Jeka tisine
četvrtak, 25.05.2006.
JER JOŠ TRAVA NIJE NIKLA TAMO GDJE JE STALA MOJA TENISICA (ILI ZGODE I NEZGODE JEDNE ATHROPE)
Užasno sam sklona nezgodama. Ne namjerno. Jednostavno hodam okolo ko muha bez glave... I često se onda dogodi neko veselje... Frendice su me već par stotina puta zaustavile na vrijeme pa da me ne trkne auto. Ko mušicu... Ja samo idem... Valjda jednom dijelu mene nije ni bitno to što idem direkt u auto... Onda visina... Skačem po prozorima, pentram se na drveće (već je bio i većih nezgoda s drvećem, ali o tome ću poslije u ovome postu)... Pa brzina... Idem se ja spuštat s Ivanščice (visina 1035 m) s biciklom bez kočnica... Tako, ako se sve skupa zbroji prilično sam autodestruktivna. Ovdje ću opisati par istinitih zgodica i nezgodica iz mojega života...
Ako bi slučajno nestala ili bi mi se nešto dogodilo pa me se nebi moglo identificirati obično pa bi pitali imam li kakvih oznaka ili ožiljaka na tijelu, moji bi imali jako puno toga za nabrajati. Doduše, sad su sve to bijele crte na mojoj koži, no svaka ima prilično zabavnu pričicu...
Lijeva šaka... Tragovi zubiju psa (skoro mi je odgrizao šaku, a sad se ožiljak svodi na blijedi polumjesec pomoću kojeg određujem što je lijevo, a što desno jer to dvoje ne razlikujem).... Iz te zgode samo se sjećam da je bilo jako puno krvi. Oba koljena sam u prošlosti temeljito izbrusila jer sam stalno padala s bicikla... Lijeva noga kod zgloba. Tu mi se zapičio u nogu onaj dio od bicikla na koji ide lanc... Ono kružno. Rezultat: 1 tjedan bez hodanja, 3 tjedna šepanja i sada 4 rupe na mojoj nogi koje su bile prilično duboke... Lijeva noga- od koljena do zgloba- jedna lijepa ravna crta nastala kad sam skakala preko ograde... I rasparala nogu cijelom navedenom dužinom. Lijeva strana vrata... Za taj ožiljak nisam ja kriva, ali je najuočljiviji (za to su krivi liječnici i operacija na vratu)... Pa nekoliko centimetara iznad srca (za to jesam kriva). Jednom sam pala sa ograde (skupa s vratima te ograde) koja je imala šiljke. Nasreću, samo me okrznula, da nisam pala završila bi s šiljkom u srcu... Dvije paralelne crte na čelu (makar su sad jedva vidljive). Srušila sam se na radni stol pa odbila od stola i još jedanput pala na stol... Popis se nastavlja u beskonačnost...
Jedna vesela zgoda bila je kad sam se penjala na drvo pa pukla grana ispod mene. Padala, padala i onda zaglavila u procjepu između dva stabla. Nekih 45 minuta sam visjela na stablu i vikala "Upomoć!!!" iz sveg glasa dok netko nije došao. A onda su morali drugo drvo piliti s motorkom da me spase... Naposljetku, dok je drvo palo, ja sam bila oslobođena, a moja noga tamnoljubičaste boje jer mi se zaustavila cirkulacija jer sam bila ukliještena. No, inače mi nije bilo ništa...
U zadnje vrijeme malo sam se primirila... Sad sranja radim samo u školi tj. u kabinetu iz kemije. Već sam doznala što to znači "kemijska opeklina" (srećom, moja je skroz malena), upropastila sam si maskicu od mobitela s dušićnom kiselinom, skoro se ugušila čistim amonijakom i klorom, otrovala jodom, u par navrata napravila požar (na jedan sam osobito ponosna- dosezao je skoro do stropa, a strop je nekih 3.5 metra od tla), više puta eksploziju ("a kaj bi bilo da udvostručim doze...")... U biti, našla sam svoj životni poziv... Još mi je palo na pamet proizvoditi nitroglicerin (glicerol+nitratna kiselina)... Ali za to ima vremena... Jer još trava nije nikla tamo gdje je stala moja tenisica... A i tko zna što ću sutra...
| svibanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.