Jeka tisine

četvrtak, 25.05.2006.

KEMIJA...

...ta riječ se koristi u jako puno značenja... Kemija kada se dvije osobe privlače... Kemija kada se govori o sintetičkim lijekovima... Kemija kao predmet koji zagorčava život mojim vršnjacima... Kemija, moj životni poziv.
Dosad sam bila malo izgubljena (može se vidjeti u prvim postovima), ali danas sam skoro pa sigurna da se mislim baviti kemijom u životu...Možda čak i predavati... Ne znam... Sve me to uveseljava. Volim kemijske jednadžbe. Volim kemijske reakcije. Volim zamišljati male, šarene, nevidljive molekulice i atome kako se kreću u nekom sasvim sređenom kaosu, spajaju se i razdvajaju... Atomi su pravi mali svemiri za sebe... Jezgre atoma predstavljaju zvijezde, elektroni planete. Sve se kreće u nekom čudesnom ritmu... Gotovo hipnotizirajuće. Sve je tako savršeno. Jasno. Smirujuće...
A eto, tako sam ja danas predavala kemiju jednoj od svojih najboljih frendica (sutra ju profa pita). I neopisivo sam ponosna na nju. (Dobro, i na sebe.) Kad je ujutro došla u školu ni oksidacijski broj nije znala odrediti. Kad smo odlazile znala je samostalno riješiti redoks proces. :-) Danas čak i mogu zamisliti neku budućnost u kojoj bih ja bila profesorica iz kemije. Ali ne jedna od onih dosadnih koja bi suhoparno odpredavala gradivo... (I usput im ubila svima volju i za kemiju i za život...) Ne, pokušala bih prenjeti svojim đacima dio ljepote koju vidim... Dio tog savršenog sklada. Mislim da sam danas svoju frendicu naučila nečemu novom. Prenjela sam joj dio znanja. I drago mi je zbog toga. A istodobno sam i ja naučila nešto... Kakav je to osjećaj kada nekoga nešto naučiš. Ima nešto u tome...
Mislim da kemiju kao predmet volim jer u njoj nema štreberaja. Trebaš znati misliti, logički zaključivati a ne bubati se glupe, beskorisne podatke. A vjerojatno i zato što neki put uključuje praktičan rad (na kojemu redovito napravim neku glupost- vidi prethodni post).
Hehehe, ako se ne predomislim, možda bi mogla biti nova Marie Curie. Možda... A možda ne... Tko zna, imam još 2 godine da se odlučim što zapravo želim biti u životu... 2 godine su strašno puno vremena...

JER JOŠ TRAVA NIJE NIKLA TAMO GDJE JE STALA MOJA TENISICA (ILI ZGODE I NEZGODE JEDNE ATHROPE)

