa ne događa... Nemoj se uvrijediti, ali tako si pesimističan, a za to doista nemaš razloga... Koliko sam ja shvatila iz tvojeg bloga trenutno najveća briga u tvom životu je na koji ćeš faks ići. I to ne zato jer nemaš ocjene za faks na koji želiš. Ne, neznaš jer si dobar u svim područjima i možeš kamo želiš. E, sad, ne misliš li da je pomalo egoistično od tebe trošiti vrijeme na takve gluposti kad neki tvoji vršnjaci već imaju posao i brige u STVARNOM ŽIVOTU??? Nije li to malo egoistično kad i mlađi od tebe ginu u neizrecivim užasima??? (Nemoj se uvrijediti, samo pišem istinu.) I ja sam, moram priznati, egoist. Svi smo mi egoisti, ministre. Sve dok ne dođe na nas red da vrištimo...
I tako dolazim do zaključka da krik nije nikakva slika naše budućnosti. To je bezvremena slika, predstavlja ljudski rod općenito, predstavlja svakog pojedinca, bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem taj pojedinac živi...
Eto, ovo je moja analiza Krika... Ako sam bila oštra ili nepravedna, ispričavam se... Ali tako ja to vidim... I još uvijek se bojim te slike. Možda zato jer progovara tako iskreno.

nedjelja, 04.06.2006.

PORTRET MOG ŽIVOTA

Svanulo je jedno relativno sunčano jutro u mom selu... Sad su došli oblaci... Ali ipak, dok vidim sunce, bolje sam... Vrate mi se moje boje. (U jednom od prethodnih postova pisala sam o tomu kako mi je u zadnje vrijeme sve sivo.) Pa, kako to stoji u jednoj pjesmi, život je nekad siv, nekad žut... Ovog jutra sam malo razmišljala o tome koje bi boje bio portret mog života...
Moja boja je ljubičasta... Tamna... Ponekad nebo poprimi tu nijansu u sumrak... Pomalo sjetna... Melankolična... Tajanstvena... Boja ljubičica koje sam kao dijete brala... Moja boja...
Nevjerojatnu sklonost imam prema plavoj. Boja ljetnog neba... Boja mora... Ta me boja podsjeća na snove... Plava za sve moje snove...
Žuta me asocira na moje frendice. Na smijeh. I suncokrete (koji su moje omiljeno cvijeće). I na ivančice. (A ivančice me podsjećaju na moju kumicu.) I na sunce. Žuta meni znači sreću.
Onda crvena... Jarko crvena... Znam da je ovo kliše, ali crvena je za sve moje ljubavi... (Koje su u pravilu završavale nesretno tj. ja sam na kraju bila slomljena srca.) No, ipak, ne možeš živjeti bez ljubavi... Pa zato crvena...
Siva... Za svaki dan kad sam se osjećala usamljeno... Umorno... Ili neshvaćeno... Ta je boja neizbježna... Čini mi se da bi je na mojem portretu bilo dosta...
Portret mog života nebi mogao bez zelene... Zelena kao priroda... Volim prirodu... Zelena kao polja, šumarci i livade oko moje kuće... Ne bi mogla bez te zelene... Moja lutanja i gubljenja u toj zelenoj... Zelena je moje djetinjstvo...
Bijela... Bijela kao oblaci... Bijela kao smirenje...
Crna... Za razliku od mnogih, ne povezujem je s nesrećom... Crna poput noći... A noć je moje omiljeno doba dana... (Makar crna i bijela nisu boje, nego stanja... Ono što percipiramo kao crno i bijelo zapravo su ili jako blijeda ili jako tamna siva... Crno i bijelo možemo samo doživjeti...)
Pa smeđa... Smeđa u jesen... Lišće... Zbilja izgleda čarobno... Smeđa kao boja zemlje... Smeđa kao boja kore drveća... Smeđa, još jedna boja prirode koju toliko volim...
Narančasta... Još jedna boja koju povezujem s prirodom... S poljima pšenice i klipovima kukuruza... (Ipak sam čitav svoj život provela na selu...)
Te boje me podsjećaju i asociraju na toliko stvari da mi ni tisuće postova nebi bilo dovoljno da sve to zapišem... Zato ću ovdje stati zbog nedostatka vremena... Već se iz onog što gore stoji može vidjeti da bi portret mog života bio šaren... Raznobojan... U tome je možda i ljepota života... U njegovu šarenilu... Ponekad neka boja prevlada, no uvijek su tu i ostale. Zadnjih dana me mučila siva... No, polako mi se vraćaju i ostale boje... Znam da su uvijek tu... Iako ih ponekad ne vidim... Ali život NIKAD nije siv... (Pa čak ni onima koji ne znaju što su boje...) Život je šaren... I portret mog života je šaren... Neke boje bile bi malo više zastupljene... Možda malo više zagasitijih tonova... No, bilo bi tu i jarko žute... Sanjarski plave... I možda sitnica crvene... Jako puno zelene, dosta smeđe i narančaste...Takav bi bio portret mog života...

subota, 03.06.2006.

