Jeka tisine
ponedjeljak, 05.06.2006.
KRIK (OVO JE ZAPRAVO ODGOVOR NA PRETHODNI KOMENTAR OD MINISTRAGUBLJENJAVREMENA)
Ministargubljenjavremena je u jednom od komentara na moj prethodni post izjavio da slika "Krik" Edvarda Muncha "proročanski gleda u budućnost ljudske rase punu tjeskobe"... Mislim da je to za jednog osamnaestogodišnjaka jedan jako negativan način razmišljanja... Moram reći da se ne slažem s njim... Možda djelomice, no definitivno ne u potpunosti...
Možda jesam naivna i mlada i ne znam puno stvari o životu, ali definitivno ne mogu prihvatiti da je budućnost ljudskog roda takva... Mislim, gledam u tu sliku... I vidim jednostavno užas... I ništa više... Jedno prazno, bezoblično lice koje vrišti... Budućnost ljudskog roda jednostavno ne može biti takva. Ili ipak?
Ovo će zvučati neobično, ali kad gledam u tu sliku (a upravo gledam) mogu čuti taj krik... U glavi... Mogu čuti taj glas, bezobličan poput lica osobe koja vrišti... Čujem samo užas... I ništa više... Sve ono što je to biće bilo i sve ono drugo što je osjećalo ili mislilo nestalo je... Ostao je samo užas... Čisti užas... Jeza... I ništa više... Ne, ne mogu zamisliti takvu budućnost. Ne mogu prihvatiti takvu budućnost...
Ali toliko ljudi i danas VRIŠTI... Toliko je ljudi poput ove osobe... Užasnuto... Prestrašeno... Jednostavno vrište... Bespomoćno... Svatko od nas je barem jednom u životu bio u situaciji (ili će biti) kad je u jednom trenutku jedino što je preostalo jest vrištati... Vrištati jer ne možemo ništa drugo... Vrištati jer je to jedini način kojim bi mogli opisati stanje u kojem se nalazimo... Jednostavno vrištati...
Pa tako mislim na one koji danas vrište... Vrište zbog boli, gladi, žeđi, no ne samo zbog toga... Vrište iz zabrinutosti, vrište jer ne znaju što bi dalje... Vrište zbog mržnje, vrište zbog ratova... Vrište zbog toga što su im naudili drugi ljudi...
Budućnost? Ministre, Krik je sadašnjost, Krik je u ovom trenu... Krik nije nikakva budućnost, nije SF, nije nešto neizrecivo daleko... Krik je tu... Sad... Posvuda...
A ljudi su vrištali i dugo vremena prije... Mržnja i bol prate povijest ljudskog roda od prvih dana... Mržnja dovodi do boli... Bol dovodi do krika... Krik je oduvijek bio tu da izrazi bol... Da izrazi užas... Pa tako je krik i prošlost ljudskog roda... Danas se čini da je na svijetu više boli i užasa, možda i jest tako... Jer smo razvojem svoje inteligencije i tehnologije naučili divne nove načine kojima možemo drugim ljudima nanjeti bol... Izazvati užas... Sve što smo izumili, iskoristili smo za uništenje...
Pa, smatram li sad, nakon nešto promišljanja da će Krik biti i budućnost ljudskog roda? DA, moram priznati da hoće. Bio je tu u prošlosti, tu je u sadašnjosti i definitivno će ga biti u budućnosti... Bojim se da ćemo svi mi u budućnosti jako vrištati... Jer, tehnologija i dalje napreduje, ljudi i dalje mrze... Jednog dana uništit ćemo sami sebe... Samo je pitanje KADA.
Nemam više iluzija tipa "mi možemo popraviti svijet ako se svi potrudimo". Zato jer se NEĆE SVI POTRUDITI. Ovo društvo je egoistično i nikoga nije briga za one koji pate. Čast iznimkama, ali gotovo nikog nije briga za one koji vrište pod uvijetom da oni nisu ti koji u tom trenu pate...
I sad opet gledam u tu sliku i uočavam tri mala detalja: prvi je komplementarni odnos na slici. Velika ploha narančaste i velika ploha plave spajaju se. Crvene i zelene crte kao nebo i oblaci... Velik otok žute i ljubičasta voda iznad nje. Jedna od prvih stvari koje sam naučila o boji je da komplementarni odnos znači SKLAD. Neobično. Sklad usred takve slike??? A ovdje i postoje sva tri komplementarna odnosa (plavo-narančasto, žuto-ljubičasto, crveno-zeleno)...
Druga stvar je kompozicija. Koja je složena. Očiti zlatni rez. Gornji, manji pravokutnik jarkih boja (crvene i narančaste) koji je tematski nevažan. I donji, tamniji dio, u kojemu je skoncentrirana sva radnja, prisutne su manje plohe boje. Pomak glavne teme od središta slike prema dolje. Definitivno se radi o zlatnom rezu. A sad, zlatni rez opet znači SKLAD.
Treća stvar na slici je naslikan par ljudi koji šeta kao da se ništa i ne događa. Ne dolaze u pomoć osobi koja vrišti. Mirno šetaju.
E, sad ću reći što ja mislim da je autor želio reći. Sklad koji čitam iz kompozicije i boje ovdje je prisutan jer je autor znao da ljudi vrište od pamtivjeka i da će vrištati do Sudnjeg Dana. Jednostavno, to je činjenično stanje. I to mi nemožemo zaustaviti. Možemo pomoći pojedincima da ne vrište, ali milijuni i milijuni će i dalje vrištati. I tako je to vrištanje dio ravnoteže svijeta. Par ljudi koji se šeće predstavlja nas, ostale egoiste, koji trenutno ne vrište (ali jednog će dana vrištati i trebati nečiju pomoč) ali ne dolaze osobi koja pati u pomoč. To je njegova slika svijeta. Postoje oni koji pate i oni koji ne pate. Oni koji ne pate (večina) ne žele ni misliti o patnji, a kamoli pa pomoći onima koji pate. Tako je već tisućljećima i tako će biti još tisućljećima.
I tako se vračam na sve nas, ministre. Svi smo mi vrištali, svi ćemo mi vrištati, ali u međuvremenu dok ne vrištimo ne mislimo na one koji u ovom trenutku vrište. Mi smo oni koji šetaju... Kao da se ništa ne događa... Nemoj se uvrijediti, ali tako si pesimističan, a za to doista nemaš razloga... Koliko sam ja shvatila iz tvojeg bloga trenutno najveća briga u tvom životu je na koji ćeš faks ići. I to ne zato jer nemaš ocjene za faks na koji želiš. Ne, neznaš jer si dobar u svim područjima i možeš kamo želiš. E, sad, ne misliš li da je pomalo egoistično od tebe trošiti vrijeme na takve gluposti kad neki tvoji vršnjaci već imaju posao i brige u STVARNOM ŽIVOTU??? Nije li to malo egoistično kad i mlađi od tebe ginu u neizrecivim užasima??? (Nemoj se uvrijediti, samo pišem istinu.) I ja sam, moram priznati, egoist. Svi smo mi egoisti, ministre. Sve dok ne dođe na nas red da vrištimo...
I tako dolazim do zaključka da krik nije nikakva slika naše budućnosti. To je bezvremena slika, predstavlja ljudski rod općenito, predstavlja svakog pojedinca, bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem taj pojedinac živi...
Eto, ovo je moja analiza Krika... Ako sam bila oštra ili nepravedna, ispričavam se... Ali tako ja to vidim... I još uvijek se bojim te slike. Možda zato jer progovara tako iskreno.
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.