Užasno sam sklona nezgodama. Ne namjerno. Jednostavno hodam okolo ko muha bez glave... I često se onda dogodi neko veselje... Frendice su me već par stotina puta zaustavile na vrijeme pa da me ne trkne auto. Ko mušicu... Ja samo idem... Valjda jednom dijelu mene nije ni bitno to što idem direkt u auto... Onda visina... Skačem po prozorima, pentram se na drveće (već je bio i većih nezgoda s drvećem, ali o tome ću poslije u ovome postu)... Pa brzina... Idem se ja spuštat s Ivanščice (visina 1035 m) s biciklom bez kočnica... Tako, ako se sve skupa zbroji prilično sam autodestruktivna. Ovdje ću opisati par istinitih zgodica i nezgodica iz mojega života...
Ako bi slučajno nestala ili bi mi se nešto dogodilo pa me se nebi moglo identificirati obično pa bi pitali imam li kakvih oznaka ili ožiljaka na tijelu, moji bi imali jako puno toga za nabrajati. Doduše, sad su sve to bijele crte na mojoj koži, no svaka ima prilično zabavnu pričicu...
Lijeva šaka... Tragovi zubiju psa (skoro mi je odgrizao šaku, a sad se ožiljak svodi na blijedi polumjesec pomoću kojeg određujem što je lijevo, a što desno jer to dvoje ne razlikujem).... Iz te zgode samo se sjećam da je bilo jako puno krvi. Oba koljena sam u prošlosti temeljito izbrusila jer sam stalno padala s bicikla... Lijeva noga kod zgloba. Tu mi se zapičio u nogu onaj dio od bicikla na koji ide lanc... Ono kružno. Rezultat: 1 tjedan bez hodanja, 3 tjedna šepanja i sada 4 rupe na mojoj nogi koje su bile prilično duboke... Lijeva noga- od koljena do zgloba- jedna lijepa ravna crta nastala kad sam skakala preko ograde... I rasparala nogu cijelom navedenom dužinom. Lijeva strana vrata... Za taj ožiljak nisam ja kriva, ali je najuočljiviji (za to su krivi liječnici i operacija na vratu)... Pa nekoliko centimetara iznad srca (za to jesam kriva). Jednom sam pala sa ograde (skupa s vratima te ograde) koja je imala šiljke. Nasreću, samo me okrznula, da nisam pala završila bi s šiljkom u srcu... Dvije paralelne crte na čelu (makar su sad jedva vidljive). Srušila sam se na radni stol pa odbila od stola i još jedanput pala na stol... Popis se nastavlja u beskonačnost...
Jedna vesela zgoda bila je kad sam se penjala na drvo pa pukla grana ispod mene. Padala, padala i onda zaglavila u procjepu između dva stabla. Nekih 45 minuta sam visjela na stablu i vikala "Upomoć!!!" iz sveg glasa dok netko nije došao. A onda su morali drugo drvo piliti s motorkom da me spase... Naposljetku, dok je drvo palo, ja sam bila oslobođena, a moja noga tamnoljubičaste boje jer mi se zaustavila cirkulacija jer sam bila ukliještena. No, inače mi nije bilo ništa...
U zadnje vrijeme malo sam se primirila... Sad sranja radim samo u školi tj. u kabinetu iz kemije. Već sam doznala što to znači "kemijska opeklina" (srećom, moja je skroz malena), upropastila sam si maskicu od mobitela s dušićnom kiselinom, skoro se ugušila čistim amonijakom i klorom, otrovala jodom, u par navrata napravila požar (na jedan sam osobito ponosna- dosezao je skoro do stropa, a strop je nekih 3.5 metra od tla), više puta eksploziju ("a kaj bi bilo da udvostručim doze...")... U biti, našla sam svoj životni poziv... Još mi je palo na pamet proizvoditi nitroglicerin (glicerol+nitratna kiselina)... Ali za to ima vremena... Jer još trava nije nikla tamo gdje je stala moja tenisica... A i tko zna što ću sutra...

petak, 05.05.2006.

SANJARENJE

Još kao djevojčica gubila sam se u svijetu snova... Stvarala svoje male, lijepe, sigurne svjetove i nestajala u njima. Svjetove u kojima ništa nije bilo nemoguće. Svjetove u kojima ja sve bilo tako lako... Pitam se nije li već sad krajnje vrijeme da se probudim... Spustim s oblaka... Uozbiljim... Da jednostavno odrastem.
Još uvijek se skrivam u svojim malim svjetovima. Ponekad se toliko uživim da ne znam razlikovati stvarnost od mašte. A ponekad i ne želim shvatiti da je to samo mašta...
Nedavno sam čitala jednu knjigu (lektira , ali čak dobra) u kojoj su stajali stihovi: "Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život- to je san, a san su i sami snovi".
Možda sanjarenjem preko dana nadomještam noćne snove... Ne znam... Ali neka sam sanjar... Mnogo velikih ljudi kroz povijest bili su sanjari, ljudi koji su imali samo svoje snove i viziju. Ma neka sam sanjar... Možda jednog dana ostvarim svoje snove... Neka sam sanjar... Sanjar koji sanja sreću...
Ili bih se zbilja trebala spustiti na zemlju. Dok ja sanjam, vrijeme prolazi. Dok ja sanjam, propuštam neke lijepe stvari koje bi mi se mogle dogoditi. Dok ja sanjam, svijet se mijenja...
Ipak, kakav bi bio svijet bez snova??? Siv, prazan... Naši snovi nam pokazuju ono što želimo, volimo, čemu se nadamo. A kakav bi bio svijet bez želja? Kakav bi bio svijet bez ljubavi? Kakav bi bio svijet bez nade?
Možda je to što toliko sanjarim dobro. Iako, ne mogu vječno ostati u oblacima... Moram naučiti prihvatiti stvarnost i živjeti u njoj... Ali ipak, ne odustajem od svojih snova... Samo trebam pronaći način da ih ostvarim... Bojim se da je nemoguće. Ali ipak nade... Nade da postoje ljudi koji u stvarnosti žive svoje snove... I nade da ću ja biti jedna od njih...