MOJ MIR...

"Moj mir" napisao je moj djed iznad vratiju podruma naše klijeti... Njega više nema (nikad ga nisam ni upoznala, umro je dvije godine prije nego što sam uopće rođena), ali slova još tamo stoje. Nekako mi se vrte po glavi... Pitam se što uopće jest moj mir...
Neznam bih li uopće trebala pisati u ovakvom raspoloženju, nešto sam izdeprimirana danas... Umorna... Možda tjeskobna... Ima tu i zabrinutosti... Ma ima svega i svačega... Kad bi moje raspoloženje i osjećaji bili mozaik, bili bi tamni. Crni. Sivi. Toliko želim neko smirenje... Moj mir... Želim jedan dan a da ne brinem zbog nečeg... Jedan dan a da se s nikim ne posvađam... Jedan dan bez loših vijesti... Jedan dan samo za smijeh i dobro raspoloženje... Ali to je nemoguće... Inače sreću i smirenje nalazim u sitnicama... Pisanje... Crtanje... Dobra knjiga... Pjesma koju volim... Razgovor s frendicama... Duga šetnja bez nekog određenog cilja... Sanjarenje... Gledanje u zvijezde... Neka sitnica koja me sasvim obuzme... Prve visibabe u proljeće... More i sunce ljeti... Berba grožđa i boje u jesen... Prekrasne male pahuljice zimi... Zapravo, mnoge skroz banalne sitnice mogu biti moj mir... Moja sreća... Danas mi je bio grozan dan... ali, dok ovako pišem, svakom riječju koju ispišem stvarno se osjećam bolje... Ovo je moj mir...
Vjerujem da svatko tako ima nešto što ga usrećuje i smiruje... Moj djed je imao svoju klijet, ja imam svoje pisanje... Mislim da znam kako se osjećao dok je ispisivao one riječi iznad vratiju klijeti... "Moj mir..."

JEDNOSTAVNO UMOR

Kada znaš da ti je dosta svijeta oko tebe??? Možda kad te prestane biti briga što se uopće događa... Zadnjih tjedana izgubila sam vezu s svijetom oko sebe. Razlog? Jednostavno umor....
Svaki dan pretvara mi se u istu priču... Buđenje u šest, škola, pa doma, eventualno nađem neku knjigu pa čitam, nešto crtam po svemu i svačemu, pa shvatim da moram učiti, pa učim (tj. pretvaram se da učim) pa dođem ovdje na blog ili na chat i pišem gluposti... Već mi je dosta svega...
Kada znaš da su sve priče između tebe i nekoga ispričane??? U moje društvo sve se više uvlači neka šutnja, ne znam je li i ostatak ekipe to primijetio. Ovih zadnjih tjedana samo se žalimo na školu, zbrajamo ocjene, dobro, razgovora o dečkima i o tome kak je naša obitelj sjebana uvijek ima... Ali sve više se javlja ta šutnja... Nakon dvije godine poznanja ispričalo se sve što se ispričati dalo...
Danas sam nakon neznam koliko dugo gledala Dnevnik. Možda su prošli tjedni, možda mjeseci. Svijet se još okreće. Uvijek iste priče... "Staro sranje, drugi dan." Svijet još nije smislio kako stati Amerima na rep dok oni još uvijek ubijaju civile u Iraku... Posvuda neke nesreće... A ja se ne mogu riješiti osjećaja da je to sve već viđeno... Povijest se stvarno vrti u krug... A mi nikako da naučimo nešto iz nje...
I tako još jedan sivi, kišni (jesenjski) dan zadnjih dana proljeća, a ja pišem još jedan post i jedino što mi ostaje je jednostavno umor... Umor od svega... Mislila sam da će ljeto i praznici donijeti konačno nešto zanimljivo. POtrudit ću se da mi ljeto bude zanimljivo... No, u zadnje vrijeme... Neznam kako to opisati... Svijet je ponekad pun boja, a u zadnje vrijeme se sve one pretvaraju u sivu. Možda trebam ponovo pronaći svoje boje... Možda trebam jednostavno trebam pošteno odspavati... Možda je krivo ovo sumorno vrijeme... Možda sam jednostavno pod stresom zbog zadnjih dana škole... Ali definitivno se moram riješiti ovog umora... Možda jedan sunčan dan donese i malo svjetlosti u moj život... A možda sama trebam smisliti kako da se opet veselim nečemu...