BALAŠEVIĆ...

...trenutno svira u podlozi. Kao i gotovo svaku večer... Zapravo, kad bolje pogledam, ako sam za ičije pjesme jako vezana, onda sam za njegove... Po njegovoj pjesmi dobila sam ime... Njegove pjesme slušala sam cijelo djetinjstvo... I uz njih vezala svoja sjećanja. I tako dok sad lutam labirintom svojih uspomena pronalazim neke stvari na koje nisam pomislila već godinama... Prvi put na moru... Omišalj, noć, ulična svjetiljka i pjesma "Don Francisko Long Play"... Jedna od mojih prvih ljubavi... Stihovi iz njegove pjesme (Citron pesme) "Kad neće mali anđeli, sredit će mali đavoli, da mene XXXXX naposlijetku zavoli. Sve ono pati i sanja prolazi kroz razna stanja, e pa ljubav mora i da zaboli" na zadnjoj strani moje bilježnice. "Sve otišlo u Honduras" vraća me u doba kad sam bila klinka i skakutala po krevetu u ritmu te pjesme... "Bezdan" i "Slovenska" me žaloste... "Poluuspavanku" sam jednom slušala cijelu noć dok nisam mogla spavati... Zapravo ne postoji nijedna njegova pjesma koja me ne asoicira ni na što, svaka u meni budi drugačije reakcije i osjećaje... I znam skoro svaki stih... A svaka njegova pjesma je zapravo priča... Najčešće, priča o ljubavi. Ima i drugačijih, ali najčešće je to ljubav. I to nesretna. (Opet iz njegove- "Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja": "Sve prave su ljubavi tužne..."). Zbog toga me neke njegove pjesme rastuže. Ali ipak ih slušam. Neke su nevjerojatno banalne, dok druge zbilja znaju potaknuti na razmišljanje. Neke njegove pjesme mi izmame smješak na lice bez obzira na to koliko tužna bila. Zbilja volim njegove pjesme. Zbog toga što su nevjerojatno proživljene... Zbog toga što su toliko iskrene... Zbog toga što na njih jednostavno ne mogu ostati ravnodušna.

srijeda, 03.05.2006.

O USAMLJENOSTI, BLOKADAMA I ZIDOVIMA

Ovdje je trebala stajati daleko zabavnija i veselija tema... Moje smiješne nezgode... Bila sam skoro pri kraju... Falio je još jedan događaj... Ali nešto se dogodilo u međuvremenu. I tako sad, zapravo protiv svoje volje, ali jednostavno moram nekud s svim onim što trenutno osjećam... Jednostavno se previše toga skupilo... Usamljenost i nerazumjevanje potencirani jednostavno umorom. Ne onim fizičkim, toga sam naučila savladavati čak i predobro. Da bar, sada je riječ o psihičkom umoru... A s takvim se još uvijek ne znam boriti... Pojavi se ponekad... Pa nestane. Ili ga ja utišam... (Mislim da zapravo nikad nije nestao.) Umorna sam od stalnog skrivanja. Umorna sam od pretvaranja da sam jaka... Umorna sam od pretvaranja da ja zapravo ne trebam nikog, i da sam sama sebi dovoljna. Shvatila sam to maloprije. Mogu ja biti neznam kako samostalna i pametna, ipak ne mogu ovako dalje... Oni koji me znaju vjerojatno znaju i o čemu se radi... Nitko mi se ne može približiti... Ja se rijetko smješkam... Ja nikad ne gledam drugima u oči... Meni je neugodno čestitati ljudima rođendane... Ja sam u svojem malom, sigurnom svijetu, skrivam se od stvarnog života. Jer, dok sam ondje, ne mogu biti povrijeđena. Dok sam tamo ja sam sigurna, zaštićena. No, ipak, dok sam tamo nitko mi ne može blizu. Razvila sam upravo savršen obrambeni sustav. Ipak, ima jednu manu. Što se događa kad zidovi postanu jednostavno predebeli??? Strah me da je do toga došlo.
Dogovarala sam danas sastanak s jednom osobom za koju smatram da imam jako puno toga zajedničkog. I nešto je u meni jednostavno puklo. Kao i inače. Onaj dio koji želi biti slobodan u konfliktu s onim djelom mene koji želi sigurnost, sigurnost možda i pod svaku cijenu. I ja tako pišem "I ja jedva čekam", a zapravo si mislim "Ne mogu ja ovo". I onda priznam da mi je bed (samo ne zapravo koliki bed). Jer, to nije samo bed, to nije trema, to me guši jednostavno. Udaram po svojim zidovima, pokušavam se izvući van... Možda je prekasno. Bilo kako bilo, trebam vremena da riješim ovo sama sa sobom... Rješenje neće doći samo i sigurno neće doći preko noći...