četvrtak, 01.06.2006.

NETKO TO OD GORE VIDI SVE

Doista vjerujem u to... Jedna od rijetkih stvari u koje DOISTA vjerujem... Iz jednostavnog razloga što u to moram vjerovati. A moram u to vjerovati da bih ujutro imala razlog da se uopće dignem iz kreveta. Da bih imala razlog da dišem... Sve se događa s nekim smislom. Sve se događa iz nekog razloga... I ja sam iz nekog razloga (kojeg trenutno baš i ne vidim) tu...
Ljudi se oduvjek žale na NEPRAVDU. Što je to nepravda??? Kad im se jednostavno dogodi nešto što im nije po volji, to je nepravda. Kad se dogodi nešto što im nije baš u nekom njihovom savršenom planu, to je nepravda. A jebiga, jesam mlada, ali sam već došla do zaključka da se sranja događaju. Ne možeš ih izbjeći... Pa nema ni smisla tuliti kako je nešto nepravda... Život je nepravda, zaključila sam. I bilo bi bolje da se svi mi lijepo naviknemo na to...
E sad, opet ne kužim da ljudi nešto što definiraju kao nepravdu, ali nepravdu koja njima ide na ruku nazivaju SREĆOM. Npr. jedna moja frendica je učila kao luda za test. Dobila jako teška pitanja i lošu ocjenu. Druga nije učila ništa. Ali nju su zadesila laka pitanja i dobila je dobru ocjenu. Pa zar to nije nepravda??? Ali nitko to tako ne kaže. Kažu da je ona druga imala sreće. Zašto nitko stvari ne naziva njihovim pravim imenom???
Sreća. Fortuna... Neki je imaju, neki nemaju, a svi je žele. Pa što je uopće ta SREĆA uopće??? Kad ti se dogodi nešto dobro a da to ne očekuješ??? (Jedna mudra misao koju sam pokupila iz neke knjige jest ta da ti se nemože namjerno posrečiti.) Pa zar nije to nepravda??? Jer, koliko god da ti bude loše, uvijek ima ljudi kojima je gore. Zar nebi bilo njima bolje s tom srećom???
Zaključila sam da ja unatoč svemu IMAM sreće. Odnosno nepravde. Iz jednog od ranijih postova (Zgode i nezgode jedne Athrope) može se lijepo vidjeti da sam već tisuću puta mogla završiti mrtva. Mislim, pa toliko sam beznačajna da je sama moja egzistencija (objektivno gledano) nepravda. Jer, koliki su veliki umovi umrli prerano??? Koliki od njih nikad nisu bili ni rođeni... A ja sam živa, ja dišem i ja sam tu...
Pa tako smatram da mora postojati NEKI razlog što sam tu... Nešto me toliko puta spasilo... Nešto me blagoslovilo dobrom obitelji, prijateljima, zdravljem i vlastitom glavom kojom mislim... Iz nekog razloga... To mi se čini kao nepravda kad pomislim da postoji toliko ljudi koji to nemaju... Odnosno, to je sreća za mene... Iz nekog razloga ja IMAM sreće... Neznam, možda postoji neka misija koju moram obaviti u životu... Još nisam shvatila što je to... Ali sam prihvatila činjenicu se sve možda događa s razlogom. Možda to netko tamo gore sve gleda... S stajališta vjernice morala bih se složiti s tim... Ali ne zato što to piše u nekoj staroj knjigi koja mi i ne znači toliko mnogo... Nego iz same činjenice što postojim... Iz same činjenice što svijet postoji... Sve to ne može biti slučajnost... Sve to ne može biti sreća. Jer, gledajući vjerojatnosti, trebala bi to biti neka luda sreća... Jako luda sreća... I kad gledam svijet, vidim nešto nevjerojatno... Nešto tako složeno ne može postojati samo iz sreće. SLUČAJNOSTI. I zato prihvaćam činjenicu da netko sve to od gore gleda... I, iako se tako ne čini (jer se događaju razna sranja, zapravo mi sami sebi radimo sranja) uvjerena sam da nas ono što nas promatra voli... Jer, unatoč svim našim pokušajima da uništimo sami sebe i sve ono što nam je dato (a za uništavanje je ljudski rod zbilja stručnjak- vrsta koja je izumila oružje i ratove) iz nekog razloga još uvijek nismo uspjeli...

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.