ŽIVOT JE LIJEP

Postoji puno razloga zbog kojih smatram da je život lijep... Stvari, ljudi, bića i pojave koje volim... Pa da ih par napišem... Volim prirodu: volim pun mjesec, zvjezde, nebo, oblake, sunce (osobito izlaske i zalaske), volim životinje, šume, mora, rijeke, jezera, volim valove i vjetar, proljetnu kišu na mom prozoru... Volim boje... A svijet je prepun boja... Boje duge, našarane posvuda oko nas... Život nije crno-bijel i to mi se sviđa... (Život je nekad siv, nekad žut...) Volim ljude... Volim male sitnice koje mi izmame osmjeh na lice: dobru knjigu, dobro društvo, dobru raspravu i razgovor, dobru pjesmu koju onda čitav dan pjevušim... Volim jednostavno odlutati... Bez cilja... Jednostavno da si sredim misli... Ponekad je to u obliku dugih šetnji koje stvarno volim, a ponekad jednostavno odlutam u mislima... Volim adrenalin...ono ludo lupanje srca... Volim voljeti... Volim biti voljena... Volim ona buđenja ujutro kad jednostavno znaš da će dan biti lijep... Volim pjev ptica... Volim svoje malo selo (i nemogu zamisliti život u gradu)... Volim suvenire... I razglednice... I pisma... Volim izlete... Volim šarati po zadnjim stranama svojih bilježnica... Volim crtati... Volim pisati... Volim križaljke... Volim dobre vijesti... I iznenađenja... Volim svoje tenisice... I mobitel... I svoju malu sobicu na katu... Volim svoj razred... I prijateljice... I obitelj... Volim sanjariti... Volim broj 3 i sve brojeve koji su s njim djeljivi... Volim drveće... I cvijeće... Ivančice koje će uskoro cvasti (i obilježiti već tko zna koju godinu koliko poznajem jednu od svojih najboljih prijateljica)... I planine... I visoku travu... Žito... Svoj već stari bicikl i svaki kilometar koji sam odvozila na njemu... Volim zimu... I pahuljice... Tako su savršene... Navodno ne postoje dvije posve jednake... I snjegoviće, grudanje i valjanje u snjegu... Sige- one ledene što vise s krovova i prekrasne stalaktite i stalagmite u špiljama... Slapove... Volim smijeh... Ali i mir... Tišinu... Volim kad mi nešto ispadne točno onako kako želim... Volim provesti dan s nekim koga volim... Volim... Volim... Toliko je stvari koje volim da ih nemogu sve popisati... A sve su one samo dio kolaža onog što se zove život... Pa tako... Ja volim život...

utorak, 02.05.2006.

O IZGUBLJENIM DUŠICAMA

Znate one ljude koji su jednostavno izgubljeni??? Ja sam jedna od takvih. Izgubljena u prostoru, vremenu, vlastitim osjećajima, željama i planovima. Ponekad nisam sigurna što želim, što volim i što bih dalje... MIslim da je većina ljudi tako izgubljena, ali to ne pokazuje...
Izgubljenost je u doba puberteta i postpuberteta normalna stvar. Tako za jednu šesnaestogodišnjakinju poput mene male odluke postaju noćna mora. Vjerujem da su male odluke upravo one koje određuju naš život... Velike odluke događaju se veoma rijetko u ovo doba života... A ako sam toliko zbunjena da nemogu donijeti neku malu, kako ću donjeti veliku odluku!!! Jednu veliku stvar morala sam odlučiti prije dvije godine, a ta je: što ću dalje u životu. Grozno!!! Kao dijete imala sam tisuću ideja: željela sam biti pjevačica, pravnica, arheologinja... Ma željela sam biti svašta!!! A onda dođe vrijeme kad se moram odrediti... A ja to nemogu. Ne znam... NIsam dovoljno zrela i odgovorna, nisam dovoljno sigurna... Čini mi se da je kraj osmog razreda definitivno prerano da donosiš odluku koja će ti utjecati na čitav život- da odlučiš čime ćeš se ostatak života baviti...
Upisala sam gimnaziju, za koju sam kasnije shvatila da je idealno mjesto za izgubljene dušice poput mene. BIla sam sretna i imala ocjene pa sam mogla upasti tamo. Moji su bili malo zabrinuti, jer poslije 4 godine gimnazije nemaš nikakvog zanimanja. Ali to nije bitno. Odgodila sam odluku na nekoliko godina... Bar dok budem nešto zrelija i pametnija...
Dobra stvar kod gimnazije (i ujedno loša) je hrpa predmeta (imam ih 17). Tako da moraš luđački učiti, ali opet, uvijek možeš naći nešto za sebe. Idu mi prirodni predmeti, poput matematike i kemije, ali ujedno i imam sklonost prema umjetnosti, osobito likovnoj. Valjda ću se uspjeti odlučiti do kraja četvrtog razreda... Nadam se da ću u trenutku kad budem pjevala Gaudeamus na maturi imati jasan plan o svojoj budućnosti. Vjerojatno neću. Takva sam. A neke su stvari i stvar sreće. Ne može ti se namjerno posrečiti, citiram iz neke knjige. Dosad je sreća bila na mojoj strani, a i trudim se, pa sam se skroz ok snašla u školi. Među ostalim izgubljenim dušicama. Da pitate nekoga iz moje generacije kamo ide poslije, reći će da nema pojma. A takvih ima i među maturantima...
POnekad se pitam zašto. Možda je to takvo vrijeme... Život razvojem tehnologije postaje sve lakši, ali ljudi tom tehnologijom i znanjima moraju naučiti baratati. A za to učenje treba vremena... Odrastanje se odgađa... Svi žele biti vječno djeca, lišeni odgovornosti. Ovo je doba doba kulta mladosti, svi žele biti mladi, mladi i slobodni. To potvrđuju brojne reklame na koje nalazim u svim mogućim medijima. Mladost. Sloboda.
Samo što neki tu svoju mladost i slobodu iskorištavaju. Ako si već mlad i izgubljen, tražiš sebe, pa možeš i malo eksperimentirati. Mislim da otud taj velik problem ovisnosti u mladih. Jednostavno izgubljenost. Želja za prihvaćanjem , pripadnošću nekamo. Želja da sve probaš... Da, to je mladost... Da, to je izgubljenost. Samo što kad jednom počneš biti ovisan o nečemu sve si više izgubljen i izgubljen i više nemožeš naći ni one djeliće osobe koja si nekad bila. Nekad je to, nažalost nepovratna izgubljenost.
Ja se još tražim... Malo sam pametnija svakim danom, učim nove stvari i čini mi se da sazrijevam. Čini mi se ponekad da sam čak i odraslija od vršnjaka... A ipak, ponekad mi se čini i da sam izgubljenija... Ipak, izbjegavam stvari za koje sam sigurna da će mi naškoditi. U mojoj okolini je to opijanje. Da, ponekad popijem pivu, ali uvijek se držim nekih limita. Ali ono što se događa među mojim vršnjacima, to mi nije normalno. Odu negdje, najčešće u park i tamo piju i piju s ciljem da se napiju jer pijani su duhoviti i kad su pijani sve je super... Pijani se zabavljaju... A onda povraćaju po podu i jedva da se dovuku do doma gdje još povraćaju... Ne kužim gdje im je tu fora... Toliko izgubljena opet nisam.
Dok se ja tako tražim, trudit ću se izbjegavati takve stvari, ali neki put se jednostavno moraš opeći da naučiš... A ako ovo čita jednako izgubljen vršnjak/vršnjakinja: Neke stvari je bolje naučiti iz tuđeg iskustva nego iz vlastitog... Pogledaj u crnu kroniku i shvatit ćeš da ipak netrebaš baš sve probati da uvidiš da neke stvari ne vode nikamo. Zapravo, vode u ništavilo, vode u smrt.

KLIN SE KLINOM IZBIJA...

Kad znaš da je magije jednostavno nestalo??? Kako znaš da je nečemu što je moglo biti lijepo kraj??? Čini mi se da to osjećaš... Nema više divljeg lupanja srca kad on prolazi... Nema više čežnje za njim kad vidiš neku stvar koja te podsjeća na njega... Magiji je kraj.
Da iskreno kažem, to i nije bila neka ljubav... Zaljubljenost??? Možda. Zatreskanost??? Sigurno. Trajala je nekoliko mjeseci i napravila apsolutni nered u mom životu. Nosila me u nebo i strmoglavljivala u pakao... Iskreno rečeno, čini mi se da je sve bilo jednostrano. Ali ipak... Jedan pogled, smješak ili pozdrav bili su mi dovoljni da počnem sanjati... Sanjati neku bajku u kojoj bi mi završili skupa i bili sretni do kraja života... Ali stvarnost je bila drukčija. Moja narav, nesamopouzdanje i ponos sprječavali su me da nešto poduzmem... I strah, da, genijalne planove kako da ga natjeram da razgovara sa mnom (imala sam tu nesreću biti zaljubljana u sramežljivog dečka), samo ih nikad nisam uspjela prevesti u stvarnost. Nisam imala hrabrosti, prilike ili jednostavno sreće... Mislim da su svi oko mene shvatili, a i svi oko njega... Je li i on??? Ne znam.
I tako ga nisam vidjela jedno duže vrijeme... I vrijeme je učinilo svoje... Prvo sam pronalazila sitnice koje su me podsjećale na njega svuda oko sebe. Izluđivale su me i žalostile. Jako sam se trudila ne misliti na njega. I, začuđujuće, uspjelo je!!! Dođuše, još uvijek sam se znala uhvatiti kako si u glavi vrtim sva moguća sjećanja koja sam imala na njega ili pjevušiti pjesmu koju sam čula od njega... Ali, sve je to blijedilo, možda čak i brže nego što sam očekivala. Onda je uslijedilo zaboravljanje...
Danas sam ga srela. Ne kažem da mi je bilo svejedno, daleko od toga, sama njegova pojava još uvijek djeluje na mene... Ali ne kao nekad. Frendicama kažem da me nije briga, ne znam koga zavaravam, njih ili sebe. Ali reakcija više nije onako snažna kao što je bila.
Prije nekoliko dana počela sam češće biti na chatu. Upoznajem nove ljude, mnogi su zanimljivi, naravno, ima i luđaka tamo, ali... Upoznala sam nekog tko ima mnogo stvari zajedničkih sa mnom... A što je bitnije, pokazuje interes za mene... Nije to prvi put što sam upoznala nekog na chatu, čak sam bila i razočarana... ali imam dobar osjećaj. Nakon jako dugo vremena osjećam se dobro. Shvaćam da mi je sve ovo vrijeme nedostajalo nešto- a to nešto bila je ljubav i pažnja. Njega njie bilo briga. Vrijeme je da idem dalje. Da, možda se samo zavaravam... Možda sam još uvijek zatreskana, postoji ta mogućnost. Moje frendice mi to kažu. Jedna ne želi prihvatiti da ja neću biti s njim... (ako ovo čitaš, D, sorry, ali tako je). Ona vjeruje u sretne krajeve i želi happy end za mene i njega. Ne znam... Možda sretni krajevi u stvarnosti ne postoje. Možda bi trebali uživati u onim trenutcima sreće što nam je data u nekom trenutku, bez obzira na to koliko taj trenutak kratak bio... A to ću i ja učiniti... Da, možda će sve biti samo iluzija, ali nije me briga. Želim samo biti sretna.

	svibanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.